Nathaniel Kahn o "Mom arhitektu"

Nathaniel Kahn prikazuje isječke iz svog dokumentarca "Moj arhitekt", o svom pohodu da razumije svog oca, legendarnog arhitekta Louisa Kahna. To je film sa značenjem za svakoga tko traži razumijevanje između umjetnosti i ljubavi.

Jedna stvar koju želim reći o snimanju filmova -- o tom filmu --

u razmišljanju o nekim od prekrasnih govora koje smo čuli ovdje,

Michael Moschen, i neki od govora o glazbi,

je ta ideja kako postoji pripovjedačka linija,

i kako glazba postoji u vremenu.

Film isto tako postoji u vremenu, to je iskustvo

kroz koje biste trebali proći emocionalno.

A u izradi ovog filma osjećao sam kako su mnogi dokumentarni filmovi koje sam vidio

bili o učenju nečega,

ili znanja, ili potaknuti glavama koje govore, i potaknuti idejama.

I želio sam da ovaj film bude potaknut osjećajima,

i da doista slijedi moje putovanje.

Dakle, umjesto glava koje govore, on je sastavljen od scena,

i mi susreće ljude duž našeg puta.

Srećemo ih samo jednom.

Oni se ne vraćaju natrag više puta, pa stoga to doista bilježi putovanje.

To je nešto poput života, jednom kada uđeš u njega

ne možeš izaći van.

Postoje dva video isječka koja vam želim pokazati,

prvi je neka vrsta čudne mješavine,

to je samo tri mala trenutka, četiri mala trenutka

s tri osobe koje su večeras ovdje.

Nije način na koji se pojavljuju u filmu,

jer su oni dio mnogo većih prizora.

Oni izigravaju jedan drugoga na prekrasan način.

A to završava s malim video isječkom mog oca, Lou-a,

koji priča o nečemu što je njemu vrlo drago,

a to su životne zgode.

Mislim kako je osjećao kako su najveće stvari u životu slučajne,

i možda uopće nisu planirane.

A nakon ta tri isječka će slijediti prizor

nečega što je po meni, njegova uistinu najbolja građevina

a to je zgrada u Dhaki, Bangladešu.

On je tamo izgradio glavni grad.

I mislim kako ćete uživati u toj zgradi, nikada nije bila viđena,

još uvijek se fotografira, ali nikada je nije fotografirala filmska ekipa.

Mi smo bili prva filmska ekipa tamo unutra.

Dakle, vidjet ćete snimke te izvanredne zgrade.

Par stvari koje trebate imati na umu kada je vidite,

jest kako je u potpunosti izgrađena ručno,

mislim kako su prošle godine dobili dizalicu.

U potpunosti je ručno izgrađena na skelama od bambusa,

i ljudi koji nose te košare betona na svojim glavama,

i odlažu ih u kalupe.

To je glavni grad zemlje,

i trebalo je 23 godine da se izgradi,

što je nešto na što su tamo jako ponosni.

Trajalo je jednako dugo kao i izgradnja Taj Mahala.

Nažalost, gradnja je trajala toliko dugo da Lou nikada nije dočekao završetak.

Umro je 1974. godine.

Zgrada je završena 1983. godine.

Dakle, gradnja je nastavljena mnogo godina

nakon što je on umro.

Razmislite o tome kada vidite tu zgradu,

kako nekada stvari kojima težimo toliko marljivo cijeli život, nikada ne vidimo završene.

I to me doista pogodilo o mom ocu,

na način da je imao takvo uvjerenje

kako će nekako, radeći te stvari,

dajući na način na koji je on davao, kako će nešto dobro proizaći iz toga,

čak i usred rata, u jednom trenutku vodio se rat s Pakistanom,

i gradnja je u potpunosti stala a on je nastavio raditi,

jer je osjećao, "Pa, kada rat završi,

trebat će im ova zgrada."

Dakle, to su dva video isječka koja vam želim pokazati.

Zavrtite tu vrpcu.

(Pljesak)

Richard Saul Wurman: Sjećam se slušajući ga kako priča na Penn Sveučilištu.

I došao sam doma i rekao svom ocu i majci,

"Upravo sam upoznao tog čovjeka, nema puno posla,

i ima prilično ružan, smiješan glas,

i on je profesor na Sveučilištu.

Znam kako nikada niste čuli o njemu, ali obilježite ovaj dan

kako ćete jednom čuti za njega,

jer on je doista izniman čovjek."

Frank Gehry: Čuo sam kako je imao neku vrstu afere s Ingrid Bergman. Je li to istina?

