Četiri jahača

ČETIRI JAHAČA je neovisni dokumentarni film koji razotkriva kako svijet stvarno funkcionira.
Budući da nema povratka na 'staro' 23 internacionalnih intelektualaca, vladinih savjetnika i financijera sa Wall Streeta progovaraju o tome kako supostaviti moralno i pravedno društvo.
ČETIRI JAHAČA ne sadrže propagandu vodećih medija - film ne napada bankare, ne kritizira političare niti se upušta u teorije zavjere, već potiče debatu o tome kako uvesti novu svjetsku ekonomsku paradigmu koja bi mogla dramatično popraviti kvalitetu života milijardama ljudi.

Cjelokupno iskustvo pokazuje
da je ljudska vrsta sklonija patiti -

- dok je zlo podnošljivo -

nego popraviti se
ukidajući forme na koje su navikli.

Američka deklaracija o nezavisnosti.

Ljudi su užasno skloni opraštati,

jednostavno ne razumiju

što im je učinjeno.

Mi se nalazimo na epohalnoj prekretnici.

Mi smo u točki u kojoj bi

Zapad mogao zapasti u spokojno
i prilično udobno materijalno preobilje

ili bismo mogli odigrati odlučujuću
ulogu u budućnosti.

Ono što su banke učinile
bilo je neoprostivo.

To je bio razlog za ogorčenje
pohlepom bankara

kad smo im dali novac
kojim im je trebao

pomoći da kreditiraju druge,

no, oni su odlučili iskoristiti taj novac
da sebi isplate bonuse -

za što, za rekordne gubitke?

Nama danas upravljaju korporacije.

Često su to korporacije koje
nisu previše zainteresirane

za Sjedinjene Američke države.

Ja ne znam što se dogodilo,
što se dogodilo Sjedinjenim državama

da su potonule tako duboko.

U kojem trenutku je sve krenulo nizbrdo?

Je li to bio Disco?
Je li to bila Donna Summer?

Je li to ubilo Ameriku?

Mi ulazimo u Eru posljedica.

Pohlepni financijski sistem,

rastuće organizirano nasilje,

ponižavajuće siromaštvo milijardi

i prijeteća ekološka propast,

sve se to gomila u vrijeme
kada vlade,

religija

i vodeći ekonomisti
zakazuju.

Rat,

Osvajanje,

Glad

i Smrt -

Četiri jahača dolaze.

ČETIRI JAHAČA

Ovo nije film koji naokolo vidi urote.

To nije film koji širi strah.

To nije film koji okrivljuje
bankare ili političare.

To je film koji propituje sisteme
koje smo mi stvorili -

i predlaže načine za njihovo
preoblikovanje.

Tijekom stoljeća sistemi su bili
suptilno modificirani, manipulirani

i čak korumpirani

često kako bi služili
interesima nekolicine.

Mi smo kontinuirano
prihvaćali te promjene,

a, budući da se čovjek može prilagoditi
životu u gotovo bilo kojim uvjetima,

osobina koja nam je omogućila
da preživimo

upravo je ona osobina
koja nas je podčinila.

Većina društava ima elitu,

a elite nastoje ostati na vlasti.

A način na koji ostaju na vlasti

nije samo kontrolom nad sredstvima
za proizvodnju, kako bi rekli marksisti

tj. kontrolirajući novac,

već kontrolirajući kognitivnu mapu,
način na koji razmišljamo.

A ono što je pritom zapravo važno

nije toliko ono što se
stvarno kaže u javnosti,

nego ono o čemu se ne raspravlja,
što ostaje neizrečeno.

Stoljećima su čuvari manipulirali
našom kognitivnom mapom.

No, 1989. kompjutorski znanstvenik
po imenu Tim Berners-Lee

implementirao je prvu
uspješnu komunikaciju

između HTTP klijenta i servera.

World Wide Web je rođena.

Od tada je ta mreža pokrenula tsunami

trenutno dostupnih,
besplatno raspoloživih informacija.

Baš kao što je Gutenbergov tiskarski stroj
oteo kontrolu nad kognitivnom mapom

crkvenoj i kraljevskoj eliti,

internet danas počinje mijenjati
vlade, financije i medije.

Mi smo na vrhuncu promjene.

No da bismo je ozakonili
moramo prvo razumijeti

stvari koje su tako dugo
ostale neizgovorene.

Da bismo to učinili
potreban nam je kontekst

od ljudi koji govore istinu
usprkos kolektivnoj obmani

jer razumijeti nešto
znači osloboditi se toga.

IMPERIJI

Sve što moćna sila mora učiniti
da bi samu sebe uništila

je ustrajati u nastojanju
da učini nemoguće.

Stephen Vizinczey

Krajem Drugog svjetskog rata

imali smo 50% svjetskog
bruto domaćeg proizvoda,

proizvodili smo 54.000 aviona godišnje,
7000 brodova itd itd.

Bili smo novi Rim.

I to smo prepoznali i smislili
moćnu upravljačku shemu

1947., Akt o nacionalnoj sigurnosti
da, mislili smo, upravlja time

i to je prilično dobro funkcioniralo
za vrijeme Hladnog rata.

No, od tada nismo učinili ništa
i ja mislim da je to još jedan znak

naše nesposobnosti da pojmimo
'novi svijet', ako hoćete.

Imperiji ne počinju i ne završavaju
na određeni datum.

Ali ipak završavaju,

a Zapad se još nije pomirio
sa svojom sve slabijom prevlašću.

Pri kraju svakog imperija
- pod krinkom obnove -

pojavljuju se plemena, vojske
i organizacije

proždirući ostavštinu
bivše super sile,

često iznutra.

U svom eseju
'Sudbina imperija'

vojnik, diplomat i putnik
general pukovnik Sir John Glubb

analizirao je životni ciklus imperija.

Ustanovio je značajne sličnosti
između svih njih.

Imperij traje oko 250 godina
ili deset generacija,

od ranih pionira

do konačnih istaknutih potrošača
koji postaju teret za državu.

Šest razdoblja definira
životni vijek jednog imperija.

Razdoblje pionira

Razdoblje osvajanja

Razdoblje trgovine

Razdoblje obilja

Razdoblje intelekta

Završavajući s kruhom i igrama
u Razdoblju dekadencije.

Postoje zajednička obilježja
svakog Razdoblja dekadencije.

Nedisciplinirana,
prekomjerna vojska,

razmetanje bogatstvom,

ogromna nejednakost
između bogatih i siromašnih,

želja da se živi na račun
prenapuhane države

i opsjednutost seksom.

No, možda najnotornija osobina

jeste degradacija valute.

Kupovna moć 1 dolara

Sjedinjene države i Velika Britanija

obje su započele sa
zlatnim i srebrnim standardom

koji je odavno napušten.

Ni Rim nije bio drugačiji.

Tako je Rim započeo na
vrlo zdravom principu,

a to je bio srebrni standard.

No kako je bivao sve više i više i više
korumpiran

rimski denarius došao je do točke
kad je naprosto bio bakreni novčić

a kad su naučili galvanizirati,
bio je prevučen srebrom,

a cirkulacijom je
gubio svoju srebrnu oplatu.

I na kraju, svi senatori,

koji su zaista u neko vrijeme
predstavljali narod,

bili su zainteresirani samo za to

koliko bogatstva bi mogli ukrasti
na vrhu.

Bogatstvo velikog imperija
uvijek zasljepljuje,

no ispod površine razuzdana želja

za novcem, moći i
materijalnom imovinom

znači da su dužnost
i javna služba

zamijenjene vođama i građanima

koji se otimaju za plijen.

Povijesno

svi znakovi smrti imperija

počinju se razvijati,
neki brže od drugih.

Ova trenutna financijska
i ekonomska kriza,

takva jedna stvar uvijek prati
smrt imperija.

Narodu Rima

bila je neprestano odvraćana pažnja
gladijatorskim igrama

i političari su to znali
i to su radili.

Kadgod bi došlo do nemira
u narodu

organizirali bi golemo događanje
s mnoštvom gladijatora

I mi to radimo svaki dan.

To je zajednička osobina
imperija u propadanju.

Tako danas u SAD-u, na primjer,

uočit ćete ogromno isticanje
svih vrsta televizijskih programa

koji ljudima odvraćaju pažnju
od onoga što se stvarno događa.

Sport predstavlja veliki dio toga
kao što je to bilo u vrijeme gladijatora.

U suštini mi smo uljuljkani u letargiju

i na to smo pristali.

Baš kao što današnje sportske zvijezde
zarađuju goleme svote,

tako je bilo i s vozačima
rimskih dvokolica.

U 2.-om je stoljeću jedan po imenu
Gaius Appuleius Diocles

nagomilao je blago od 35 milijuna
sestercija na račun nagrada

- ekvivalentno iznosu od nekoliko
milijardi dolara danas.

Začudo, možda,
postoji još jedna profesija

nesrazmjerno cijenjena
kako imperij propada.

Rimljani, Turci i Španjolci

slavili su svoje majstore kuhare.

I to isto tako karakterizira kraj imperija

u kojem su stvari bile tako sjajne
i mi doživljavamo taj zadnji trzaj

jer smo bili veliki i osjećali se sjajno,
a više se tako ne osjećamo.

Stoga svi kreću u potragu
za tim osjećajem.

Pa, možda je on u najboljoj hrani
ili najboljoj odjeći

ili najboljoj muzici
ili najboljim filmovima

ili reality TV emisijama
ili nekom drugom časopisu.

Ali nikada se ne možete nasititi
nečega čega niste gladni.

