Phil Plait: Kako obraniti Zemlju od asteroida

Što je devet kilometara široko i može dokrajčiti civilizaciju u trenu? Asteroid -- a u svemiru ih je mnogo. Humorom i sjajnim ilustracijama, Phil Plait očarava publiku na skupu TEDxBoulder objašnjavajući kako sve asteroidi mogu ubiti, te što moramo činiti da ih izbjegnemo.

Želim vam govoriti

o nečemu velikom.

Počet ćemo od ovoga.

Prije 65 milijuna godina

dinosauri su imali gadan dan.

(Smijeh)

Komad stijene promjera 9 kilometara

koji se kretao brzinom otprilike

50 puta bržom od metka,

zabio se u Zemlju.

Oslobodio je svu energiju odjednom

i došlo je do eksplozije

nepojmljive siline.

Uzmete li sva nuklearna oružja ikad napravljena

na vrhuncu hladnog rata,

skupite ih i dignete u zrak

u isto vrijeme,

oslobodio bi se milijunti dio

energije oslobođene u onom trenutku.

Dinosauri su imali doista loš dan.

Dobro?

Devet kilometara široka stijena je stvarno velika.

Svi mi živimo ovdje u Boulderu.

Ako pogledate kroz prozor, možete vidjeti

Long's Peak, vjerojatno vam je poznat.

Podignimo Long's Peak, i stavimo ga

u svemir.

Uzmimo planinu Meeker, Mt. Meeker.

Stavimo i nju u svemir,

i Mt. Everest, i K2,

i Indian Peaks.

Tada ćete početi shvaćati

o kolikoj stijeni pričamo, u redu?

Znamo da je bila tako velika zbog

učinka i kratera koji je ostavila.

Udarila je na mjestu koje zovemo Yucatan,

u Meksičkom zaljevu.

Evo ovdje, ovo je

poluotok Yucatan, ako prepoznajete Cozumel

u blizini istočne obale.

Evo koliki je krater ostao.

Bio je ogroman. Da biste dobili osjećaj veličine,

evo. Ovdje je mjerilo

50 milja na vrhu, stotinu kilometara

na dnu. Krater je bio

širok 300 kilometara -- 200 milja --

ogroman krater koji je iskopao

nepregledne količine zemlje koja je letjela

globusom i palila požare po cijelom planetu,

izbacila dovoljno prašine da prekrije sunce.

75 posto svih živih vrsta na Zemlji

bilo je izbrisano.

Nisu svi asteroidi tako veliki.

Neki su manji.

Evo jednog koji je stigao

nad Sjedinjene Države

u listopadu 1992.

Stigao je u petak uvečer.

Zašto je to važno?

Zato što su u to vrijeme video kamere

postajale popularne i ljudi bi ih

ponijeli, roditelji su ih nosili

na nogometne utakmice da snime svoju djecu

na terenu. A kako je asteroid došao u petak,

snimili su ovu sjajnu snimku gdje vidimo

kako se ta stvar raspada dok pristiže

iznad Zapadne Virginije, Marylanda, Pennsylvanije

i New Jerseya dok nije napravila ovo

automobilu u New Yorku.

(Smijeh)

Ovo nije krater širok 300 kilometara,

no možete vidjeti stijenu

koja leži baš ovdje,

veličine nogometne lopte, i to je ta

koja je pogodila automobil i napravila štetu.

Stijena je vjerojatno bila veličine

školskog autobusa kad se pojavila.

Razlomila se uslijed atmosferskog pritiska,

razmrvila, a tada su dijelovi pali zasebno

i napravili štetu.

Ne biste htjeli da vam to padne na nogu

ili na glavu, jer biste prošli ovako.

To bi bilo loše.

Ali neće izbrisati sav život

na Zemlji, što je dobro. No, pokazuje se,

da vam ne treba nešto široko 9 kilometara

da napravi puno štete.

Postoji medijan između malene stijene

i divovske stijene i, ako je itko od vas

bio blizu Winslowa u Arizoni,

ondje je krater u pustinji

koji je tako živopisan da se zove Meteor Crater.

