Kathryn Schulz: Neka vam ne bude žao zažaliti

Uče nas da nastojimo živjeti život bez žaljenja. Ali zašto? Koristeći svoju tetovažu kao primjer, Kathryn Schulz snažno i dirljivo zagovara prihvaćanje onoga zbog čega žalimo.

Ovo je Johnny Depp, naravno.

Ovo je rame Johnnyja Deppa.

A ovo je poznata tetovaža na ramenu Johnnyja Deppa.

Neki od vas možda znaju da se 1990. godine

Depp zaručio s Winonom Ryder

i na desnom ramenu istetovirao

"Winona zauvijek".

A onda, tri godine kasnije --

što i jest prava vječnost po holivudskim standardima --

prekinuli su

i Johnny je otišao na mali popravak.

Sad mu na ramenu piše "Wino zauvijek".

(Smijeh)

Kao Johnny Depp,

i kao i 25 posto Amerikanaca

u dobi između 16 i 50 godina,

i ja imam tetovažu.

O tome sam počela razmišljati sredinom svojih 20-ih godina,

ali namjerno sam čekala vrlo dugo.

Jer svi poznajemo nekoga

tko si je dao napraviti tetovažu kad je imao 17 godina

ili 19 ili 23

i požalio to do svoje 30. godine.

Meni se to nije dogodilo.

Ja sam se tetovirala s 29 godina

i požalila sam istog trena.

Kad kažem "požalila",

mislim da sam izišla iz salona --

tek nekoliko kilometara odavde,

u četvrti Lower East Side --

i doživjela ogroman emocionalni slom usred bijela dana

na uglu ulica East Broadway i Canal Street.

(Smijeh)

To je odlično mjesto za tako nešto jer nikoga nije briga.

(Smijeh)

Zatim sam otišla kući i doživjela još veći emocionalni slom,

o čemu ću više reći za koji trenutak.

To me zapravo prilično šokiralo

jer sam se prije toga

ponosila time

da apsolutno ni zbog čega ne žalim.

Napravila sam mnogo pogrešaka

i donijela glupih odluka, naravno.

Stalno to radim.

Ali uvijek sam imala osjećaj da, čuj,

donijela sam najbolju odluku koju sam mogla

s obzirom na to tko sam bila u tom trenu

i na informacije koje su mi bile dostupne.

Nešto sam naučila iz toga.

To me nekako dovelo ovamo gdje se sada nalazim.

I u redu, ne bih to promijenila.

Drugim riječima, usvojila sam naš kulturološki stav o žaljenju,

a to je da je jadikovanje o stvarima iz prošlosti

apsolutni gubitak vremena,

da uvijek moramo gledati naprijed, a ne natrag

i da je jedna od najboljih stvari koje možemo učiniti

to da živimo život bez žaljenja.

Tu ideju lijepo obuhvaća ovaj citat:

"Na stvari za koje nema lijeka

ne trebamo obraćati pažnju;

što je bilo, bilo je."

I to se isprva čini krasnom filozofijom,

nešto s čime se svi možemo složiti...

sve dok vam ne kažem tko je to rekao.

Da, to je Lady MacBeth

koja, u biti, govori svojem suprugu da prestane biti slabić

i osjećati krivicu što je ubijao ljude.

Ispada da je Shakespeare ovdje shvatio nešto veliko,

kao i obično.

Jer nesposobnost da se osjeti krivnja

zapravo je jedna od dijagnostičkih osobina

sociopata.

Karakteristična je i za neke vrste oštećenja mozga.

Ljudi koji imaju oštećenja

na orbitofrontalnom korteksu

ne mogu osjetiti žaljenje

čak ni kad donesu očito vrlo loše odluke.

Ako zaista želite živjeti život bez žaljenja,

imate otvorenu mogućnost.

Zove se lobotomija.

Ali ako želite biti potpuno funkcionalni

i potpuno ljudi

i potpuno humani,

mislim da trebate naučiti živjeti ne bez žaljenja, već s njim,

Počnimo s definicijama nekih termina.

Što je žaljenje?

Žaljenje je osjećaj koji doživljavamo

kad mislimo da bi naša trenutna situacija

mogla biti bolja ili sretnija

da smo nešto učinili drugačije u prošlosti.

Drugim riječima, za žaljenje su potrebne dvije stvari.

Prvo je potrebno djelovanje - za početak smo morali donijeti neku odluku.

Drugo, potrebno je zamišljanje.

