Devdutt Pattanaik: Istok protiv Zapada – mitovi koji zbunjuju

Devdutt Pattanaik vodi nas na putovanje kroz mitove Indije i Zapada koje otvara oči – i pokazuje kako dva potpuno različita vjerovanja o Bogu, smrti i raju pomažu da se neprestano međusobno krivo razumijemo.

Da biste razumjeli mitologiju

i što bi Glavni duhovni službenik trebao raditi,

morate čuti priču

o Ganeshi,

bogu sa slonovom glavom

koji je zaštitnik pripovjedača,

i njegovom bratu,

stasitom vojskovođi bogova,

Kartikeyi.

Braća su se jednog dana odlučila utrkivati,

tri puta oko svijeta.

Kartikeya je skočio na svog pauna

i obletio kontinente,

planine i oceane.

Obišao ih je jednom,

obišao ih je dvaput,

obišao ih je triput.

No, njegov brat Ganesha

jednostavno je obišao oko svojih roditelja

jednom, dvaput, triput

i rekao: “Pobijedio sam.“

„Kako to?“, rekao je Kartikeya.

Ganesha je odgovorio:

“Ti si obišao cijeli svijet.

Ja sam obišao svoj svijet."

Što je važnije?

Ako razumijete razliku između „cijeloga svijeta“ i „mog svijeta“,

razumijete i razliku između logosa i mythosa.

„Cijeli svijet“ je objektivan,

logičan, univerzalan, činjeničan,

znanstven.

„Moj svijet“ je subjektivan.

On je emotivan. Osoban.

On ima vlastitu percepciju, misli, osjećaje, snove.

To je sustav vjerovanja koji nosimo.

To je mit u kojem živimo.

„Cijeli svijet“ nam govori kako svijet funkcionira,

kako sunce izlazi,

kako se rađamo.

„Naš svijet“ nam govori zašto sunce izlazi,

zašto se rađamo.

Svaka kultura nastoji razumjeti samu sebe.

„Zašto postojimo?“

I svaka kultura formira vlastito razumijevanje života,

svoju vlastitu prilagođenu verziju mitologije.

Kultura je reakcija na prirodu,

a to razumijevanje naših predaka

prenosi se s generacije na generaciju

u obliku priča, simbola i rituala

koji su uvijek nezainteresirani za stvarnost.

I tako, kad ih proučavate, shvatite

da različiti ljudi na svijetu

imaju različito razumijevanje svijeta.

Različiti ljudi vide stvari različito:

različita gledišta.

Postoji moj svijet i postoji tvoj svijet,

a moj svijet je uvijek bolji od tvog

jer, vidiš, moj svijet je racionalan,

a tvoj je praznovjeran,

tvoj znači vjeru,

tvoj je nelogičan.

To je korijen sukoba civilizacija.

Dogodio se jednom, 326. godine prije Krista

na obalama rijeke nazvane Ind,

u današnjem Pakistanu.

Ta rijeka je posudila svoje ime Indiji.

Indija. Ind.

Aleksandar, mladi Makedonac,

ondje je sreo nekoga koga je nazvao „gimnosofistom“,

to znači „gol, mudar čovjek“.

Ne znamo tko je on bio.

Možda je bio džainistički redovnik,

kao Bahubali,

Gomateshwara Bahubali,

čija slika nije daleko od Mysore.

Ili je samo bio yogi,

koji je sjedio na kamenu, gledao u nebo

i Sunce i Mjesec.

Aleksandar je pitao: „Što radiš?“

a gimnosofist je odgovorio:

„Doživljavam ništavilo.“

Onda je gimnosofist upitao:

„Što ti radiš?“

a Aleksandar je odgovorio: „Ja osvajam svijet.“

I obojica su se nasmijali.

Svaki je mislio da je ovaj drugi budala.

Gimnosofist je rekao: „Zašto on osvaja svijet?

To nema smisla.“

A Aleksandar je mislio:

„Zašto on samo sjedi i ne radi ništa?

Šteta života.“

Da bismo razumjeli ovu razliku u gledištima,

moramo razumjeti

Aleksandrovu subjektivnu istinu:

njegov mit i mitologiju koja ga je izgradila.

Aleksandrova majka, njegovi roditelji, njegov učitelj Aristotel

pričali su mu priče iz Homerove Ilijade.

