Romulus Whitaker: Prava opasnost koja vreba iz vode

Gavijal i kraljevska kobra dva su od najznačajnijih indijskih gmazova i ugroženi su zbog onečišćenih vodotokova. Konzervacionist Romulus Whitaker pokazuje nam rijetke snimke ovih veličanstvenih životinja i poziva nas da sačuvamo rijeke koje održavaju njihove živote kao i naše.

Htio bih da odbacite sve predrasude,

usađene strahove i stavove o reptilima

jer vam jedino na taj način mogu prenijeti svoju priču.

Usput, ako vam budem odavao dojam

zadrtog, hippie zaštitnika životinja,

to je samo vaša mašta.

(Smijeh)

Dobro. Mi smo zapravo prva vrsta na Zemlji

koja je toliko produktivna da zapravo ugrožava svoj vlastiti opstanak.

Znam da smo svi vidjeli hrpu slika koje su nas otupjele,

slike tragedija koje smo skrivili ovoj planeti.

Ponašamo se kao pohlepna djeca, iskorištavamo sve što možemo, zar ne?

Danas je došao trenutak da vam pričam o vodi.

Ne samo zato što volimo puno piti vodu

i njene predivne derivate, pivo, vino itd.,

gledati ju kako pada s neba

i teče u našim prekrasnim rijekama,

nego i zbog nekoliko drugih razloga.

Kad sam bio dijete, odrastajući u New Yorku,

zmije su me oduševile na isti način kao što većinu klinaca

privuku zvrkovi, špekule, auti, vlakovi, loptice.

I moja je majka, hrabra žena,

dijelom zaslužna za to,

jer me vodila u Prirodoslovni muzej u New Yorku,

kupovala mi knjige o zmijama

sve dok nisam počeo ovu svoju ozloglašenu karijeru,

koja je kulminirala,

naravno, dolaskom u Indiju prije 60 godina,

gdje me dovela moja majka, Doris Norden,

i moj očuh, Rama Chattopadhyaya.

Bilo je burno.

Dvije životinje, dva božanstvena reptila

očarala su me vrlo brzo.

Jedan od njih bio je nevjerojatni gavijal.

Ovaj krokodil, koji može narasti do gotovo šest metara dužine

u sjevernim rijekama,

i ova karizmatična zmija, kraljevska kobra.

Svrha ovog mog današnjeg govora je

da na neki način ostavim trag u vašim glavama

o ovim karizmatičnim i maestralnim stvorenjima.

To je ono što se nadam da ćete ponijeti odavde,

ponovno uspostavljenu vezu s prirodom.

Kraljevska kobra je veličanstvena iz nekoliko razloga.

Ovo što vidite su nedavno snimljene slike

iz obližnje šume,

ženke kraljevske kobre kako pravi gnijezdo.

Vidimo životinju bez udova sposobnu prikupiti ogromnu hrpu lišća

i onda snijeti svoja jaja unutra,

podnijeti 5 do 10 metara oborina,

kako bi jaja prošla inkubaciju kroz sljedećih 90 dana

i kako bi se izlegle male kraljevske kobre.

Dakle, ona štiti svoja jaja

i nakon tri mjeseca

se bebe napokon izlegu.

Većina će ih naravno umrijeti. Smrtnost kod mladih reptila

koji su samo 25 do 30 cm dugi jako je velika.

Moje prvo iskustvo s kraljevskim kobrama bilo je ´72. godine,

u magičnom mjestu nazvanom Agumbe,

u Karnataci, ovoj državi.

I to je prekrasna prašuma.

Prvi susret

je bio nešto kao

kad mladi Masai ubije lava da bi postao ratnik.

To je potpuno promijenilo moj život.

I odvelo me ravno u bavljenje zaštitom životinja.

Na kraju sam pokrenuo ovo istraživanje

i edukacijsku postaju u Agumbeu,

koju ste svi pozvani posjetiti.

U osnovi, to je baza u kojoj

pokušavamo skupiti i naučiti

sve o biološkoj raznolikosti

ovog nevjerojatno kompleksnog šumskog sistema,

pokušavamo očuvati ono što imamo

i osigurati da su izvori vode zaštićeni i čisti,

i naravno, zabavljamo se također.

Skoro da možete i sad čuti udaranje bubnjeva

u maloj kolibici gdje budemo kad smo tamo.

Za nas je jako važno da dopremo do ljudi.

Najlakše je preko djece.

Oni su fascinirani zmijama. Oni nemaju

onu kočnicu zbog koje ih se na kraju

ljudi boje ili ih mrze i preziru na neki način.

Djeca su zainteresirana.

I stvarno upali ako krenete od njih.

Ovo vam pomaže da si zamislite veličinu nekih od tih zmija.

