Pravednost: Kako ispravno postupiti? Epizoda 01 'Moralna strana ubojstva'

Pravednost Michael Sandel

Moralna strana ubojstva

Ovo je kolegij o pravednosti
i započet ćemo jednom pričom.

Pretpostavimo da ste vozač tramvaja

i vaš tramvaj juri tračnicama
90 km na sat,

a na kraju tračnica uočavate
pet radnika koji rade na pruzi.

Pokušavate stati, ali ne možete,

kočnice vam ne rade.

Očajni ste jer znate

da ako se zaletite u tih pet radnika,

svi će poginuti.

Pretpostavimo da to znate sa sigurnošću

i osjećate se bespomoćni

dok ne primijetite sporedni kolosijek
s desne strane

a na kraju tog kolosijeka je jedan radnik
koji radi na pruzi.

Vaš upravljač radi pa možete
skrenuti tramvaj, ako želite,

na sporedni kolosijek,

i tako ubiti jednog radnika,
ali poštedivši petoricu.

Evo našeg prvog pitanja.

Što je ispravno učiniti?

Što biste vi učinili?

Hajde da provedemo anketu.

Koliko bi vas skrenulo tramvaj
na sporedni kolosijek?

Dignite ruke.

Koliko vas ne bi?

Koliko bi vas nastavilo ravno?

Ostavite podignute ruke,
oni koji bi išli ravno naprijed.

Šačica ljudi bi, velika većina
bi skrenula.

Da čujemo prvo ...

Sada moramo istražiti razloge
zašto mislite da je to ispravno.

Počnimo s većinom,
koja bi skrenula na sporedni kolosijek.

Zašto bi to učinili?

Koji bi bio vaš razlog?

Tko bi nam iznio svoj razlog?

Samo naprijed, ustanite.

Zato jer ne može biti ispravno ubiti petoro
kad možete ubiti samo jednoga, umjesto toga.

Ne bi bilo u redu ubiti petoricu,
ako možete ubiti samo jednog umjesto toga.

To je dobar razlog.

Tko još?

Da li se svi slažu s tim razlogom?

Izvolite.

Mislim da je to isti razlog zbog kojeg
ljude koji su u 9/11 upravljali avionom

i spustili ga na polje u Pennsilvaniji,
smatramo herojima

jer odabrali da ubiju ljude u avionu,
a ne još više ljudi u zgradama.

Znači, princip je bio isti u 9/11,
tragična okolnost,

bolje ubiti jednoga
da bi petorica preživjela?

Je li to razlog za većinu vas
koja bi skrenula?

Da čujemo sada one
koji su u manjini,

one koji ne bi skrenuli.

Mislim da je to ista vrsta mentaliteta
koja opravdava genocid i totalitarizam,

kako bi spasili jednu naciju,
istrebljujete drugu.

Pa što bi vi učinili u tom slučaju?

Kako bi izbjegli užase genocida,
vi bi se zaletili u petoricu i ubili ih?

Po svoj prilici, da.

Dobro, tko još?

To je hrabar odgovor, hvala.

Razmotrimo drugi slučaj
s tramvajem

i pogledajmo da li bi,
oni od vas koji su u većini,

i dalje žele ostati uz princip,

bolje da umre jedan,
da bi preživjela petorica.

Ovaj puta vi niste vozač tramvaja,
nego promatrač.

Stojite na mostu iznad
tramvajske pruge,

a prugom se približava tramvaj.

Na kraju pruge nalazi se 5 radnika,

kočnice ne rade,

tramvaj samo što nije naletio na petoricu
i ubio ih.

A sada, vi niste vozač i zaista
se osjećate bespomoćni.

Dok ne primijetite da pokraj vas stoji

naginjući se preko ograde mosta,

jedan vrlo debeli čovjek.

I mogli biste ga gurnuti

on bi pao s mosta na tračnice

točno ispred tramvaja,

on bi poginuo, ali bi spasio petoricu.

Koliko vas bi gurnulo
debelog čovjeka s mosta? Dignite ruke.

Koliko vas ne bi?

Većina ljudi ne bi.

