Ljepota ljudske kože u svim bojama

Fotografije Angélice Dass nas potiču na razmišljanje o boji kože i etničkog identiteta. U ovom osobnom govoru, možete čuti o inspiraciji iza njezina projekta potretiranja, Humanae i njezinom težnjom dokumentiranja istinskih boja čovječanstva, a ne samo bijele, crvene, crne i žute koje su povezane sa rasom.

Prošlo je 128 godina

otkako je posljednja država
na svijetu ukinula ropstvo

i 53 godine

otkako je Martin Luther King održao
svoj "Ja imam san" govor.

No, još uvijek živimo u svijetu

u kojem boja naše kože
ne stvara samo prvi dojam,

već dojam koji ostaje.

Rođena sam u obitelji punoj boja.

Moj otac sin je sobarice

od koje je naslijedio intenzivnu
nijansu tamne čokolade.

Posvojili su ga ljudi koje
znam kao baku i djeda.

Nadzornica, moja baka,

ima porculansku kožu
i kosu poput vune.

Moj djed je negdje između nijanse
jogurta od vanilije i jagode,

kao i moji ujak i rođak.

Moja majka kože boje cimeta,
kći je domorotkinje iz Brazila,

a sadrži i nijansu lješnjaka i meda,

te kći čovjeka koji je kombinacija
kave i mlijeka,

no s puno kave.

Ona ima dvije sestre.

Jedna ima boju kože
prženog kikirikija,

a druga,

također posvojena,

ima više bež nijansu,

poput palačinke.

(Smijeh)

Odrastajući u ovoj obitelji,

boja mi nikada nije bila važna.

Međutim, izvan doma,
stvari su bile drukčije.

Boja je imala i mnoga druga značenja.

Sjećam se svoje prve lekcije
iz crtanja u školi

kao hrpe kontradiktornih osjećaja.

Bilo je to uzbudljivo i kreativno,

no nikada nisam razumjela
bojicu boje kože.

I ja imam kožu, ali nisam ružičasta.

Moja koža je smeđa,
a ljudi su govorili da sam crna.

Imala sam 7 godina i
kaos boja u glavi.

Kasnije,

kad bih vodila sestričnu u školu,

ljudi su mislili da sam njezina dadilja.

Ako sam pomagala u kuhinji
na rođendanu prijateljice,

ljudi su mislili da sam sluškinja.

Tretirali su me čak i kao prostitutku

samo zato što sam šetala po plaži
s prijateljima iz Europe.

I mnogo puta,

posjećujući baku ili prijatelje
u zgradama više klase,

bilo mi je rečeno da se
ne koristim glavnim dizalom.

Naposlijetku,

s ovom bojom kože i ovom kosom,

na neka mjesta nisam pripadala.

Na neki način

navikla sam se na to
i prihvatila jedan dio toga.

Međutim, nešto u meni nastavlja se
okretati i boriti.

Godinama kasnije
udala sam se za Španjolca.

Ali ne bilo kojeg Španjolca.

Izabrala sam onog čija je boja kože
poput jastoga izgorjelog na suncu.

(Smijeh)

Otada, proganja me novo pitanje.

Koje će boje biti moja djeca?

Kao što možete vidjeti,
to mi je posljednja briga.

No, razmišljajući o tome,

s mojom prijašnjom pozadinom,

priča me dovela do toga da osobne vježbe
pretvorim u fotografiju.

I tako je rođen Humanae.

Humanae je težnja prema
isticanju naših istinskih boja,

radije nego neistinitih

bijele, crvene, crne ili žute
koje se povezuju s rasama.

To je poput igre preispitivanja
naših kodova.

To su radovi u tijeku,
od osobne priče do globalne povijesti.

Portretiram subjekte
na bijeloj pozadini.

Onda izaberem područje
od 11 piksela oko nosa,

obojim pozadinu,

i potražim odgovarajuću boju
u industrijskoj paleti, Pantone.

Počela sam s obitelji i prijateljima,

a zatim se sve više ljudi uključilo
u ovu avanturu,

zahvaljujući javnim pozivima
s društvenih mreža.

Mislila sam da je glavno mjesto
za pokazivanje mog rada internet

jer želim da ovaj otvoreni koncept
potakne sve ljude

da pritisnu gumb "dijeli" i
na računalu i u svom mozgu.

Gruda snijega počela se okretati.

Projekt je dobio odličnu dobrodošlicu --

pozive, izložbe,

fizičke formate,

galerije i muzeje ...

samo se dogodilo.