Da biste imali osjećaj, ovo je negdje 1,6 km široko.

Ako pogledate gore, vidite parkiralište,

a ovdje su rekreacijska vozila.

Širok je oko 1,6 km, dubok oko 200 metara.

Objekt koji je ovo napravio je vjerojatno bio

širok 27 sa 45 metara, otprilike veličine

ove naše dvorane.

Doletio je silnom brzinom,

zabio se u tlo i eksplodirao

energijom otprilike

20-megatonske nuklearne bombe --

poprilične bombe.

To se zbilo prije 50.000 godina, pa je možda

izbrisalo nekoliko bizona ili antilopi,

ili nekih sličnih životinja u pustinji,

ali vjerojatno nije prouzročilo

globalnu devastaciju.

Pokazuje se da te stvari ne moraju

udariti o tlo da bi izazvale veliku štetu.

1908. godine, nad Sibirom,

u regiji Tunguska -- za one među vama

koji volite Dana Aykroyda i gledali ste „Istjerivače duhova",

kad on govori o najvećem međudimenzionalnom rascjepu

od sibirske eksplozije 1909., kad je

pogriješio u godini, ali to je OK. (Smijeh)

Bilo je to 1908. Dobro. S tim se mogu pomiriti.

(Smijeh)

Ta je stijena ušla u zemljinu atmosferu

i eksplodirala iznad tla, nekoliko

kilometara iznad zemljine površine.

Vrelina eksplozije je zapalila

šumu ispod, i udarni val

se spustio i oborio drveće na površini

od više stotina četvornih kilometara, ok?

Šteta je bila ogromna.

Opet, ta je stijena otprilike bila

veličine dvorane u kojoj se nalazimo.

U slučaju Meteor Cratera, stijena je bila od metala,

a metal je puno tvrđi, pa je stigla

do tla.

Ona nad Tunguskom je vjerojatno bila

od kamena koji se lakše mrvi, pa je

eksplodirala u zraku. Kako god,

to su silne eksplozije. 20 megatona.

Kad te stvari eksplodiraju,

ne uzrokuju globalnu ekološku štetu.

Neće napraviti nešto poput

ubojice dinosaura.

Jednostavno nisu dovoljno velike.

Ali će napraviti globalnu ekonomsku štetu,

jer ne moraju nužno udariti,

da bi nanijele tu vrstu štete.

Ne moraju izazvati globalnu devastaciju.

Kad bi jedna od tih stvari udarila

bilo gdje, izazvala bi paniku.

No ako bi došla nad grad, neki važan grad --

ne mislim da je neki grad važniji od drugih,

ali o nekima više ovisimo

u smislu globalne ekonomije -- to bi nam moglo

nanijeti ogromnu štetu

kao civilizaciji.

Sad kad sam vas izbezumio od straha ...

(Smijeh)

što možemo učiniti oko ovoga? Dobro?

Ovo je potencijalna opasnost.

Napominjem da nismo imali

silovit udar poput ubojice dinosaura

već 65 milijuna godina. Vrlo su rijetki.

Manji udari su češći,

vjerojatno svakih tisuću godina,

svakih par stoljeća ili svakih nekoliko

tisuća godina, ali moramo voditi računa.

Dakle, što učiniti u vezi s njima?

Prvo ih moramo pronaći.

Ovo je slika asteroida koji je prošao

kraj nas 2009. godine.

Evo ga ovdje.

Ali vidite da je izuzetno blijed.

Nisam siguran možete li ga vidjeti

vi u zadnjem redu. Ovo su samo zvijezde.

Ova stijena je bila oko 27 metara široka,

otprilike veličine onih koje su eksplodirale

nad Tunguskom ili u Arizoni prije 50.000 godina.

Te su stvari jedva vidljive.

Teško ih je vidjeti, a nebo je doista veliko.

Prvo ih moramo naći.

Dobra je vijest da ih tražimo.

NASA ima proračun za to.

Nacionalna fondacija za znanost i

druge zemlje se zanimaju za to.

Pravimo teleskope koji traže

prijetnju. To je odličan prvi korak,

ali koji je drugi? Drugi korak je,

kad vidimo asteroid kako ide na nas,

da ga zaustavimo. Na koji način?

