Zašto naš građanski život ne bismo trebali povjeriti tržištima

Tijekom zadnja tri desetljeća, pripovjeda Michael Sandel, SAD su sa tržišne ekonomije odlutale u tržišno društvo; istina je da za Amerikance iskustvo zajedničkog građanskog života ovisi o tome koliko imaju novca. (Tri ključna primjera: dostupnost obrazovanja, dostupnost pravde, politički utjecaj.) U ovom govoru i diskusiji publike, Sandel od nas traži da iskreno razmislimo o ovom pitanju: U našoj današnjoj demokraciji, je li previše toga na prodaju?

Evo pitanja o kojem bismo trebali
ponovo zajedno razmisliti:

Koja bi trebala biti uloga novca

i tržišta u našim društvima?

Danas postoji vrlo malo stvari

koje se ne mogu kupiti novcem.

Ako ste osuđeni na zatvorsku kaznu

u Santa Barbari, u Kaliforniji,

trebali biste znati

da ukoliko vam se ne sviđa
standardni smještaj,

možete nadoplatiti za
smještaj u boljoj ćeliji.

To je istina.
Kolika je nadoplata, što mislite?

Pokušajte pogoditi.

Pet stotina dolara?

To nije Ritz-Carlton hotel To je zatvor!

Osamdeset i dva dolara za noć.

Osamdeset i dva dolara za noć.

Ako odete u zabavni park

i ne želite stajati u dugačkim redovima

za popularne vožnje,

sada postoji rješenje.

U mnogim tematskim parkovima
možete dodatno platiti

da biste skočili na početak reda.

To zovu Brza traka ili VIP ulaznice.

I to se ne događa samo u
zabavnim parkovima.

U Washintonu D.C.
dugački redovi čekanja

ponekad nastaju

za važne rasprave Kongresa.

No, neki ljudi ne vole čekati
u dugačkim redovima

možda i cijelu noć, čak i na kiši.

Zato sada, za lobiste i druge

koji žarko žele
prisustvovati tim raspravama,

ali ne žele čekati,
postoje kompanije,

kompanije za čekanje u redovima,

kojima se možete obratiti.

Možete im platiti određeni iznos,

oni unajmljuju beskućnike
i druge koji trebaju posao

da stoje u redu koliko god je potrebno,

a lobist, upravo prije početka sjednice,

može zauzeti svoje mjesto
na početku reda

i sjedalo u prvim redovima dvorane.

Plaćeno stajanje u redu.

Posezanje za tržišnim mehanizmima

i tržišnim razmišljanjem
i tržišnim rješenjima

događa se i u većim razmjerima.

Uzmite način na koji vodimo ratove.

Jeste li znali da je u Iraku i Afganistanu

bilo više privatnih vojnih kompanija

nego američkih vojnih trupa?

No to nije zato jer
smo imali javnu raspravu

o tome želimo li vođenje rata

povjeriti privatnim kompanijama;

no to se dogodilo.

Tijekom zadnja tri desetljeća

proživljavali smo tihu revoluciju.

Gotovo ne shvaćajući,
odlutali smo,

i od društva sa tržišnom ekonomijom

postali tržišno društvo.

Razlika je u ovome:
Tržišna ekonomija je alat,

dragocjen i učinkovit alat,

za organiziranje proizvodne aktivnosti,

no tržišno društvo je mjesto

gdje je gotovo sve na prodaju.

To je način života
u kojem tržišno razmišljanje

i tržišne vrijednosti počinju dominirati

svakim aspektom života:

osobnim odnosima, obiteljskim životom,
zdravljem, obrazovanjem,

politikom, zakonom, građanskim životom.

No, zašto brinuti? Zašto brinuti o tome

što postajemo tržišna društva?

Ja mislim iz dva razloga.

Jedan od njih odnosi se na nejednakost.

Što se više stvari može kupiti novcem,

to je važnije bogatstvo
odnosno njegov manjak.

Kada bi jedina stvar
o kojoj odlučuje novac

bila dostupnost jahti ili
luksuznih putovanja ili BMW-ova

tada nejednakost ne bi bila jako važna.

No, kada novac sve više počinje upravljati

dostupom do osnovnih sredstava
za dobar život --

primjerena zdravstvena skrb,
dostupnost najboljeg obrazovanja,

politički glas i utjecaj u kampanjama --

kada novac počinje upravljati
svim tim stvarima

nejednakost postaje jako važna.

