Organski dizajn nadahnut prirodom

Dizajner Ross Lovegrove tumači svoju filozofiju "nemasnog" dizajna i nudi uvide u nekoliko svojih neobičnih proizvoda, uključujući bocu za vodu Ty Nant i stolicu Go.

Zovem se Lovegrove.

Znam samo devetoro Lovegrovea
od kojih su dvoje moji roditelji.

Oni su rođaci iz prvog koljena, a znate
što se događa kada, znate --

(Smijeh)

Tako da postoji užasno
čudna strana u meni,

s kojom se borim cijelo vrijeme.

Kako bih pokušao izvesti ovo danas,

nekako sam se disciplinirao
18-minutnim govorom.

Odugovlačio sam pri mokrenju.

Mislio sam, ako se zadržim dovoljno dugo,

to će me provesti kroz 18 minuta.

(Smijeh)

Dobro. Poznat sam kao Kapetan Organski,

a to je ujedno i filozofska
i estetska pozicija.

Ali danas bih želio govoriti
o ljubavi prema obliku

i kako oblik može dirnuti
duše i emocije ljudi.

Ne tako davno, tek prije
nekoliko tisuća godina,

živjeli smo u pećinama,

i mislim da još nismo izgubili
taj sustav znakovlja.

Mi dobro reagiramo na oblik.

Ali zanima me stvaranje
inteligentnog oblika.

Ne zanima me blob-arhitektura,

niti išta od površnog smeća koje
se predstavlja kao dizajn.

Umjetno izazvan konzumerizam --
mislim da je to užasno.

Moj svijet je svijet ljudi poput
Amoryja Lovinsa,

Janine Benyus, Jamesa Watsona.

U tom sam svijetu, ali ja radim
potpuno instinktivno.

Nisam znanstvenik. Možda sam mogao biti,

ali radim o ovome svijetu u kojem
vjerujem svojim instinktima.

Ja sam 21.-stoljetni
prevoditelj tehnologije

u proizvode koje svakodnevno koristimo,
s kojima se lijepo i prirodno povezujemo.

I trebali bismo razvijati stvari --
trebali bismo razvijati pakiranja

za ideje koje uzdižu ljudsko poimanje

i poštovanje prema stvarima koje
iskopavamo iz zemlje

i prevodimo u proizvode
za svakodnevnu upotrebu.

Boca za vodu.

Počet ću s pojmom onoga što
ja nazivam DNA.

DNA: dizajn, priroda (Nature),
umjetnost (Art).

To su tri stvari koje uvjetuju moj svijet.

Ovo je crtež Leonarda da Vincija,
otprije 500 godina, prije fotografije.

Pokazuje kako promatranje,
znatiželja i instinkt

rade da stvore divnu umjetnost.

Industrijski dizajn je umjetnička
forma 21. stoljeća.

Ljudi poput Leonarda --
nije ih bilo puno --

imao je zadivljujuću
instinktivnu znatiželju.

Ja radim sa sličnog polazišta.

Ne želim zvučati nadmeno kada to kažem,

ali ovo je moj crtež načinjen na
digitalnom uređaju prije par godina --

već duboko u 21. stoljeću,
500 godina kasnije.

To je moja impresija vode.

Impresionizam je najvrjednija umjetnička
forma koja nam je poznata na planetu:

Laganih 100 milijuna dolara za Moneta.

Sada koristim potpuno novi proces.

Prije nekoliko godina ponovo
sam izumio svoj proces

da održim korak s Gregom Lynnom, Thomom
Mayneom, Zahom Hadid, Remom Koolhaasom,

svim tim ljudima za koje mislim
da ustraju i predvode

sa sjajnim novim idejama o tome
kako stvarati oblike.

Sve se to radi digitalno.

Ovdje vidite strojnu izradu,
mljevenje komada akrila.

To pokažem klijentu da bih rekao,
"Ovo želim napraviti."

U tom trenutku, ne znam
je li to uopće moguće.

To je zavodnički, ali jednostavno osjetim
duboko u sebi da je to moguće.

Pa krenemo, pogledamo alate.

Pogledamo kako se to proizvodi.

Ovo su nevidljive stvari koje
nikada u životu ne vidite.

To je pozadinska buka
industrijskog dizajna.

To je kao da Anish Kapoor protječe
kroz Richarda Serra.

To je za mene vrjednije od proizvoda.

Ja nemam proizvod.

Kada i zaradim neki novac,
tada sam izradim proizvod za sebe.

Ovo je konačan proizvod.

Kada su mi ga poslali,
mislio sam da sam promašio.

Činilo se poput ničega.
Mora se činiti poput ničega.