Nathaniel Kahn: Ukoliko jest, on je bio doista sretan čovjek.

(Smijeh)

NK: jeste li to čuli, doista?

FG: Da, kada sam bio u Rimu.

Moshe Safdie: On je bio pravi nomad.

I znaš, kada sam ga poznavao kada sam bio u uredu,

on bi se vratio s puta, i ostao bi u uredu

intenzivno dva ili tri dana, i zatim bi se ponovno spakirao i otišao.

Znaš, on bi bio u uredu sve do tri ujutro radeći s nama

i postojao je taj osjećaj prisutnosti skitnice u njemu.

Mislim, koliko god njegova smrt na željezničkoj pruzi bila tragična,

bila je toliko dosljedna njegovu životu, znaš?

Mislim, ja često razmišljam kako ću umrijeti u avionu,

ili ću umrijeti na aerodromu,

ili ću umrijeti trčeći bez ikakve identifikacije na sebi.

Ne znam zašto nosim to

kao sjećanje na način na koji je umro.

Ali u srcu je bio neka vrsta skitnice.

Louis Kahn: Koliko slučajna su uistinu naša postojanja

i koliko puna utjecaja okolnosti.

Čovjek: Mi smo jutarnji radnici koji dolaze, cijelo vrijeme, ovdje

i uživamo u šetnji, gradskoj ljepoti i atmosferi

i ovo je najljepše mjesto u Bangladešu.

Ponosni smo na to mjesto.

NK: Ponosni ste?

Čovjek: Da, to je nacionalna slika Bangladeša.

NK: Znate li išta o arhitektu?

Čovjek: Arhitektu? Čuo sam kako je on [nejasno] arhitekt.

NK: Pa, zapravo ja sam ovdje jer sam ja sin arhitekta,

on je bio moj otac.

Čovjek: O! Otac je Loius Farrakhan?

NK: Da. Ne nije Louis Farrakhan, Louis Kahn.

Čovjek: Louis Kahn, da!

(Smijeh)

Čovjek: Vaš otac, je li živ?

NK: Ne, mrtav je već 25 godina.

Čovjek: Vrlo nam je drago što ste se vratili.

NK: Hvala vam.

NK: On nikada nije vidio završetak gradnje, Pop.

Ne, nikada nije vidio ovo.

Shamsul Wares: Bilo je gotovo nemoguće, graditi za zemlju poput naše,

jer prije 50 godina, nije bilo ničega, samo rižina polja,

a kako smo ga pozvali ovamo,

osjećao je kako ima odgovornost.

On je želio ovdje biti Mojsije, dao nam je demokraciju.

On nije političar,

ali pod tom krinkom nam je dao

tu instituciju za demokraciju, iz koje se možemo uzdići.

U tom smislu je jako važna.

On nije mario koliko novca ova zemlja ima,

ili hoće li ikada uspijeti završiti gradnju ove zgrade,

ali nekako mu je uspjelo, izgraditi je, ovdje.

A ovo je najveći projekt koji je imao, upravo ovdje, u najsiromašnijoj zemlji svijeta.

NK: Stajala ga je života.

SW: Da, platio je. Platio je životom za ovo,

i upravo zato je on velik i mi ćemo ga se sjećati.

Ali ujedno je bio čovjek,

sada njegov neuspjeh da zadovolji obiteljski život,

je bila neizbježna asocijacija velikih ljudi.

Ali mislim kako će njegov sin to razumijeti,

i neće imati nikakvu zamjerku,

ili osjećaj zanemarenosti, mislim.

On je mario na vrlo drugačiji način,

ali potrebno je mnogo vremena kako bi se to razumijelo.

U društvenom aspektu svog života,

on je bio poput djeteta, nije uopće sazrio.

Nije mogao reći ne ničemu,

i zato, zbog toga što nije mogao reći ne stvarima,

imamo ovu zgradu danas.

Vidite, samo na taj način, moći ćete ga razumijeti.

Ne postoji nijedan drugi prečac,

niti jedan drugi način da ga se uistinu razumije.

Ali mislim, kako nam je dao tu zgradu

i stalno imamo osjećaje prema njemu,

zato jer je dao ljubav za nas.

Možda vama nije dao pravu vrstu ljubavi,

ali nama, dao je nama ljudima pravu vrstu ljubavi,

i to je važno.

Morate shvatiti to.

Imao je ogromnu količinu ljubavi,

sve je volio.

Kako je sve volio, nekada nije primjetio

svoje najbliže,

a to je neizbježno za ljude njegova ugleda.

(Pljesak)