Pričali su mu o velikom heroju zvanom Ahilej,

koji je svojim sudjelovanjem u bitki osiguravao pobjede,

a njegovim povlačenjem iz bitke

poraz je bio neizbježan.

„Ahilej je bio čovjek koji je mogao oblikovati povijest,

čovjek velike sudbine,

i takav bi i ti trebao biti, Aleksandre.“

To je on slušao.

„Što ne bi trebao biti?

Ne bi trebao biti kao Sifiz,

koji gura kamen uz planinu cijeli dan

samo da bi mu se kamen noću otkotrljao dolje.

Nemoj živjeti monoton,

osrednji i besmislen život.

Budi spektakularan!

Poput grčkih junaka,

poput Jazona, koji je preplovio more

s Argonautima i donio zlatno runo.

Budi spektakularan poput Tezeja,

koji je ušao u labirint i ubio Minotaura s bikovskom glavom.

Kada sudjeluješ u utrci, pobijedi!

Jer kad pobjeđuješ, ushićenje pobjede

najbliže je što ćeš doći ambroziji bogova.

Vidite, Grci su vjerovali

da živiš samo jednom

a kad umreš, moraš prijeći rijeku Stiks.

Ako si imao izuzetan život,

bit ćeš dobrodošao u Elizej

ili kako bi Francuzi rekli „Champs-Élysées" (Elizejske poljane)

(Smijeh)

raj heroja.

Ali to nisu priče koje je gimnosofist čuo.

On je čuo vrlo drukčiju priču.

On je čuo priču o čovjeku zvanom Bharat,

po kojem se Indija naziva Bharata.

Bharat je također osvojio svijet.

Nakon toga je otišao na najviši vrh

najveće planine u centru svijeta,

zvane Meru.

Htio je podići svoju zastavu i reći:

„Ja sam ovdje bio prvi.“

No, kad je došao na vrh planine,

zatekao ga je prekrivenog bezbrojnim zastavama

osvajača svijeta prije njega,

od kojih je svaki tvrdio: „Bio sam ovdje prvi...

to je ono što sam mislio dok nisam došao ovamo.“

Odjednom, u tom beskraju različitih zastava,

Bharat se osjetio beznačajnim.

To je bila mitologija gimnosofista.

Vidite, imao je on heroje, poput Rama – Raghupati Ram

i Krishne, Govinda Hari.

Ali oni nisu bili dva lika u dvjema odvojenim pustolovinama.

Bili su dva životna vijeka istoga junaka.

Kada Ramayana završi, Mahabharata počinje.

Kada Ram umre, Krishna se rađa.

Kada Krishna umre, s vremenom će se vratiti kao Ram.

Vidite, Indijci su također imali rijeku

koja odvaja zemlju živih i zemlju mrtvih.

Ali nju se ne prelazi samo jednom.

Neprestano idete s jedne na drugu stranu.

Zvala se Vaitarani.

Stalno idete preko, opet i opet.

Jer u Indiji

ništa ne traje zauvijek, čak ni smrt.

Dakle, postoje veliki obredi

u kojima se prave veliki kipovi majke božice

i štuju deset dana.

A što se radi na kraju tih deset dana?

Kipovi se bace u rijeku.

Zato što mora završiti.

A sljedeće godine će se vratiti.

Sve se vraća, sve se plaća,

i to pravilo vrijedi ne samo za ljude

nego i za bogove.

Vidite, bogovi

se moraju stalno vraćati, opet, opet i opet,

kao Ram, kao Krishna.

Ne samo da žive beskonačne živote

nego žive isti život beskonačno mnogo puta

dok se ne shvati cijeli smisao procesa.

„Beskrajni dan“.

(Smijeh)

Dvije različite mitologije.

Koja je ispravna?

Dvije različite mitologije, dva različita pogleda na svijet.

Jedan linearan, drugi cikličan.

Jedan vjeruje da je ovo jedan jedini život.

Drugi vjeruje da je ovo jedan od mnogih života.

Dakle, nazivnik Aleksandrova života bio je jedan.

Tako je vrijednost njegova života bio zbroj

njegovih postignuća.

Nazivnik gimnosofistova života jest beskonačnost.

Dakle, bez obzira što on radio,

nazivnik je uvijek nula.

Ja vjerujem da je ta mitološka paradigma

nadahnula indijske matematičare

da otrkiju broj nula.

