Život u "digitalnom sada"

Prije godinu dana nakon uragana Sandy, Abha Dawesar je živjela u odsječenom Manhattan-u, boreći se za struju i mogućnost spajanja na internet. Kao romanopisac, ostala je zatečena slijedećom metaforom: Jesu li naši životi postali fiksirani na digitalnu povezanost, dok propuštamo ono što je stvarno?

Bila sam u New Yorku
za vrijeme uragana Sandy,

i jedan mali bijeli pas imena Maui

je bio sa mnom.

Pola grada je bilo u mraku
zbog nestanka struje,

a ja sam živjela u mračnom dijelu.

Dakle,
Maui se bojao mraka,

pa sam ga morala nositi uza stube,

zapravo prvo niz stube,
zbog njegove šetnje

i onda ga opet vratiti gore.

Također sam teglila
litre i litre boca vode

na sedmi kat svaki dan.

I kroz sve to,

morala sam držati svjetiljku među zubima.

Trgovine u blizini
bile su bez džepnih svjetiljki,

baterija i kruha.

Da bi se otuširala,
morala sam prehodati 40 ulica

do jednog dijela moje teretane.

Ali to nisu bile moje najveće dnevne brige.

Bilo mi je jednako važno
biti prva osoba u

obližnjem kafiću
koji je imao kablove i punjače

za punjenje mojih mnogobrojnih uređaja.

Počela sam tražiti utičnice ispod klupa pekara

te na ulazima slastičarnica.

Nisam bila jedina.

Čak i na kiši, ljudi su stajali između
Ulice Madison i 5. Avenije,

ispod svojih kišobrana,
puneći svoje mobitele

na utičnicama na cesti.

Priroda nas je upravo upozorila

da je jača od sve naše tehnologije,

a ipak, bili smo ovdje,
opsjednuti umreženošću.

Sigurna sam da ne postoji ništa poput krize

koja će ti pokazati što je važno, a što ne,

a Sandy me natjerala da shvatim
kako naši uređaji

i njihova povezanost,
stoje bok uz bok sa

hranom i skloništem.

Ja kakvo smo jednom
poznavali više ne postoji,

i mislim da je apstraktni, digitalni svijet

postao dijelom našeg identiteta,

i želim vam reći
što mislim da to znači.

Ja sam romanopisac,
i jako me zanima Ja

jer Ja i fikcija
imaju mnogo toga zajedničkog.

Oboje su priče, interpretacije.

Vi i ja možemo iskusiti stvari bez priče.

Mogli bismo prebrzo potrčati uza stepenice

i mogli bismo ostati bez daha.

Ali veći smisao koji imamo od naših života,

nešto više apstraktan, je indirektan.

Priča našeg života temeljena
je na direktnom iskustvu,

ali je uljepšana.

Roman treba scenu za scenom za gradnju,

a priča našeg života
također treba luk.

Potrebni su mjeseci i godine.

Diskretni trenuci naših života
su njegova poglavlja.

Ali poanta nije u tim poglavljima.

Poanta je u cijeloj knjizi.

Ne radi se samo o
ljubavnim patnjama i sreći,

pobjedama i razočarenjima,

nego upravo kako zbog njih,

i ponekad, još važnije, unatoč njima,

nalazimo naše mjesto u svijetu,

te ga mijenjamo,
te mijenjamo sami sebe.

Naša priča, stoga,
treba dvije vremenske dimenzije:

dugačak luk vremena
koji je naš životni vijek,

i vremenski okvir direktnog iskustva

¸što je trenutak.

Nadalje,
Ja koje doživljava direktno

može postojati samo u trenutku,

ali onaj koji pripovijeda
treba nekoliko trenutaka,

čitav niz trenutaka,

i upravo zbog toga
naš puni osjećaj sebe

treba jednako potpuno
uranjajuće iskustvo

i tijek vremena.

Sada,
tijek vremena je ugrađen u svemu,

u eroziji zrnca pijeska,

u buđenju iz malenog pupoljka u ružu.

Bez njega,
ne bismo imali glazbu.

Naše vlastite emocije i stanje uma

često šifriraju vrijeme,

tugu ili nostalgiju za prošlošću,

nadu ili strepnju za budućnost.

Mislim da je tehnologija
promijenila taj tijek vremena.

Ukupno vrijeme koje imamo za naše pripovijesti,

za naš životni vijek, je u porastu,

ali najmanja mjera,
trenutak, se smanjio.