Ono što vam treba je
snažno moralno uvjerenje

koje prožima cijelo društvo ...
i uzde integriteta.

Vlada neizmjerna apatija.

Vlada neizmjerna amoralnost
koja čak ima političku prirodu,

odnosno postoji golem broj ljudi
kojima se fućka.

I zato postoji ta, pretpostavljam,
prirodna entropija.

Svaki živi organizam,
što imperij, naravno, jest,

umire tijekom vremena.

Pitanje je:
Kako umire?

da li umire nasilnom
kaskadom događaja?

Ili umire kroz dulje
vremensko razdoblje?

Generacija Baby-boomera
rođena je u ovo Razdoblje dekadencije.

Možda su oni nesvjesno raskinuli
neizrečeni međugeneracijski ugovor.

Neograničenim konzumerizmom,
vrtoglavim rastom cijena stanovanja

i željom za vječnom mladošću

Baby-boomeri su spiskali
nasljedstvo budućih generacija.

Moja generacija, generacija
neposredno poslije moje,

mislim da smo mi zaboravili
tu malu frazu u preaumbuli Ustava

koja kaže 'i za naše potomstvo'.

Odjednom je to postalo 'za nas'.
Točka.

Generacija Baby-boomera,
kojoj i ja pripadam,

napravila je najveću pogrešnu
raspodjelu kapitala

u povijesti ljudske vrste.

Mi smo imali jeftinu naftu
ili, bolje reći, jeftinu energiju,

imali smo obilje ideja

i odabrali smo sistem,
i ovjekovječili ga,

koji je vjerojatno
jedan od najgorih načina

za korištenje blagoslova
koji su nam darovani

i za to ćemo platiti cijenu.

Ljudska bića su nedosljedna
i proturječna.

Mi se nadamo miru i besmrtnosti,

ali neprestano izmišljamo nove načine
da uništimo jedni druge.

Sposobni smo za najljubaznija,
najplemenitija djela

i najužasnije okrutnosti.

Ljudska bića su složena stvorenja.

Mislim, na primjer, da smo u stanju
sada, ovoga časa,

ponašati se na takav način
da učinimo vjerojatnim, ako ne sigurnim,

da naši unuci budu suočeni
s užasnim katastrofama,

i mi svjesno djelujemo tako
da ubrzamo tu mogućnost,

čak iako svi mi volimo svoje unuke.

Što može biti kontradiktornije od toga?

Unatoč svim ekonomskim aktivnostima
zadnjih 50, 60, 70 godina

od Drugog svjetskog rata,

i cjelokupnoj industrijalizaciji,

još uvijek nismo uspjeli

riješiti problem siromaštva,
oskudice, gladi, neishranjenosti.

Milijuni ljudi svake večeri
idu u krevet gladni,

dok milijuni ljudi
bacaju svoju hranu.

Rasipnost na jednoj strani

i siromaštvo i oskudica
i glad na drugoj.

Neishranjenost s jedne strane
i pretilost sa druge.

Kakav smo to sistem stvorili?

Zašto se, s takvim blistavim
znanjem na planeti,

još uvijek borimo
za pravednu raspodjelu bogatstva?

Kako je ljudska rasa razvila
nakaradan sistem upravljanja i ekonomije

koji služi nekolicini
na štetu mnogih?

I s takvim siromaštvom
u doba obilja,

zašto nismo imali volje promijeniti
takvu pokvarenu društvenu strukturu?

Pohlepa je fundamentalni
sastojak nemoralne ekonomije.

Problem nije u tome
da na svijetu nema dovoljno.

Ljudi kažu da postoji siromaštvo
i moramo stvoriti više bogatstva ...

Na svijetu ima dovoljno
za svačije potrebe -

kako je rekao Mahatma Gandhi,

ali ne za svačiju pohlepu.

No, je li to samo pohlepa
ili to zadire dublje?

Je li problem sistemski?

BANKARSTVO

Kada pljačka postane način života za
grupu ljudi koji žive zajedno u društvu,

oni za sebe tokom vremena stvaraju
zakonski sistem koji to dopušta

i moralni kod koji to glorificira.

Frederic Bastiat

Kao civilizacija mi smo očito
sjajno prošli.

Dobro smo prošli -
imali smo Industrijsku revoluciju;

to smo preživjeli.

Izgradili smo mnogo moderne
vojne tehnologije;

i to smo preživjeli, za sada.

Izgradili smo bankarski sistem

i još uvijek se borimo s tim dijelom,
ali, znate, dobro smo prošli.

To je kao kad sam radio 7 godina
na Wall Streetu

i doživio sam to kao ljudi koji rade u
mesnoj industriji pa postaju vegetarijanci

Kad radite na Wall Streetu
i vidite kako te banke,

poput Goldmana, J.P. Morgana
i druge, zarađuju,

kad vidite novac
na neki način vam postane mučno!

Pa, ja mislim kad bi ljudi znali
čime se bavi bankarski sistem,

kao što bi rekao Henry Ford,
sljedeće jutro bi izbila revolucija.

Činjenica je da većina ljudi misli
da vam banke posuđuju novac

koji je netko drugi prethodno
položio u banku.

No, ono što banka zapravo radi,
što radi komercijalna banka,

je da stvara novac iz ničega
i onda vam ga posuđuju uz kamatu.

Da ja to radim, da izrađujem novac
u vlastitom domu

to se zove krivotvorenje.

Ako računovođa stvara novac
iz ničega na računima kompanije,

to se zove 'lažiranje knjiga',

ali ako banka to radi,
to je savršeno legalno.

I sve dok dozvoljavate
da prevara bude legalizirana

iskrsavat će razni problemi
u ekonomskom sistemu

u vezi kojih ste bespomoćni.

Privatne banke stvaraju novac
iz ničega

i posuđuju ga s kamatama.

To zvuči apsurdno.

Kada predajem studentima, znate,
o novcu i bankarstvu

i kako banke ...
nikada mi ne vjeruju.

Pa morate to stalno ponavljati,

'Da, banke zaista stvaraju novac,
stvarno to rade, evo kako.'

I to je apsurdno.
i u pravu su što sumnjaju

da je to zaista moguće.

Ali jeste!

Ako je bankarski lobi jako moćan
reći će:

'Mi ne želimo mijenjati ovaj sistem
od kojeg tako puno zarađujemo.

Ono što moramo učiniti je:

A. Potruditi se uvjeriti ljude
da je to njihova greška,

da su njihovi zahtjevi za
povećanjem plaća previsoki

i zato imamo veliku inflaciju,'

ili 'Ljudi spekuliraju sa stanovima

i zato cijene stanova rastu.'

Ono što oni neće reći je

da se to događa zato jer banke
stvaraju novac iz ničega

i pumpaju ga u sistem
i zbog toga cijene rastu.

No, kako to da smo završili u sistemu
u kojem banke imaju moć da stvaraju novac?

Od 1971. kad je
predsjednik Nixon

u Sjedinjenim državama ukinuo ono
što je ostalo od zlatnog standarda,

svijet funkcionira u sistemu
novca poznatom pod nazivom 'fiat'.

Dolar, funta, euro,
sve su to državne fiat valute.

Fiat je latinska riječ i znači
'neka tako bude'.

Zakon kaže da valuta
ove vlade bude novac.

Zaista, bez te zakonske prinude

i činjenice da tim novcem
moramo plaćati poreze,

ta dolarska novčanica ili taj broj
u kompjutoru koji predstavlja dolar

bili bi prilično besmisleni.

Samo vlada ima moć
izdavati fiat novac,

no banke ga mogu stvarati
putem kreditiranja.

Tokom zadnjih 40 godina,

od kada je sistem fiat novca
postao globalna norma,

zalihe novca eksponencijalno
su porasle.

Ustvari, svjedoci smo najvećeg porasta
novčanih zaliha u povijesti.

Ali tko od toga ima koristi?

Naravno, oni koji imaju moć
izdavanja novca: vlade i banke.

Zatim, one kompanije i pojedinci
koji taj novac pribave ranije.

Oni ga onda mogu potrošiti
prije nego stvari koje žele kupiti

poskupe kao posljedica
novog novca u opticaju.

Drugim riječima, oni dobivaju
usluge, proizvode ili imovinu jeftino.

No cijene se uskoro dižu

pa vlasnici imovine
kao što su kuće ili dionice,

ostvaruju dobit bez da nužno
postoje bilo kakva poboljšanja

u vezi dane kompanije ili kuće.

To često može dovesti do
spekulativnih mjehura.

Ali što je s onima
na dnu piramide?

Onima na fiksnoj plaći ili dohotku,

onima koji žive u zabačenim krajevima

ili onima koji imaju ušteđevinu?

Do trenutka kada taj novonastali novac
polako dopre do njih,

stvari koje oni žele kupiti
su poskupile,

svojom ušteđevinom mogu kupiti manje,

a njihove plaće ostaju uglavnom
nepromijenjene.

U nekim slučajevima
moraju se zadužiti

samo kako bi si mogli priuštiti
stvari koje su prije bili u stanju kupiti,

što znači da se moraju vratiti
natrag u banke.

U stvarnosti ovaj proces
stvaranja novca

samo preraspodjeljuje bogatstvo

od dna prema vrhu piramide.

I tako stalno rastući jaz
između bogatih i siromašnih

postaje sve veći i veći ...

... i veći.

Pa ... kad se skinete sa zlatnog standarda
i pređete na valutu fiat novca

u kombinaciji s bankarskim sistemom
frakcionalnih rezervi

završite sa složenim dugom

brže nego što je ikako moguće povećati
proizvodnju za pokriće tog duga.

