Aleksandrijska knjižnica - Elizabeth Cox

Pogledajte cijelu lekciju: https://ed.ted.com/lessons/what-really-happened-to-the-library-of-alexandria-elizabeth-cox

Prije 2300 godina, vladari Aleksandrije su se zaputili da ispune vrlo odvažan cilj: sakupiti sve znanje svijeta pod jedan krov. Na svom vrhuncu, Aleksandrijska knjižnica je sadržavala nezapamćen broj svitaka te je privlačila neke od najvećih umova Grčke. No, do kraja 5. stoljeća nove ere je nestala.
Elizabeth Cox opisuje uspon i pad ove veličanstvene građevine.

Lekcija: Elizabeth Cox; režija: Inna Phillimore.

Prije 2300 godina,

vladari Aleksandrije odlučili su ispuniti

jedan od najodvažnijih
ciljeva čovječanstva:

sakupiti sve znanje svijeta
pod jedan krov.

Na svom vrhuncu

knjižnica u Aleksandriji bila je
dom neviđenom broju svitaka

te je privlačila neke od
najvećih umova grčkog svijeta.

No, do kraja 5. st.
velika je knjižnica nestala.

Mnogi vjeruju da je uništena
u katastrofalnom požaru.

Istina o usponu i padu knjižnice
je mnogo složenija.

Sama ideja o knjižnici došla je
od Aleksandra Velikog.

Nakon uspostave svoje vlasti,

bivši Aristotelov učenik posvetio se

izgradnji carstva znanja kojem bi sjedište
bilo u gradu koji nosi njegovo ime.

Umro je prije nego je izgradnja počela,

no njegov nasljednik, Ptolomej I.

ostvario je Aleksandrove planove
za izgradnju muzeja i knjižnice.

Smještena u kraljevskom dijelu grada,

knjižnica u Aleksandriji

možda je imala velike
helenističke stupove,

izgrađena pod egipatskim utjecajem

ili je bila spoj obje kulture, ali ne
postoje zapisi o njezinoj arhitekturi.

Znamo da je imala predavaonice,
učionice i, naravno, police.

Čim je izgradnja završena,

Ptolomej I. počeo ju je puniti uglavnom
grčkim i egipatskim svicima.

Pozvao je učenjake da žive i rade
u Aleksandriji o njegovom trošku.

Knjižnica je rasla kako su
oni pisali svoje rukopise,

no vladari Aleksandrije i dalje su željeli
kopiju svake knjige na svijetu.

Srećom, Aleksandrija je bila čvorište
brodova koji su plovili Sredozemljem.

Ptolomej III. uveo je pravilo da svaki
brod koji pristane u Aleksandriji

mora predati knjige na kopiranje.

Kada su pisari Knjižnice
kopirali tekstove,

zadržali bi original, a kopije
poslali natrag na brodove.

Lovci na knjige isto su
češljali Sredozemlje

u potrazi za novim tekstovima,

a vladari Aleksandrije
konkurenciju su uništili

zabranom izvoza egipatskog
papirusa od kojeg su se radili svici.

Na taj su način stotine tisuća
knjiga stigle u Aleksandriju.

Kako je knjižnica rasla,

postalo je moguće pronaći
informacije o velikom broju tema,

ali postalo je teško pronaći
informacije o nekoj specifičnoj temi.

Srećom, učenjak po imenu Kalimah iz Cirene
se zaputio raditi na rješenju,

stvarajući pinake,

katalog od 120 tomova
sa sadržajem knjižnice,

prvi takve vrste.

Koristeći pinake,

drugi su se mogli snalaziti
u rastućoj kolekciji knjižnice.

Došli su do nekih zapanjujućih otkrića.

Tisuću i šesto godina
prije nego što je Kolumbo isplovio,

Eratosten ne samo da je shvatio
da je Zemlja okrugla,

već je i izračunao njen opseg i promjer,

preciznošću od nekoliko kilometara
njene stvarne veličine.

Heron iz Aleksandrije je napravio
prvi parni motor na svijetu,

više od tisuću godina prije

nego što je konačno nanovo izumljen
tijekom Industrijske revolucije.

Tijekom 300 godina od svog osnivanja
283. g. p. n. e, knjižnica je rasla.

Međutim, 48. g. p. n. e. Julije Cezar
je postavio opsadu oko Aleksandrije,

zapalivši brodove u luci.

Godinama se vjerovalo da je knjižnica
spaljena kada se požar proširio na grad.

Moguće je da je vatra uništila
dio kolekcije,

ali znamo iz antičkih zapisa

da su učenjaci nastavili posjećivati
knjižnicu stoljećima nakon opsade.

Naposlijetku, knjižnica je polako nestala
dok je vlast u gradu prelazila od grčkih,

preko rimskih,

kršćanskih

i na kraju do muslimanskih ruku.

Svaki novi skup vladara gledao je
na njen sadržaj kao na prijetnju,

umjesto kao na izvor ponosa.

Godine 415. n. e.

kršćanski vladari su čak ubili
matematičarku po imenu Hipatija,

jer je izučavala antičke
grčke tekstove iz knjižnice,

na koje su oni gledali
kao na bogohuljenje.

Iako Aleksandrijske knjižnice i njenih
bezbrojnih tekstova više odavno nema,

još se uvijek mučimo oko
najboljih načina za sakupljanje,

pristup

i čuvanje našeg znanja.

Danas imamo više dostupnih informacija

i napredniju tehnologiju
za njihovo čuvanje,

iako ne možemo biti sigurni

da će naši digitalni arhivi
biti otporniji na uništenje

od aleksandrijskih svitaka
od tinte i papira.

Čak i ako su naša spremišta znanja
fizički sigurna,

i dalje će se morati odupirati
podmuklijim silama

koje su uništile knjižnicu:

strahu od znanja

i bahatom uvjerenju
da je prošlost zastarjela.

Jedina razlika je što ovog puta znamo
za što se trebamo pripremiti.