I zato, dodjeljivanje
tržišne vrijednosti svemu

zaoštrava žalac nejednakosti

i njene socijalne i građanske posljedice.

To je jedan razlog za brigu.

Postoji drugi razlog

bez obzira na brigu o nejednakosti,

a taj je sljedeći:

ima nekih društvenih dobara i usluga

kojima bi tržišno razmišljanje
i tržišne vrijednosti

mogli promijeniti njihovo značenje

i istisnuti stavove i mjerila

o kojima vrijedi brinuti.

Kao primjer kontraverznog korištenja

tržišnog mehanizma, želio bih uzeti

novčani poticaj i vidjeti
što vi mislite o tome.

Mnoge se škole bore s izazovom

motiviranja djece, pogotovo
siromašnije djece,

da marljivo uče, dobro prolaze u školi,

da se zalažu.

Neki ekonomisti su predložili
tržišno rješenje:

Ponuditi djeci novčani poticaj
za dobre ocjene

ili bolje rezultate na testovima

ili za čitanje knjiga.

To su ustvari i probali.

Proveli su neke eksperimente

u nekoliko većih američkih gradova.

U New Yorku, u Chicagu,
u Washingtonu D.C.,

su to pokušali nudeći 50 dolara za peticu,

35 dolara za četvorku.

U Dallasu, u Texasu, imaju program

koji osmogodišnjacima nudi
dva dolara za svaku pročitanu knjigu.

Pa da vidimo što -- Neki ljudi podržavaju,

neki ljudi su protiv
ovog novčanog poticaja

za motiviranje uspjeha.

Da vidimo što ljudi ovdje misle o tome.

Zamislite da ste ravnatelj
velikog školskog sustava,

i netko vam dođe s tim prijedlogom.

I recimo da je to fondacija.
Oni će osigurati sredstva.

Vi ne morate trošiti svoj budžet.

Koliko bi vas bilo za,

a koliko protiv da se to proba?

Da vidimo dizanjem ruku.

Prvo, koliko vas misli da bi
bar vrijedilo pokušati

da se vidi bi li funkcioniralo?
Podignite ruke.

A koliko bi vas bilo protiv?
Koliko bi --

Dakle, većina ovdje je protiv,

ali znatna manjina je za.

Hajdemo to prodiskutirati.

Počnimo s onima koji su protiv,

koji bi to odbacili
i prije no što pokušaju.

Koji bi bio vaš razlog?

Tko će započeti našu diskusiju? Da?

Heike Moses: Dobar dan svima,
ja sam Heike,

i ja mislim da to ubija
intrinzičnu motivaciju

u smislu da ta djeca,
ako bi voljela čitati,

vi im samo oduzimate taj poticaj
plaćajući im

pa to samo mijenja ponašanje.

Michael Sandel:
Oduzima intrinzičnu inicijativu.

Što je, ili bi trebala biti,
intrinzična motivacija?

HM: Pa, intrinzična motivacija

bi trebala biti učenje.

MS: Učenje.
HM: Upoznavanje svijeta.

A onda, ako ih prestanete plaćati,
što se tada događa?

Onda oni prestaju čitati?

MS: Da vidimo ima li netko tko je za,

tko misli da to vrijedi pokušati.

Elizabeth Loftus: Ja sam
Elizabeth Loftus,

i rekli ste vrijedi pokušati,
pa zašto ne pokušati

i provesti eksperiment i izmjeriti stvari?

MS: I izmjeriti. A što biste vi mjerili?

Mjerili biste koliko --

EL: Koliko knjiga su pročitali

i koliko knjiga nastavljaju čitati

nakon što ste im prestali plaćati.

MS: Aha, nakon što ste prestali plaćati.

Dobro, što mislite o tome?

HM: Iskreno, mislim samo da je to
-- ne želim nikoga uvrijediti --

vrlo američki način.

(Smijeh) (Pljesak)

MS: U redu. Ono što je iskrslo
iz ove diskusije

je sljedeće pitanje:

Hoće li novčani poticaj odagnati,
ili iskvariti,

ili istisnuti višu motivaciju,

intrinzičnu lekciju
koju se nadamo prenijeti,

a to je naučiti voljeti učenje i čitanje

zbog njih samih?

I ljudi se ne slažu o tome
koji će učinak biti,

no to je izgleda pitanje,

da, na neki način, tržišni mehanizam

ili novčani poticaj uči pogrešnu lekciju,

a ako to čini,
što će biti s tom djecom kasnije?