I tako se na koncu nađete
ponovo u dužničkom ropstvu.

I to se dogodilo u Sjedinjenim državama.

Za svaki dolar BDP-a u SAD-u, na primjer,
nastane otprilike 5,5 dolara duga

jer to je ono što se događa kad neka
ekonomija posrne i u biti se prevrne.

I naravno, vladino rješenje sada

za rješavanje svih tih problema

je generiranje još više duga.

Nikada vam nije dovoljno valute
koja ne funkcionira.

Možete je tiskati do sudnjeg dana,
ali ne možete natiskati bogatstvo

i ne možete se riješiti duga
stvarajući više duga.

Kad biste mogli natiskati bogatstvo

Zimbabve bi bila najveća
i najnaprednija zemlja na planeti

- svi znamo da to ne funkcionira.

Od cjelokupnog svjetskog novca danas
97% predstavlja dug.

Francuski filozof Voltaire
je jednom rekao,

'Sav papirnati novac konačno
se vrati na svoju intrinzičnu vrijednost -

nula.'

Kroz tri generacije svijet je promatrao
bitku između kapitalizma i komunizma.

No, 1980. ruska ekonomija
počela se urušavati,

Sovjetski Savez je kapitulirao

i takozvani kapitalizam je prevladao ...

Prije 1989. imali smo bitku između
komunizma i tržišta.

I u toj bitki nastojalo se na neki način

'ne izlažimo nedostatke
tržišne ekonomije'.

'Ovo je suviše važna bitka

da bismo kritizirali 'naš tim'

dok se borimo protiv
'njihovog tima'.

A njihov tim,
društveni autoritarizam,

ne uspijevajući osigurati blagostanje
za njihovo društvo,

pokazao je jasno da ako morate birati
između toga dvoga, koji je bolji.

Komunizam je propao iz više razloga:

bio je neučinkovit ...
nepoštivanje ljudskih prava i tako dalje.

Tako je kapitalistički Zapad nastavio
u pobjedničkom tonu

razmišljajući,
'Naš neprijatelj je pogriješio,

to znači da smo mi u pravu.'

Oba sistema pokušavala su napraviti
nešto što je suštinski nemoguće:

zauvijek rasti.

I oba će propasti.

Jedan je propao prvi.
Kapitalizam će propasti ... kasnije.

Ili upravo propada.

Amerika je trenutačno u vrlo
zanimljivom položaju.

Zato jer je u zadnjih 200-300 godina
svoje povijesti

to bila kultura i zemlja
koja je gotovo uvijek postojala

na pretpostavci da se resursi
mogu uvećati.

Ako se pojavio problem
uvijek ste ga pokušali riješiti

povećavajući kolač,
'Idi na zapad, mladiću'.

Povećaj kolač tako da svatko
dobije veći komad.

Sada se suočava sa svijetom u kojem su
resursi vjerojatno sve više ograničeni

i gdje će morati podijeliti kolač

i ljudiima nanijeti bol.

A to je nešto za što
nije dobro pripremljena.

Kako se zemlja toliko udaljila
od namjera svojih 'Očeva osnivača'

Kako je američki san postao
tako izobličen?

Tokom zadnjih 30 do 40 godina

kapitalizam je poprimio
ekstremni oblik,

a puno toga potječe još od ekonomista
Miltona Fridmana iz Čikaške škole

i Ronalda Reagana
i Margaret Thatcher

i drugih koji su nasjeli na tu politiku

koja zapravo potiče ljude
da preuzimaju ogromne dugove,

potiče privatizaciju,

manje vlade, navodno,

iako veću vojsku, tako da ustvari
vladini rashodi rastu.
(Vojni izdaci SAD-a)

Deregulacija, ukidanje pravila
koji upravljaju

ljudima koji vode naše institucije,
posebno korporacije.

To je kao da bismo odjednom
trebali vjerovati

da su ljudska bića koja sjede
na vrhu korporacija

ne bi trebalo regulirati.
Oni su neka vrsta ... bogova!

Milton Fridman, njegovi štićenici,
Chicago Boysi,

i neoklasična ideologija

pobijedila je klasični pristup ekonomiji

i postala okvir za ono što
danas zovemo kapitalizam.

Postoje dva konkurentna
pristupa ekonomiji

koji određuju kako mi, ljudi, upravljamo
svijetom i distribuiramo bogatstvo.

To su klasična i neoklasična škola.

Klasična škola zastupa
manje upletanje vlade,

veću osobnu autonomiju

i priznaje da ljudi ne mogu funkcionirati
bez prirodnih resursa.

Neoklasična škola,

koja ima opušteniji stav prema
prirodnim resursima,

misli da bi vlada trebala
upravljati ekonomijom,

rješavati socijalne probleme,

a slobodnom tržištu prepustiti
brigu o distribuciji bogatstva.

Neoklasična škola se pojavila
prije otprilike 100 godina

zahvaljujući želji interesnih skupina
da zaštite svoju imovinu.

To znači da su neoklasični
matematički modeli i pretpostavke

odvojeni od stvarnosti.

Oni se baziraju na onom
'što bi trebalo biti'

za razliku od klasičnih modela
koji se baziraju na onom 'što stvarno jest'.

Upravo ti neoklasični modeli
- kojima su sklone velike korporacije -

koriste se za legitimizaciju
financijalizacije globalne ekonomije

Podržavana od Ronalda Reagana
i Margaret Thatcher,

neoklasična ekonomija još i danas
dominira oblikovanjem strategija.

Reaganova revolucija,
kako se naziva u SAD-u,

očito Reagan-Thatcher revolucija,
razmišljajući globalnije,

bila je velika promjena
u strukturi moći

i veliki transfer povoljnih prilika
i bogatstva.

No, ne tako da su siromašni
davali bogatima,

to je bio transfer unutar kruga
dobrostojećih,

tako da je financijski sektor, posebno
u SAD-u, na primjer, ali i u UK i drugdje,

postao neizmjerno profitabilniji

i plaće u tom sektoru su znatno porasle.

Mi se fokusiramo na bonuse, no i osnovne
plaće su porasle - sveukupna kompenzacija.

Dakle, postoji transfer iz
nefinancijskog dijela ekonomije

u financijski dio ekonomije,
koji je zapravo bez premca,

koliko možemo vidjeti po podacima
koji su nam na raspolaganju,

a govorim o cjelokupnoj
zabilježenoj ljudskoj povijesti.

1932. godine,
nakon Velikog sloma burze u Americi,

doneseni su određeni zakoni
da bi se zaštitilo društvo.

Glass-Steagall Act je donesen

kako bi se razdvojilo redovno klasično
bankarstvo od investicijskog bankarstva.

67 godina kasnije, 1999. godine,

pod utjecajem ministra financija
Larrya Summersa

i njegovog prethodnika Roberta Rubina,

predsjednik Bill Clinton opozvao je
Glass-Steagall Act.

Opet su banke mogle uzimati
novac običnih štediša

i spekulirati s njim,
praktički kako god su željele.

Wall Street je postao vrlo
posebna vrsta kazina

No, nažalost, ne ona vrsta kazina
kakve imaju u Las Vegasu

koja je, kao što znate,
savršeno legitimni oblik zabave.

To je kazino koje ima goleme negativne
reperkusije za ostatak društva.

Dakle, ne znači to samo izgubiti
svoj novac u nekoliko burnih noći.

Radi se o načinu na koji te organizacije
gube novac

utječući na cjelokupno društvo

što dovodi do gubitka
golemog broja zaposlenja.
(Stopa nezaposlenosti u US)

To nesputano kockanje

gurnulo je cijeli globalni
financijski sistem na rub propasti.

Sa bilancama i dužničkim obvezama
većim od ukupnog BDPa nekih zemalja,

banke su postale prevelike
da bi propale.

Zapad je bio nespreman

i bankari su se sastali sa svojim
posrnulim i dezorjentiranim vladama:

'Morate nas spašavati,
treba nam novac,

ako nam ne date novac,
cijela stvar se ruši.

I što ćete onda s milijunima
i desecima milijuna ljudi

koji će izgubiti sve što imaju
na svojim bankovnim računima?

Bit ćete krivi za revoluciju.

Zato pljunite novce.

Posudite ... posudite novac,

stvorite ga iz ničega
i dajte ga nama

tako da mi možemo riješiti svoje probleme
i da ne potonemo ...

u suprotnom ...'

I to je ono što je g. Hank Paulson
učinio u Američkom kongresu.

Samo je jednog dana došao tamo
i rekao im:

'Treba nam 700 milijardi dolara
i to odmah - u protivnom ...'

Je li taj sistem koji zovemo kapitalizam,
zaista kapitalizam?

U kapitalističkom sistemu
vlada bi trebala biti mala.

No, danas je država više napuhana
i invazivna nego ikada prije.

Pojedinci i kompanije trebali bi
djelovati na slobodnom tržištu,

dobra poduzeća
nagrađena profitom,

a loše poduzeće
neuspjehom.

Ali za vrijeme bankarske krize 2008.

ljudi su vidjeli Zapadni
ekonomski sistem

podijeljen na način na koji se, kako su
im rekli, to nikada ne bi moglo desiti.

Socijalizam za bogate,
kapitalizam za siromašne.

U Americi , na primjer, banke u nevolji
spašavala je vlada,

to je socijalizam.

Ljudi se bune protiv socijalizma
u Americi, a ipak je to

možda najviše socijalistička zemlja
u svijetu ovoga časa.

Mi imamo sistem koji čak nije
pravi kapitalistički sistem;

bogati ljudi pogriješe -
njih se ne kažnjava,

siromašni ljudi pogriješe -
njih se kažnjava.