Tek kada sam ulio vodu,

shvatio sam da sam vodi dao kožu.

To je simbol same vode

i uzdiže ljudsko poimanje
suvremenog dizajna.

Svaka boca je drugačija,

što znači da će vam razina vode
dati drugačiji oblik.

To je masovni individualizam
na osnovi jednog proizvoda.

Pristaje u ruku.

Pristaje u artritične ruke.
Pristaje u dječje ruke.

Čini proizvod čvrstim,
mozaična podjela ravnine.

To je millefiori (tehnika obrade
stakla) ideja.

U budućnosti, one će izgledati ovako,

jer se trebamo odmaknuti
od takve vrste polimera

i koristiti ih za medicinsku opremu

i možda za još važnije stvari u životu.

Biopolimeri, te nove ideje za materijale,

doći će u upotrebu
vjerojatno za desetljeće.

Ne izgleda tako sjajno, zar ne?

Ali mogu živjeti s tim.
Ja s tim nemam problema.

Ja dizajniram za takve uvjete,
biopolimere. To je budućnost.

Ovo sam snimio u Cape Townu prošle godine.

Ovdje se javlja moja čudna strana.

Posebno me zanimaju ovakve stvari,
koje me šokiraju.

Ne znam bih li, znate, pao
na koljena, plakao;

ne znam što da mislim.

Ali samo znam da priroda --

priroda poboljšava s nekom višom svrhom

to što je jednom postojalo,

i ta neobičnost je posljedica
inovativnog razmišljanja.

Kada pogledam ove stvari,
meni izgledaju prilično normalno.

Ali one su evoluirale tijekom puno godina,
a mi pokušavamo učiniti --

dobijem tri tjedna da dizajniram telefon.
Kako, zaboga, da to učinim,

ako imate ovakve stvari kojima je trebalo
stotine milijune godina da se razviju?

Kako to zgusnuti?

Vraćamo se na instinkt.

Ne govorim o dizajniranju telefona
koji ovako izgledaju

i ne gledam na dizajn arhitekture tako.

Samo me zanimaju šablone prirodnog rasta

i prekrasni oblici koje jedino
priroda zaista može stvoriti.

Kako se to kreće kroz mene
i što se na kraju dobije,

to pokušavam razumjeti.

Ovo je snimka ljudske ruke.

Zatim je raznesena
brzinskim prototipiranjem

kako bi otkrila njezinu
staničnu strukturu.

Imam ih u uredu.

Moj ured je mješavina
muzeja prirodne povijesti

i NASA-inog svemirskog laboratorija.

To je čudno, pomalo strašno mjesto.

Ovo je jedan od mojih primjeraka.

Ovo je načinjeno --

kost je načinjena od mješavine
anorganskih minerala i polimera.

Učio sam kuhati u školi četiri godine,
i kroz to iskustvo,

zvano "znanost domaćinstva",

bilo je pomalo prevrtljivo od mene
pokušati steći znanstveno obrazovanje.

(Smijeh)

Zapravo sam stavljao marihuanu
u sve što bih kuhao.

(Smijeh)

I imao sam pristup najboljim djevojkama.
Bilo je fantastično.

Nitko od tipova iz ragbi momčadi
nije to mogao shvatiti.

No -- ovo je meringue krema.

Još jedan uzorak koji imam.

Meringue krema se pravi na sasvim isti
način, po mojoj procjeni, kao kost.

Pravi se od polisaharida i bjelančevina.

Ako prelijete vodu po njoj, rastapa se.

Možemo li u budućnosti proizvoditi
od prehrambenih tvari?

Nije loša ideja. Ne znam.

Moram razgovarati sa Janine i još
nekim ljudima o tome,

ali instinktivno vjerujem da bi
meringue krema mogla postati nešto,

automobil -- ne znam.

Također me zanimaju šablone rasta:

nesputan način na koji
stvari rastu u prirodi

tako da uopće niste ograničeni oblikom.

Ti međusobno povezani oblici,
oni nadahnjuju sve što radim,

iako možda na kraju načinim
nešto nevjerojatno jednostavno.

Ovo je detalj stolice koju sam
dizajnirao u magneziju.

Pokazuje međukomunikaciju elemenata
i ljepotu, pa recimo, inženjeringa

i biološkog razmišljanja,

kakav možemo vidjeti u građi kostiju.

Svaki od ovih predmeta
mogli biste objesiti na zid

kao nekakav umjetnički izložak.

To je prva stolica na svijetu
načinjena od magnezija.

Koštalo je 1,7 milijuna dolara
da je se razvije.

Zove se "Go", od Bernhardta, u SAD-u.