Tko zna?

To nas dovodi do mitologije poslovanja.

Ako su Aleksandrova vjerovanja utjecala na njegovo ponašanje,

i ako su vjerovanja gimnosofista utjecala na njegovo ponašanje,

morala su utjecati i na posao kojim su se bavili.

Vidite, što je biznis

ako ne rezultat ponašanja tržišta

i ponašanja organizacije?

Ako promatrate razne kulture svijeta,

samo morate razumjeti njihovu mitologiju

i vidjet ćete kako se ponašaju, kako im funkcionira poslovanje.

Pogledajte.

Ako živite samo jednom, u jednoživotnim kulturama svijeta,

možete primjetiti opsesiju binarnom logikom,

apsolutnom istinom, standardizacijom,

apsolutnošću, linearnim uzorcima u dizajnu.

Ali ako pogledate kulture koje imaju ciklično shvaćanje života

temeljeno na beskonačnosti, primijetit ćete ležernost nejasne logike,

razna promišljanja,

kontekstualna razmišljanja,

gdje je sve relativno, onako otprilike...

(Smijeh)

većinom.

(Smijeh)

Pogledajte umjetnost. Pogledajte balerinu.

Kako je linearna u svojoj izvedbi.

A onda pogledajte plesačicu klasičnog indijskog plesa,

plesačice plesova Kuchipudi i Bharatanatyam,

njihove obline.

(Smijeh)

Onda pogledajte poslovanje.

Standardni poslovni model:

vizija, misija, vrijednosti, procesi.

Zvuči kao putovanje kroz

divljinu prema obećanoj zemlji,

sa zapovijedima koje drži vođa.

Ako ih izvršite, ići ćete u raj.

Ali u Indiji ne postoji jedna obećana zemlja.

Postoji mnogo obećanih zemalja,

ovisno o vašem statusu u društvu

i razdoblju života.

Vidite, poslovi se ne vode kao institucije,

ne vode se idiosinkrazijom pojedinaca.

Uvijek se radi o ukusu.

O mom ukusu.

Vidite, indijska glazba, primjerice,

ne poznaje pojam harmonije.

Ne postoji dirigent.

Postoji jedan izvođač i svi ga prate.

Nikad ne možete ponoviti jednaku izvedbu.

Ne radi se o dokumentaciji i ugovorima.

Radi se o razgovoru i vjeri.

Ne radi se o pokoravanju. Radi se o ugođaju,

obavljanju posla zaobilaskom ili kršenjem pravila –

samo pogledajte sve ove Indijce ovdje,

vidjet ćete da se smješkaju; znaju o čemu pričam.

(Smijeh)

A onda pogledajte ljude koji su poslovali u Indiji,

vidjet ćete ogorčenost na njihovim licima.

(Smijeh)

(Pljesak)

Dakle, to je ono što je Indija danas.

Stvarnost je utemeljena na cikličnom pogledu na svijet.

To jest, ona se brzo mijenja, vrlo je raznolika,

kaotična, nejasna, nepredvidljiva.

I ljudi nemaju ništa protiv toga.

Ali tada se pojavljuje globalizacija.

Dolaze i zahtjevi modernog institucionaliziranog razmišljanja.

Sve to ima korijene u jednoživotnoj kulturi.

Dogodit će se sukob,

kao i na obalama rijeke Ind.

To se mora dogoditi.

Osobno sam to iskusio. Obrazovao sam se za liječnika.

Nisam htio završtiti za kirurga. Ne pitajte zašto.

Previše volim mitologiju.

Htio sam učiti o mitologiji. Ali to ne možeš nigdje studirati.

Dakle, morao sam se sam naučiti.

A u mitologiji nema baš novaca, barem ne do sada.

(Smijeh)

Pa sam se zaposlio. Radio sam u farmaciji.

Radio sam i u zdravstvu.

I u marketingu i kao prodavač

i predavač i pomoćnik i trener.

Čak sam bio i poslovni konzultant, osmišljavao strategije i taktike.

I vidio bih očaj

kod svojih američkih i europskih kolega

kad bi surađivali s Indijom.

Na primjer: Molimo, pokažite nam kako

da dostavimo račun bolnicama.

Korak A. Korak B. Korak C. Otprilike.

(Smijeh)

Koji su parametri za „otprilike“?