Ili još gore,
ne naprave nikakvu grešku

ali su prisiljeni platiti
za greške bogatih.

Kada porezni obveznik
podmiruje račun

za neprimjerenu spekulaciju bankara

onda odjednom, umjesto da ekonomija
služi ljudskom biću,

ljudsko biće je sada u stalnoj službi
nemoralnim financijskim organizacijama.

Bio je to predsjednik Banke federalnih
rezervi, Alen Greenspan,

koji je nakon 9/11 srezao kamatne stope
kako bi potaknuo kreditiranje.

Banke su trebale nove klijente
kako bi se gotovina ulijevala u sistem

koji se pretvorio u globalnu
piramidalnu shemu.

Sav taj novostvoreni novac
ušao je na stambeno tržište

i stvorio inflaciju bez presedana.

Cijene kuća su rasle i rasle.

Mlade majke natjerane su
natrag u radni odnos

kako bi otplaćivale ogromne
stambene kredite,

a Anglo-američki san pretvorio se
spekulaciju zemljištem.

Stambeno tržište na Zapadu
ne vrti se oko vlasništva.

Stambeno tržište na Zapadu,

budući da je to jedini način na koji
obični ljudi mogu napredovati,

a obični ljudi ne mogu napredovati
nego sa svojim plaćama;

mi smo stvorili ekonomiju
golemih mjehura oko stanovanja,

koja, usisavajući ogromne
količine kapitala

smatra taj kapital originalnim
ekonomskim inovacijama

i stavlja ga u spekulativnu upotrebu

koja nema originalni produktivni ishod.

Zanimljivo je ako razgovarate
s ljudima u Njemačkoj, na primjer,

oni ne vide vezu između
posjedovanja nekretnine

i svoje sklonosti demokratima

jer mnogi ljudi tamo
unajmljuju kuće ili stanove

i sasvim su zadovoljni
takvim aranžmanom.

Ali istina je da su - u malo
drugačijem kontekstu -

i g. Reagan i gđa. Thatcher
poticali da više ljudi posjeduje stanove.

I to je, zapravo, dio problema

jer ako potičete ljude da kupe
stan prije no što su spremni,

ako im naturate vrlo sumnjive kredite,
a oni ne razumiju u što se upuštaju,

možete imati goleme negativne posljedice.

To je upravo ono što je
djelomično uzrokovalo

krizu drugorazrednih stambenih
kredita u Sjedinjenim državama.

To nema nikakve veze s demokracijom,
to je samo loša ekonomska ideja.

Preokret koji se dogodio oko 2000. godine
u Sjedinjenim državama

bio je kada su bankari otkrili
da su siromašni ljudi pošteni.

Shvatili su da ako si siromašan,
ako nisi bogat,

imaš drugačiji skup vrijednosti

i misliš da je dug, dug
i da je to nešto što se mora platiti.

I ljudi će se truditi platiti dugove
u kojima su zatečeni

čak i ako ti dugovi nisu valjani,

čak i ako su dugovi puno veći
nego što su očekivali,

čak i ako stvarno ne mogu otplatiti dug.

Kreditne i bankarske institucije,

kad su sastavljali ugovore

s kamatnom stopom,
varijabilnom kamatnom stopom,

ja mislim da su oni znali od početka

da će se ti problemi pojaviti kasnije

kad narod neće biti u stanju
otplaćivati hipoteke.

Kako su kamatne stope rasle
mnoge ljude su doveli u situaciju

da vade hranu iz frižidera,

ispisuju djecu iz visokog obrazovanja;

nisu više u stanju priuštiti im
visoke škole,

i to stvarno tešku situaciju
čini još težom.

Banke su se upustile
u kriminalnu zavjeru

naplaćujući više crncima i
hispanoamerikancima.

Banke su se udružile,
poduprle Bushovu administraciju

da blokira službeni sudski progon
rasnog kreditiranja

kako bi eksploatirale
i skuplje naplaćivale manjinama.

To su bili krediti koje je davao

jedan od vodećih kreditora u gradu
i u ovoj zemlji - Wells Fargo,

a kojima je Wells Fargo ciljao
manjinske dijelove grada;

dužnike obvezao kreditima
koje si oni nisu mogli priuštiti,

obvezao ih kreditima druge klase,

i stoga skuplji i nepovoljniji
za dužnike.

Skrivanje grabežljivih kreditnih praksi

u sitnim slovima na dnu
složenih financijskih proizvoda

uvijek pogoduje samo jednoj
interesnoj strani.

Mnoge gradske četvrti
u kojima žive Afroamerikanci

dobivale su zamah,

odvijale su se građevinske aktivnosti ...

vidjeli su se znakovi vitalnosti
u mnogim od tih gradskih četvrti,

a rezultat ovrhe nad Wells Fargom

i prakse drugorazrednih kredita
tog kreditora i drugih,

značajno je unazadio taj progres
i zaustavio ga.

Oni ne ulaze u srce toga,

kao što ste vi u srcu toga
pa vidite,

oni ustvari ne vide tu nevolju,
ako ne dođu u srce toga,

oni ostaju izvan toga.

To je kao da gledate korice knjige

i vidite knjigu izvana,
ali ako ne uđete unutar knjige,

nikada nećete znati o čemu se
u knjizi radi.

Zato oni ne brinu ni o kom drugom
nego o sebi.

A ja mislim da je to loše
jer kad bi ušli u srce toga i vidjeli

bili bi voljni pomoći.

Ono što se dogodilo u Baltimoru

samo je jedan primjer za ono
što se događa širom svijeta.

Jedan način da se prikaže ta nepravda

je da se označi kao rasni problem.

No, ako pogledamo stvarno izbliza

možemo vidjeti da je ovdje u igri nešto
što nadilazi rasu -

- profit.

Nije slučajno, na primjer,
da smo imali deregulaciju

naše bankarske djelatnosti
koja je bila takva katastrofa.

Lobista financijske industrije
ima po pet na jednog člana kongresa.

Drugim riječima, oni plaćaju petero ljudi
za svakog kongresnika

da objasne kongresnicima, uvjere ih,

da bi trebali donositi zakone
koji pogoduju financijskoj industriji.

Siromašni ljudi
koji su uništeni

nemaju novac.

Oni ne mogu unajmiti petoricu
po jednom članu kongresa.

Tako je način na koji funkcionira naša
demokracija - to je neravnopravno igralište.

Financijski sektor stekao je
golemu moć,

djelomično političkim prilozima,
kupujući tako usluge,

no uglavnom ideološkom kontrolom,

uvjeravajući ljude
da su financije dobre,

više financija je još bolje,

a neregulirane financije
bez ograničenja, su najbolje.

I to je zapravo kamen temeljac ovoga,

kako mi to u Americi zovemo,
Wall-Street-Washington koridora.

Mislim, ako ljudi trebaju neki dokaz
o tome tko kontrolira Washington,

kad je došlo do subvencija
nakon propasti Lehman Brothers,

80% stanovništva bilo je
protiv subvencija.

Unatoč tome Kongres je izglasao
subvencije pokazujući time,

bar po mom sudu,

da je stvarno pod kontrolom
bankarskih interesa.

To nije odraz dobre demokracije

kad kompanija, grupa kompanija,
cijela djelatnost, kaže:

'Naši interesi su važniji
od nacionalnih interesa.'

Kako se to može dogoditi?
Vrlo lako:

To je uloga priloga za kampanje,
lobiranja.

U američkoj političkoj strukturi
mi imamo manjkavu demokraciju.

To je napredna oligarhija u smislu da je

njen glavni mehanizam kontrole,
ako tako želite,

je uvjeravanjem ljudi da nam zaista treba,

na primjer, 6 najvećih banaka
u Sjedinjenim državama,

upravo u obliku
u kojem danas postoje,

s vrlo slabom razinom regulacije.

A ako ih nemate,
ako želite to promijeniti,

dogodit će se sva sila groznih stvari.

I - to nije ustvari ucjena.

Zvuči kao ucjena, ali oni vas
uvjeravaju da to nije ucjena,

svijet je jednostavno takav
i vi tu ništa ne možete.

O moj bože, jednostavno morate
s njima surađivati.

Da, to je jako pametno.

FED (Federalne rezerve) u suštini

lobira za komercijalni bankarski sistem.

Kad kažete da regulaciju želite
prepustiti Federalnim rezervama,

ustvari govorite da financijski sektor
i Wall Street

trebaju sami sebe regulirati

i da Wall Street ima pravo veta

na odluku o tome tko će biti predsjednik
Federalnih rezervi.

Sve dok Wall Streetu dajete pravo veta
na odluku o regulatorima,

sve dok regulatore banaka birate
unutar same bankarske industrije,

možete zaboraviti i pomisao da to
nazovete 'regulacijom'.

To je deregulacija i zvati to
'regulacija' umjesto 'deregulacija'

znači koristiti orwelovsko
dvostruko razmišljanje.

Demokracija je vladavina naroda.

Plutokracija je vladavina bogatih.

U tipičnoj plutokratskoj državi
ekonomska nejednakost je velika,

društvena mobilnost mala,

i, zbog stalne eksploatacije masa,

radnicima je gotovo nemoguće
izdignuti se iz siromaštva.

Pokret za jednako pravo glasa
početkom 20. stoljeća

ukinuo je sistem u kojem su bogati
imali više glasova od siromašnih,

no danas je lobiranje
to dokrajčilo

i reduciralo američki politički sistem

na tek klirinšku kuću
za poslove bogatih.