Ušla je u časopis Time 2001. godine
kao novi jezik 21. stoljeća.

Čovječe. Za nekoga tko je odrastao u
malom selu u Walesu, to je dovoljno.

Pokazuje kako možete načiniti jedan
cjelovit oblik, kao autoindustrija,

i onda razlomite u ono što vam treba.

To je apsolutno prekrasan način rada.

To je božanstven način rada.

Organski je i temeljan.

To je apsolutno nemastan dizajn,

i kada ga pogledate, vidite ljudska bića.

Kada se to prebaci u polimere,

možete promijeniti rastezljivost,
protočnost oblika.

Ovo je ideja plinski ubrizgane,
polimerske stolice iz jednog komada.

Priroda buši rupe u stvarima.

Oslobađa oblik.

Oduzima sve suvišno.

To ja činim.

Izrađujem organske stvari
koje su temeljne.

Izgledaju čudno --
ali nije mi namjera raditi čudne stvari

jer mislim da je to sramotno.

Moja namjera je
promatrati prirodne oblike.

Ako odvedemo ideju fraktalne tehnologije
na višu razinu, uzmimo membranu,

neprestano je smanjujući
kao što priroda čini,

to bi moglo biti sjedalo stolice.

Moglo bi biti stopalo sportske obuće.

Mogao bi biti auto koji se
pretvara u sjedala.

Wow. Učinimo to. Takav tip stvari.

To postoji u prirodi.

Promatranje nam sada dopušta da
unesemo taj prirodni proces

u dizajnerski proces svakoga dana.

To ja činim.

Ovo je izložba trenutno u Tokiju.

Zove se "Superlikvidnost".
To je moje skulpturno istraživanje.

Ovo je poput Henryja Moorea 21. stoljeća.

Kada vidite Henryja Moorea, još uvijek
vam se digne kosa na glavi.

Postoji zapanjujuća duhovna veza.

Da je dizajnirao aute, pa,
svi bismo ih vozili.

U svoje doba, plaćao je najveći
porez u Britaniji.

To je snaga organskog dizajna.

Izuzetno doprinosi našem --

osjećaju postojanja,

osjećaju odnosa sa stvarima,

našoj senzualnosti, znate, kao --

čak i našoj društveno-erotskoj strani,
što je vrlo važno.

Ovo je moje umjetničko djelo.
To je sav moj proces.

Ovo se zapravo prodaje kao umjetnost.
To su vrlo veliki tiskani primjerci.

Ali ovako dolazim do tog predmeta.

Ironično, taj predmet načinjen je
Killarney procesom,

što je sasvim novi proces za 21. stoljeće,

i mogu čuti kako Greg Lynn umire
od smijeha dok to govorim.

Ispričat ću vam o tome poslije.

Kada pogledam ove slike podataka,

vidim nove stvari.

To je samonadahnjujuće.

Dvoatomni oblici, radiolaria,

stvari koje nismo mogli vidjeti
ali sada možemo --

i one su, opet, svedene na srž.

Načinjene su gotovo ni iz čega.
Načinjene su od silicijevog dioksida.

Zašto nemamo ovakve oblike za aute?

Koralji, sve te prirodne sile,

odbacuju sve što im ne treba i
nude maksimalnu ljepotu.

Moramo biti u tom carstvu.

Želim raditi takve stvari.

Ovo je nova stolica koja bi trebala
izići na tržište u rujnu.

Za tvrtku Moroso u Italiji.
To je plinski ubrizgana polimerna stolica.

Rupe koje ovdje vidite su
vrlo isfiltrirane,

razvodnjene verzije ekstremnosti
dvoatomskih oblika.

Teku uz oblik polimera i vidjet ćete --

sad nailazi slika koja
pokazuje cijelu stvar.

Sjajno je imati tvrtke u Italiji koje
podržavaju ovakav način sanjanja.

Ako vidite da sjene prolaze kroz ovo,

one su vjerojatno važnije od proizvoda,

ali to je minimum koji nam treba.

Smanjivanje naslona dopušta vam disanje.

Odstranjuje se sav
materijal koji ne trebate

i zapravo potiče savitljivost.

Poželio sam zaplesati tada.

Ovo je nešto što trenutno radim.

Promatram jednoplošne strukture

te kako se šire i teku.

Ovo se zasniva na tipologijama pokućstva,
ali to nije krajnja motivacija.

Ovo je načinjeno od aluminija...

za razliku od aluminijuma, i naraslo je.

Naraslo je u mome umu,

a zatim je naraslo u smislu cijelog
procesa kroz koji prolazim.