Smanjio se jer nam naši instrumenti omogućavaju

dijelom mjerenje sve manjih i
manjih jedinica vremena,

to nam je zauzvrat dalo preciznije razmijevanje

materijalnog svijeta,

a to preciznije razumijevanje

je ostvarilo ovo mnoštvo podataka

koje naši mozgovi više ne mogu shvatiti

i za koje trebamo sve složenija i složenija računala.

Sve nam to govori da će se praznina

između onoga što možemo spoznati
i onoga što možemo izmjeriti

samo proširiti.

Znanost može činiti stvari
sa i u pikosekundi

ali vi i ja nikad nećemo imati unutarnje iskustvo

trilijuntog dijela sekunde.

Vi i ja odgovaramo samo ritmu i tijeku prirode,

suncu, mjesecu i godišnjim dobima,

i upravo zbog toga trebamo
taj dugačak luk vremena

sa prošlošću, sadašnjošću i budučnošću

kako bi vidjeli stvari kakvima jesu,

kako bi odijelili zvuk od buke

i Ja od osjećaja.

Mi trebamo vremenski interval
da bismo razumjeli uzrok i posljedicu

ne samo u materijalnom svijetu,

nego u vlastitim namjerama i motivacijama.

Što se događa kada taj
interval ide naopako?

Što se dogodi kada se vrijeme iskrivi?

Mnogi od nas danas imaju osjećaj

da vremenska strelica pokazuje

svugdje i nigdje istovremeno.

To je zato jer u digitalnom svijetu vrijeme ne teče

na isti način kao u prirodnom svijetu.

Svi znamo da je Internet smanjio prostor

jednako kao i vrijeme.

Tamo daleko je sada ovdje.

Vijesti iz Indije su prijenos
na mojoj smartphone aplikaciji

bila ja u New Yorku ili New Dehliju.

Ali to nije sve.

Vaš posljednji posao, vaše rezervacije
za večeru od prošle godine,

vaši bivši prijatelji, leže u ravnini
sa današnjim prijateljima,

jer Internet također arhivira,

te iskrivljuje prošlost.

Bez razlikovanja između prošlosti,

sadašnjosti i budućnosti,
i ovdje i ondje,

ostaje nam ovaj trenutak - svugdje,

trenutak koji ću nazvati digitalno sada.

Samo, kako možemo odrediti prioritete

u predjelu digitalnog sada?

Digitalno sada nije sadašnjost,

jer je uvijek par sekundi ispred,

s Twitter prijenosima koji već stvaraju trendove

i vijestima iz drugih vremenskih zona.

To nije sada oštre boli u tvojoj nozi

ili sekunde kad zagrizeš u kolač

ili tri sata u kojima se izgubiš
čitajući dobru knjigu.

To sada nosi vrlo malo fizičkih

ili psiholoških uputa našem vlastitom stanju.

Umjesto toga, njegov fokus je
da nam odvuče pažnju

na svakom skretanju.

Svaki digitalni znak je pozivnica

za odlazak od onoga što činite sada
da biste išli negdje drugdje

i činili nešto drugo.

Čitate li intervju nekog autora?

Zašto ne kupiti njegovu knjigu?
Tweetajte. Podijelite.

Lajkajte.
Nađite druge knjige baš kao što je ta.

Nađite druge ljude koji čitaju te knjige.

Putovanje može biti oslobađajuće,

no kada je neprekidno,

postajemo stalni prognanici bez mirovanja.

Izbor jest sloboda, ali ne kada je stalno

za svoju vlastitu korist.

Ne samo da je digitalno sada
daleko od sadašnjosti,

nego je u direktnoj konkurenciji s njom,

i to je zato jer nisam samo ja daleko od nje,

nego ste i vi.

Nismo samo mi daleko od nje,
nego su i svi drugi.

I u tome leži njegova najveća pogodnost i užas.

Usred noći mogu naručiti knjige na stranom jeziku,

kupiti Pariške makarone,

i ostaviti video poruke koje će biti pogledane kasnije.

U svako doba, mogu raditi

različitim ritmom i tempom od vas,

dok održavam iluziju

da sam spojena s vama u stvarnom vremenu.

Sandy je bila podsjetnik

kako se takva iluzija može razbiti.

Bilo je onih sa strujom i vodom,

i onih bez.

Ima i onih koji su se vratili svojim životima,

i onih koji su još uvijek raseljeni

nakon tolikih mjeseci.

Iz nekog razloga, čini se da tehnologija produžuje

iluziju za one koji je imaju, da je svi imaju,

i onda, kao ironični šamar,

čini je istinitom.

