Školski štrajk za klimu - spasimo svijet mijenjajući pravila | Greta Thunberg | TEDxStockholm

Greta Thunberg je vrlo rano shvatila odmak koji postoji između onoga što govore klimatolozi i akcija koje se poduzimaju u društvu. Razlika je bila tako drastična, po njenom mišljenju, da je odlučila uzeti stvari u svoje ruke. Vrlo rano se zainteresirala za okoliš i uvjerila svoju obitelj da usvoji održivi način života.

Ovaj govor je održan na TEDx događanju po pravilima TED konferencija, ali u neovisnoj organizaciji lokalne zajednice. Za više pogledajte na http://ted.com/tedx

Kada mi je bilo oko osam godina,

prvi puta sam čula za klimatske promjene
ili globalno zagrijavanje.

Očito, to je bilo nešto što su
stvorili ljudi svojim načinom života.

Govorili su mi da gasim svjetlo
kako bih štedila energiju

i da recikliram papir
kako bih štedila resurse.

Sjećam se da sam pomislila
kako je to vrlo čudno

da ljudi, koji su jedna od
životinjskih vrsta,

mogu biti u stanju promijeniti
klimu Zemlje.

Jer ako jesmo, i ako se to stvarno događa,

tada ne bismo govorili ni o čemu drugome.

Čim biste upalili TV,
sve bi bilo samo o tome.

Vijesti, radio, novine,

nikada ne biste čitali ili čuli
ni o čemu drugome,

kao da se zbiva svjetski rat.

Ali nitko nikada nije o tome govorio.

Ako je izgaranje fosilnih goriva tako loše
da prijeti samoj našoj egzistenciji,

kako možemo samo nastavljati kao prije?

Zašto nema nikakvih restrikcija?

Zašto to nije proglašeno nezakonitim?

Meni to nije logično.

To je bilo previše nerealno.

Pa kad mi je bilo 11 godina,
razboljela sam se.

Pala sam u depresiju,

prestala sam govoriti

i prestala sam jesti.

U dva mjeseca sam izgubila
oko deset kilograma.

Kasnije su mi dijagnosticirali
Aspergerov sindrom,

opsesivno-kompulzivni poremećaj
i selektivni mutizam.

To u osnovi znači da govorim
samo kad ja mislim da je to potrebno -

ovo je jedan od tih trenutaka.

(Pljesak)

Za one od nas koji smo u spektru,

skoro sve je crno-bijelo.

Nismo baš vješti u laganju

i obično ne uživamo sudjelovati
u toj društvenoj igri

koja se vama ostalima,
izgleda, toliko sviđa.

(Smijeh)

Ja mislim da smo na mnogo načina
mi autisti, oni normalni,

a ostali ljudi su prilično čudni,

(Smijeh)

pogotovo kad se radi o krizi održivosti,

gdje svi stalno govore da su klimatske
promjene egzistencijalna prijetnja

i najvažniji problem od svih,

a ipak jednostavno nastavljaju po starom.

Ja to ne razumijem,

jer ako emisije moraju prestati,

onda moramo zaustaviti emisije.

Za mene je to crno ili bijelo.

Nema sivih područja
kad je u pitanju preživljavanje.

Ili ćemo nastaviti
kao civilizacija ili nećemo.

Moramo se promijeniti.

Bogate zemlje poput Švedske
trebaju početi smanjivati emisije

za bar 15 posto svake godine.

A to je zato da možemo ostati ispod ciljne
granice zagrijavanja od dva stupnja.

Ipak, kako je nedavno pokazao IPCC,
Međuvladin panel o klimatskim promjenama,

ciljajući umjesto toga na
1,5 stupnjeva Celsijusa

značajno bi umanjilo utjecaj na klimu.

No možemo samo zamisliti
što to znači za smanjenje emisija.

Pomislili biste da mediji
i svaki od naših lidera

ne govore ni o čemu drugome,

ali oni to čak ni ne spominju.

Niti itko ikada spominje

stakleničke plinove
koji su već zarobljeni u sustavu.

Niti da zagađenje zraka
prikriva zatopljenje

tako da kada prestanemo
sagorijevati fosilna goriva,

već imamo dodatnu razinu zatopljenja

možda do visine
od 0,5 do 1,1 stupnjeva Celsijusa.

Nadalje, govori li uopće itko o činjenici

da se nalazimo usred
šestog masovnog izumiranja,

sa skoro 200 vrsta
koje izumiru svakoga dana,

da je stopa izumiranja danas

između 1.000 i 10.000 puta viša

od one koja se smatra normalnom.

Niti skoro nitko nikada ne govori o
aspektu jednakosti ili klimatskoj pravdi,

jasno iskazanoj posvuda
u Pariškom sporazumu,

koja je apsolutno nužna da bi to
funkcioniralo u globalnim razmjerima.

To znači da bogate zemlje

moraju smanjiti svoje emisije na nulu
unutar 6 do 12 godina,

uz današnju brzinu emisija.

