Kako izgrađivati produktivnu i odgovornu debatu

Sukob ideja je fundamentalan za kreativnost i napredak, no može biti izuzetno štetna i unijeti razdor unutar firmi, zajednica i porodica. Kako izgrađivati produktivnu debatu i istovremeno se zaštititi od neprihvatljivog govora i dezinformacija? Ustavni advokat Ishan Bhabha izlaže strukturu koju organizacije mogu koristiti kako bi upravljale ideološkim nesuglasicama i odgovorno činjenice i kontekst postavljati na viši stepen dijaloga.

Šta bi bilo da posjedujete hotel

i jedan od ključnih principa u vašoj
misiji organizacije

je obavezivanje na jednak tretman
svih uposlenika i mušterija,

uključujući i na rodnoj
i religijskoj osnovi?

Potom vam jedna velika grupa
bukira termin za svečanost,

a kada pogledate detalje bukiranja
shvatite da je to religijska grupa

čiji je jedan od osnovnih načela da žene
ne bi trebale izlaziti iz kuće

i da ne bi trebale imati prilika
za profesionalni razvoj izvan nje.

Šta biste uradili?

Da li biste održali događaj i snosili
kritike s jedne jedne

ili odbili i snosili kritike s druge?

Posao mi je savjetovati organizacije
kako odrediti pravila

upravljanja ideološkim sukobima
i kontroverznim govorom

i odbraniti klijente,

bilo na sudu ili pred vladom,

kada im djela budu izazvana.

Strukturama koje predložim

prepoznaje se istinska šteta koju bi
određena vrsta govora mogla izazvati,

ali u isto vrijeme teže promoviranju,
a ne obustavljanju, razgovora.

To je zato što nam nesuglasice trebaju.

Kreativnost i ljudski napredak

zavise od toga.

Iako je često lakše

govoriti sa nekim ko se slaže
sa svime što kažemo,

više prosvjetljuje i često puta
više zadovoljava

govoriti s nekim ko se ne slaže.

No, sukob i nesloga mogu imati
stvarnu i značajnu cijenu.

Neslaganje, posebno u obliku govora mržnje

može dovesti do dubokih i trajnih ozljeda
te ponekad rezultirati i nasiljem,

a u svijetu u kojem
polarizacija i inovacija

gotovo konstantno rastu,

potreba za kreiranjem strukture snažnog
ali ne i nasilnog neslaganja

nikada nisu bile veće.

Prvi amandman Ustava SAD-a
čini se dobrim mjestom početka

traženja rješenja.

Vjerovatno ste često, kao i ja,
čuli nekoga kako kaže

da neki oblici ograničavanja govora,
bilo od strane poslodavca, web-stranice,

ili čak nekog drugog,

''krše'' Prvi amandman.

Zapravo, Prvi amandman obično je malo,
ako ikako, za ovo bitan.

Prvi amandman samo se primijenjuje

kada vlada nastoji ugušiti
govor njenih građana.

Kao rezultat, Prvi amandman
je namjerno malo koristan.

Mala kategorija govora može biti
zabranjena na osnovu sadržaja.

Gotovo sve ostalo ne može.

No, Prvi amandman ne važi

kada je u pitanju privatna
regulacija govora.

To je dobra stvar,

jer podrazumijeva
da privatna lica raspolažu

širokim i fleksibilnim sredstvima
koja ne zabranjuju govor

ali obaviještavaju govornike
o posljedicama njihovih riječi.

Evo nekoliko primjera.

Kada odete na fakultet,

to bude vrijeme za slobodnu
i neograničenu razmjenu ideja.

Međutim, pojedine ideje i riječi
kojima se izražavaju

izazovu nesuglasicu,

bilo to namjerno potpaljivanje
od strane grupe studenata

ili istraživanje neke
kontroverzne teme na času.

Da bi se zaštitili i intelektualna sloboda

i njeni najosjetljiviji studenti,

pojedini univerziteti su oformili grupe
koje sastavljaju govornika i slušaoca,

oslobođenih mogućnosti
bilo kakvog kažnjavanja,

da čuju gledišta i jednog i drugog.

Ponekad se studenti ne žele sastati

i to je uredu.

No, u drugim okolnostima

posredničko izlaganje suprotnom viđenju
može rezultirati priznanjem,

prepoznavanjem nenaumljenih posljedica

i širenjem perspektiva.

Evo primjera.

Na kampusu jednog univerziteta,
grupa studenata koji podržavaju Izraelce

i oni koji podržavaju Palestince

su se stalno prijavljivali

zbog ometanja događaja, skidanja plakata

i učestvovanja u verbalnim sukobima.

Primijetivši da većina prijavljenih stvari

nisu kršile disciplinske
propise univerziteta,

obje grupe su bile pozvane da sjednu

u tzv. ''krug obnove'',

gdje su mogli saslušati
stav jedni i drugih,

oslobođeni mogućnosti kažnjavanja.

Nakon sastanka,

ideološki sukob među grupama

ostao je jednako oštar

ali je mržnja među njima značajno opala.

Ovo se, očigledno, ne dešava uvijek.

Međutim, razdvajanjem reakcija
na govor od disciplinskog sistema,

visokoškolske institucije
napravile su prostor

za produktivnu nesuglasicu
i širenje perspektiva.

Svi mi smo pristrasni.

Ne mislim to u lošem smislu.

Na sve nas je, s punim pravom,

utjecalo naše porodično porijeklo,
obrazovanje, životno iskustvo

i milion drugih stvari.

Isto tako i organizacije imaju utjecaj

najprije na mišljenja njihovih članova

ali i na zakone kojim se vladaju

ili na tržiste na kojem se takmiču.

