Budućnost psihodelicima potpomognute psihoterapije

Mogu li psihodelici pomoći u liječenju trauma i mentalnih bolesti? Istraživač Rick Doblin tri desetljeća traži odgovor na ovo pitanje i rezultati koje ima su obećavajući. U fascinantnom uvodu u znanost o psihodelicima objašnjava kako LSD, psilocibin i MDMA djeluju na mozak. Uz psihoterapiju bi psihodelici mogli posve promijeniti način liječenja PTSP-a, depresije, zloupotrebe droga i sličnog.

Pripremanje ovog govora
bilo mi je strašnije

od pripremanja za terapiju LSD-jem.

(Smijeh)

''Psihodelici su za istraživanje uma

ono što je mikroskop za biologiju

i teleskop za astronomiju.''

To su riječi dr. Stanislava Grofa.

On je jedan od vodećih istraživača
psihodelika u svijetu

i bio je i moj mentor.

Danas vam želim reći kako psihodelici,
kada ih mudro koristimo,

imaju potencijal
da nam pomognu u izliječenju,

u nadahnuću,

a možda nas čak mogu i spasiti.

1950-tih i 1960-tih godina,

istraživanja psihodelika
su se provodila širom svijeta

i pokazivala velika obećanja
u području psihijatrije,

psihologije i psihoterapije,

neuroznanosti i istraživanja
mističnih iskustava.

Psihodelici su, međutim, procurili
izvan istraživačkih laboratorija

i počeli su se koristiti
i u kontrakulturi

i u protuvijetnamskom pokretu.

To nije bilo mudro korištenje.

I zato je došlo do zastoja.

1970-tih je američka vlada svaku upotrebu
psihodelika proglasila kriminalom

te je polako ukidala i sva istraživanja.

Ta se zabrana proširila svijetom
i trajala je desetljećima,

što je tragično,

jer su psihodelici samo alat,

i njihov učinak
može biti i dobar i štetan,

ovisno o tome kako ih koristimo.

Psihodelik znači ''manifestiranje uma''

i to je naziv za droge poput
LSD-a, psilocibina, meskalina,

iboge i drugih.

Kad sam imao 18 godina,

na prvoj godini studija,

eksperimentirao sam s
LSD-ijem i meskalinom,

i ta su me iskustva
povezala s mojim emocijama.

Pomogla su mi doživjeti
duhovnu povezanost

koju nisam bio
dobio svojom Bar Mitzvom.

(Smijeh)

Kad sam želio provocirati roditelje,

rekao bih im kako su me oni
okrenuli psihodelicima

jer me moja Bar Mitzva
nije učinila muškarcem.

(Smijeh)

Najvažnije od svega,

psihodelici su mi pružili osjećaj
naše zajedničke ljudskosti

i naše povezanosti sa svim što je živo.

I drugi su ljudi imali slično iskustvo.

Osjećao sam da takva iskustva
imaju potencijal

da budu protuotrov

za plemensku svijest, fundamentalizam,
genocid i uništavanje okoliša.

Odlučio sam da ću posvetiti život

promjeni zakonske zabrane

i postati legalan
psihodelični psihoterapeut.

(Pljesak)

Danas, nakon pola stoljeća zabrane,

nalazimo se usred globalne renesanse
istraživanja psihodelika.

Psihoterapija psihodelicima
puno obećava

u tretmanu posttraumatskog
stresnog poremećaja (PTSP-a),

depresije, socijalne anksioznosti,
zloupotrebe droga, alkoholizma

i samoubojstva.

Psihoterapija psihodelicima je pokušaj
da se dođe do samog korijena

nečijih problema,

uz samo nekoliko primjena doza,

što je suprotnost većini
psihijatrijskih lijekova

koji samo smanjuju simptome

i treba ih uzimati svaki dan.

Psihodelici su alat u
neuroznanstvenim istraživanjima

proučavanju funkcije mozga

i posebno, u proučavanju
trajne misterije ljudske svijesti.

