Sherwin Nuland o nadi

Kirurg i pisac Sherwin Nuland razmišlja o ideji nade -- želji da postanemo bolji dio sebe samih i učinimo svijet boljim. Ovo su promišljenih 12 minuta koji će vam pomoći da se usredotočite na put koji predstoji.

Znate, tako sam loš s tehnologijom

da sam čuo svoju kćer – sada joj je 41 godina --

kad je imala pet godina

kako kaže svom prijatelju,

Ako ne krvari kad ga zarežeš,

moj tata to ne razumije.

(Smijeh)

Pa bi zadatak koji sam dobio

mogao biti nepremostiva prepreka za mene,

ali ću svakako pokušati.

Što sam čuo

u protekla četiri dana?

Ovo je moja treća posjeta TED-u.

Jednom sam bio na TEDMED-u, a jednom, kao što ste čuli,

na standardnom TED događaju prije dvije godine.

Čuo sam nešto što smatram izuzetnim,

a o čemu sam slušao samo malo na dva prethodna TED-a,

a to je preplitanje,

povezivanje, miješanje,

osjećaja društvene odgovornosti

s temom tolikih govora --

globalnom odgovornosti, zapravo,

koja upućuje poziv prosvijetljenom osobnom interesu,

ali i daleko nadmašuje prosvijetljeni osobni interes.

Jedna od najimpresivnijih stvari

o kojoj je više, možda 10,

govornika pričalo

je shvaćanje, kada ih pažljivo slušate, da oni ne kažu:

Evo što bismo trebali učiniti; ovo je ono što bih želio da učinite.

Nego: evo što sam ja učinio

jer je to uzbudljivo,

jer je to divna stvar, jer sam time nešto dobio

i, naravno, postigao sam time mnogo.

Stari je to koncept, pravi grčki koncept,

filantropije u izvornom obliku:

philan-thropia: ljubav za čovječanstvo.

I jedino objašnjenje koje mogu dati

za to što ste slušali u protekla četiri dana

je da to dolazi iz nekog oblika ljubavi.

A to mi pruža silnu nadu.

A nada je, naravno, tema

o kojoj bih trebao govoriti,

a koju sam posve zaboravio prije nego što sam stigao.

A zatim sam pomislio,

pa, bilo bi bolje da potražim tu riječ u rječniku.

Pa smo Sarah i ja – moja supruga – prošetali do javne knjižnice

koja je četiri ulice daleko, u ulici Pacific Street, i uzeli smo Oxfordov rječnik,

zavirili u njega i pronašli 14 definicija za nadu,

ali vas se nijedna ne dojmi

kao prikladna.

Naravno, to ima smisla,

jer je nada apstraktan fenomen; ona je apstraktna ideja,

a ne konkretna riječ.

Podsjeća me malo na kirurgiju.

Ako postoji jedna operacija za neku bolest, znate da to djeluje.

Ako imate 15 operacija, znate da nijedna ne djeluje.

A tako je i s definicijama riječi.

Ako imate upalu slijepog crijeva, izvadite slijepo crijevo i izliječeni ste.

No ako imate reflux oesophagitis, postoji 15 postupaka,

i Joe Schmo to radi na jedan način,

Will Blow na drugi,

i nijedan ne djeluje, a tako je i s riječju nada.

Sve se svode na očekivanje

nečega dobroga što se treba dogoditi.

A znate što sam ja otkrio?

Indoeuropski korijen riječi nada

je osnova, K-E-U --

mi bismo je pisali kao K-E-U; a izgovara se koj --

i to je isti korijen iz kojeg je nastala i riječ krivulja.

No, ono što to na izvornom indoeuropskom znači je

promjena smjera, kretanje u različitom smjeru.

I meni je to vrlo zanimljivo i provokativno,

jer je ono što ste slušali posljednjih dana

na određeni način pokret u drugim smjerovima:

pravcima koji su konkretni i jedinstveni za određeni problem.

Postoje različite paradigme.

Nekoliko puta ste čuli tu riječ u zadnja četiri dana,

i svi ste upoznati s Kuhnovskim paradigmama.

Pa kad sad razmišljamo o nadi,

moramo razmišljati o gledanju u smjerovima

drugačijim od onih u koje smo gledali.

Postoji još jedna – ne definicija, već opis nade

koji mi se uvijek sviđao, od Václava Havela

u njegovoj savršeno spektakularnoj knjizi "Slamanje mira"

u kojoj on kaže da se nada

ne sastoji od očekivanja da će stvari

ispasti baš kako treba,

već od očekivanja da će imati smisla

bez obzira na to kako ispadnu.

Ne mogu vam opisati koliko sam ohrabren bio

posljednjom rečenicom

u sjajnoj prezentaciji Deana Kamena otprije nekoliko dana.

Nisam bio siguran da sam dobro čuo,

pa sam ga potražio u jednoj od pauza.

Pričao je s vrlo krupnim čovjekom, ali nisam mario.

Prekinuo sam i upitao: "Jeste li to rekli?"

On je rekao: "Mislim da jesam."

Pa, evo što je rekao: ponovit ću.

"Internet neće spasiti svijet."

To je prekrasno. Znate li što će spasiti svijet?

Reći ću vam. Svijet će spasiti ljudski duh.

A pod ljudskim duhom ne mislim ništa božanski,

ne mislim ništa nadnaravno --

svakako ne od ovog skeptika.

Mislim na sposobnost

koju ima svatko od nas

a to je da bude nešto veće od sebe;

da se izdigne iznad svog običnog ja i postigne nešto

što smo na početku mislili da nismo u stanju.