Postavlja se očito pitanje,

što se dogodilo s principom

Bolje spaiti pet života, čak i po cijenu
žrtvovanja jednog, što je s principom

koji su skoro svi podržali
u prvom slučaju?

Želio bih čuti nekoga iz većine
u oba slučaja.

Kako objašnjavate razliku
između ta dva slučaja?

Mislim da drugi uključuje
aktivni izbor da se osobu gurne.

Mislim da se, u suprotnom, ta osoba sama
ne bi uplela u tu situaciju,

pa birati u njegovo ime

da ga se uključi u nešto što bi
u protivnom izbjegao,

mislim da je više od onog
što imate u prvoj situaciji

gdje tri strane, vozač i dvije grupe radnika
već jesu u toj situaciji.

Ali momak koji radi na sporednom kolosijeku,

on nije odabrao da žrtvuje svoj život
ništa više od debelog čovjeka, zar ne?

To je istina, ali bio je na pruzi.

Ovaj momak je bio na mostu!

Možete nastaviti ako želite.

Dobro, to je teško pitanje.

Bili ste dobri, jako dobri,
to je teško pitanje.

Tko bi još pokušao naći način
za usaglašavanje

reakcije većine u ova dva slučaja?

Pretpostavljam, u prvom slučaju,
gdje imate jednog radnika i petoricu,

izbor je između te dvije grupe
i morate jednu izabrati

i ljude će poginuti zbog tramvaja,

ne nužno zbog vaše direktne akcije.

Tramvaj je van kontrole i vi u djeliću sekunde
morate donijetu određenu odluku,

dok je guranje čovjeka s mosta
stvarni čin ubojstva s vaše strane,

nad time imate kontrolu,
dok nad tramvajem nemate kontrolu.

Zato mislim da je to malo drugačija situacija.

U redu, tko ima odgovor?

Tko želi odgovoriti?

Je li to pravo objašnjenje?

Ja mislim da to nije baš dobar razlog

jer u oba slučaja morate odlučiti
tko će umrijeti

jer ili ćete izabrati da skrenete
i ubijete osobu

što je aktivna svjesna
odluka da skrenete,

ili ćete izabrati da gurnete deebelog čovjeka,
što je također aktivni svjesni čin.

Dakle u oba slučaja radite izbor.

Želite li odgovoriti?

Nisam baš siguran da je tako,
još uvijek mi se čini da je drrugačije,

time što ste nekoga bacili na tračnice
i ubili ga,

vi ste ga ustvari sami ubili.

Gurate ga, vlastitim rukama.

Gurate ga, a to je drugačije od
upravljanja nečim što će uzrokovati smrt.

To zaista ne zvuči ispravno
kad to ovako govorim.

Ne, to je dobro, kako se zovete?

Andrew.

Andrew, dozvoli da te pitam ovo:

Pretpostavimo,

stojeći na mostu kraj tog debelog čovjeka,

ne moram ga gurnuti,

pretpostavimo da stoji na poklopcu
koji mogu otvoriti okrećući neki kotač, ovako.

Biste li ga okrenuli?

Zbog nekog razloga to izgleda
još više pogrešno.

Mislim, možda ako bi se slučajno naslonili
na taj kotač ili tako nešto.

Ili recimo da tramvaj leti prema
sklopci koja će otvoriti poklopac,

onda bih se mogao složiti s tim.

Pošteno, to još uvijek izgleda pogrešno

na način na koji nije izgledalo
u prvom slučaju skretanja.

I na još jedan način, u prvoj situaciji
vi ste direktno uključeni u situaciju,

u drugoj ste samo promatrač,

pa imate izbor da se uključite ili ne
guranjem debelog čovjeka.

Zaboravimo na trenutak na ovaj slučaj.

Zamislimo drugačiji slučaj.
Ovaj puta vi ste doktor na hitnoj

i dolazi vam šest pacijenata

koji su stradali u groznoj
prometnoj nesreći.

Njih pet zadobilo je srednje teške povrede,

jedan je u kritičnom stanju i
trebao bi vam cijeli dan da se pobrinete za njega,

no za to vrijeme onih pet bi moglo umrijeti.

Ili se možete pobrinuti za tu petoricu, ali
za to vrijeme onaj kritični bi mogao umrijeti.