Vjerojatno ste čuli za asteroid

Apophis. Ako još niste, čut ćete.

Ako ste čuli za majansku apokalipsu 2012.

čut ćete i za Apophis,

jer ste onda već uključeni u sve mreže

koje prognoziraju sudnji dan.

Apophis je asteroid otkriven 2004.

Širok je oko 225 metara,

vrlo velik, znate,

veći od stadiona -- i proći će

kraj Zemlje u travnju 2029.

Proći će tako blizu da će

proći ispod naših

klimatskih satelita.

Zemljina gravitacija će zakriviti orbitu

asteroida toliko da, ako bude ovako,

ako prođe kroz ovaj dio svemira,

ovu regiju u obliku graha koju zovemo

ključaonica, zemljina gravitacija će je dovoljno

zakriviti da ću ja, sedam godina kasnije,

13. travnja, u petak, zapisati,

godine 2036. ... (Smijeh)

-- ne možete isplanirati ovakvo što --

u tom slučaju će nas Apophis pogoditi.

Širok je 250 metara, pa će prouzročiti

nevjerojatnu štetu.

Dobra je vijest da su šanse da će

proći kroz ključaonicu i udariti nas

u sljedećem prolazu, negdje 1 naprema milijun,

vrlo, vrlo male šanse, pa osobno

baš i ne ležim budan noću brinući o tome.

Ne mislim da je Apophis problem.

Zapravo, Apophis je skriveni blagoslov,

jer nam skreće pažnju na opasnost

koja nam prijeti.

Taj asteroid je otkriven prije samo nekoliko

godina i može nas pogoditi za nekoliko godina.

Neće, ali nam pruža priliku da proučimo

tu vrstu asteroida. Nismo zapravo

razumjeli te ključaonice, ali sada

ih razumijemo i pokazuje se

da su zbilja važne, jer kako

zaustaviti ovakav asteroid?

Da vas pitam, što se događa

ako stojite nasred ceste i automobil

juri na vas? Što činite? Ovo.

Zar ne? Mičete se. Auto prolazi kraj vas.

Ali ne možemo pomaknuti Zemlju, barem

ne lako, ali možemo pomaknuti mali asteroid.

Zapravo, već smo to učinili.

2005. je NASA lansirala sondu

pod nazivom Deep Impact, koja se zabila --

zabila svoj dio u jezgru kometa.

Kometi su vrlo slični asteroidima.

Cilj nije bio izgurati ga s putanje.

Cilj je bio napraviti krater i iskopati

materijal da vidimo što je ispod

površine tog kometa, o kojemu

smo naučili prilično puno.

Pomaknuli smo komet malo,

vrlo malo, ali to nije bio cilj.

No, razmislite o sljedećem.

Ta stvar kruži oko sunca brzinom

od 15 km u sekundi, 30 km u sekundi.

Ispalili smo sondu i pogodila ga. Dobro?

Zamislite kako je to teško postići, a mi smo uspjeli.

To znači da to možemo ponoviti.

Ako moramo, ako vidimo asteroid da ide

prema nama, ravno na nas,

i imamo još dvije godine, bum! Pogodimo ga.

Možete probati -- znate, ako gledate

filmove, mogli biste pomisliti,

zašto ne upotrijebimo nuklearno oružje?

No, možete pokušati, ali problem je u tajmingu.

Ispalite li nuklearno oružje na tu stvar,

morate detonirati unutar nekoliko milisekundi

tolerancije ili ćete je promašiti.

A ima i drugih problema s time.

To je vrlo teško postići.

No, samo nešto pogoditi? To je prilično lako.

Mislim da to čak i NASA može,

a i dokazali su da mogu. (Smijeh)

Teškoća je, što ako pogodite

asteroid, promijenite mu orbitu,

izmjerite orbitu i otkrijete,

opa, da, upravo smo ga usmjerili u ključaonicu,

i sad će nas pogoditi za tri godine.

Moje mišljenje je, fino. Dobro?

Bar nas neće pogoditi za šest mjeseci. To je dobro.