Moramo moći zamisliti kako se vraćamo i mijenjamo izbor,

i onda moramo moći ubrzati ovaj zamišljeni događaj

i zamisliti kako bi se stvari odvijale u sadašnjosti.

I zapravo, što više imamo ikoje od tih dviju stvari --

što više djelovanja i što više zamišljanja

vezano za određenu stvar zbog koje žalimo,

to će akutnije postati žaljenje.

Recimo, primjerice,

da ste na putu na vjenčanje najboljeg prijatelja

i pokušavate doći do aerodroma i zapeli ste u prometnoj gužvi,

i napokon stižete do svojeg ulaza,

ali propustili ste let.

U toj ćete situaciji više žaliti

ako ste na let zakasnili tri minute

nego ako ste zakasnili 20 minuta.

Zašto?

Zato što, ako na let zakasnite tri minute,

bolno je lako zamisliti

da ste mogli donijeti drugačije odluke,

koje bi dovele do boljeg rezultata.

"Trebao sam ići preko mosta, a ne tunelom.

Trebao sam proći na onom žutom svjetlu."

To su tipični uvjeti u kojima dolazi do žaljenja.

Osjećamo žaljenje kad mislimo da smo odgovorni

za odluke koje su završile loše,

ali su zamalo završile dobro.

U tom okviru,

očito možemo osjetiti žaljenje zbog mnogo raznih stvari.

Današnja je konferencija o bihevioralnoj ekonomiji.

Većina onoga što znamo o žaljenju

dolazi iz tog područja.

Imamo mnogo literature

o potrošačima i financijskim odlukama

i žaljenju povezanom s njima --

kajanje kupca, u biti.

Ali na kraju, nekim je istraživačima sinulo da se malo odmaknu

i kažu, dobro, ali općenito,

zbog čega u životu najviše žalimo?

Evo kakvi su ispali rezultati.

6 najčešćih žaljenja --

stvari zbog kojih najviše žalimo i životu:

Uvjerljivo je na prvom mjestu obrazovanje.

33 posto svih stvari zbog kojih žalimo

vezano je za naše odluke o obrazovanju.

Želimo da smo se više obrazovali.

Želimo da smo bolje iskoristili obrazovanje koje jesmo primili.

Želimo da smo studirali nešto drugo.

Druge stvari koje su visoko na popisu

jesu karijera, ljubav, roditeljstvo,

razne odluke i izbori vezano za našu svijest o sebi

i o tome kako provodimo slobodno vrijeme --

zapravo, konkretnije,

kako nismo uspjeli provesti slobodno vrijeme.

Žalimo još

i zbog ovih stvari:

financija, obiteljskih pitanja nevezanih za ljubav i roditeljstvo,

zdravlja, prijatelja,

duhovnosti i zajednice.

Drugim riječima, većinu onoga što znamo o žaljenju

znamo iz proučavanja financija.

Ispada da, kad gledate zbog čega ljudi općenito žale u životu,

naše financijske odluke ni ne ulaze na popis.

Na njih otpada manje od tri posto našeg ukupnog žaljenja.

Pa ako sjedite i živcirate se

oko velike i male tržišne kapitalizacije,

ili oko tvrtke A u odnosu na tvrtku B,

ili oko toga je li bolje da kupite Subaru ili Prius,

znate što, zaboravite to.

Za pet godina vjerojatno vas neće biti briga za to.

Ali za stvari do kojih nam je stvarno stalo

i zbog kojih duboko žalimo,

kakav je to osjećaj?

Svi znamo kratak odgovor.

Osjećaj je strašan. Željenje je grozan osjećaj.

Ali pokazalo se da je žaljenje grozan osjećaj

na četiri vrlo konkretna i stalna načina.

Prva stalna sastavnica žaljenja

jest, u biti, poricanje.

Kad sam one večeri otišla kući nakon što sam se tetovirala,

ostala sam budna cijelu noć.

Prvih nekoliko sati

imala sam samo jednu misao u glavi.

A ta je misao bila:

"Neka nestane!"

To je nevjerojatno primitivna emocionalna reakcija.

Negdje u rangu s: "Hoću svoju mamu!"

Ne pokušavamo riješiti problem.

Ne pokušavamo shvatiti kako je došlo do problema.

Samo želimo da nestane.

Druga tipična sastavnica željenja

jest osjećaj čuđenja.

Druga stvar o kojoj sam te večeri razmišljala u svojoj sobi

bila je: "Kako sam to mogla učiniti?