Ovi utjecaju mogu formirati kritični dio
korporacijskog identiteta

i mogu biti neophodni za privlačenje
i zadržavanje talenata.

No, ove ''sklonosti'', kako ih nazivam,

također mogu biti izazov,

posebno onda kada riječ o nečemu što

podvlači liniju dozvoljenog govora
kod jednih a zabranjenog kod drugih.

Iskušenje da se govor nazove
opasnim ili remetilačkim

samo zato što se ne slažemo s njim

stvarno postoji.

No, jednako postoji i šteta koja može
proizaći iz određenih načina izražavanja.

U takvoj situaciji mogu pomoći treća lica.

Sjećate li se hotela

koji pokušava odlučiti da li dopustiti
religijskoj grupi organizaciju događaja?

Umjesto da na licu mjesta
donese tešku odluku

u vezi sa identitetom i porukom grupe,

hotel bi mogao osloniti se na treće lice,

primjerice Južnjački

pravni centar za siromašne,

koji ima spisak mrzilačkih grupa u SAD-u,

ili čak na vlastitu grupu
stručnjaka izvana,

različitog porijekla.

Oslanjanje na treće lice

da podvuče linije van konteksta
naročitog događaja,

organizacije mogu donijeti
zadovoljavajuće odluke

bez osude da gledaju vlastiti interes
ili da su pristrasne.

Tanka je linija između
činjenica i mišljenja.

Internet omogućava postavljanje
bilo kakvog stajališta

na bilo koju moguću temu.

To je, na jedan način, dobra stvar.

Omogućava izražavanje mišljenja manjine

i pozivanje na odgovornost one na vlasti.

No, mogućnost slobodne samostalne objave

znači da neprovjerene ili čak lažne izjave

brzo mogu biti prihvaćene i ući u opticaj,

a to je jako opasno.

Teško je odlučiti skinuti post
ili banovati korisnika.

Zasigurno, ponekad može biti prikladno

ali također su omogućena sredstva

za podsticanje produktivne
i odgovorne debate.

Twitter je odnedavno počeo
označavati tvitove

koji su varljivi, obmanljivi ili koji
sadrže neprovjerene informacije.

Umjesto blokiranja pristupa tim tvitovima,

Twitter dostavlja izvor
koji sadrži više informacija

o datim izjavama.

Dobar i blagovremen primjer je njegova
stranica o korona virusu

koja ima najnovije informacije
o njegovom širenju

i šta raditi u slučaju zaraze.

Po meni je ovaj pristup veoma smislen.

Umjesto obustave dijaloga,

ovo donosi više ideja, činjenica
i konteksta forumu.

Ako znate da će vaše tvrdnje svjedočiti

pred autoritativnijim izvorima,

to može biti podsticaj

prvenstveno za odgovorniji način govora.

Dozvolite da završim gorkom istinom.

Strukture koje sam opisao mogu
izgraditi produktivnu debatu

i izdvajati stvarno neprihvatljiv govor.

No, neizbježno je da će pojedini
govori pasti u sivu zonu -

vjerovatno jako uvredljivi

ali i sa potencijalom
da doprinesu javnoj debati.

U takvoj situaciji

mislim da, generalno,

treba prije dozvoliti,
nego zabraniti govor.

Evo zašto.

Kao prvo, uvijek postoji rizik

da se inovativna
ili kreativna ideja odbaci

jer se čini nepoznatom ili opasnom.

Gotovo uvijek

inovativne ideje izazovu ortodoksije
oko toga kako bi stvari trebale biti.

Stoga, ako se neka ideja
čini uvredljivom ili opasnom,

može biti da stvarno jeste

ili je možda tako jer se plašimo promjene.

Dopustite da kažem
da i ako govor nema nimalo značaja,

nedostatak bi trebao biti ukazan
otvorenom debatom

a ne suzbijanjem.

Da rasčistim:

lažan govor može uzrokovati
razorne i istinske štete,

od spaljivanja žena optuženih
da su vještice u Evropi

u 15. stoljeću

do linčovanja Afroamerikanaca
na jugu Amerike,

do genocida u Ruandi.

Ideja da je lijek lažnom
govoru više govora

nije uvijek tačna.

No, češće mislim
da više govora može pomoći.

To dokazuje poznata priča o sudskoj praksi
u vezi sa Prvim amandmanom.

1977. godine je grupa
neonacista htjela izvesti marš

kroz mirno predgrađe Skokie u Illinoisu,

dom znantnom broju osoba
koje su preživjele Holokaust.

Gradsko vijeće je odmah htjelo izdati
naredbu, pokušavši spriječiti naciste,

i nacisti su to tužili.

Slučaj je dospio čak do Vrhovnog suda

i nazad.

Sud tvrdi da su neonacisti
imali pravo marširati

i da su mogli prikazivati svoje svastike

i salutirati dok to rade.

Međutim, kada je stigao dan marša,

i nakon svih tih parnica,

samo 20 neonacista se pojavilo

ispred federalne zgrade
u Chicagou u Illinoisu,

a tu su naišli na 2 000 protestora

koji odgovaraju
na mrzilačke poruke nacista

porukama uključenja.

Kako je Chicago Tribune zabilježio,

marš nacista nespektakularno
je splasnuo nakon 10 minuta.

Nasilje u Charlottesville u Virginiji,
i, doista, svugdje u svijetu

pokazuju da ne svršavaju
ove priče uvijek ovako.

Međutim, po meni je Skokie dobra priča,

koja pokazuje da je na zablude i moralno
iskvarenje govora mržnje

najbolje odgovoriti ne suzbijanjem

nego pravednom snagom kompenzacije
dobrom i plemenitim idejama.

Zahvaljujem.