Kako je to biti robotom?

Mi već živimo među robotima: alatima i uređajima poput perilice posuđa i termostata koji su toliko sjedinjeni s našim životom da ih ni ne smatramo robotima. Kako bi budućnost s još više robota izgledala? Socijalna znanstvenica Leila Takayama dijeli neke od jedinstvenih izazova dizajniranja za ljudsko-robotske interakcije te kako nas eksperimentiranje s budućnošću robota, zapravo, vodi prema boljem razumijevanju nas samih.

Imate samo jednu priliku
napraviti prvi dojam,

a to je istina ako ste robot
i ako ste osoba.

Prvi put kad sam upoznala
jednog od ovih robota

bilo je u mjestu
nazvanom Willow Garage u 2008.

Kad sam bila u posjetu tamo,
domaćin me uveo u zgradu

i upoznali smo onog malenog.

Dokotrljao se hodnikom,

došao do mene, sjeo,

buljio u prazno iza mene,

mirovao neko vrijeme,

ubrzano okrenuo glavu za 180 stupnjeva

i onda pobjegao.

To nije bio dobar prvi dojam.

Ono što sam naučila od robota tog dana

je da se oni ponašaju nekako na svoju ruku

i da nas nisu sasvim svjesni.

Smatram da eksperimentiranjem
s ovim mogućim budućnostima robota,

zapravo učimo puno više o sebi,

za razliku od ovih strojeva.

Ono što sam naučila tog dana

je da sam imala dosta
visoka očekivanja od ovog mališana.

On je trebao znati navigirati
ne samo fizičkim svijetom,

već i mojim društvenim svijetom.

On je u mom prostoru, to je osobni robot.

Zašto me nije razumio?

Moj domaćin mi je objasnio:

"Pa, robot želi doći
od točke A do točke B,

a ti si mu bila prepreka na putu

pa je morao ponovno isplanirati svoj put,

shvatiti kuda ići

i onda stići tamo na neki drugi način",

što, zapravo, nije vrlo učinkovito.

Da je taj robot shvatio
da ja nisam stolica nego osoba,

da sam mu se mogla maknuti s puta

ako je pokušavao stići negdje,

onda bi bio učinkovitiji

u izvršavanju svoje zadaće,

da se potrudio primijetiti da sam čovjek

i da imam drukčiju pristupačnost
od stvari poput stolica i zidova.

Znate, volimo misliti o ovim robotima
kao o nečemu iz svemira,

iz budućnosti i znanstvene fantastike,

no, dok to možda i jest istina,

zapravo tvrdim da su roboti ovdje danas

te da oni žive i rade među nama već sada.

Ova dva robota žive u mom domu.

Usisavaju podove i kose travu

svakog dana,

što je više nego što bih sama čistila
da zapravo imam vremena za te zadatke,

a oni to vjerojatno rade bolje od mene.

Ovaj se zapravo brine za mog mačka.

Svaki put kad on obavi nuždu
u pijesak, robot to počisti,

jer to nije nešto što sam voljna raditi

pa mu čini život lakšim kao i moj.

Iako zovemo te robote proizvodima;

"to je robotski usisavač",
"to je robotska kosilica",

"to je robotska kutija s pijeskom",

smatram da, zapravo, ima hrpa
drugih robota skrivenih na otvorenom

koji su postali toliko vražje korisni

i toliko vražje svakodnevni,

da ih zovemo stvarima
poput "perilice posuđa", zar ne?

Oni dobiju nova imena.

Njih više ne zovemo robotima

jer oni, zapravo,
imaju svrhu u našim životima.

Slično kao termostat, zar ne?

Znam da su moji prijatelji robotičari

vjerojatno sada ustuknuli
jer njega zovem robotom,

ali on ima cilj.

Njegov cilj je održavati
moju kuću toplom na 18°C

i on osjeća svijet.

Zna da je zahladilo,

napravi plan i onda
djeluje u fizičkom svijetu.

To je robotika.

Iako ne izgleda kao robot Rosie iz crtića,

on radi nešto uistinu korisno u mom životu

da se ja ne moram brinuti

o pojačavanju ili smanjivanju temperature.

Smatram da ovi sustavi
žive i rade među nama sada

i ne samo da žive među nama,

nego vi njima, također,
vjerojatno i upravljate.