Goldman Sach mašina
je jedna od onih koji

koriste profite za kupovinu
utjecaja u Washingtonu,

za izmjenu zakona kako bi bilo
lakše zaraditi novac na Wall Streetu

za kupovinu utjecaja u Washingtonu.

Dakle, to je samo-poticajna
nezakonita mašina

koja neprestano raste
kao parazit na ekonomiji

ubijajući pritom svog domaćina.

Čuvena po izjavi da radi 'Božji posao,

Goldman Sachs, jedna je od najutjecajnijih
investicijskih banaka u svijetu.

Njeni bivši djelatnici zauzimaju
pozicije od velikog značaja

u vladama i središnjim bankama.

U rujnu 2008., jedva mjesec dana prije
sloma burze,

Goldman - navodno nosivi stup
slobodnog tržišta -

promijenio je svoj status
iz investicijskog u komercijalni.

To je značilo da sada ima pravo
na zaštitu države.

Socijalizam za bogate na djelu.

Goldman Sachs je izuzetno učinkovit
u onom što radi.

Njihov zadatak je zaraditi novac.

U usporedbi s njima pljačkaši banaka
poput Willija Suttona

nalikuju skromnim amaterima.

Oni su ogromni pljačkaši banaka,
ali to je legalno.

Sistem je namješten tako
da oni to mogu raditi.

Zadnjih godina prodavali su
vrijednosnice

sastavljene od hipoteka
za koje su znali da su bezvrijedne.

Dakle, prodavali su to
nesmotrenim potrošačima

zarađujući na tome gomile novca.

Istovremeno su se kladili
da će propasti

jer su znali da je ono što
preprodaju trulo.

I onda su se kladili na kreditne
izvedenice i mnogo drugih stvari,

zajedno s ogromnom osiguravajućom
kompanijom AIG,

koja je istovremeno osiguravala
Goldman Sachs

za slučaj neuspjeha onih stvari
koje su preprodavali.

Tokom sloma američkih
drugorazrednih kredita

Goldmanovi brokeri
Michael Swenson i Josh Birnbaum,

zaradili su profit od 4 milijardi dolara
na kratkoj prodaji bezvrijednih hipoteka.

Uz potporu Dana Sparka

interno su svoju poziciju u Goldman Sachsu
nazivali 'Big short'

licitirajući imovinom vlastitih klijenata.

Senator Carl Levin

pozvao je glavnog izvršnog direktora
Goldman Sachsa, Lloyda Blankfeina

da svjedoči pod prisegom
pred pododborom Senata.

'Mnogo je toga rečeno o
navodno masivnoj kratkoj prodaji

koju je Goldman Sachs vršio
na američkom tržištu nekretnina.

Činjenica je da mi nismo promišljeno ni
znatno utjecali neto kratkim pozicijama

na tržište stambenih hipotekarnih
proizvoda u 2007. i 2008. godini.

Nismo imali golemi broj kratkih
pozicija na tržištu nekretnina

i sigurno nismo licitirali
imovinom svojih klijenata.'

Makinacije grupe Big Short donijele su
Goldmanu milijarde dolara 2007. godine.

I, za sada, su se s tom ogromnom pljačkom
izvukli nekažnjeno.

I sada ih evo natrag, veći nego prije,
bogatiji nego prije,

najveći profiti koje su imali u povijesti,
ogromni bonusi ...

Sjajno im ide.

Mnogo od onoga što rade,
zapravo, možda sve što rade

nema gotovo nikakvu korist
za ekonomiju.

Može li se uopće prigovoriti

uistinu talentiranim ljudima
koji zarađuju gomilu novca

ako donose svijetu nešto novo
i opipljivo;

ako se osobno izlažu velikom riziku
za svoj vlastiti novac,

i ustvari doprinose velikom napretku
za sve?

Na slobodnom tržištu,
ako imam neku sjajnu ideju,

na primjer, auto koji kao gorivo
koristi pokošenu travu,

i ja proizvedem takav auto,

moja motivacija mogla bi biti zarada,

ali, ako tržište kaže:

'Moj bože, to je najbolji automobil
koji je ikad izumila ljudska vrsta',

i ja zaradim milijardu dolara,
tada nisam samo služio sebi

nego i svima ostalima
kojima treba transport.

I u tome je genijalnost našeg
slobodnog tržišta, taj paradoks

da možeš služiti sebi i istovremeno
i služiti ostalima.

I o tome se ustvari radi.

No, koliki je dio opće javnosti
postigao veći progres

zahvaljujući bankarskim bonusima?

Upravo usred svetog ambijenta
katedrale svetog Petra u Londonu

potpredsjednik Goldman Sachsa
i glasnogovornik Lord Griffits

dali su uvid u stvarni način
razmišljanja određenih bankara.

Odani kršćanin branio je
iznuđene bonuse:

'Ja nisam čovjek koji očajava,
ja sam čovjek koji se nada.

I mislim da moramo tolerirati
nejednakost

kao put za postizanje većeg
prosperiteta i šansi za svih.'

Fundamentalni kršćanski stav,
a rekao bih i stav Islama,

i svakako Judaizma,

jeste da se bogatstvo mora dijeliti.

Novac se mora dijeliti.
Ne možete ga odnijeti sa sobom.

I iz toga proizlaze mnoge druge stvari
o pravdi i ekonomiji i tako dalje.

A mi smo to izgubili
i umjesto toga

imamo ljude koji gomilaju
sve više i više.

I ja samo mislim da je to ...

samo mislim da je odvratno
da su ljudi ...

izgubili svoje domove,
izgubili svoja zaposlenja,

ne mogu plaćati svoje hipoteke,

zbog bankara koji su
napravili veliku grešku

i onda si isplatili enormne bonuse.

Žao mi je, ali to je jednostavno nepravda
i ne mogu razumijeti

zašto nismo ...
glasniji oko toga.

Kad vam bogati ljudi kažu
da upravo oni moraju biti bogati

zahvaljujući tim nečuvenim
lopovskim mehanizmima,

to je tek samoživa propaganda
i trebalo bi je zanemariti.

Istina je da ako vi ...

organizirate ljudsko društvo neki
ljudi izbiju naprijed, a nekima je teško.

To je prirodni mehanizam.

Ali reći: 'Oh, moramo
imati nejednakost

zbog toga Goldman Sach mora biti
organiziran prema ovim smjernicama.'

to je potpuno pogrešan zaključak.

U kojem času, u kojoj točki
moral ulazi u ekonomske kalkulacije?

Na neki način

mnogi ljudi misle da nam je
Adam Smith dao dopuštenje

da ne mislimo o moralnosti

jer je Adam Smith rekao

da su pojedinci u težnji
za ispunjenjem vlastitih interesa

vođeni kao nekom nevidljivom rukom
prema općoj dobrobiti društva.

No, dozvolite da razjasnim,
Adam Smith to zapravo nije rekao.

To jest, Adam Smith je bio
vrlo svjestan

da firme grupirane zajedno

rade protiv javnog interesa,
dižu cijene;

bio je svjestan monopola,

bio je svjestan važnosti obrazovanja
koje privatni sektor ne bi mogao pružiti,

dakle, on sam je bio svjestan
svih ograničenja,

ali njegovi kasniji potomci

zaboravljaju sva ta upozorenja.

Adam Smith je bio kum
klasične ekonomije.

Ali od objavljivanja njegov se rad
koristi kao politička nogometna lopta

- financijeri izokreću njegove riječi
kako im paše.

Lord Griffiths zagovara
nemilosrdni individualizam

kako bi progurao tu ideju

da ako se bankari bogate
onda se i mi bogatimo

kroz proces poznat pod nazivom
'kapajuća ekonomija' (trickledown)

ili teorija o konju i vrapcu.

Ako konja hranite sa dovoljno zobi

nešto će pasti na put za vrapce.

Ideja je da će ekstremno bogatstvo
koncentrirano u rukama malobrojne manjine

na koncu procuriti svima ostalima.

Ali to ne funkcionira.

Zato jer do časa kad novac stigne
do ljudi na dnu naše novčane piramide,

izgubio je svoju kupovnu moć.

Ali javnost se sada pita zašto naši
politički vođe dozvoljavaju da se to događa.

I sasvim je prirodno da se pita: Zašto?

Zato jer su naši politički procesi
ozbiljno manjkavi.

Ozbiljno su manjkavi

zbog ovisnosti o lobistima
i doprinosima za političke kampanje.

Stoga, moj stav ...
i stav, čini mi se, mnogih ljudi

je da moramo restrukturirati
naše političke procese

kako bi dali više glasa
običnom građaninu,

a manje interesnoj grupi,
novčanim grupama,

onima koji su preuzeli
tako veliku ulogu

u oblikovanju našeg poreznog zakona
i naših regulatornih propisa i tako dalje.

Stajao sam na prednjem stepeništu
kuće Colina Powella,

i pogledao sam ga i rekao,
'Što je sljedeće šefe?'

A on kaže:
'Kako to misliš?'

Ja kažem: 'Što je sljedeće ...
kuda idete dalje?'

'Pa pišem knjigu.'

Rekao sam: 'Znam da ćete napisati
svoju knjigu, ali nećete to raditi do smrti,

što ćete dalje?'

On kaže: 'Možda položaj u Ministarstvu,
ali prvo ... ali prvo ... novac.'

Ja sam rekao: 'Novac?'
On je rekao: 'Da, milijuni.

To je jedini način da postanete
ministar u američkoj vladi.'

'Ajoj.'