Psihodelici i mistična iskustva
do kojih oni dovode

proučavaju se zbog njihove veze
s meditacijom i svjesnosti,

i nedavno je objavljen rad

o dugogodišnjim zen meditatorima
koji još uzimaju i psilocibin

u meditacijskim odmaralištima.

Pokazali su dugoročne dobrobiti
i promjene u mozgu.

Kako djeluju ove droge?

Moderna neuroznanost nam pokazuje

da psihodelici umanjuju aktivnost

onoga što nazivamo zadanom
mrežom u mozgu.

Tu stvaramo osjećaj sebstva.

To je ekvivalent ega,

koji filtrira sve ulazne informacije

prema našim osobnim
potrebama i prioritetima.

Kad se smanji aktivnost
te zadane mreže,

naš ego se povlači iz prvog plana
prema pozadini,

i mi ga vidimo kao jedan mali dio
puno većeg polja svijesti.

To je slično promjeni

do koje su Kopernik i Galileo
doveli u našoj povijesti

kada su teleskopom

pokazali kako Zemlja
nije središte svemira,

već je ona nešto što se okreće oko Sunca

kao nečega većeg od sebe.

Nekim ljudima je ovaj pomak u svjesnosti

najvažnije

ili bar jedno od najvažnijih
iskustava u životu.

Osjećaju bolju povezanost sa svijetom
koji je veći od nijh samih.

Osjećaju veći altruizam,

gube dio straha od smrti.

Ne djeluju sve droge na ovaj način.

MDMA, poznat kao ecstasy ili Molly,

djeluje bitno drukčije.

To ću vam pokazati pričom o Marceli,

koja je patila od posttraumatskog
stresnog poremećaja

nakon nasilnog seksualnog napada.

Upoznali smo se 1984.

kada je MDMA još bio legalan,

ali je već počeo curiti
izvan terapeutskih krugova.

Marcela je uzela MDMA
u rekreacijskim uvjetima

i proživljena trauma tada je
iznova preplavila njenu svijest

i pojačala njene suicidalne osjećaje.

U našem prvom razgovoru,

rekao sam joj kako MDMA,
kad se uzima terapijski,

može smanjiti strah od teških emocija

i pomoći joj da se makne dalje
od svoje traume.

Tražio sam da mi obeća
kako neće izvršiti samoubojstvo

ako bismo radili zajedno.

Složila se i dala mi to obećanje.

U njenim terapijskim seansama,

Marcela je uspjela proći
svoju traumu lakše, fluidnije.

Istovremeno je uspjela reći

da joj je silovatelj zaprijetio,
ispriča li ikada o tom događaju,

ubit će je.

Shvatila je tada kako je bila
zarobljenica vlastitog uma.

Kad je podijelila svoju priču,

proradila osjećaje i
iskustva vlastitog uma,

postala je slobodna

i mogla je odlučiti

kako želi krenuti
dalje sa svojim životom.

U tom trenutku

sam shvatio kako bi MDMA mogla biti
učinkovita za PTSP.

Sada, 35 godina nakon tog tretmana,

Marcela je postala terapeut

i trener za druge terapeute
koji liječe PTSP pomoću MDMA.

Kako djeluje MDMA?

Kako je točno MDMA pomogla Marceli?

Ljudi koji imaju PTSP
imaju i drukčiji mozak

od nas koji nemamo PTSP.

Hiperaktivna im je amigdala,
gdje se obrađuje strah.

Smanjena im je aktivnost
prefrontalnog korteksa,

gdje logički mislimo.

I smanjena im je aktivnost hipokampusa,

gdje su pohranjena
naša dugoročna sjećanja.

MDMA mijenja mozak u suprotnom smjeru.

MDMA smanjuje aktivnost amigdale,

pojačava aktivnost frontalnog korteksa

i jača veze amigdale i hipokampusa

kako traumatska sjećanja
ne bi bila dugoročno pohranjena.

Istraživači iz Johns Hopkinsa su nedavno
objavili rad u časopisu Nature,

u kojem su pokazali
da MDMA oslobađa oksitocin,

hormon ljubavi i brižnosti.