Koliko vas bi spasilo petoricu
da ste doktor?

Koliko bi vas spasilo jednoga?

Vrlo malo ljudi,
samo šačica.

Isti razlog, pretpostavljam?

Jedan život nasuprot pet.

Sada razmotrite slučaj drugog doktora.

Ovaj puta vi ste kirurg za transplantacije,

imate 5 pacijenata i svakom je očajnički nužna
transplantacija organa kako bi preživio.

Jednom treba srce, jednom pluća,
jednom bubreg, jednom jetra

i petom gušterača.

Ali nemate nijednog darivatelja organa.

Uskoro ćete gledati kako umiru.

A onda vam sine,

da je u sobi do zdravi mladić
koji je došao na pregled.

Sviđa vam se to?

I on je zadrijemao,

mogli biste potiho ući,

izvaditi mu pet organa,
ta osoba bi umrla,

ali mogli biste spasiti petoricu.

Koliko bi vas to učinilo? Itko?

Koliko? Dignite ruke, ako bi to učinili.

Netko na balkonu?

Vi bi? Budite oprezni,
ne naginjite se previše.

Koliko ne bi?

U redu.

Što vi kažete, govorite vi sa balkona
koji bi izvadili organe, zašto?

Ja bi zapravo htio razmotriti
malo drugačiju mogućnost,

tako da uzmem jednog od onih
kojima treba organ,

koji će prvi umrijeti i iskoristio
bi njegova četiri zdrava organa

da spasim preostalu četvoricu.

To je prilično dobra ideja.

To je sjajna ideja,

osim činjenice

da ste upravo uništili filozofsku poantu.

Odmaknimo se malo
od ovih priča i argumenata.

da uočimo nekoliko stvari u načinu
kako su se argumenti počeli razvijati.

Određeni moralni principi
već su se počeli pojavljivati

u diskusijama koje smo vodili.

Pa hajde da vidimo koji su to
moralni principi.

Prvi moralni princip koji se pojavio
u diskusiji kaže

da spravna stvar, moralna stvar
koju treba učiniti

ovisi o posljedicama kojima će rezultirati
vaše djelovanje.

Na kraju dana, bolje je da prežive petorica

čak i ako jedan mora umrijeti.

To je primjer konsekvencijalnog (posljedičnog)
moralnog rasuđivanja.

Konsekvencijalno moralno rasuđivanje
locira moralnost u posljedicama nekog čina

u stanju svijeta koji će biti rezultat
onoga što učinite.

Ali onda smo otišli malo dalje
razmatrajući druge slučajeve

i ljudi nisu baš bili sigurni

u konsekvencijalno moralno
rasuđivanje

kad su oklijevali gurnuti debelog čovjeka
s mosta

ili iščupati organe nevinog pacijenta.

Ljudi su ukazivali na razloge

povezane s intrinzičnom kvalitetom
samog čina.

bez obzira na posljedice.

Ljudi su se opirali,

ljudi su mislili da je to jednostavno pogrešno,
kategorički pogrešno,

ubiti osobu, nevinu osobu,
čak i u ime spašavanja pet života.

Bar su tako ljudi mislili u drugoj verziji
priče koju smo razmatrali.

To ukazuje na drugi kategorički način
razmišljanja o moralnom rasuđivanju.

Kategoričko moralno rasuđivanje locira moralnost
u određenim apslutnim moralnim uvjetima,

određenim kategoričkim dužnostima i pravima
bez obzira na posljedice.

U danima i tjednima pred nama
istraživat ćemo razlike između

konsekvencijalnih i kategoričkih
moralnih principa.

Najutjecajniji primjer konsekvecijlanog
moralnog rasuđivanja utilitarizam,

doktrina koju je razvio Jeremy Bentham,
engleski političkii filozof 18. stoljeća.

Najvažniji filozof kategoričkog
moralnog rasuđivanja

je Emmanuel Kant,
njemački filozof 18. stoljeća.

Stoga ćemo razmotriti ova dva
različita načina moralnog rasuđivanja

procijeniti ih
i također razmotriti druge.