Ovo je kraljevska kobra prosječne veličine, oko 3,5 m dužine,

koja se uvukla u nečiju kupaonicu

i tamo ostala dva, tri dana.

Ljudi iz toga dijela Indije

štuju kraljevsku kobru

pa je nisu ubili. Zvali su nas da je uhvatimo.

Mi smo ulovili više od sto kraljevskih kobri

u zadnje tri godine

i premjestili ih u obližnje šume.

Ali da bismo saznali sve o tim stvorenjima

bilo je potrebno da u njih umetnemo

male radio odašiljače.

Sada ih možemo pratiti i otkriti njihove tajne,

kamo mladi idu nakon što se izlegnu

i nevjerojatne stvari koje ćete sada vidjeti.

Ovo je bilo prije samo nekoliko dana u Agumbeu.

Imao sam zadovoljstvo da budem blizu ovoj velikoj kraljevskoj kobri

koja je ulovila otrovnu jamičarku.

To je napravila tako da nju samu jamičarka nije ugrizla.

Kraljevske kobre se hrane samo zmijama.

Ova mala zmija bila je prava poslastica za nju,

ono što bismo mi nazvali „vadai“ ili krafna ili tako nešto.

(Smijeh)

Obično jedu nešto malo veće.

Dogodila se jedna čudna i neobjašnjiva aktivnost

tijekom zadnje sezone parenja,

kad je veliki mužjak kraljevske kobre zgrabio ženku kraljevske kobre,

nije se pario s njom, nego ju je ubio i progutao.

Još uvijek to pokušavamo objasniti i shvatiti

koje bi mogle biti evolucijske prednosti toga.

Ali oni isto tako rade i druge nevjerojatne stvari.

Ovo je opet nešto što smo mogli vidjeti samo zbog činjenice

da smo stavili odašiljač u jednu od zmija;

ovaj mužjak, dugačak 3,5m, sreo je drugog mužjaka kraljevske kobre.

Otplesali su jedan nevjerojatni ritualno-borbeni ples.

Vrlo je sličan tjeranju kod sisavaca, uključujući i čovjeka;

znate, obračunavanje, ali nježnije, ugrizi nisu dozvoljeni.

To je samo hrvanje,

ali svejedno nevjerojatna aktivnost.

E sad, što mi radimo sa svim tim informacijama?

Koja je svrha svega toga?

Dakle, kraljevska kobra je doslovno

ključna vrsta u tim prašumama.

Naš je posao da uvjerimo vlast

da te šume moraju biti zaštićene.

Jedan od načina da to učinimo

je da naučimo sve što možemo

o nečemu tako izvanrednom i tako božanstvenom u prašumi,

kako bismo pomogli zaštititi drveće, životinje

i, naravno, vodu.

Možda ste svi čuli za Projekt tigar

koji je pokrenut u ranim ´70-ima,

koje su zapravo bile vrlo dinamično doba za zaštitu prirode.

Vodila nas je, mogao bih reći,

vrlo diktatorski nastrojena političarka,

ali s velikom strašću za okoliš.

U to je vrijeme Projekt tigar nastao.

Isto kao u tom Projektu,

naša djelatnost danas s kobrama

je da se usredotočimo na jednu vrstu

kako bismo zaštitili njeno stanište i sve u njemu.

Dakle, tigar je ikona.

A sada je i kraljevska kobra nova ikona.

Sve velike rijeke u južnoj Indiji

izviru u Zapadnim Gatima,

lancu brežuljaka koji se prostire duž zapadne indijske obale.

Milijuni litara protječu svakog sata

i opskrbljuju pitkom vodom najmanje 300 milijuna ljudi,

peru se mnoga djeca,

hrane mnoge životinje,

domaće i divlje,

proizvode se tisuće tona riže.

A što mi radimo? Kako mi odgovaramo na to?

Pa, zapravo postavljamo brane, zagađujemo ju,

usipavamo razne vrste pesticida, herbicida, fungicida.

Pijemo vodu koja ugrožava naš život.

Stvar je u tome što to ne radi samo krupna industrija.

Ne rade to samo zabludjeli riječni inžinjeri

-- to radimo i mi.

Čini se da je bacanje smeća u vodu našim građanima

najbolji način da ga se riješe.

Dobro. Idemo sada na sjever, daleko na sjever.

Sjever središnje Indije -- na rijeci Chambal

imamo svoje sjedište.

Ovo je i dom gavijala, nevjerojatnog krokodila.

To je životinja koja je na Zemlji

već nekih 100 milijuna godina.

Preživjela je čak i izumiranje dinosaura.

Ima izvanredne osobine.

Iako naraste i do 6 metara,

jede samo ribu pa nije opasan za ljude.