Demokrati i Republikanci imaju obaveze
prema korporativnim interesima,

i sve dok ne prestanu imati obaveze
prema tim korporativnim interesima

mi nećemo imati
dobro-upravljanu republiku.

TERORIZAM

Politički jezik ...

osmišljen je tako da laži zvuče istinito,
a ubojstvo respektabilno;

i da i samom vjetru daju dojam čvrstine.

George Orwell

Imanentna iskvarenost u našem novčanom,
bankarskom i političkom sistemu

nije imala samo
posljedice unutar zemlje,

nego i na širokoj globalnoj razini.

Zapadni lideri prezentirali su svoje vojne
kampanje u Iraku, Afganistanu i Pakistanu

kao moralnu obavezu.

No, postoje li i drugi razlozi za to?

Najveću financijsku korist od američke
vanjske politike uživa vojska.

Posebno oni koji je snabdijevaju
oružjem i opremom.

Vojska pobjeđuje u ratovima,

ali koliko je uspješna u svom
višem cilju - iskorijenjivanju terorizma?

Napadi dronovima
nisu samo bili neuspješni,

već su doveli do
ekstra ekstremizma.

Pomogli su u radikalizaciji mladih

na Sjeverozapadnoj granici i također u
određenim dijelovima Punjaba i Pakistana.

A zato što uvijek ponovo ...
I ponekad, znate ...

javlja se osjećaj da Amerika
to radi namjerno,

kako bi destabilizirala Pakistan.

Nisam baš siguran u to,
ali svakako mislim,

oni ljudi koji ustvari
podržavaju tu politiku ...

Svaki puta kad ubijete desetoricu
takozvanih 'terorista'

vi stvarate 500 njih više
jer oni vide napade dronovima

kao napad na suverenu
državu Pakistan.

Da su ih zaista željeli ukloniti,

nije bilo potrebe za golemom
vojnom operacijom u Swatu,

koja je uzrok da je cijelo stanovništvo
tog distrikta raseljeno.

Stanovništvo Swata broji
1,8 milijuna stanovnika,

u zemlji je 2,3 milijuna izbjeglica.

Cijeli distrikt je ispražnjen.

To ne bi bilo nužno

da su proveli kiruršku akciju specijalaca

kako bi uhvatili militantne vođe.

No, oni su im dozvolili da pobjegnu,
svima.

Poslije vojske, sljedeći uživatelji
financijskih beneficija

su oni koji dobiju ugovore
za izvođenje procesa reizgradnje.

Na Zapadu ljudi možda čak
osjećaju optimizam kad čuju

da SAD pumpa desetine milijardi
novo-stvorenih dolara

u zemlje u razvoju
za izgradnju infrastrukture.

No, često se ni time, izgleda, ne postižu
javno proklamirani ciljevi.

Postoji li neki drugi razlog
za pomaganje tim zemljama?

Mi, ekonomski plaćenici stvorili smo
prvi istinski svjetski imperij.

I, prije svega, to smo učinili bez vojske.

Mi radimo na mnogo raznih načina,

ali možda je najčešći da
uzmemo neku zemlju Trećeg svijeta

koja ima resurse koje priželjkuju
naše korporacije, poput nafte,

i onda sredimo ogromni kredit
za tu zemlju

od Svjetske banke ili neke od
njenih sestrinskih organizacija.

Međutim, novac nikada zapravo
ne ide u tu zemlju.

Umjesto toga odlazi našim
vlastitim korporacijama

za izgradnju infrastrukturnih projekata
u toj zemlji: elektrana,

autocesta, industrijskih parkova,

stvari koje koriste nekolicini
bogatih obitelji u toj zemlji,

kao i našim korporacijama,

ali uopće ne pomažu većini ljudi.

Oni su previše siromašni
da kupuju električnu struju

ili voze aute po autocestama

i nemaju čak ni kvalifikacije za
poslove u industrijskim parkovima.

No, na njihovim leđima
ostaje ogromni dug.

Infrastruktura ...

na koju su potrošeni golemi krediti

Svjetske banke i MMF-a,

i potpora Zapadnih zemalja,

svi su oni utrošeni u korist
elite i feudalnih klasa,

a ne za dobrobit naroda.

Mnogo novca ide tim konzultantima
i kompanijama sa Zapada

koji naplaćuju ogromne svote,

a stvarni novac za projekte i obične ljude
vrlo je ograničen.

Mase već imaju jako malo,

tako da ti posjednici koji imaju
infrastrukturu i koji će zaraditi novac

zbog te infrastrukture
izgrađene na njihovom zemljištu,

oni će prosperirati.

Ali oni koji nemaju nikakve resurse,
koji nisu bili zaposleni,

za njih ne postoji ekonomska djelatnost,

u smislu proizvodnje roba,

kako bi mogli prodavati
i također prosperirati.

Kad to nemate, što rade?

Oni se pridružuju Talibanima

jer vide da dolazi neprijatelj
i otima im ono malo što imaju.

Predsjednik Obama, čini mi se,
želi investirati 7,5 milijardi dolara

u infrastrukturu Pakistana

radi ublažavanja siromaštva
i uklanjanja podjela

i sveopćeg anti-američkog stava ovdje.

No, koji god bili njegovi razlozi,
mi možemo i bez toga.

Ustvari, to je najgora moguća
stvar koju može napraviti.

Takva vrsta pomoći bit će ustvari smetnja,
to će samo pogoršati stvari.

to će donijeti taj izmišljeni
rat protiv terorizma

u naše ruralne krajeve.

U kojoj mjeri je američka vanjska
politika uistinu altruistična?

A koliko je pod utjecajem
banaka i korporacija

koje tako strahovito profitiraju
od nje?

Američki evangelizam demokracije
prepun je kontradikcija,

od kojih ne najmanje važna
je ta ideja

promoviranja demokracije
pod prijetnjom oružja

ili osporavanjem režima
koji su demokratski,

ali ne na način na koji
to Amerika želi.

Tako je i ta ideja da Amerika promovira
kapitalizam slobodnog tržišta

također prepuna kontradikcija.

Jer u stvarnosti američke firme
najviše zarađuju

kad su zemlje na vrhuncu promjena,

u svakom slučaju američke
financijske firme,

i, na neki način, oni žele tržišta
koja se strukturalno mijenjaju,

ali ne previše slobodna
ni previše transparentna

zato jer oni zarađuju
kad su tržišta pomalo mutna.

Je li onda čudno da se

razvijene države bore
u nerazvijenim zemljama

kad toliko njih
toliko mnogo zarađuje na tome,

bez da se stvarno moraju suočiti

ili čak svjedočiti posljedicama
svog djelovanja?

'Pa što ako je 5 milijuna djece umrlo
u Africi zbog duga, prošle godine?

Znate, ja sam dobio bonus
od milijun funti i ...'

Ako sam vodio taj razgovor,
a jesam, s nekim od ...

bankara koji su već dugo u poslu i ...

oni pristojno slušaju,
oni su jako pristojni i šarmantni

i na kraju kažu: 'Pa, Tarek,
bilo je zadovoljstvo ponovo te sresti'

i vraćaju se u svoj ured

i sklapaju još jedan ugovor
o kreditu za Tanzaniju ili negdje.

Poznavao sam mnogo 'terorista',
pod navodnicima,

sastajao se s njima,
intervjuirao ih za knjige,

poznavao sam ih još u doba
kad sam bio ekonomski plaćenik,

nikada nisam upoznao niti jednog
koji je želio biti terorista.

Svi su oni željeli biti sa svojim
obiteljima, tamo na farmi.

Natjerani su na terorizam
zato jer su izgubili farmu.

Bilo da je bila potopljena vodom
uslijed hidro-električnog projekta

ili naftom iz naftnih bušotina.

Njihova farma je bila uništena,
više nisu mogli skrbiti za svoju djecu.

Ili, u slučaju somalijskih gusara,

njihovo ribolovno područje
je bilo uništeno.

I zato su se okrenuli tome,

ne zato jer žele biti
gusari ili teroristi.

No, možda postoji nekolicina luđaka,

postoji nekolicina luđaka,
ljudi kojima nisu sve na broju,

uvijek će biti serijskih ubojica,
uvijek će biti luđaka,

možda je Osama bin Laden
jedan od njih,

no oni neće imati sljedbenike

ukoliko se ne događa neka
užasna nepravda

i ljudi umiru od gladi
i žive u neimaštini,

a tada će slijediti te luđake
jer oni naizgled nude alternativu.

Ako se želimo riješiti terorizma,

ako želimo imati ono što u Americi
zovemo 'domovinska sigurnost',

mi moramo shvatiti
da je cijeli planet naša domovina.

Što riječ 'terorist'
zapravo znači?

Mnogi 'teroristi' bi sebe radije
opisali kao 'borce za slobodu'.

Je li moguće da bi se
optužba za 'terorizam'

jednako lako mogla podignuti

protiv Zapadnih korporacija,
špekulatora i političara?

Kad govorimo o terorizmu
mislimo na ono što oni čine nama

ne ono što mi činimo njima.

A ono što oni čine nama
može biti prilično gadno, iako ...

to nije ni djelić onoga
što mi činimo njima.

Uzmite, na primjer, 9/11.

To je bio prilično ozbiljan
teroristički čin.

Možda najgori pojedinačni
teroristički čin u povijesti.

Ali moglo je biti i gore.

Pretpostavite, na primjer, da je Al Qaeda
bombardirala Washington,

bombardirala Bijelu kuću,
ubila predsjednika,

uvela strogu vojnu diktaturu

i dovela hrpu ekonomista

koji su ekonomiju odveli u najgoru
propast u povijesti.

To bi bilo gore od 9/11.