Ako pogledate nastavni program, primijetit
ćete da čitamo niz sjajnih i čuvenih knjiga,

knjige Aristotela, Johna Lockea,
Immanuela Kanta, Johna Stewarta Milla i drugih.

Također ćete primijetiti u programu
da ne čitamo samo te knjige,

također se bavimo suvremenim političkim
i pravnim kontraverzama

koja potiču filozofska pitanja.

Diskutirat ćemo o jednakosti i nejednakosti,

afirmativnu akciju
(pozitivnu diskriminaciju),

slobodu govora nasuprot
govora mržnje,

istospolne brakove,
vojnu obavezu,

spektar praktičnih pitanja.

Zašto? Ne samo da bi oživjeli
te apstraktne i daleke knjige,

već da rasvjetlimo, razotkrijemo,
kako filozofija utječe na

naše svakidašnje živote,
uključujući naše političke živote.

Zato ćemo čitati te knjige
i raspravljati o tim pitanjima

i vidjeti kako svaki od njih utječe
i rasvjetljava druge.

To može zvučati dosta privlačno,
ali ovdje vas moram upozoriti na nešto.

A upozorenje je sljedeće:

čitanje ovih knjiga
na ovaj način,

kao vježbu u samo-spoznaji,

čitanje na ovaj način
nosi određene rizike,

rizike koji su istovremeno
osobni i politički,

rizike koje poznaje svaki student
političke filozofije.

Ti rizici proizlaze iz činjenice

da nas filozofija uči i zbunjuje

suočavajući nas s onim
što već znamo.

Tu postoji jedna ironija,

teškoća ovog kolegija skriva se u činjenici
da vas uči ono što već znate.

To radi uzimajući ono što
znamo iz poznatih neupitnih okruženja,

i pretvarajući to u nešto nepoznato.

Na taj način su funkcionirali oni primjeri,

s hipotetičkim pretpostavkama s kojima smo
započinjali, mješavinom šaljivog i razboritog.

Jednako tako funkcioniraju i te
filozofske knjige.

Filozofija nas otuđuje od poznatog,

ne tako da nam daje nove informacije,

nego pozivajući i provocirajući

novi način gledanja,

ali, i tu postoji rizik,

jednom kada ono poznato
postane strano,

nikada više nije potpuno isto.

Samo-spoznaja je kao
izgubljena nevinost,

kako god bilo uznemirujuće,
kada ju nađete

nikada je više ne možete
od-misliti

ili ne-znati.

Ono što čini ovaj poduhvat teškim

ali također intrigantnim,

je to da je moralna i politička filozofija priča

i vi ne znate kuda ta priča vodi,
ali ono što znate

je da je to priča o vama.

To su osobni rizici,

a što je s političkim rizicima?

Jedan način predstavljanja kolegija
poput ovog

bio bi obečavajući vam da
čitanjem ovih knjiga

i diskutiranjem o ovim pitanjima

postat ćete bolji, odgovorniji građani.

Propitivat ćete presumpcije javnih politika,

dorađivati svoje političke prosudbe,

postat ćete učinkovitiji sudionik
javnih zbivanja.

Ali to bi bilo nepotpuno i obmanjujuće
obećanje.

Politička fizofija uglavnom
ne funkcionira na taj način.

Morate dozvoliti mogućnost

da vas politička filozofija može
učiniti gorim građaninom,

a ne boljim,

ili barem gorim građaninom
prije no što vas učini boljim.

A to je zbog toga jer je filozofija

aktivnost koja udaljava i čak iscrpljuje.

A to vidite vraćajući se Sokratu;

ima jedan dijalog, Gorgija,

u kojem jedan od Sokratovih prijatelja,
Kalikle, pokušava odvratiti ga od filozofiranja.

Kalikle kaže Sokratu, 'Filozofija
je zgodna igračka,

ako se u nju upuštamo umjereno
u primjereno životno doba,

ali ako na njoj ustrajemo više no što treba,
ona je apsolutna propast,'

'Poslušaj moj savjet,' kaže Kalikle,
'ostavi se rasprave,

nauči vještine aktivnog života,

neka ti modeli ne budu ti ljudi koji
vrijeme provode u tim sitničavim igrama riječi,

već oni koji imaju dobro situiran život
i reputaciju i mnoge druge blagodati.'