Kako ga staviti u lijepi mali program? Ne možete.

Iznio bih svoje mišljenje ljudima.

Ali nitko nije htio slušati,

dok nisam sreo Kishorea Biyanija iz grupe Future.

On je osnovao najveći maloprodajni lanac, Big Bazaar.

U njemu je više od 200 trgovina

u 50 gradova i gradića u Indiji.

On je imao posla s različitim i dinamičnim tržištima.

I intuitivno je znao

da ni najbolje taktike,

razvijene u Japanu, Kini, Europi i Americi,

neće funkcionirati u Indiji.

Znao je da institucionalizirano razmišljanje ne funkcionira u Indiji.

Individualizam funkcionira. On je intuitivno razumio mitsku strukturu Indije.

Dakle, on me pitao da budem Glavni duhovni službenik, i rekao je:

„Sve što želim da radiš jest da usmjeravaš vjeru.“

Zvuči tako jednostavno.

Ali vjera nije izmjerljiva.

Ne možete ju izmjeriti. Ne možete njome upravljati.

Pa, kako gradite vjeru?

Kako povećate osjetljivost ljudi na „indijstvo“?

Čak i ako ste Indijac, to nije izričito, nije toliko očito.

Pokušao sam raditi sa standardnim modelom kulture,

dakle razviti priče, simbole i rituale.

Pokazat ću vam jedan od rituala.

On se temelji na hinduskom ritualu Darshan.

Hinduisti ne poznaju pojam zapovijedi.

Dakle, ne postoje dobre i loše stvari koje radite u životu.

Pa niste baš sigurni kako stojite kod Boga.

Kad idete u hram, sve što tražite jest audijencija kod Boga.

Želite vidjeti Boga.

I želite da Bog vidi vas, dakle Bog ima jako velike oči,

velike oči koje ne trepću,

ponekad od srebra

i one vas gledaju.

Zato što ne znate jeste li u pravu ili u krivu, jedino što tražite jest

božansko suosjećanje.

„Znaš odakle sam i zašto sam zaobišao pravila."

(Smijeh)

"Znaš zašto sam to tako uredio,

zašto ne marim za postupak i samo me razumij, molim te.“

Temeljeno na tome, stvorili smo vlastiti obred za vođe.

Nakon što vođa završi svoju obuku i treba preuzeti vođenje trgovine,

zavežemo mu oči, okružimo ga dioničarima,

kupcima, njegovom obitelji, ekipom, šefom.

Pročitamo mu glavne poslovne dužnosti i indikatore postignuća, damo mu ključeve

i onda mu skinemo povez s očiju.

I bez iznimke, vidite suze,

jer nešto se dogodilo.

On je shvatio da, kako bi uspio,

ne mora biti „profesionalac“,

ne mora isključiti svoje emocije,

nego mora uključiti sve te ljude

iz svog svijeta da bi uspio, da bi ih usrećio,

da bi usrećio svog šefa, da bi ih sve usrećio.

Kupac je sretan jer kupac je Bog.

Ta osjećajnost je ono što trebamo. Kad to vjerovanje dođe,

dogodit će se ponašanje, dogodit će se poslovanje.

I stvarno je tako.

I tako se vraćamo Aleksandru

i gimnosofistu.

Svi me pitaju: „Koji je način bolji, ovaj ili onaj?“

A to je jako opasno pitanje.

Zato što vodi na stazu fundametalizma i nasilja.

Tako da neću odgovoriti na to pitanje.

Ono što ću vam dati jest indijski način odgovaranja,

indijsko kimanje glavom.

(Smijeh)

(Pljesak)

Ovisno o kontekstu,

ovisno o ishodu,

izaberite svoju paradigmu.

Vidite, obje su paradigme ljudske konstrukcije.

One su kulturalne tvorevine,

ne prirodni fenomeni.

Pa kad sljedeći put sretnete nekoga, stranca,

imam samo jedan zahtjev:

shvatite da živite u svijetu subjektivne istine,

a isto tako i on.

Razumijte to.

A kad to shvatite, otkrit ćete nešto spektakularno.

Otkrit ćete da unutar beskonačnih mitova

leži vječna istina.

Tko to sve vidi?

Varuna ima samo tisuću očiju.

Indra stotinu.

Vi i ja samo dva.

Hvala.

(Pljesak)