Moram vam reći što se dogodilo
s tim eksperimentima.

Novac za dobre ocjene imao je
vrlo miješane rezultate,

uglavnom nije rezultirao boljim ocjenama.

Dva dolara za svaku knjigu

navela su klince da čitaju više knjiga.

Navela su ih također da
čitaju kraće knjige.

(Smijeh)

No pravo pitanje je,

što će s tom djecom biti kasnije?

Hoće li oni naučiti
da je čitanje zaduženje,

oblik rada koji se plaća po komadu,
to je problem,

ili ih to može navesti da čitaju,
možda iz krivih razloga u početku,

no potom da se zaljube u čitanje
zbog njega samog?

Ovo što ova, čak i ovako kratka,
rasprava pokazuje

nešto je što su mnogi ekonomisti
previdjeli.

Ekonomisti često pretpostavljaju

da su tržišta inertna,

da ne dotiču niti kvare
robu koju razmjenjuju.

Tržišna razmjena, smatraju oni,

ne mijenja značenje ili vrijednost

roba koje se razmjenjuju.

To doduše može biti istina

ako govorimo o materijalnoj robi.

Ako mi prodate plazma televizor,

ili mi ga poklonite,

to će biti ista roba.

Radit će jednako u oba slučaja.

Ali, isto možda nije istina

ako govorimo o nematerijalnoj robi
i društvenim praksama

kao što su podučavanje i učenje

ili zajedničko sudjelovanje
u građanskom životu.

U tim područjima,

uvođenje tržišnih mehanizama
i novčanih poticaja

moglo bi potkopati ili istisnuti
nematerijalne vrijednosti i stavove

koje vrijedi njegovati.

Jednom kada uvidimo

da tržište i trgovina,

kada se prošire izvan materijalne domene,

mogu mijenjati karakter samih roba,

mogu mijenjati značenje
društvenih praksi,

kao u primjeru o podučavanju i učenju,

moramo upitati gdje tržišta pripadaju,

a gdje ne pripadaju,

gdje zapravo mogu potkopati

vrijednosti i stavove
koje vrijedi njegovati.

No za takvu raspravu

trebali bismo učiniti nešto
u čemu nismo jako dobri,

a to je da prosuđujemo zajedno u javnosti

o vrijednostima i značenju

društvenih praksi koje cijenimo,

od naših tijela do obiteljskog života

do osobnih odnosa do zdravlja

do podučavanja i učenja
do građanskog života.

To su kontraverzna pitanja,

pa ih nastojimo izbjegavati.

U stvari, tijekom zadnja tri desetljeća

kada je tržišno zaključivanje
i tržišno razmišljanje

dobilo zamah i steklo ugled,

naš javni diskurs je za to vrijeme

postao isprazan,

lišen dubljeg moralnog značenja.

Zbog straha od nesuglasica,
mi izbjegavamo takva pitanja.

No jednom kada uvidimo da tržišta

mijenjaju karakter roba,

moramo među sobom raspraviti

ta šira pitanja

o tome kako vrednovati robu.

Jedan od najkorozivnijih učinaka

dodjeljivanja cijene svemu

je na zajedništvo,

osjećaj da smo u tome svi zajedno.

U prilikama rastuće nejednakosti

marketizacija svakog aspekta života

vodi situaciji u kojoj oni bogati

i oni s skromnijim sredstvima

sve više žive odvojene živote.

Mi živimo i radimo i kupujemo i igramo se

na različitim mjestima.

Naša djeca idu u različite škole.

To nije dobro za demokraciju

niti je to zadovoljavajući način života

čak i za one od nas koji si mogu priuštiti

da kupe prvo mjesto u redu.

Evo zašto.

Demokracija ne zahtijeva
savršenu jednakost,

ali ono što zahtijeva

je da građani dijele zajednički život.

Ono što je važno

je da ljudi iz
različitih društvenih slojeva

i različitih profesija

susreću jedni druge,

nailaze jedno na drugo

tijekom svakodnevnog života

jer nas to uči

da prevladamo i toleriramo naše razlike.

I tako ćemo početi skrbiti
za zajedničko dobro.

I, na kraju, pitanje tržišta

uglavnom nije ekonomsko pitanje.

To je ustvari pitanje kako
želimo živjeti zajedno.

Želimo li društvo u kojem
je sve na prodaju

ili postoje određene
moralne i građanske robe

koje tržište ne poštuje

i novac ne može kupiti?

Puno vam hvala.

(Pljesak)