Kad vozite svoj auto,

imate osjećaj kao da
upravljate mašinerijom.

Vozite od točke A do točke B,

ali vaš auto vjerojatno
ima servo upravljanje,

vjerojatno ima automatsku kočnicu,

možda ima automatski mjenjač i možda
ima prilagodljivu kontrolu upravljanja.

I dok možda nije potpuno autonoman auto,

ima djeliće autonomije

koji su toliko korisni

da vozimo sigurnije zbog njih,

a jednostavno osjećamo
kao da su nevidljivi, zar ne?

Tako da kad vozite

trebali biste se osjećati kao
da idete od jednog mjesta prema drugom.

Ne čini se kao da je to neka velika stvar
s kojom se morate nositi i upravljati

i koristiti ove kontrole,

jer smo toliko vremena
proveli učeći kako voziti,

da su oni postali produžeci nas samih.

Kad parkirate taj auto
u ono usko mjesto u garaži,

znate gdje su vam uglovi.

Ali, onda kad vozite iznajmljeni auto
koji možda nikad niste vozili,

potrebno je neko vrijeme
da se naviknete na svoje robotsko tijelo.

To je istina i za ljude
koju upravljaju drugim vrstama robota,

zato bih htjela podijeliti s vama
par priča o tome.

O nošenju s problemom udaljene suradnje.

Dakle, u Willow Garageu
imala sam kolegu zvanog Dallas

i Dallas je izgledao ovako.

Radio je od kuće u Indiani
u našoj tvrtci u Kaliforniji.

On je bio glas u kutiji
na stolu na većini naših sastanaka,

što je bilo u redu, osim što, znate,

ako bismo imali neku žestoku raspravu
i nije nam se sviđalo što bi govorio,

samo bismo prekinuli poziv.

(Smijeh)

Onda bismo mogli održati
sastanak nakon tog sastanka

i, zapravo, donijeti odluke u hodniku,

kada njega više nije bilo.

Tako da to nije bilo baš super za njega.

A kao tvrtka robotike u Willowu,

imali smo nekoliko
dodatnih dijelova robota uokolo,

tako da su Dallas i njegov
prijatelj Curt sastavili ovo,

što izgleda poput Skypea
na štapu s kotačima,

što se čini kao smiješna,
mehanička igračka,

ali stvarno je vjerojatno
jedan od najmoćnijih alata

koje sam ikad vidjela,
stvorenih za udaljenu suradnju.

Pa tako, ako ne bih odgovorila
na Dallasovo pitanje u e-mailu,

on bi se mogao doslovno
dokotrljati u moj ured,

blokirati mi izlazak i ponovno
mi postaviti pitanje...

(Smijeh)

...dok mu ne bih odgovorila.

A ja ga neću ugasiti, zar ne?
To se čini pomalo nepristojnim.

Ne samo da je bilo dobro za
ove razgovore jedan na jedan,

već i za grupne sastanke u tvrtci.

Dovući se na tu stolicu

i pokazati ljudima da ste prisutni
i odani svom projektu

je velika stvar

i može uvelike pomoći udaljenoj suradnji.

Vidjeli smo to u razdoblju
od par mjeseci, zatim i godina,

ne samo u našoj tvrtci već i u drugima.

Najbolja stvar koja se može
dogoditi s ovim sustavima

je to da se počnete
osjećati kao da ste tamo.

Vi ste tamo, vaše tijelo je tamo,

tako da ljudi stvarno počinju
davati ovim stvarima osobni prostor.

Tako da kad imate stojeći sastanak,

ljudi će stajati uokolo,

baš kao što bi stajali da ste tamo uživo.

To je odlično dok nema prekida,
a onda više nije.

Ljudi, kada prvi put vide ove robote,

počnu: "Vau, gdje su komponente?
Mora biti nekakva kamera ovdje negdje"

i onda vam bockaju lice.

"Pretiho govoriš, pojačat ću ti glasnoću",

što je isto kao da imate kolegu
koji vam priđe i kaže:

"Pretiho govoriš, pojačat ću ti lice".

To je čudno i nije u redu,

tako da na kraju moramo
razviti nove društvene norme

kad koristimo ove sustave.

Slično je kada se počnete
privikavati da je to vaše tijelo,

počnete primjećivati stvari poput:
"Ah, moj robot je nekako kratak".

