Ja sam sin teroriste. Ovako sam izabrao mir.

Ako ste odgojeni u dogmi i mržnji, možete li izabrati drugačiji put? Zaku Ebrahimu je bilo samo sedam godina kada je njegov otac pripomogao u planu da se Svjetski trgovinski centar izbombarduje 1993. godine. Njegova priča je šokantna, snažna i povrh svega, inspirativna.

5. Novembra 1990.,

čovjek po imenu El-Sajid Nosair ušetao je

u jedan hotel na Menhetnu

i ubio rabina Meira Kahane,

lidera Židovske Lige Odbrane.

Nosair u prvi mah
proglašen nevinim za ubistvo,

ali dok je služio zatvorsku
kaznu zbog manjih prekršaja

on i drugi ljudi počeli su
planirati napade

na desetak poznatih
znamenitosti u Njujorku

uključujući tunele, sinagoge

i sjedište UN-a.

Srećom, ti planovi su osujećeni

od strane jednog od FBI doušnika.

Nažalost, to se nije
desilo sa bombardovanjem

Svjetskog trgovinskog centra 1993. godine.

Nosair je na kraju bio osuđen

zbog učešća u zavjeri.

El-Sajid Nosair je moj otac.

Rođen sam u Pitsburgu, Pensilvaniji

1983. godine, kao sin egipatskon inžinjera

i brižne američke majke,
učiteljice u osnovnoj školi

koji su skupa
davali sve od sebe

da stvore sretno djetinjstvo za mene.

Tek nakon što sam
napunio sedam godina

dinamika naše
porodice počela je da se mijenja.

Otac me izložio jednoj strani islama

koju jako malo ljudi,
uključujući većinu muslimana

uspije vidjeti.

Po mom iskustvu, kada ljudi

izdvoje vrijeme za
interakciju jedni sa drugima

ne treba puno da
bi se shvatilo da uglavnom

svi mi želimo iste stvari u životu.

Međutim, u svakoj
religiji, u svakoj populaciji,

naći ćete mali procenat ljudi

koji se tako gorljivo
drže svojih uvjerenja

da osjećaju da moraju
koristiti svako neophodno sredstvo

kako bi natjerali druge da žive kao oni.

Par mjeseci prije njegovog hapšenja,

posjeo me pored sebe i objasnio

kako je zadnjih par vikenda,
on sa nekim prijateljima

išao u streljanu na Long Ajlendu

kako bi vježbao gađanje.

Rekao mi je da ću
ići sa njim sljedeće jutro.

Stigli smo u streljanu Kalverton,

koja je bila pod prismotrom FBI

a da naša grupa to nije znala.

Kada je bio moj
red da pucam,

Otac mi je pomogao
da držim pušku na ramenu

i objasnio kako da ciljam u metu

na oko 27 metara.

Zadnji metak koji sam ispalio tog dana

pogodio je malo
narančasto svjetlo na vrhu mete

i na iznenađenje svih, a posebno moje,

cijela meta je prsnula u plamenovima.

Moj stric se okrenuo drugim ljudima,

i rekao na arapskom "ibn abduh".

Kakav otac, takav sin.

Svi su se dobro nasmijali tom komentaru,

ali tek nekoliko godina kasnije

potpuno sam razumio
šta im je bilo tako smiješno.

Mislili su da me vide u istom razaranju

za koje je moj otac bio sposoban.

Ti ljudi su na kraju osuđeni

zbog kombija sa 680 kg eksploziva
ostavljenog

na parkingu sjevernoj tornja
Svjetskog trgovinskog centra

uzrokujući eksploziju
koja je ubila šest ljudi

i povrijedila preko 1000 drugih.

To su bili ljudi na koje
sam gledao sa poštovanjem.

Te ljude sam zvao "ammu", što znači stric.

Do moje 19. godine

selio sam se već 20 puta,

i ta nestabilnost u mom djetinjstvu

nije mi dala neku priliku

da se sprijateljim sa mnogo ljudi.

Svaki put kad se počnem
osjećati ugodno u nečijoj blizini,

bilo je vrijeme
pakovati se i seliti se u novi grad.

Kako sam bio uvijek novo lice u razredu,

često sam bio meta siledžija.

Tajio sam svoj
identitet od ostalih učenika

kako ne bih bio meta,

ali kako se pokazalo, biti tiho,
bucmasto novo dijete u razredu

bilo je više nego dovoljno.

Tako sam uglavnom provodio vrijeme

čitajući knjige i gledajući TV

ili igrajući video igrice.

Moje društvene

se nisu razvile, u najmanju ruku,

i odrastajući u
bigotnom okruženju,

nisam bio spreman za stvarni život.

Odgajan sam da sudim ljudima

na osnovu proizvoljnih parametara,

kao što je rasa ili religija.