Kalikle zapravo Sokratu kaže,

'Okani se filozofiranja, uozbilji se,

upiši se u poslovnu školu.'

I Kalikle je bio u pravu.

Bio je u pravu utoliko

što nas filozofija udaljava od konvencija,
utvrđenih postavki i prihvaćenih vjerovanja.

To su rizici, osobni i politički,

a unatoč tim rizicima
postoji karakteristično odstupanje,

ime tog odstupanja je skepticizam.

To je ideja, ide ovako nekako:

nismo riješili, jednom zauvijek,

ni slučajeve ni principe o kojima smo
raspravljali na početku,

a kad Aristotel i Locke i Kant i Mill
nisu mogli riješiti ta pitanja nakon svih tih godina,

tko smo mi da mislimo

da ih mi, ovdje u Sanders Theatre
tijekom jednog semestra možemo riješiti?

Možda je samo stvar u tome da svaka osoba
ima vlastite principe

i ništa se više o tome nema za reći,
nikakvo rasuđivanje.

To je izbjegavanje.

Izbjegavanje spepticizmom

na što bih ja dao sljedeći odgovor:

Istina, o ovim pitanjima se rspravlja
već dugo vremena,

ali sam činjenica da se uvijek iznova
pojavljuju i ustraju,

može sugerirati da,
iako su u nekom smislu nemoguća,

neizbježna su u drugom,

a razlog zašto su neizbježna.

Razlog zašto su neizbježna je

da mi svakoga dana živimo
odgovarajući na ta pitanja.

Zato skepticizam, dizanje ruku
i odustajanje od moralnog promišljanja,

nije rješenje.

Immanuel Kant vrlo dobro je opisao
problem sa skepticizmom kad je napisao:

'Skepticizam je počivalište
za ljudski razum

gdje mo razmišljati o svojim
dogmatskim lutanjima,

ali nije mjesto za trajno obitavanje.'

'Jednostavno se pomiriti sa skepticizmom,'
pisao je Kant,

'nikada ne može biti dovoljno za
prevladavanje nemira razuma.'

Pokušao sam, kroz ove priče i argumente,
izložiti neki vid rizika i iskušenja

opasnosti i mogućnosti.

Zaključit ću rekavši:
da je cilj ovog kolegija

probuditi nemir razuma
i vidjeti kuda bi mogao voditi.

Hvala vam.

U tako očajnoj situaciji morate učiniti
ono što morate da bi preživjeli.

Morate učiniti ono što morate?

Što morate, morate, baš tako.

Ako 19 dana niste ništa jeli, netko se mora
žrtvovati da ljudi mogu preživjeti.

U redu, dobro je. Kako se zovete?

Marcus.

Što ćete kazati Marcusu?

Prošli puta samo započeli
s nekim pričama,

moralnim dilemama u vezi tramvaja.

i doktora i zdravih pacijenata
u opasnosti da budu žrtve transplantacije organa.

Uočili smo dvije stvari
u vezi diskusija koje smo imali

Jedna se odnosi na način
na koji smo diskutirali;

počelo s našim ocjenama
u danim slučajevima.

Pokušali smo artikulirati razloge
odnosno principe

koji leže iza naših ocjena,

a onda, suočeni s drugim slučajem
našli smo se da preispitujemo te principe

mijenjajući ih u ovisnosti
o drugima.

I primijetili smo ugrađeno nastojanje
da ih uskladimo,

naše ocjene danih slučajeva

i principe koje bismo usvojili
nakon promišljanja.

Također smo uočili nešto u vezi
sadržaja argumenata

koji su se pojavili tokom diskusije.

Primijetili smo da smo ponekad u iskušenju
locirati moralnost nekog čina u posljedicama,

u rezultatima, u stanju svijeta
koje proizvodi taj čin.

To smo nazvali konsekvencijalnim
moralnim rasuđivanjem.

No, primijetili smo također
da u nekim slučajevima

nisu dominirali samo rezultati.

Ponekad mnogi od nas su osjećali

da ne samo posljedice, nego i intrinzična
karakteristika čina ima moralnu važnost.