Dallas bi mi znao govoriti --
visok je 1,80 m --

i vodili bismo ga putem robota
na koktel partije i slično,

normalno,

a robot je bio visok otprilike 1,50 m,
što je bliže mojoj visini.

I on bi mi govorio:

"Znaš, ljudi zapravo ni
ne gledaju na mene.

Osjećam se kao da
gledam u ovo more ramena,

a to je... treba nam viši robot".

Ja bih mu rekla:

"Hm, ne.

Vidjet ćeš danas kako je meni inače.

Vidjet ćeš kako je to biti nizak".

On je na kraju razvio veliku
empatiju tijekom tog iskustva,

što je bilo super.

Tako da kad bi došao uživo u posjet,

više ne bi stajao nada mnom
kad bi mi govorio,

sjeo bi i govorio sa mnom u razini očiju,

što je bilo predivno.

Tako da smo, zapravo, odlučili
pogledati to u laboratoriju

i vidjeti kakve se druge vrste stvari,
poput visine robota, mogu napraviti.

Pa je pola ljudi u našem istraživanju
koristilo kraćeg robota,

a druga polovica višeg robota.

Otkrili smo da će ista osoba

koja ima isto tijelo
i govori iste stvari kao netko,

biti uvjerljivija i doimati se
vjerodostojnijom

ako je u višem robotskom obliku.

Racionalno to nema smisla,

ali zato proučavamo psihologiju.

I, znate, kao što bi to Cliff Nass rekao,

suočavamo se s ovim novim tehnologijama,

unatoč činjenici da imamo
vrlo stare mozgove.

Ljudska psihologija se ne mijenja
istom brzinom kao tehnologija,

tako da je stalno nastojimo sustići,

pokušavajući pronaći smisao svijeta

u kojem smo okruženi
ovim autonomnim stvarima.

Uobičajeno, ljudi su ti koji govore,
ne strojevi, zar ne?

Stoga dodajemo mnogo značenja
stvarima poput visine stroja,

ne osobe,

i pripisujemo to osobi
koja koristi sustav.

Znate, smatram da je ovo uistinu važno

kad razmišljate o robotici.

Ne radi se tu toliko
o rekonstrukciji čovjeka,

nego više o tome kako
proširiti sebe, zar ne?

Na kraju koristimo stvari
na načine koji su iznenađujući.

Dakle, ovi momci ne mogu igrati
biljar jer roboti nemaju ruke,

ali mogu provocirati
momke koji igraju biljar

i to može biti važna stvar
kod timskog zbližavanja,

što je zgodno.

Ljudi koji postanu zbilja dobri
u upravljanju tim sustavima,

smislit će stvari poput novih igara,

kao, recimo, robotski nogomet usred noći,

gurajući uokolo kante za smeće.

No, nisu svi dobri u tome.

Dosta ljudi ima problema
s upravljanjem tim sustavima.

Ovo je, zapravo, lik
koji se ulogirao u robota

i oko mu je bilo okrenuto za 90° ulijevo.

On to nije znao,

pa se na kraju sudarao sa svime u uredu,

zalijetao ljudima u stolove,
postalo mu je neugodno,

smijao se tome - glasnoća
mu je bila previsoka.

A ovaj lik ovdje na slici mi govori:

"Treba nam gumb za utišavanje robota".

Time je mislio reći da ne želimo
da bude toliko ometajući.

Tako da smo kao tvrtka robotike

dodali izbjegavanje prepreka u sustav.

Dobio je mali laserski daljinometar
koji bi mogao vidjeti prepreke,

tako da kad bih ja, kao upravitelj
robota, rekla da se zabije u stolicu,

ne bi mi dozvolio, nego bi
isplanirao put koji vodi okolo,

što se čini kao bolja ideja.

Ljudi su se, naravno, manje
sudarali koristeći taj sustav,

no, zapravo, za neke ljude,

trebalo je puno više vremena
da prođu cijeli poligon s preprekama

pa smo htjeli znati zašto.

Ispalo je da tu postoji
važna ljudska dimenzija;

dimenzija osobnosti zvana lokus kontrole,

stoga ljudi koji imaju
snažan unutarnji lokus kontrole,

moraju biti upravitelji svojih sudbina

i stvarno ne žele predati
kontrolu autonomnom sustavu,

toliko da će se boriti s autonomijom.