Sad imamo tri godine za pokušati nešto drugo.

I možete ga opet gađati.

No, možete ga samo pogurati prema trećoj

ključaonici, a to ne želite učiniti.

A sad slijedi dio priče koji naročito volim.

(Smijeh)

Nakon velikog, mačo "Rrrrrrr BAM!

Pogodili smo tu stvar u facu",

navlačimo baršunaste rukavice.

(Smijeh)

Imate jednu skupinu znanstvenika, inženjera

i astronauta koji se nazivaju

Fondacija B612. Vi koji ste čitali

„Malog princa"

razumijete odakle naziv. Mali princ je

živio na asteroidu koji se zvao B612.

To su pametni tipovi -- muškarci i žene --

astronauti, kako rekoh, inženjeri.

Rusty Schweickart, astronaut s Apolla 9

je u tome. Dan Durda, moj prijatelj

koji je izradio ovu ilustraciju, radi na

Southwest Research institutu u Boulderu,

na Walnut Streetu. Napravio je ovaj prikaz,

i on je jedan od astronoma

koji rade za fondaciju. Ako opazimo asteroid

koji će pogoditi Zemlju i imamo

dovoljno vremena, možemo ga pogoditi i pomaknuti

na bolju putanju. Lansiramo sondu

koja mora biti tonu ili dvije teška.

Ne mora biti ogromna -- dvije tone,

nije preveliko -- i parkirate je blizu asteroida.

Ne slijećete na asteroid, jer se oni

neprestano okreću. Teško je sletjeti na njih.

Već se smjestite blizu njega.

Gravitacija asteroida privlači sondu,

a ona ima masu od dvije tone.

Njena je gravitacija vrlo mala, ali dovoljna

da povuče asteroid, a imate i rakete

pa možete -- ovdje se to jedva vidi,

ali ovo su raketni motori --

oni su povezani vlastitom gravitacijom

i ako mičete sondu vrlo polako,

vrlo, vrlo nježno, možete lako

uputiti tu stijenu na sigurnu putanju.

Možete je čak postaviti u orbitu oko Zemlje

gdje je možemo rudariti, premda je to

nešto sasvim drugo. Ne ulazim u to.

(Smijeh)

Ali bili bismo bogati!

(Smijeh)

Zato razmislite o tome, dobro?

Imate te divovske stijene koje lete posvuda,

pogađaju nas i prave štetu,

ali smo shvatili kako ovo uraditi

i sve su komponente na mjestu za to.

Imamo astronome s teleskopima

koji ih traže. Imamo pametne ljude,

vrlo, vrlo pametne ljude koji brinu

o tome i smišljaju kako riješiti problem,

a imamo i tehnologiju za to.

Ova sonda zapravo ne može koristiti kemijske rakete.

Kemijske rakete daju previše potiska, previše

guranja. Sonda bi naprosto odletjela.

Izumili smo nešto što se zove ionski pogon,

koji je pogon s vrlo, vrlo malim potiskom.

Stvara silu kakvu ima list papira

na vašem dlanu, nevjerojatno lagano,

ali može raditi mjesecima i godinama,

ostvarujući taj vrlo nježan potisak.

Ako ovdje ima ljubitelja izvornih „Zvjezdanih staza“,

oni su tamo naišli na izvanzemaljski brod

s ionskim pogonom i Spock je rekao,

"Tehnološki su vrlo napredni.

S ovim pogonom su stotinu godina ispred nas."

Da, sad i mi imamo ionski pogon. (Smijeh)

Nemamo Enterprise, ali

imamo ionski pogon.

(Pljesak)

Spock.

(Smijeh)

Dakle ...

to je razlika, to je razlika

između nas i dinosaura.

Njima se to dogodilo.

Nama se ne mora dogoditi.

Razlika između dinosaura i nas

je u tome što mi imamo svemirski program

i možemo glasati,

pa time i promijeniti svoju budućnost.

(Smijeh)

Imamo sposobnost promijeniti svoju budućnost.

Za 65 milijuna godina,

naše kosti ne moraju

skupljati prašinu u nekom muzeju.

Hvala vam lijepa.

(Pljesak)