I šta mi je otvorilo oči?

Jedno od mojih prvih iskustava

koje je izazvalo preispitivanje
mog razmišljanja

bilo je tokom predsjedničkih
izbora 2000. godine.

Kroz program pripreme za koledž,

imao sam priliku učestvovati

u Državnoj omladinskoj
konvenciji održanoj u Filadelfiji.

Fokus moje grupe bio je
na nasilju među mladima,

i s obzirom da sam
veći dio svog života bio žrtva siledžija,

osjećao sam posebnu
strast prema ovoj temi.

Članovi naše grupe bili
su raznih zanimanja i profila.

Dan prije završetka konvencije,

saznao sam da je jedno
od djece sa kojima sam se sprijateljio

bio Jevrej.

Trebalo je nekoliko dana

da se sazna ovaj detalj,

i shvatio sam da nije
bilo prirodnog neprijateljstva

između nas.

Nisam nikad prije
imao prijatelja koji je Jevrej,

i iskreno imao sam osjećaj ponosa

da sam sposoban prevazići barijeru

za koju sam veliki dio
života bio naveden da vjerujem

da je nepremostiva.

Druga velika prekretnica je bila

kada sam našao ljetni
posao u Buš Vrtovima,

zabavnom parku.

Tu sam bio izložen
ljudima svih religija i kultura,

i to iskustvo se pokazalo fundamentalno

za razvoj mog karaktera.

Cijelog života su me učili

da je homoseksualnost
grijeh, i u skladu s tim,

svi homoseksualci su
predstavljali negativan uticaj.

Desilo se tako da sam imao priliku

da radim sa nekim od
izvođača koji su bili homoseksualci

na jednoj izvedbi,

i uskoro sam shvatio da
su mnogi najljubazniji,

ljudi najmanje skloni
osudama koje sam ikad sreo.

S obzirom da sam kao dijete
bio maltretiran od strane siledžija

stvorio sam osjećaj empatije

prema patnji drugih,

i dođe mi vrlo prirodno

da se ponašam prema ljubaznim ljude

onako kako bih želio da
se ljudi ponašaju prema meni.

Zbog tog osjećaja, mogao sam

suprotstaviti stereotipe
kojima su me učili kao dijete

sa stvarnim životnim
iskustvom i interakcijom.

Ne znam kako je biti homoseksualac,

ali dobro znam
kako je kada me osuđuju

za nešto što je izvan moje kontrole.

Zatim, tu je bio "Dnevni šou".

Svake noći, Džon Stjuart me natjerao

da budem intelektualno iskren
prema sebi apropo svoje netrpeljivosti

i pomogao mi je da shvatim da nečija rasa,

religija ili seksualna orjentacija

nema ništa sa
kvalitetom njihova karaktera.

Na mnoge načine,
on je za mene bio očinska figura

onda kad mi je očajno trebala.

Inspiracija može često
doći iz neočekivanog mjesta,

i činjenica da je jedan
Jevrej komičar uradio više

da pozitivno utiče na moj pogled na život

od mog oca ekstremiste

nije mi promakla.

Jednog dana,
razgovarao sam sa mojom majkom

o tome kako se moj
pogled na svijet počeo mijenjati,

i ona mi je rekla nešto

što će mom srcu biti drago

dok sam živ.

Pogledala me
svojim umornim očima

očima nekoga ko je iskusio

dovoljno dogmatizma
za cijeli život, i rekla,

"Umorna sam od toga da mrzim ljude."

U tom momentu,
shvatio sam koliko negativne energije

treba da držite toliku mržnju u sebi.

Zak Ebrahim nije moje pravo ime.

Promijenio sam ga kad je moja porodica odlučila

da okonča vezu sa mojim ocem

i počne novi život.

Zašto onda da se izlažem

i potencijalno stavljam u opasnost?

Jednostavno je.

Radim to u nadi da će
možda neko jednog dana

ko se osjeća
prisiljenim da koristi nasilje

čuti moju priču i shvatiti

da postoji bolji put,

da iako sam bio podvrgnut

toj nasilnoj, netolerantnoj ideologiji,

nisam postao fanatičan.

Umjesto toga izabrao sam svoje iskustvo

da se borim protiv terorizma,

protiv netrpeljivosti.

Radim to za žrtve terorizma

i njihove najbliže,

za užasan bol i gubitak

koje im je terorizam uzrokovao.

Govorit ću glasno, za žrtve terorizma

protiv svih bemislenih djela

i osuditi djela moga oca.

I sa tom činjenicom,
stojim ovdje kao dokaz

da nasilje nije ukorijenjeno
ni u jednoj religiji ili rasi,

i da sin ne mora slijediti

svoga oca.

Ja nisam moj otac.

Hvala vam.

Hvala vam, svima.

Hvala vam svima.

Hvala puno.