"Ako se ja želim sudariti
s tom stolicom, ja ću se sudariti".

Tako da bi oni zapravo patili kad
bi imali tu autonomnu potporu.

Što je važno za nas da znamo,

budući da gradimo izrazito
automomne aute, recimo. Zar ne?

Kako će se različiti ljudi nositi
s tim gubitkom kontrole?

To će biti različito ovisno
o ljudskim dimenzijama.

Ne možemo tretirati ljude kao
da smo neka monolitna stvar.

Razlikujemo se po osobnosti, kulturi,

čak i po emocionalnom stanju
od trenutka do trenutka,

a biti u mogućnosti osmisliti ove sustave,

ove sustave komunikacije
između čovjeka i robota,

moramo uzeti u obzir ljudske dimenzije,

ne samo tehnološke.

S osjećajem kontrole
dolazi i osjećaj odgovornosti.

Kad biste bili upravitelj robota
koji koristi neke od ovih sustava,

ovako bi sučelje izgledalo.

Nalikuje malo na videoigru,

što može biti pozitivno
jer je to poznato ljudima,

no, može biti i loše

jer se onda ljudi osjećaju
kao da su u videoigri.

Imali smo hrpu djece na Stanfordu
koja su se igrala time

i vozila robota uokolo
u našem uredu u Menlo Parku,

i djeca bi govorila stvari poput:

"10 bodova ako pogodiš
onog lika tamo. 20 za onog ondje".

I onda bi ih lovili po hodniku.

(Smijeh)

Rekla bih im: "To su prave osobe.

Oni će zaista krvariti i
osjećati bol ako ih pogodite".

I oni bi na to: "U redu, shvaćamo".

Ali pet minuta poslije, oni bi opet:

"20 bodova za onog lika tamo, taj
baš izgleda kao da ga se treba pogoditi".

Podsjeća malo na "Enderovu igru", zar ne?

Postoji stvarni svijet
na toj drugoj strani

i smatram da je naša odgovornost
kao ljudi koji osmišljavaju ta sučelja

da pomognu ljudima zapamtiti

da postoje stvarne posljedice
njihovih djelovanja

i da osjećaju odgovornost

kad upravljaju ovim
sve više autonomnim stvarima.

Ovi su, recimo, sjajan primjer

eksperimentiranja s jednom od
mogućih budućnosti robota,

i smatram da je stvarno kul
što možemo produžiti svoje djelovanje

i učiti o načinima toga

u ovim strojevima,

dok u isto vrijeme imamo
mogućnost izraziti svoju čovječnost

i svoju osobnost.

Također gradimo empatiju za druge

tako što postajemo
niži, viši, brži, sporiji,

možda čak i bezruki,

što je nekako zgodno.

Također gradimo empatiju za same robote.

Ovo je jedan od mojih omiljenih robota.

Zove se Tweenbot.

Ima zastavicu na kojoj piše:

"Pokušavam doći do
ovog raskrižja na Manhattanu".

Sladak je i kotrlja se
unaprijed, to je sve.

Ne zna kako mapirati,
ne zna kako vidjeti svijet,

samo traži upute.

Lijepa stvar kod ljudi je

da se, zapravo, može oslanjati
na ljubaznost stranaca.

On je uspio stići preko parka
na drugu stranu Manhattana,

što je odlično,

samo zato što bi ga ljudi podigli
i usmjerili u pravom smjeru.

(Smijeh)

To je super, zar ne?

Pokušavamo izgraditi
svijet ljudi i robota,

u kojem možemo supostojati
i surađivati jedni s drugima

pa ne moramo biti posve autonomni
i samo raditi na svoj način.

Zapravo možemo raditi stvari zajedno.

Da bismo to postigli,

stvarno trebamo pomoć ljudi
poput umjetnika i dizajnera,

kreatora politike, pravnika,

psihologa, sociologa, antropologa,

treba nam više perspektiva u prostoriji,

ako ćemo učiniti ono što nam je
Stu Card rekao da bismo trebali,

a to je stvaranje budućnosti
u kojoj uistinu želimo živjeti.

I smatram da možemo
nastaviti eksperimentirati

s ovim različitim
budućnostima robota zajedno

i na taj način naučiti
puno više o sebi samima.

Hvala vam.

(Pljesak)