Neki ljudi su tvrdili da postoje određene
stvari koje su kategorički neispravne,

čak i ako donose dobar rezultat,

čak i ako spašavaju petoro ljudi
po cijenu jednog života.

Stoga smo suprotstavili konsekvencijalne
moralne principe kategoričkima.

Danas i sljedećih nekoliko dana

preispitat ćemo jednu od najutjecajnijih
verzija konsekvencijalne teorije morala,

a to je filozofija utilitarizma.

Jeremy Bentham, engleski politički
filozof 18. stoljeća,

prvi je jasno sistematski izložio
utilitarističku teoriju morala,

a Benthamova ideja,
njegova ključna ideja,

vrlo je jednostavna

i moralno intuitivno vrlo dopadljiva.

Benthamova ideja je sljedeća:

ono što je ispravno učiniti,
što je pravedno učiniti,

je maksimizirati korisnost.

Što je mislio pod korisnost?

Pod korisnost je podrazumijevao ravnotežu

ugode i boli,
radosti i patnje.

Tako smo došli do principa
maksimiziranja korisnosti.

Započeo uočivši da svima nama,

svim ljudskim bićima,

upravljaju dva suverena gospodara,
bol i ugoda.

Mi ljudska bića volimo ugodu
i ne volimo bol

i zato bismo moralnost
morali bazirati

- bez obzira da li se radi
o našem vlastitom životu

ili kao zakonodavci ili građani
razmišljamo kakav bi trebao biti zakon -

- ispravno je da individualno ili kolektivno
djelujemo tako da maksimiziramo

sveopću razinu sreće,

Benthamov utilitarizam se ponekad
sažima sloganom:

'najveće dobro za najveći broj'.

S tim osnovnim principom korisnosti
pri ruci,

krenimo ga testirati i propitivati
kroz još jedan slučaj,

još jednu priču, ali ovoga puta
to nije hipotetska priča,

nego priča iz stvarnog života,

slučaj Kraljice protiv Dudley i Stevensa.

To je čuveni britanski pravni spor
iz 19. stoljeća

o kojem se mnogo raspravlja
na pravnim fakultetima.

Evo što se dogodilo:

- ukratko ću ispričati priču,
a onda bih želio čuti kako bi vi presudili

zamiljajući da ste vi porota.

Tadašnja priča u novinama
opisala je pozadinu.

Nikada nije bila ispričana
tužnija priča o udesu na moru

no što je priča preživjelih
sa broda Mignonette.

Brod je potonuo u Južnom Atlantiku
1300 milja od grada Cape.

Imao je četiri člana posade,
Dudley je bio kapetan,

Stephens je bio prvi oficir,
Brooks je bio mornar.

Sve ljudi odličnog karaktera
kako nam govori novinska priča.

Četvrti član posade bio je mali od palube,
Richard Parker star 17 godina.

On je bio siroče,
nije imao obitelj

i to je bilo njegovo prvo
dulje putovanje morem.

Pošao je, kaže novinska priča,
unatoč savjetima svojih prijatelja,

pošao je u nadi mladenačke ambicije
da će putovanje napraviti od njega čovjeka.

Nažalost, nije mu bilo suđeno.

Činjenice slučaja nisu bile sporne,

val je udario u brod i Mignonette
je potonuo.

Četvoro članova posade
spasilo se u čamcu za spasavanje.

Jedina hrana koju su imali
bile su dvije konzerve konzervirane repe.

Bez pitke vode.

Prva tri dana nisu jeli ništa.

Četvrti dan otvorili su jednu konzervu repe
i pjeli je.

Sljedeći dan uhvatili su kornjaču.

Druga konzerva repe i kornjača
omogućili su im da prežive

sljedećih nekoliko dana

i onda osam dana nisu jeli ništa.
Bez hrane i bez vode.

Zamislite sebe u takvoj situaciji.

Što biste vi učinili?

Evo što su oni učinili.

Mali od palube Parker je sada već
ležao na dnu čamca za spasavanje, u ćošku,

jer se bio napio morske vode
protivno savjetima ostalih.

Bilo mu je zlo i izgledalo je da umire.

Pa je devetnaestog dana Dudley, kapetan,
predložio da izvlače slamku,

da bi trebali vući slamke da vide
tko bi trebao umrijeti da spasi ostale.