Ovo je prije dva tjedna u CCP-u Coventry,
koji izrađuju dijelove za Bentleye itd.

Trenutno se izrađuje

i bit će izloženo u Phillipsu
nagodinu u New Yorku.

Imam veliku izložbu u suradnji
s Phillips Auctioneers.

Kada pogledam ove animacije...
Bože, zaprepašten sam.

To se događa svakoga dana u mom studiju.

Hodam -- putujem. Vratim se.

Neki tip ima to na računalu --
i tu je to, zaboga.

Pokušavam stvoriti tu energiju
izuma svakog dana u svome studiju.

Tu vrstu prštavog --

nabijenog osjećaja juhe koja
isporučuje ideje.

Jednoplošni proizvodi.

Pokućstvo je dobar primjer.

Kako da iz plohe izrastu noge.

Volio bih jednom ovo sagraditi

i možda bih volio sagraditi to
i od brašna, šećera,

polimera, komadića drva,
ne znam, od ljudske kose.

Ne znam. Volio bih probati.
Ne znam. Kad bih samo imao vremena.

Sada ponovno izlazi čudna strana.
Mnoge tvrtke to ne razumiju.

Prije tri tjedna bio sam
u Sonyju u Tokiju.

Rekli su: "Ponudi nam san. Koji je
naš san? Kako da pobijedimo Apple?"

Rekao sam, "Zasigurno ne
kopiranjem Applea.

Morate se posvetiti biopolimerima."

Blijedo su me pogledali.

Kakva šteta. No.

(Smijeh)

Ali istina je. Tko ih šljivi.
Znate, mislim --

(Smijeh)

Ja isporučujem; oni ne preuzimaju.

Imam ovu sliku 20 godina.

20 godina imam tu sliku kapljice vode,
smještene na vrućoj podlozi.

Za mene je to slika automobila.

To je automobil budućnosti.
Kapljica vode.

Toliko sam se bavio time da ni sam
ne mogu vjerovati.

Auti su potpuno pogrešni.

Sada ću vam pokazati nešto pomalo čudno.

Smijali su se gdje god na svijetu
sam to pokazao.

Jedino mjesto gdje se nisu smijali
bila je Moskva.

Auti se sastoje od 30 tisuća dijelova.

Nije li to suludo? Zar ih ne bismo
mogli napraviti od 300 dijelova?

Ima vakuumski oblikovani
pokrov od karbonskog najlona.

Sve je uklopljeno u cjelinu.
Otvara se i zatvara poput posude za kruh.

Nema motora.
Odostraga je solarni panel,

a baterije su u kotačima;
njih se montira kao kod Formule 1.

Skinete ih sa zida, pričvrstite ih.
Gotovo.

Trokotačni automobil: spor, ženskast,

proziran, pa možete vidjeti ljude unutra.

Drugačije vozite.

Vidite tu stvar. Vidite. Vidite.

Nije anestetiziran, odvojen od života.

Postoji otvor naprijed
i postoji razlog za to.

To je gradski automobil.
Vozite. Izađete.

Dovezete do rampe. Izađete.

Podigne vas.

Prinosi solarni panel suncu,
a noću služi kao ulična svjetiljka.

(Pljesak)

To se dogodi kada vas najprije
nadahne ulična svjetiljka,

a zatim načinite automobil.

Mogu vidjeti te balone
s tim spremnicima vodika,

kako lebde okolo nad zemljom,
a vozi ih umjetna inteligencija.

Kada sam pokazao ovo u Južnoj Africi,

svi su poslije govorili,
"Hej, auto na štapu. Sviđa mi se."

Možete li zamisliti? Auto na štapu.

(Smijeh)

Ako ga postavite uz suvremenu arhitekturu,

čini mi se sasvim prirodan.

I to radim sa svojim pokućstvom.

Više ne stavljam pokućstvo
Charlesa Eamesa u zgrade.

Pokušavam sagraditi pokućstvo
koje ide uz arhitekturu.

Pokušavam sagraditi sustave prijevoza.

Radim na letjelici za Airbus,

radim različite stvari

pokušavajući ostvariti te snove
nadahnute prirodom.

Završit ću s dvije stvari.

Ovo je stereolitografija stubišta.

Pomalo je to posveta Jamesu Watsonu.

Sagradio sam ovo za svoj studio.

Stajalo je 250 tisuća dolara.

Većina ljudi bi kupila Aston Martin.

Ja sam sagradio ovo.

Ovo su podaci koji idu uz to.
Nevjerojatno zamršeno.

Trajalo je oko dvije godine,
jer tražim nemastan dizajn.

Vitke, učinkovite stvari.
Zdrave proizvode.