A ja to ne izmišljam, to se dogodilo.

To se naziva prvi 9/11
u Južnoj Americi odnosno u Čileu.

11. rujna 1973.

demokratski izabran čileanski
predsjednik Salvador Allende

bio je srušen državnim udarom.

Uspostavljena je diktatura
pod Augustom Pinochetom

koji je vladao do 1990.

Došlo je do sistematske represije
svakog političkog neslaganja.

Tisuće su uhapšene i ubijene.

Tko je bio umiješan
u taj prvi 9/11?

Nije ih teško otkriti.

Oni su bili upravo u Washingtonu
i Londonu i tako dalje.

No, to nije predmet rasprave,
to se ne računa.

Postoji jedan princip ideologije

da nikada nesmijemo obraćati
pažnju na vlastita zlodjela.

Trebali bismo, naprotiv,
naglašavati zlodjela drugih

i vlastitu plemenitost
u suprotstavljanju njima.

Temeljni uzroci takozvanog 'terorizma'

neće biti riješeni povećavanjem
ekonomske nejednakosti.

Ako su vlade stvarno ozbiljne
u vezi borbe protiv terorizma

onda moraju početi stvarnu
strukturalnu reformu kod svoje kuće.

Sve dok bankarski imperiji

ganjaju infrastrukturne u dužničke
dilove u potjeri za profitom,

Zapad će nastaviti izvoziti
nepravdu putem financija.

Milijuni će još biti raseljeni,

terorizam će cvjetati,

a neokolonijalizam će i dalje uzimati
sve više i više života diljem svijeta.

RESURSI

Stvari koje posjeduješ
na kraju posjeduju tebe.

Tyler Durden

Dogodilo se to da smo prešli

iz relativno praznog svijeta
u relativno puni svijet,

to jest, svijet bez nas i svih naših stvari

u ovaj pun nas i svih naših stvari.

Tokom mog života svjetska populacija
se utrostručila.

I populacija svih drugih stvari,
automobila, kuća, brodova ...

svih tih drugih stvari koje
također opterećuju okoliš

baš kao i ljudska tijela.

One su se daleko više
umnogostručile.

Tako da je svijet prepun
onoga što bismo mogli nazvati

kapital koji je stvorio čovjek

i postaje sve više ispražnjen
od onoga što je prije tu bilo,

što bismo mogli nazvati
prirodni kapital.

Mi smo prva generacija,

mi u bogatom razvijenom svijetu,
smo prva generacija

koja je stigla do kraja stvarnih
blagodati ekonomskog rasta.

Stotinama godina

najbolji način za povećanje
stvarne kvalitete ljudskog života

bilo je podizanje materijalnog
životnog standarda,

a to je donijelo golemo produženje
očekivanog životnog vijeka

i povećanje razine sreće

i drugih mjera blagostanja.

No, sve je to danas postalo
odvojeno od ekonomskog rasta.

Iako očekivani životni vijek
i dalje raste u bogatom svijetu,

on uopće više nije povezan

sa stopom ekonomskog rasta neke zemlje.

Isto vrijedi za mjere u odnosu na sreću
i mjere blagostanja.

Paradoks je da što više rastemo
to više siromaštva generiramo.

Naš sebični ekonomski sistem kao da
nikako ne shvaća u čemu je trik.

I dok nastavljamo pljačkati
Zemljin prirodni kapital

nije li vrijeme da preispitamo
našu zapadnjačku definiciju napretka?

Kad ja promatram svijet,
gledam ga

više na način kako ga je gledala
Royal Dutch Shell kompanija.

Oni su imali jednu od najboljih
strateških jedinica na svijetu,

privatnom i javnom,

A Royal Dutch Shell je postavio
dva scenarija.

Jedan se zove Nacrt
i očito je

planirana korporativna struktura
gdje se svjetski vođe sastaju

i razmišljaju o stvarima
poput energetske transformacije,

planetarnom zagrijavanju i
ponestajanju fosilnih goriva i tako dalje.

Drugi se zove Grabež.

A Grabež je uglavnom ono
kako i zvuči ... to je nered.

Zanimljivo je da 2075. godine

- završna godina za te scenarije,
koliko se sjećam -

dolazimo do otprilike iste točke,

samo što Nacrt ostavlja
puno manje krvi na tlu.

Grabež ostavlja mnogo krvi na tlu

jer se ljudi bore za te resurse
i tako dalje.

Razlog zašto naftne kompanije
buše miljama ispod mora

je taj što je svjetska lako dostupna nafta
već nađena i uglavnom konzumirana.

Ne samo da ponestaju zalihe nafte,

značajna nova otkrića metala
postaju iznimno rijetka.

40% svjetske obradive zemlje
ozbiljno je degradirano,

a sve manje predvidljivi prinosi
i dalje se nejednako distribuiraju.

Moglo bi biti da naziruća prijetnja
okolišu nije globalno zagrijavanje

nego iscrpljenje svjetskih resursa.

Imat ćemo sukobe

za pronalaženje dovoljno zemlje
za uzgoj poljoprivrednih proizvoda

za 9 milijardi ljudi na Zemlji,
prema predviđanjima UN-a.

Borit ćemo se za neobnovljiva fosilna
goriva, jednom kad se iscrpe

- mislim da Shell pretpostavlja
da će to biti 2075. godine -

i borit ćemo se za stvari poput vode
i drugih dragocjenih resursa

koji su nužni za naš život
i našu ekonomiju.

I to bi moglo biti, kako kaže Shell,
posao Nacrta,

sa svjetskim vođama koji će zajedno
dogovoriti podjelu i to pravičnu podjelu

ili to može biti pravi nered,
a Shell se, slučajno, kladi na nered.

Baš kao što generacija baby-boomera
nije vodila računa o sljedećoj generaciji,

naš zastario kompetitivni mentalitet
bi za svijet iscrpljenih resursa

mogao imati razorne posljedice.

Organizacija naše ekonomije
ohrabruje superiornost pojedinca,

natjecanje i uspoređivanje,

iako se napredak koji su ljudi postigli
tokom milenija

uglavnom temelji na kooperaciji.

Kod svake vrste i gotovo svake životinje

uvijek postoji mogućnost golemog sukoba

jer u okviru bilo koje vrste svi članovi
te vrste imaju iste potrebe,

stoga bi moglo doći do međusobnog
sukoba za hranu i sklonište

i položaj gnijezda i teritorij
i spolne partnere i slične stvari.

No, ljudska bića su uvijek imala
drugu mogućnost.

Mi imamo mogućnost
da budemo najbolji izvor

podrške i ljubavi
i pomoći i suradnje.

Mnogo više od bilo koje
druge životinje.

Tako drugi ljudi mogu biti
ono najbolje ili najgore.

Vi možete biti moj
najgori suparnik

ili moj najbolji izvor potpore.

U naprednom društvu,
da bi zadovoljili

zajedničke ekonomske, društvene
i kulturalne potrebe,

moramo se vratiti sa globalizacije
na lokalizaciju.

Korist od kolektivnog osjećaja
za drugarstvo, odgovornost i svrhu

u životu poticanom proizvodnjom,
a ne potrošnjom,

vodila bi sreći i zadovoljstvu.

Zaista, moramo se zapitati:

Da li nas je naš moderni potrošački
životni stil učinio sretnima?

Ja mislim, da ste živjeli u 19. stoljeću

i da vam je netko rekao
da će 100 godina kasnije

ljudi živjeti u ovom izuzetnom
bogatstvu i udobnosti,

znate, sa centralnim grijanjem,

i dozvoliti si da baca takve goleme
količine hrane kao mi,

pomislili bi da to znači živjeti u stanju
izvanredne društvene harmonije i ...

sve bi bilo ružičasto.

A zaista je impozantan kontrast između,

ako hoćete, materijalnog uspjeha
našeg društva i društvenog neuspjeha.

Ekonomija rasta zahtijeva da
potrošnju učinimo načinom života.

Onaj koji umire 's najviše igračaka'
postala je ambicija,

a maloprodaja je zamijenila
duhovno zadovoljstvo.

Nije čudo da je prodaja antidepresiva
skočila do neba.

Činjenica je da je svjetska ekonomija

tokom zadnjih nekoliko godina
- dobar dio mog života -

zasnovana bilo na vojsci

ili na proizvodnji robe
koju većina ljudi ne treba.

I čak ju zapravo ni ne želi,
kad smo već kod toga,

ali svi je moramo imati.

Konzumerizam je potican
našom izuzetno društvenom prirodom;

želimo imati sve te stvari

kako bismo dobro izgledali
u tuđim očima.

To je zato jer sebe doživljavam
kroz tuđe oči,

osjećaje sramote i stida ili ponosa, i ...

možda osjećaj da mi zavide
na svim tim stvarima.

Stoga su robe samo način, ako želite,

posredovanja odnosa između
sebe i drugih

u toj izuzetno otuđenoj
hijerarhiji.

Ono što zaista pati su
ljudski odnosi, obiteljski život,

stvari koje su nam stvarno važne.

I na kraju, jedina stvar
koja usrećuje ljudska bića

nije novac. Potpuno je jasno
da iznad određenog nivoa

dobici od bogatstva postaju
samo marginalni.

Ono što nas stvarno usrećuje
su drugi ljudi.

Naš odnos s drugim ljudima je ono
što je stvarno narušeno zadnjih 30 godina.

Manje im vjerujemo,
manje smo s njima u kontaktu,

vežemo se manje nego ikada,

manje sklapamo brakove,
a brak je ugrožen više no ikada prije,

a sva druženja koja predstavljaju

neku vrstu trajne bezuvjetne
ljudske bliskosti

nagrižena su ili razorena.