Međutim, ima velike zube

i teško je uvjeriti ljude

da je životinja s velikim zubima bezopasno stvorenje.

U ranim smo 70-ima

napravili istraživanja

i saznali kako je gavijal jako rijedak.

Zapravo, ako biste pogledali kartu,

vidjeli biste da mu se prvotno stanište

prostiralo od Indusa u Pakistanu

do Irrawaddyja u Burmi.

Sada je ograničeno na nekoliko mjesta

u Nepalu i Indiji.

Tako da danas

postoje samo 200 gavijala u divljini sposobnih za reprodukciju.

Dakle, sredinom 70-ih,

kada je zaštita životinja bila stvar primarne važnosti,

bili smo u mogućnosti započeti projekte u kojima

nas je vlada podupirala,

a sastojali su se u skupljanju jaja iz rijetkih preostalih divljih gnijezda

i puštanju 5.000 mladih gavijala

u divljinu.

Uskoro smo viđali ovakve prizore.

Mislim, jednostavno je prekrasno vidjeti hrpe gavijala

kako ponovno uživaju u rijeci.

Ali samozadovoljstvo zna uzrokovati prezir.

I sigurno je da sve što se događa na rijeci,

kao na primjer iskopavanje pijeska,

žestoka poljoprivreda cijelom dužinom rijeke,

ne dopušta životinjama rasplod

pa se suočavamo sa

sve većim problemima za gavijala,

usprkos svim ranijim dobrim namjerama.

Njihova gnijezda uzduž rijeke

koja proizvode stotine mladih. To je jednostavno predivan prizor.

Ovo je slikano prošle godine.

Ali onda stigne sezona monsuna,

a na nesreću, niz rijeku je uvijek brana

ili nasip

i shoop, budu povučeni vodom prema svojoj propasti.

Srećom, još uvijek postoji zanimanje.

Moji prijatelji u Crocodile Specialist Group iz IUCN-a,

Madras Crocodile Bank, nevladina organizacija,

World Wildlife Fund,

Wildlife Institute of India, State Forest Department

i Ministarstvo okoliša -- mi svi radimo zajedno na projektima.

Ali vrlo je moguće, zapravo definitivno je da to nije dovoljno.

Na primjer, zime 2007. i 2008. godine,

pojavilo se nevjerojatno odumiranje gavijala u rijeci Chambal.

Puno gavijala se odjedanput počelo pojavljivati mrtvo u rijeci.

Zašto? Kako se to dogodilo?

To je relativno čista rijeka.

Chambal, ako ju pogledate, ima bistru vodu.

Ljudi uzimaju vodu iz nje i piju je,

nešto što se ne radi u većini drugih rijeka na sjeveru Indije.

Da bismo otkrili koji je odgovor na ta pitanja,

zaposlili smo veterinare iz cijelog svijeta

da u suradnji s lokalnim veterinarima otkriju što se dogodilo.

Bio sam prisutan na mnogo nekropsija na rijeci.

Stvarno smo pregledali

sve organe i pokušali otkriti što se zbiva.

Na kraju se radilo o nečemu što se naziva giht

-- nakon što bubrezi prestanu raditi,

kristali mokraćne kiseline šire se po tijelu,

a što je najgore i po zglobovima

što je onemogućilo gavijalima da plivaju.

A to je užasno bolna smrt.

Samo malo nizvodno od Chambala

nalazi se prljava rijeka Yamuna, sveta rijeka Yamuna.

Žao mi je što moram biti tako ironičan i sarkastičan oko toga,

ali to je istina. To je jedna od najprljavijih septičkih jama što možete zamisliti.

Teče kroz Delhi, Mathuru, Agru

i dobiva sav otpad koji možete zamisliti.

Dakle, ispalo je da je toksin koji je ubijao gavijala

dolazio iz hranidbenog lanca,

iz ribe koju su jeli.

Znate, jednom kad je toksin u hranidbenom lancu,

utječe na sve pa i na nas.

Ove rijeke su vrlo važne za ljude cijelim svojim tokom.

Da bismo odgovorili na sva ta pitanja,

opet smo se okrenuli tehnologiji

biološkoj tehnologiji, u ovom slučaju

opet telemetriji -- stavili smo radio na 10 gavijala

i pratili njihova kretanja. Još ih uvijek svaki dan pratimo

da bismo otkrili

što je taj misteriozni toksin.

Rijeka Chambal je apsolutno nevjerojatno mjesto.

Poznato je mnogima koji znaju

za bandite, dakoite

koji su tamo obitavali. Ima ih još uvijek.

Poolan Devi bio je jedan od njih. Shekhar Kapur

je napravio izvanredan film, Bandit Queen, koji morate pogledati.

U njemu možete isto tako vidjeti i divan chambalski krajolik.

No, imamo i velike izlove ribe.