A to je zato da ljudi
u siromašnijim zemljama

mogu imati priliku da podignu
svoj životni standard

gradeći dio infrastrukture
koju smo mi već sagradili,

kao što su ceste, škole, bolnice,

čista pitka voda,
električna energija i tako dalje.

Jer kako možemo očekivati
od zemalja poput Indije ili Nigerije

da mare za klimatsku krizu,

ako mi koji već imamo sve,
ne marimo o tome ni na sekundu,

ili o našoj stvarnoj predanosti
Pariškom sporazumu?

Pa zašto onda ne smanjujemo emisije?

Zašto ih zapravo još uvijek povećavamo?

Uzrokujemo li svjesno masovno izumiranje?

Jesmo li zli?

Ne, naravno da nismo.

Ljudi i dalje rade ono što rade

zato jer velika većina nema pojma

o stvarnim posljedicama
našeg svakodnevnog života,

i ne znaju da je brza promjena nužna.

Svi mi mislimo da znamo
i svi mislimo da svi znaju,

ali ne znamo.

Jer kako bismo mogli znati?

Ako stvarno postoji kriza,

i ako je ta kriza uzrokovana
našim emisijama,

vidjeli biste barem neke znakove.

Ne samo poplavljene gradove,
desetine tisuća mrtvih ljudi

i cijele narode sravnjene
s gomilama srušenih zgrada.

Vidjeli biste neke restrikcije.

Ali ne.

I nitko o tome ne govori.

Nema hitnih sjednica,
nema naslova, nema prijelomnih vijesti.

Nitko se ne ponaša kao da smo u krizi.

Čak i većina klimatskih znanstvenika
ili političara pokreta zelenih

i dalje leti svijetom
jedući meso i mliječne proizvode.

Ako poživim do svoje stote,
bit ću živa 2103. godine.

Kada danas razmišljate o budućnosti,
tada ne razmišljate dalje od 2050. godine.

Do tada ja neću, u najboljem slučaju,
proživjeti ni polovicu svog života.

Što se događa dalje?

Godine 2078. proslavit ću
svoj 75. rođendan.

Ako budem imala djecu ili unuke,
možda će sa mnom provesti taj dan.

Možda će me pitati o vama,

ljudima koji su postojali
davno prije u 2018.-oj.

Možda će pitati zašto niste ništa učinili

dok je još bilo vremena za djelovanje.

Što učinimo ili ne učinimo ovoga časa,
utjecat će na cijeli moj život

i živote moje djece i unuka.

Što učinimo ili ne učinimo ovoga časa,

ja i moja generacija nećemo moći
poništiti u budućnosti.

Zato, kada je škola počela
u kolovozu ove godine,

ja sam odlučila da je dosta toga.

Sjela sam na zemlju
ispred švedskog parlamenta.

Štrajkala sam
izostankom iz škole za klimu.

Neki ljudi kažu da bih umjesto toga
trebala biti u školi.

Neki ljudi kažu da bih trebala studirati
da postanem klimatolog,

tako da mogu "riješiti klimatsku krizu".

Ali klimatska kriza je već riješena.

Mi već imamo sve činjenice i rješenja.

Sve što moramo učiniti je
da se probudimo i promijenimo.

I zašto bih studirala za budućnost
koje uskoro više neće biti,

kad nitko ne radi uopće ništa
kako bi spasio tu budućnost.

I koja je svrha učiti činjenice
u školskom sustavu,

kad najvažnije činjenice

dane od najbolje znanosti
tog istog školskog sustava

očigledno ne znače ništa
našim političarima i našem društvu?

Neki ljudi kažu da je Švedska
samo mala zemlja

i da nije važno što mi činimo,

ali ja mislim da ako nekoliko djece
može ispuniti vijesti širom svijeta

samo ne dolaskom u školu nekoliko tjedana,

zamislite što bismo mi svi mogli
učiniti zajedno kad bismo željeli.

(Pljesak)

Skoro smo na kraju mog govora

i to je čas kada ljudi obično
počnu govoriti o nadi,

solarnim panelima, snazi vjetra,
cirkularnoj ekonomiji i tako dalje,

ali ja neću to učiniti.

Imali smo 30 godina poticajnih govora
i prodavanja pozitivnih ideja.

I žao mi je, ali to ne djeluje.

Jer da je djelovalo,

emisije bi se do sada već smanjile.

Nisu se smanjile.

I da, potrebna nam je nada,

naravno da jest.

No jedna stvar koja nam treba
više od nade je akcija.

Jednom kad počnemo djelovati,
nada je posvuda.

Pa umjesto da tražite nadu,

tražite akciju.

Tada i samo tada, doći će nada.

Danas trošimo 100 milijuna barela nafte
svaki pojedini dan.

Ne postoji politika
koja bi to promijenila.

Nema pravila da se nafta zadrži u zemlji.

Stoga ne možemo spasiti svijet
tako da igramo po pravilima,

jer pravila se moraju promijeniti.

Sve se mora promijeniti

i to mora početi danas.

Hvala vam.

(Pljesak)