Na primjer, kažu da u Indiji postoji više ljudi

sa pristupom mobitelima nego wc-ima.

Dakle, ako ova napuklina,
koja je već toliko velika

u mnogim dijelovima svijeta,

između manjka infrastrukture i širenja tehnologije,

ne bude nekako premošćena,

nastat će pukotine između

digitalnog i stvarnog.

Za nas pojedince koji živimo
u digitalnom sada

i u njemu provodimo većinu
naših trenutaka buđenja,

izazov je živjeti u dva toka vremena

koja su paralelna i gotovo istodobna.

Kako živjeti unutar distrakcije?

Možemo misliti da će se mlađi od nas,

oni koji su rođeni u ovo vrijeme,
prilagoditi mnogo prirodnije.

Moguće,
ali sjećam se svog djetinjstva.

Sjećam se svog djeda kako me

učio glavne gradove svijeta.

Budim i Pešta su bili odvojeni Dunavom,

a Beč je imao Španjolsku školu jahanja.

Kad bih danas bila dijete,
mogla bih vrlo lako naučiti te informacije

s aplikacijama i hiperlinkovima,

ali zapravo ne bi bilo isto,

jer mnogo kasnije, bila sam u Beču,

i bila sam u Španjolskoj školi jahanja,

i mogla sam osjetiti svog djeda kraj sebe.

Svake noći,
odveo bi me na terasu,

na svojim ramenima, i pokazivao Jupiter,

Saturn i Velikog Medvjeda.

Čak i ovdje,
kad gledam zviježđe Velikog Medvjeda

vratim se onom osjećaju kad sam bila dijete,

držeći se za njegovu glavu i
pokušavajući sjediti uravnoteženo

na njegovim ramenima

i ponovno se prisjetim kako
je to biti dijete.

Ono što sam imala sa svojim djedom
bilo je tako često upakirano u

informacije, znanje i činjenice,

ali je bilo puno više od

informacija ili znanja, ili činjenica.

Vremensko-iskrivljavajuća tehnologija izaziva

našu najdublju srž,

zato jer smo sposobni arhivirati prošlost

i dio postaje teško zaboravljiv,

podjednako kao i sadašnji trenutak

koji postaje sve nepamtljiviji.

Želimo poveznicu,
a umjesto toga ostavljeni smo

spajati niz statičkih trenutaka.

Oni su kao mjehurići sapunice
koji nestaju kada ih dotaknemo.

Arhivirajući sve,
mislimo da ih možemo sačuvati,

ali vrijeme nisu podaci.

Ono ne može biti sačuvano.

Vi i ja točno znamo što znači

biti stvarno prisutan u trenutku.

Možda se dogodio kad smo

svirali neki instrument,

ili gledali u oči nekoga koga znamo

jako dugo vremena.

U takvim trenucima, naše Ja je potpuno.

Ja koje živi u dugačkom pripovjednom luku

i Ja koje doživljava trenutak

postaju jedno.

Sadašnjost obuhvaća prošlost

i obećanje za budućnost.

Sadašnjost se pridružuje toku vremena

od prijašnjeg i budućeg vremena.

Prvi puta sam iskusila te osjećaje
sa svojom bakom.

Željela sam naučiti kako preskakati uže,
a ona je našla staro uže

te je uvukla svoj sari

i preskočila preko užeta.

Željela sam naučiti kuhati,
a ona me je zadržala u kuhinji,

režući i sjeckajući,
cijeli mjesec.

Baka me je naučila da
se stvari događaju

u vremenu koje zauzimaju,
da se protiv vremena ne može boriti,

i jer će proći i jer će se promijeniti,

sadašnjem trenutku dugujemo
našu punu pozornost.

Pozornost je vrijeme.

Jedan od mojih instruktora joge
jednom je rekao

da je ljubav pozornost,

i kod moje bake su sigurno

ljubav i pozornost
bile jedna te ista stvar.

Digitalni svijet proždire vrijeme,

i čineći to, želim vas podsjetiti

da prijeti

potpunosti nas samih.

Prijeti tijeku ljubavi.

Ali mi to ne moramo dopustiti.

Možemo odlučiti drugačije.

Vidjeli smo opet i opet

koliko tehnologija može biti kreativna,

i u našim životima i u našim postupcima,

možemo odabrati ona rješenja, one inovacije

i one trenutke
koji ponovno uspostavljaju tok vremena

umjesto da ga fragmentiraju.

Možemo usporiti i uskladiti se

sa plimom i osekom vremena.

Možemo odlučiti vratiti vrijeme.

Hvala.

(Pljesak)