Gdje mi je pamet bila?"

Taj stvarni osjećaj otuđenja

od onog dijela nas koji je donio odluku zbog koje žalimo.

Ne možemo se identificirati s tim dijelom.

Ne razumijemo taj dio.

I svakako ne suosjećamo s tim dijelom --

što objašnjava treću stalnu sastavnicu žaljenja,

a to je snažna želja da se kaznimo.

Zato, kad doživljavamo žaljenje,

stalno govorimo: "Najradije bih se ošamarila."

Četvrta je sastavnica

to da je žaljenje, kako psiholozi kažu, ustrajno.

Ustrajati znači opsesivno i opetovano se usredotočiti

na jednu jedinu stvar.

Rezulat ustrajnosti

jest da se uzmu prve tri sastavnice žaljenja

i stave u beskonačnu petlju.

Znači, nije da sam te večeri sjedila u svojoj sobi

i mislila: "Neka nestane."

Ne, sjedila sam ondje i mislila:

"Neka nestane. Neka nestane.

Neka nestane. Neka nestane."

U literaturi iz psihologije stoji

da su to četiri stalne sastavnice koje definiraju žaljenje.

No, smatram da postoji i peta sastavnica.

Smatram to nekom vrstom

egzistencijalnog poziva na uzbunu.

Te noći u svojem stanu,

nakon što sam se išamarala i sve ostalo,

dugo sam ležala u krevetu

i razmišljala o presađivanju kože.

Zatim sam razmišljala kako,

kao što putno osiguranje ne pokriva višu silu,

vjerojatno ni moje zdravstveno ne pokriva idiotsku silu.

Zapravo ni jedno osiguranje ne pokriva idiotsku silu.

Cijela poanta idiotske sile

jesta da vas ostavlja potpuno neosigurane.

Ostavlja vas izložene svijetu

i vlastitoj ranjivosti i pogrešivosti,

i to u, iskreno, vrlo nezainteresiranom svemiru.

To je očito nevjerojatno bolno iskustvo.

Mislim da je naročito bolno nama na Zapadu,

uhvaćenima u nešto što ponekad liči

na kulturu "Ctrl + Z" --

u smislu kompjutorske naredbe,

"undo" - poništi.

Nevjerojatno smo naviknuti da se ne moramo suočiti

s okrutnom stvarnošću života, na neki način.

Mislimo da problem možemo riješiti novcem

ili tehnologijom --

možemo poništiti i izbaciti iz prijatelja

i prestati pratiti.

Problem je što se u životu događaju određene stvari

koje očajno želimo promijeniti,

ali ne možemo.

Ponekad umjesto Ctrl + Z

zapravo uopće nemamo kontrolu.

A onima od nas koji kontrol frikovi i perfekcionisti --

a znam o kome govorim --

to je vrlo teško

jer sve želimo učiniti sami i želimo to učiniti kako treba.

Ima nešto u tome

da se kontrol frikovi i perfekcionisti ne bi trebali tetovirati

i vratit ću se na to za nekoliko minuta.

Ali prvo želim reći

da će se intenzitet i upornost

kojima doživljavamo te emocionalne sastavnice žaljenja

očito mijenjati

ovisno o konkretnoj stvari zbog koje osjećamo žaljenje.

Primjerice, ovo je jedan od mojih omiljenih

automatskih uzročnika željenja modernog doba.

(Smijeh)

Tekst: Odgovori svima.

Ono što me zadivljuje

u vezi s ovom zaista opasnom tehnološkom inovacijom

jest da čak i samo zbog te jedne stvari

možemo osjetiti ogromno žaljenje.

Možete slučajno kliknuti na "odgovori svima" na email

i uništiti nekome vezu.

Ili samo imati nevjerojatno neugodan dan na poslu.

Ili imati posljednji dan na poslu.

A još nismo ni došli

do zaista dubokog žaljenja.

Jer naravno, ponekad zaista donosimo odluke

koje imaju nepovratne i strašne posljedice,

bilo za naše ili tuđe

zdravlje, sreću i sredstva za život,

a u najgorem slučaju, čak i za tuđe živote.

Naravno, takvo je žaljenje

nevjerojatno bolno i teško za trpjeti.

Mislim, čak i zbog glupog "odgovaranja svima"

možemo danima žaliti i biti u agoniji.

I kako da onda živimo s tim?