Na elementarnoj razini, svi smo osjetili

tu duhovnost u vrijeme rođenja.

Neki među vama su je osjetili u laboratorijima;

neki su je osjetili na radnoj klupi.

Osjećamo je na koncertima.

Osjetio sam je u operacijskoj dvorani, uz postelju.

Ona je rast iznad nas samih.

I mislim kako će to biti, s vremenom,

elementi ljudskog duha o kojima smo slušali

dio po dio po dio od toliko govornika posljednjih dana.

I ako je išta natopilo ovu prostoriju,

onda je to baš to.

Intrigira me

koncept kojega je stvorio

rano u 19. stoljeću --

zapravo, u drugom desetljeću 19. stoljeća --

27-godišnji pjesnik

po imenu Percy Shelley.

Sad, svi smatramo da je Shelley

veliki romantični pjesnik što on i jest;

mnogi su skloni zaboraviti da je napisao

i neke savršeno divne eseje,

a najpoznatiji esej

je "Obrana poezije".

On je nekih pet, šest, sedam, osam stranica dug,

i postaje nekako dubok i težak nakon treće stranice,

ali negdje na drugoj stranici

on počinje pričati o ideji

koju naziva "moralna mašta".

I evo što kaže, u grubom prijevodu:

Čovjek – obični čovjek --

čovjek da bi bio velik u dobroti,

mora jasno zamišljati.

Mora vidjeti sebe i svijet

kroz oči drugoga,

kroz oči mnogih drugih.

Vidjeti sebe i svijet – ne samo svijet, već i sebe.

Što to od nas očekuju

milijarde ljudi

koji žive u onome što je Laurie Garrett neki dan

tako prikladno nazvala

očaj i nejednakost?

Što je to što imaju svako pravo

zahtijevati od nas?

Što je to što mi imamo svako pravo tražiti od sebe,

zbog zajedničke ljudskosti i zbog ljudskoga duha?

Pa, znate točno što je to.

Vode se velike rasprave

o tome da li mi, kao velika nacija kakva jesmo,

trebamo biti svjetski policajac,

redarstvenik svijeta,

ali praktički ne bi trebalo biti nikakve rasprave

o tome trebamo li biti iscjelitelji svijeta.

O tome se svakako nije prepiralo

u ovoj sali u protekla četiri dana.

Dakle, ako ćemo biti svjetski iscjelitelj,

svaka ugrožena osoba na svijetu --

uključujući one u Sjedinjenim Državama – postaje naš pacijent.

Svaka ugrožena nacija, možda i naša vlastita,

postaje naš pacijent.

Pa je zabavno razmišljati o etimologiji riječi "pacijent".

Izvorno dolazi od latinskog patior, izdržati, ili trpjeti.

Pa se vratite opet do indoeuropskih korijena,

i otkrijete da se indoeuropska osnova kaže pejen --

napisali bismo to P-A-E-N -- i, mirabili dictu,

korijen je isti kao kod riječi suosjećanje, P-A-E-N.

Lekcija je vrlo jasna. Ona kaže da naš pacijent --

svijet, i ugroženi u svijetu --

ti pacijenti zaslužuju naše suosjećanje.

Ali i više od suosjećanja, puno više od suosjećanja

je naša moralna mašta

i naše identificiranje sa svakim pojedincem

koji živi u tom svijetu,

kako ne bismo o njima mislili kao o ogromnoj šumi,

nego kao o zasebnom drveću.

Naravno, u naše doba trik je ne dopustiti da svako drvo

bude zaklonjeno tim Bushem (bush = grm) u Washingtonu koji --

se može naći između.

(Smijeh)

Evo tu smo.

Mi smo, trebali bismo biti,

moralno predani tome

da budemo iscjelitelji svijeta.

A čuli smo primjere, i opet, i opet --

čuli ste jedan u zadnjih 15 minuta --

o ljudima koji nisu samo bili predani,

već imaju karizmu i briljantni su --

a u ovoj prostoriji mislim da je lako koristiti riječ briljantan, zaboga --

briljantnost da uspiju barem na početku

njihove potrage,

i koji će nedvojbeno nastaviti uspijevati,

sve dok se sve više i više nas ne pridruži njihovom cilju.

Sad, ako govorimo

o medicini,

a govorimo o liječenju,

volio bih citirati nekoga koga još nismo citirali.

Čini mi se da smo svakoga na svijetu ovdje citirali:

Citirali smo Pogoa;

Shakespearea smo citirali naprijed, nazad i naopačke.

Volio bih citirati jednoga od mojih kućnih bogova.

Pretpostavljam da nikada ovo nije stvarno rekao,

jer ne znamo što je Hipokrat zaista rekao,

ali znamo sigurno da je jedan od velikih grčkih liječnika

rekao sljedeće,

a to je zabilježeno u jednoj od knjiga pripisanih Hipokratu,

knjizi pod nazivom "Pravila".

Pročitat ću vam što je to.

Sjetite se, u suštini,

govorio sam o filantropiji:

ljubavi za čovječanstvo, za pojedine ljude

a to je ono

što može donijeti ljubav

koja se pretvara u djelovanje,

koja prelazi, ponekad, u prosvijetljeni osobni interes.

Evo citata, otprije 2400 godina:

"Gdje postoji ljubav za čovječanstvo,

postoji i ljubav za liječenje."

Vidjeli smo to danas ovdje

s osjećajem,

s osjećajnošću --

kao i u posljednja tri dana,

i sa snagom nepokorivog ljudskog duha.

Hvala vam mnogo.

(Pljesak)