Isti su istraživači radili s hobotnicama,

koje su asocijalne izvan sezone parenja.

Ali ako im date MDMA,

postaju prosocijalne.

(Smijeh)

Nekoliko mjeseci nakon
mog i Marcelinog rada,

uprava za suzbijanje droga (DEA)
je kriminalizirala ecstasy,

bez ikakvih znanja
o njegovoj terapijskoj upotrebi.

Stoga sam otišao u Washington,

ravno u sjedište odjela DEA-e

i tužbom sam tražio saslušanje

na kojem bi psihijatri i psihoterapeuti

mogli prikazati informacije
o psihoterapijskoj koristi MDMA

i zadržati je u legalnom okviru.

Usred saslušanja, DEA se prepala,

proglasila alarmantno stanje

i kriminalizirala svako korištenje MDMA.

Jedini način da to popravim

bilo je koristiti znanost, medicinu,

kroz proces razvoja lijeka
Uprave za hranu i lijekove (FDA).

Pa sam 1986. pokrenuo MAPS,

kao neprofitnu farmaceutsku kuću
koja proizvodi psihodelike.

Trebalo nam je 30 godina, do 2016.

da prikupimo podatke koje
moramo prezentirati agenciji FDA,

kako bismo zatražili fazu 3,
studiju na velikom broju ispitanika,

koju moramo proći kako bismo dokazali
sigurnost i učinkovitost,

prije nego što se
lijek može izdati na recept.

Tony je bio veteran u jednoj
od naših pilot studija.

Prema Ministarstvu veterana,

više od milijun veterana ima PTSP.

Najmanje 20 dnevno ih počini samoubojstvo,

i mnogi baš zbog PTSP-a.

Tonyjev je tretman trajao
tri i pol mjeseca.

Kroz to vrijeme

samo je triput primio dozu MDMA,

dok je u međuvremenu imao 12
psihoterapijskih seansi po 90 minuta.

Tri razgovora prije prve doze MDMA,
u svrhu pripreme,

i tri razgovora nakon svake doze,
u svrhu integracije iskustva.

Naš smo pristup nazvali
"terapijom vođenom iznutra,"

jer podržavamo pacijenta da iskusi
sve što mu se pojavi,

u svijesti ili u tijelu.

I uz MDMA, to je težak rad.

I mnogi su pacijenti rekli:

''Ne znam zašto to zovu ecstasy.''

(Smijeh)

Tony je u svojoj prvoj seansi s MDMA

ležao na kauču, s povezom preko očiju,

slušao je glazbu

i obraćao se terapeutima,

koji su bili muško-ženski par,

kad bi on osjetio potrebu za tim.

Poslije nekoliko sati,

u trenutku smirenosti i jasnoće,

izjavio je da je shvatio

kako je njemu PTSP način
da se poveže s prijateljima.

Njemu je to bio način odavanja
počasti poginulim prijateljima.

Kad je doživio transformaciju
te se pogledao očima svojih prijatelja,

shvatio je da oni ne žele da on pati

i protrati svoj život.

Oni bi htjeli da on živi potpuno,

iako oni to više ne mogu.

Pa je pronašao novi način
kojim će čuvati sjećanje na njih,

tako što će živjeti punim plućima.

Shvatio je i da je sebe
obmanjivao govoreći

kako opijate uzima za bol.

Iako ih je stvarno uzimao za bijeg.

Odlučio je da ih više ne treba,

nije mu više trebala ni MDMA,

i tako nam je odustao od studije.

Bilo je to prije sedam godina.

Ni danas Tony nema PTSP,

nije se nikad vratio opijatima

i pomaže drugima,
manje sretnima, u Kambodži.

(Pljesak)

Podaci koje smo iznijeli pred FDA

uključuju 107 ljudi
iz naše pilot studije, zajedno s Tonyjem,

i pokazuju da je u kontrolnoj grupi
bilo 23 posto ljudi

izliječenih od PTSP-a
na samom kraju tretmana.