Smatram da postoje tri stvari

koje nam pomažu da se pomirimo sa žaljenjem.

Prva od njih

jest da se utješimo univerzalnošću.

Ako proguglate žaljenje i tetovaže,

dobit ćete 11,5 milijuna rezultata.

(Smijeh)

Uprava za hranu i lijekove procjenjuje

da od svih Amerikanaca koji imaju tetovaže,

nas 17 posto žali što ih je dalo napraviti.

To smo Johnny Depp i ja

i naših sedam milijuna prijatelja.

A to je samo žaljenje zbog tetovaža.

Svi smo u tome zajedno.

Drugi način na koji se možemo nositi sa žaljenjem

jest da se smijemo samima sebi.

U mojem slučaju to i nije bio problem

jer je zapravo vrlo lako smijati se sam sebi

kad imaš 29 godina i hoćeš svoju mamu

jer ti se ne sviđa tvoja nova tetovaža.

No, to može biti okrutan i površan prijedlog

kad se radi o većem, dubljem žaljenju.

No, ne mislim da je to tako.

Svi mi koji smo iskusili žaljenje

s pravom boli i pravom tugom

razumijemo da humor i čak i crni humor

imaju ključnu ulogu u našem preživljavanju.

Pomažu nam da ponovno pohvatamo konce života,

i pozitivne i negativne,

i ponovno pomalo vraća život u nas.

Treći način na koji mislim da se možemo nositi sa žaljenjem

jest kroz tijek vremena,

koje, kao što znamo, liječi sve rane --

osim tetovaža, koje su trajne.

Prošlo je nekoliko godina

otkad sam se tetovirala.

Želite li vidjeti tetovažu?

U redu.

Zapravo, znate što, moram vas upozoriti,

bit ćete razočarani.

Jer zapravo uopće nije toliko ružna.

Nisam istetovirala lice Marilyna Mansona

na nekom nepristojnom dijelu tijela ili tako nešto.

Kad drugi ljudi vide moju tetovažu,

uglavnom im se sviđa kako izgleda.

Ali stvar je u tome da se meni ne sviđa.

A, kao što sam ranije rekla, ja sam perfekcionist.

Ali ipak ću vam je pokazati.

Ovo je moja tetovaža.

Pogađam što neki od vas misle.

Budite uvjereni u jedno.

Neke od stvari zbog kojih žalite

također nisu toliko ružne koliko vi to mislite.

Dala sam napraviti ovu tetovažu

jer sam većinu svojih 20-ih godina

živjela u inozemstvu i putovala.

Kad sam se vratila živjeti u New York nakon toga,

bojala sam se da ću zaboraviti

neke od najvažnijih stvari koje sam naučila tijekom tog vremena.

Konkretno, dvije stvari koje sam naučila o sebi

i koje pogotovo nisam htjela zaboraviti

bile su koliko je važno nastaviti istraživati

i, istovremeno, koliko je važno

nekako paziti na svoj vlastiti pravi sjever.

Ono što mi se svidjelo na ovom kompasu

bilo je to što je obuhvaćao te obje ideje

u jednoj jednostavnoj slici.

Mislila sam da bi mi mogao služiti kao trajni podsjetnik.

Pa, i služio je.

Ali na kraju me ne podsjeća na ono što sam mislila.

Umjesto toga, podsjeća me na nešto drugo.

Zapravo me podsjeća

na najvažniju stvar koju možemo naučiti iz žaljenja,

a koja je jedna od najvažnijih stvari koje nas i život nauči.

Ironično, mislim da je to vjerojatno najvažnija stvar

koju sam uopće mogla istetovirati na svoje tijelo --

djelomično kao spisateljica,

ali isto tako i kao ljudsko biće.

Evo u čemu je stvar.

Ako imamo ciljeve

i snove

i želimo dati sve od sebe

i ako volimo ljude

i ne želimo ih povrijediti ni izgubiti,

trebamo osjećati bol kad stvari pođu po zlu.

Nije poanta u tome da živimo život bez žaljenja.

Poanta je da ne mrzimo sebe zbog toga.

Ono što sam na kraju naučila iz svoje tetovaže

i ono što vam danas želim poručiti

jest ovo:

moramo naučiti voljeti

nesavršene, pogrešne stvari

koje radimo

i oprostiti sami sebi što smo ih napravili.

Žaljenje nas ne podsjeća da smo učinili nešto loše.

Podsjeća nas da znamo da možemo bolje.

Hvala.

(Pljesak)