I između ostalog, moj najdraži:

ono kad Humanae zauzima javne prostore

i pojavljuje se na ulicama,

potiče popularnu raspravu

i stvara osjećaj zajednice.

Portretirala sam više od 3000 ljudi

u 13 različitih država,

19 različitih gradova diljem svijeta.

Kako bih spomenula samo neke --

od onih uključenih u Forbesovu listu,

do izbjeglica koji su prešli
Sredozemno more na brodu.

U Parizu, od sjedišta UNESCO-a
pa sve do skloništa.

Studente i u Švicarskoj
i u favelama u Rio de Janeiru.

Različitih vjerovanja,

rodnih identiteta,

fizičkih ograničenja,

od novorođenčadi do
kronično oboljelih.

Svi zajedo gradimo Humanae.

Ti portreti tjeraju nas da ponovno
promislimo kako vidimo jedni druge.

Kada moderna znanost
propitkuje koncept rase,

što za nas znači da smo
crni, bijeli, žuti ili crni?

Odnosi li se to na oči, nos,
usta ili kosu?

Ili ima veze s našim podrijetlom,

nacionalnošću,

ili bankovnim računom?

Ova osobna vježba
pretvorila se u otkriće.

Odjednom sam otkrila da je Humanae
koristan velikom broju ljudi.

Predstavlja ogledalo

za one koji se ne pronalaze
ni u jednoj etiketi.

Bilo je zadivljujuće

što su ljudi počeli dijeliti svoje misli
o mom radu sa mnom.

Imam ih na stotine,

a podijelit ću ih i s vama.

Majka jedanaestogodišnjakinje --

Majka 11-godišnje djevojčice
napisala mi je:

"Meni vrlo dobar alat koji služi da
poradim na njenom pouzdanju,

jer je, prošli vikend

jedna od njezinih prijateljica
raspravljala sa njom kako ne pripada

i kako bi joj trebali zabraniti
boravak u Norveškoj.

Stoga, tvoj rad ima posebno mjesto u
mom srcu

i jako mi je važan."

Žena je podijelila svoj portret na
Facebook-u i napisala,

"Sa svoj život,

ljudima iz cijelog svijeta je bilo
teško svrstati me u grupu,

stereotipizirati,

staviti u kučicu.

Možbi bismo trebali prestati.

Umjesto pretpostavljanja, pitajte
pojedinku,

'Kako bi se ti okarakterizirala?'

Onda bih ja rekla,

'Bok. Ja sam Massiel.

Ja sam pola Dominikanka i pola
Nizozemka,

odrasla sam u mješovitoj obiltelji

i ja sam biseksualka.'"

Osim ovih neočekivanih i
dirljivih reakcija,

Humanae pronalazi novi životni oblik
u različitim poljima.

Samo da vam pokažem nekoliko primjera,

ilustratori i studenti umjetnosti

ga koriste kao referencu za svoje skice
i svoje predmete.

To je kolekcija lica.

Znanstvenici iz polja antropologije,

fizike i neuroznanosti,

koriste Humanae sa različitim
znanstvenim pristupima

povezanim sa narodnošću,

optofiziologijom,

prepoznavanjem lica

ili Alzheimer-ovom bolesti.

Jedan od najvažnijih utjecaja projekta

je Humanae na naslovnici Foreign Affairs
(Vanjski Poslovi),

jedne od najrelevantnijih političkih
publikacija.

Vezano uz temu vanjskih poslova,

pronašla sam savršene ambasadore za moj
projekt --

učitelje.

Oni koriste Humanae kao alat u svrhu
obrazovanja.

Njihova strast me motivira da se vratim
satovima slikanja,

ali ovaj put kao nastavnica.

Moji studenti,

odrasli i djeca,

slikaju vlastite portrete,

pokušavajući otkriti svoju jedinstvenu
boju.

Kao fotograf,

shvaćam da mogu biti komunikacijski
kanal za druge.

Kao pojedinka,

kao Angélica,

svaki puta kada uslikam nešto,

imam osjećaj da sjedim nasuprot
terapeutu.

Sva frustracija, strah i samoća

koju sam jednom osjećala ...

postaje ljubav.

Posljednja država --

posljednja država na svijetu koja je
ukinula ropstvo

je država u kojoj sam rođena,

Brazil.

Još moramo marljivo raditi kako bi
ukinuli diskriminaciju.

To je još uvijek uobičajena praksa
u svijetu

koja neće nestati sama od sebe.

Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala vam.