Ovo je sagrađeno iz kompozita.

To je jedan element koji se vrti
kako bi stvorio cjelinu,

a ovo je rukohvat od karbonskih vlakana
koji je pričvršćen na samo dva mjesta.

Suvremeni materijali nam omogućuju
da činimo suvremene stvari.

Ovo je snimka u studiju.

Ovako izgleda svaki dan.

Ne biste željeli imati strah
od visina dok silazite.

Zapravo nema rukohvata.
Ne udovoljava nijednom standardu.

(Smijeh)

Koga briga?

(Smijeh)

Ima unutarnji rukohvat
koji mu daje potporu.

To je cjelovita integracija.
Ovo je moj studio. Nalazi se pod zemljom.

Nalazi se u Notting Hillu,
pored svog smeća --

prostitutki i svega toga.

Nalazi se pored prvotnog
studija Davida Hockneya.

Ima sustav rasvjete koja se
mijenja tijekom dana.

Moja ekipa ode na ručak.
Vrata su otvorena. Oni se vrate,

jer, naravno, pada kiša i radije
bi ostali unutra.

Ovo je moj studio.

Lubanja slona sa Sveučilišta
Oxford iz 1988. godine.

Kupio sam je lani. Jako ih je teško naći.

Ako tko ima kostur kita koji bi
mi htjeli prodati,

stavit ću ga u studio.

Samo pokušavam napraviti malu stanku

nekima od stvari koje ćete
vidjeti u snimci.

To je kućna snimka, sȃm sam je
snimio u 3 ujutro,

samo da vam pokažem kakav
je zaista moj svijet.

To nikad ne vidite.

Nikada ne vidite da vam arhitekti
ili dizajneri pokazuju svoj pravi svijet.

Ovo je "Plaznet".

To je nova stolica od bioloških
polikarbonata koju gradim u Italiji.

Prvi bicikl od bambusa na svijetu
sa sklopivim upravljačem.

Svi bismo ih trebali voziti.

Dok Kina kupuje sve te loše automobile,
mi bismo trebali voziti ovakve stvari.

Kontraravnoteža.

Kako rekoh, to je križanac

Muzeja prirodne povijesti
i laboratorija NASA-e.

Pun je prototipa i predmeta.

Opet, samonadahnjujući je.

U rijetkim trenucima kada sam ondje,

zaista uživam.

I dolazi mi puno djece.

Ja zagađujem umove sve te djece
investicijskih bankara - ološa.

Oprostite.

(Smijeh)

Ovo je solarno sjeme.
To je koncept nove arhitekture.

Stvar na vrhu je prva solarna
vrtna svjetiljka na svijetu --

prva ikad proizvedena.

Giles Revell trebao bi govoriti ovdje --

sjajne fotografije stvari
koje ne možemo vidjeti.

Prvi skulpturni model koji sam
izradio za onu stvar u Tokiju.

Puno stvari.
Tu je mala stolica list --

ta stvar koja izgleda zlatno
zove se "List".

Načinjena je od Kevlara.

Na zidovima je moja knjiga "Natprirodno",

što mi omogućuje da se sjetim što
sam radio, jer to zaboravim.

Tu je cigla ispunjena zrakom koju
sam načinio u Limogesu lani,

u Konceptima za novu
keramiku u arhitekturi.

Gernot Oberfell, kako radi
u tri ujutro --

a ja ne plaćam prekovremene sate.

Prekovremeni sati su strast za dizajnom

pa se pridružite ili nemojte.

(Smijeh)

Ali doista je tako. Ljudi poput
Toma i Grega --

putujemo toliko da ne možete ni --
sve nekako uklopimo.

Nemam pojma kako to izvodimo.

Sljedeći tjedan sam u Electroluxu u
Švedskoj, u petak u Pekingu.

Pokušajte to shvatiti.

A kada vidim Edove fotografije, mislim,
dovraga, zašto idem u Kinu?

Istina.

Jer postoji duša u ovome svemu.

Potreban nam je novi instinkt
za 21. stoljeće.

Moramo spojiti sve ove stvari.

Kada bi svi ljudi koji raspravljaju
o ovom dobu

radili zajedno na automobilu,

bila bi to radost, čista radost.

Ovo je novi sustav X-rasvjete na
kojem radim u Japanu.

Ovo su tuareške cipele iz Sjeverne Afrike.
Ovo je Kifwebe maska.

Ovo su moje skulpture.

Brončani kalup za kuglof.

(Smijeh)

Zvuči kao nekakav kviz, zar ne?

Završit će sad.

Hvala ti, Jamese, na velikom nadahnuću.

Hvala vam puno.

(Pljesak)