Ovo je jedno od zadnjih staništa

gangeškog riječkog dupina,

različitih vrsta kornjača,

tisuća migrirajućih ptica,

a ribolov izaziva probleme kao ove.

Ti novi elementi ljudske intolerancije

za riječna stvorenja kao što je gavijal

znače da će im, ako se prije toga ne utope u ribolovnoj mreži,

jednostavno odrezati kljunove.

Životinjama kao što je gangeški riječki dupin,

kojeg ima samo nekolicina

i koji je kritično ugrožen.

Dakle, tko je sljedeći? Mi?

Jer svi smo mi ovisni o vodi.

Svi znamo za rijeku Narmada,

tragediju o branama, tragediju velikih projekata

koji premještaju ljude i uništavaju riječne sisteme

bez da pružaju osiguranu egzistenciju.

Razvoj je poludio

i to sve zbog indeksa rasta od dvije brojke.

Stoga, nismo sigurni gdje će se ova priča završiti

i hoće li imati sretan ili tužan završetak.

A klimatske promjene će svakako

prodrmati sve naše teorije i predviđanja.

Još uvijek marljivo radimo na njima.

Imamo vrlo dobru ekipu ljudi koja radi na tome.

Stvar je u tome, znate, da donositelji odluka,

ljudi koji imaju moć,

sjede u svojim uredima u Delhiju,

u glavnim gradovima. I svi imaju puno vode na raspolaganju. To je super.

Ali vani, uz rijeke su još uvijek milijuni ljudi

koji su u stvarno lošem stanju.

Njih čeka tužna budućnost.

Dakle, pokrenuli smo projekte za čišćenje rijeka Ganges i Yamuna.

Potrošili smo stotine milijuna dolara na njih

i nemamo ništa kao rezultat. Nevjerojatno.

Ljudi pričaju o političkoj volji.

Tijekom odumiranja gavijala uspijeli smo pokrenuti razne akcije.

Vlada je zaobišla birokraciju,

doveli smo strane veterinare da rade na tome. Bilo je super.

Znači, možemo to.

Ali ako se prošetate do Yamune,

ili Gomatija u Lucknowu,

ili rijeke Adyar u Chennaiju,

ili rijeke Mula-muta u Puneu,

vidjet ćete što smo sposobni učiniti rijekama. To je tužno.

No, mislim da bi zadnja napomena trebala ipak biti

da mi to možemo.

Birokrati, umjetnici, zaljubljenici u prirodu,

dobri stari obični ljudi

zapravo mogu pomoći rijekama.

I na kraju,

kraljevska kobra nas gleda.

I gavijal nas promatra iz rijeke.

To su moćni vodeni totemi.

I oni će nam uznemiravati snove sve dok ne učinimo pravu stvar.

Namaskar.

(Pljesak)

Chris Anderson: Hvala, Rom. Puno hvala.

Znaš, većina ljudi se užasava zmija.

I možda ima dosta ljudi ovdje koji bi bili

jako sretni da vide zadnju kraljevsku kobru kako nestaje s lica Zemlje.

Vodiš li takve razgovore s ljudima?

Kako ih nagovoriš da promijene mišljenje?

Romulus Whitaker: Mogao bih reći da im skromno pristupam.

Ne govorim da su zmije zapravo slatke i mazne.

Nisu one kao plišani medvjedići.

Ali ja -- postoji nekakva nevinost kod tih životinja.

Kada prosječna osoba pogleda kobru

kako ide: “Ssssss!“, kaže: “Bože,

pogledaj to ljuto opasno stvorenje!“

Ja ju gledam kao stvorenje koje je užasnuto

zbog nečega tako opasnog kao što je ljudsko biće.

I to je istina. I to je ono što im pokušavam dočarati.

(Pljesak)

CA: Evo, nevjerojatna snimka koja pokazuje smrt otrovnice.

Rekao si da to nije nikad dosad bilo snimljeno.

RM: Da, ovo je zapravo prvi put da je itko od nas to vidio.

Kao što sam već rekao, to je kao mali zalogajčić za njega, znate?

Obično jedu veće zmije, kao guje

ili čak i kobre.

Ali ovaj mužjak kojeg pratimo je sada duboko u džungli.

Druge kraljevske kobre

često dođu na ljudska područja,

znate, plantaže, da nađu veće zmije.

Ovaj se mužjak specijalizirao za jamičarke.

Tip koji tamo radi s njima,

on je iz Maharashtre, rekao je: „ Mislim da on to radi samo zbog nushe.“

(Smijeh)

E sad, nusha znači adrenalin.

Kad god krene jesti jamičarku, digne mu se adrenalin.

(Smijeh)

CA: Hvala, Rom. Hvala ti.

(Pljesak)