Brooks je odbio,
nije mu se sviđala ideja o lutriji.

Ne znamo je li to bilo zbog toga
jer nije želio riskirati

ili jer je vjerovao u
kategoričke moralne principe.

No, u svakom slučaju,
slamke se nisu izvlačile.

Sljedeći dan još uvijek nije bilo
nijednog broda na vidiku

pa je Dudley rekao Brooksu
da okrene glavu

i dao znak Stephensu
da bi bilo bolje da ubiju dječaka Parkera.

Dudley se pomolio,
rekao dječaku da je kucnuo njegov čas

te ga usmrtio perorezom
ubadajaći ga u vratnu venu.

Brooks se oporavio od svog prigovora savjesti
kako bi sudjelovao u podjeli jezive blagodati.

Četiri dana su se njih trojica hranila
tijelom i krvlju malog od palube.

Istinita priča.

I onda su bili spašeni.

Dudley opisuje njihovo spašavanje
u svom dnevniku;

zapanjujućim eufemizmom, citiram:

'24-tog dana dok smo doručkovali
konačno se pojavio brod.'

Trojicu preživjelih pokupio je njemački brod
i odveo natrag u Falmouth u Engleskoj

gdje su uhapšeni i suđeni.

Brooks je postao zaštićeni svjedok,
Dudley i Stephensu se sudilo.

Oni nisu osporavali činjenice,
tvrdili su da su postupali u krajnjoj nuždi.

To je bila njihova obrana.

Tvrdili su u suštini da je bolje
da jedan umre da bi trojica preživjela.

Tužilac nije bio uvjeren ovim argumentom,
rekao je da je ubojstvo, ubojstvo

i tako je slučaj dospio pred sud.

Zamislite da ste vi porota,

a da bismo pojednostavili diskusiju,

ostavite po strani pitanje zakona
i pretpostavimo da ste vi kao porota

zaduženi da odlučite da li je ono što
su učinili moralno dopustivo ili nije.

Koliko bi vas glasalo 'nisu krivi',

da je ono što su učinili
moralno dopustivo?

A koliko bi vas glasalo 'krivi',
ono što su učinili je moralno neispravno?

Prilično znatna većina.

Da vidimo sada razloge,
a započet ću s onima u manjini.

Da čujemo prvo obranu
Dudleya i Stephensa.

Zašto bi ih oslobodili krivnje?

Koji su vaši razlozi?

Mislim da to zaslužuje moralnu osudu,

ali također da postoji razlika između
moralno nedopustivog

i onog što nekog čini pravno odgovornim.

Drugim riječima, kao što je rekao sudac,
nemoralno nije nužno protiv zakona,

pa iako ne mislim da nužnost opravdava
krađu ili ubojstvo ili bilo koji nezakoniti čin,

u nekom času stupanj nužnosti ustvari
vas oslobađa krivnje.

Drugi branitelji, drugi glasovi u obrani?

Moralna opravdanja za ono
što su učinili?

Meni se čini u tako očajnoj situaciji morate
činiti ono što morate kako bi preživjeli.

Morate učiniti ono što morate?

Morate učiniti što morate, tako je.

Ako ste izdržali 19 dana bez hrane

netko se jednostavno mora žrtvovati
da ljudi mogu preživjeti.

I štoviše, recimo da su preživjeli i postali
produktivni članovi društva

koji odu kući i, na primjer, dobrotvorne
organizacije i svašta drugo za opću dobrobit.

Ja ne znam što su oni radili poslije,
možda su ubili još ljudi ...

Što ako su otišli kući i postali ubojice?

Što ako su otišli kući i postali ubojice?

Ne biste željeli znati koga su ubili?

Istina, to je fer.

Ne bih želio znati koga su ubili.

Dobro je, kako se zovete?
Marcus.

Čuli smo obranu,
par glasova u obrani,

sada treebamo čuti tužiteljstvo.

Većina ljudi misli da je ono
što su učinili neispravno, Zašto?

Jedna od prvih stvari koju sam ja pomislila
bilo je,

'Pa, dobro, nisu jako dugo jeli,

pa su možda mentalno