To je vrlo dobar rezultat
u toj populaciji pacijenata.

Kada u tretman dodate još i MDMA,

rezultat se udvostruči;
56 posto ljudi više nema PTSP.

(Pljesak)

Najvažnije od svega,

kad ljudi shvate da
ne trebaju potiskivati traume

već ih mogu proraditi,

tada se nastavljaju oporavljati sami.

Jednu godinu nakon posljednjeg razgovora,

2/3 njih više nema PTSP.

A u 1/3 onih koji imaju,

mnogima su simptomi
klinički značajno smanjeni.

(Pljesak)

Na temelju tih podataka,

FDA je odobrila psihoterapiju uz MDMA
za slučajeve PTSP-a

kao terapiju prvog izbora.

Proglasila je i psilocibin
terapijom prvog izbora

za depresiju koja ne reagira
na obični tretman

i nedavno dozvolila
esketamin za depresiju.

Ponosan sam što smo
započeli fazu 3 studija

i ako rezultati budu onakvi
kakvima se nadamo,

slični onima iz druge faze,

do kraja 2021. će FDA odobriti
MDMA za PTSP.

Ako bude odobren,

jedini terapeuti koji
će moći primijenjivati takav lijek

će biti oni koji su prošli
naš program treninga.

I samo će oni davati MDMA

pod izravnim nadzorom
i u kliničkim uvjetima.

Predviđamo kako će u
nekoliko idućih desetljeća

postojati tisuće takvih klinika
za psihodelike

i u njima će terapeuti moći dati MDMA,

psilocibin, ketamine
i druge psihodelike

milijunima pacijenata.

Takve klinike se mogu razviti
u centre u koje ljudi dolaze

po terapiju u svrhu osobnog rasta,

po terapiju za parove,

ili po duhovna, mistična iskustva.

Čovječanstvo se utrkuje
između katastrofe i svjesnosti.

Renesansa psihodelika će pomoći
da pobijedi svjesnost.

Pogledajte ispod vašeg sjedala...

Šala!

(Smijeh)

Hvala vam.

(Pljesak)

(Smijeh)

(Pljesak)

Hvala.

(Pljesak)

Corey Hajim: Ostanite tu još koju minutu.

Puno ti hvala, Rick.

Publika nas podržava.

Rick Doblin: Da, potpuno.

Mnogi od njih su bili
i na festivalu Burning Man.

(Smijeh)

CH: Na djelu je neka sinergija.

RD: (Smijeh)

CH: U govoru si pričao
o korištenju ovih droga

za liječenje ozbiljnih trauma.

Što je s nekim uobičajenim
mentalnim bolestima,

poput anksioznosti i depresije,

pomaže li tu mikrodoziranje?

RD: Mikrodoziranje može pomoći
kod depresije.

Poznajem nekoga tko je to radio.

No, za terepijski proces općenito

radije koristimo velike doze
nego mikrodoze,

kako bismo stvarno pomogli ljudima
riješiti probleme u korijenu.

Mikrodoziranje je više za kreativnost,

umjetničku inspiraciju,

fokus...

Ono i podiže raspoloženje.

No, za ozbiljne bolesti

ne želimo da ljudi misle:
''Trebam lijek svaki dan.''

Neka rade dublje i intenzivnije na sebi.

CH: Što s ljudima izvan SAD-a i
Sjeverne Amerike,

provode li se i tamo ova istraživanja?

RD: Da, sve globaliziramo.

Faza 3 naših studija provodi se

u Izraelu, Kanadi i SAD-u.

Kad dobijemo odobrenje od FDA,

ono će vrijediti i u Izraelu i Kanadi.

Upravo počinjemo istraživanja u Europi.

I treniramo neke terapeute iz Kine.

CH: To je sjajno.

Htjeli smo da publika glasa

kako bismo provjerili
misle li da je dobro

da se ova istraživanja nastave,

no čini mi se da već
znamo odgovor, stoga...

Hvala ti, Rick.

RD: Hvala tebi, hvala svima.

(Pljesak)