I to je stvarna ostavština
zadnjih 30 godina.

Mi moramo, u nekom smislu, povratiti
i ponovo humanizirati naše živote.

U protivnom, ne samo da će oni biti
neprijatni, brutalni i kratki,

nego će biti i samotni.

Zapad dolazi do spoznaje

da njegov humani projekt
ne uspijeva.

Zapad je bio toliko uvjeren

da ako vršite pritisak na ljude
da se ostvaruju kao pojedinci,

da će akumulirano postignuće
pojedinca

proizvesti uspješno društvo.

A ono što Zapad sada počinje shvaćati

jest da je individalno postignuće

bez uključenosti ranjive zajednice

jedan mit.

Ideja je bila:
'Izgradi vlastiti život,

budi ambiciozan kao pojedinac

i onda ćeš biti uspješan kao pojedinac

i onda ćeš biti napredan kao pojedinac

i onda ćeš biti sretan kao pojedinac.'

Na kraju se nađete da
to radite u staklenoj posudi

a staklena posuda je ograničene visine

i ona obavija kao čahura

i na kraju umirete zbog
nedostatka kisika.

Ljudska bića su živa
zato jer traže privrženost

i zato jer ih pokreće ljubav.

Stoga izolirani uspješni pojedinac

na kraju se urušava u sebe sama.

Da bismo našli cilj u životu
moramo ga tražiti izvan sebe.

Nije važno kako ga gradite izvan sebe

sve dok je to neka pozitivna vrijednost
koja pridonosi društvu.

No, to mora biti izvan vas,
to ne možete biti vi.

Ako slijedite sami sebe

tada slijedite put u provaliju,
kako je rekao Nietzsche,

završit ćete u provaliji.

NAPREDAK

Nikad nisam dozvolio da moje školovanje
utječe na moje obrazovanje.

Mark Twain

Jedan od najmoćnijih kultularnih okvira

koji oblikuju način na koji razmišljamo
danas na Zapadu

je koncepcija holivudskih filmova.

A ona slijedi određeni
kulturalni obrazac

po kojem postoji početak,
postoji sredina i kraj.

Tu je drama, napetost,
tu je i razrješenje.

Obično postoje pozitivci i negativci

i priča koja je sredstvo za
predstavljanje ljudskih likova.

Ta holywoodizacija načina
na koji ljudi komuniciraju

i načina na koji pričaju priče o sebi
i vide svoju blisku povijest,

značajno je utjecala na to
kako gledamo na financijsku krizu;

ljudi gledaju početak, sredinu i kraj,
gledaju dramu oko Lehman Brothersa

i žele, nazovimo to tako, razriješenje.

Željeli su i negativce
kao i obredne žrtve.

Dakle, ljudi su se fokusirali
na nekoliko pojedinaca.

A ideja da se nekako

nije radilo o samo jednom ili dvojici
pojedinaca u korijenu problema,

to je bio sistemski problem

za koji su, na neki način, bili krivi
skoro svi sudionici,

bilo zbog čistog nemara

ili jednostavno propuštajući
postaviti prava pitanja

ili jednostavno ne zapitavši se zašto je
kroz tolike godine novac tako jeftin.

Ideja da je to sistemska greška

je nešto što ljudi vrlo teško shvaćaju,

a još ju je teže prikazati
u obliku dobre priče.

Možda je tu taj osjećaj bespomoćnosti

jer ne razumijemo u čemu je
zapravo stvarni problem.

Uklanjanjem nekoliko 'trulih jabuka'
neće se ispraviti manjkavosti

u srži zapadnog ekonomskog sistema.

Sistem koji bi trebao štititi ljude

ustvari je upravo ona stvar
koja omogućava našoj četvorici jahača

da jašu s toliko osvetoljubivosti.

Četiri jahača modernog doba

- lakomi financijski sustav,

eskalirajuće organizirano nasilje,

kukavno siromaštvo milijardi

i iscrpljenost Zemljinih resursa -

bezobzirno galopiraju preko onih
koji si to najmanje mogu priuštiti.

Oni galopiraju nezaustavljivo
jer kognitivna mapa

uspostavljena u našim školama,
sveučilištima i medijima

ne potiče nas da dovodimo u pitanje
prihvaćene norme.

Umjesto toga vlada apatija.

U nekom smislu mislim da smo mi
prilično depresivna društva.

Mi smo se privikli na ideju
da se ništa ne može učiniti,

da nema a alternative,

da nikada nećemo riješiti
te ekološke probleme

i živimo u društvu gdje je
čovjek-čovjeku-vuk i to je to.

Mislim da ono što
moramo iz toga naučiti

je prepoznati ...

da bi se većina ovih problema
mogla vrlo značajno ublažiti

postizanjem veće jednakosti društva
smanjenjem razlike u prihodima.

A to bi također pomoglo u rješavanju
ekoloških problema.

Mi možemo ostvariti društveni poredak
koji je kvalitativno bolji za sve nas.

Apatija je na neki način
proizvedena

jer o njoj se ne raspravlja
u javnim medijima

što nije nimalo iznenađujuće
jer su javni mediji

u vlasništvu posjednika nekretnina
i financijskih interesa

i oni neće ljudima objašnjavati

objedinjenost sektora financija,
osiguranja i prometa nekretninama

- FIRE sektora.
(Financial Insurance Real Estate)

Kolaju te dezinformacije,

prebacujući krivicu, negirajući
koji su stvarni pokretački čimbenici.

Sve su to uobičajene strategije.

Ustvari, čak i u obrazovanju

možete vidjeti kako banke pomažu
osnivanje sveučilišta,

financiraju ih, financiraju
grupe za strateško promišljanje,

imaju fondacije za obrazovanje,
posjeduju novine.

Sve te stvari zbivaju se
kao neka vrsta propagandne vježbe

kako se ljudi ne bi dosjetili
u čemu je problem.

Ne biste trebali podrazumijevati

da zbog toga jer niste školovani
u ekonomiji ili pravu

da su ta pitanja presložena za vas.

Ona uopće nisu složena,
to je jako jednostavno.

Radi se o moći
i radi se o demokraciji.

A vi to razumijete jednako dobro
kao i ja.

Jedan izvor te dezinformacije
je neoklasična škola ekonomije.

Ti ekonomisti i akademici
uspjeli su

uvjeriti svijet da su njihovi modeli
Sveto pismo.

No, baš kao što je Gutenbergov štamparski
stroj bio revolucionaran u 16. stoljeću,

mi smo danas na pragu
internetskog prosvjetljenja

koje će ukloniti oblak neznanja

kojeg podržavaju akademski
i medijski čuvari.

Obrazovanje može biti oblik
masovne kontrole uma

i zapanjujuće je da se danas
neoklasični ekonomisti

i dalje predaju na vodećim
sveučilištima Ivy League.

Ja zaista dobivam pisma studenata

sa odjela za ekonomiju
na drugim sveučilištima.

Oni su na nekim diplomskim programima
ili sličnom i kažu:

'Znate, upravo sam pročitao to i to
što ste napisali

i to su stvari koje me zanimaju.

Zapeo sam u ovom programu ovdje

gdje ne mogu ni govoriti o tome.

Što mi savjetujete?
Što da radim?' ...

Morat ćete se usprotiviti
onome što vas uče,

mnogočemu od toga.

Mislim, nešto od toga je korisno,
slobodno to naučite,

a razlog da naučite ostatak je:
upoznaj svog neprijatelja.

Pojedinci možda nisu u stanju
promijeniti sistem,

ali mogu promijeniti sebe.

Ako nam se ne nudi primjerena
edukacija,

moramo započeti svoju vlastitu.

A dobro mjesto za započeti

je ponovo se upoznati
s klasičnim ekonomistima.

I s nečim što malo njih dovodi u pitanje,

ali što utječe na sve nas:

naš novčani sistem.

Ako se monetarni sistem svijeta
ne reformira,

onda idemo prema kraju
industrijske civilizacije.

Neću reći da idemo prema
kraju čovječanstva,

ali bit će to potpuni kolaps našeg
svijeta kakvog poznajemo

jer on ne može funkcionirati
na fiat novcu.

A nitko od onih
koji su za to odgovorni

ne želi to priznati,
no to je činjenica.

Sistem fiat novca je propis koji je
donio čovjek i koji se zloupotrebljava.

Postoji li oblik novca
čiji propis nije donio čovjek?

Kad pogledate prirodni zakon i zlato ...

Ja zlato na neki način opisujem
kao prirodni oblik novca.

Sveukupno zlato iskopano
kroz cijelu povijest

još uvijek postoji u
zalihama na površini.

One odgovaraju obujmu dva i pol
olimpijska bazena za plivanje,

kad bi sve zlato stavili na jednu hrpu.

Ključno je to da ta zaliha zlata
na površini

raste po stopi od oko 1,75 % godišnje,

što je otprilike jednako
novoj stopi rasta svjetske populacije,

a to otprilike odgovara
stopi rasta novog kapitala.

Dakle, neto rezultat toga je da ...

imate ovu jako dobru konzistentnost

kupovne moći zlata
kroz dugoročno razdoblje

jer je jednadžba ponude i potražnje
uglavnom u ravnoteži.

Za postizanje ljudske slobode
zapravo morate imati zdravi novac,

a zlato je jedini način za to

jer je jedino zlato
izvan kontrole političara.

S modernim monetarnim procesima
koje je stvorio čovjek,

kronični prekomjerni dug gomila se
na svakoj razini društva.

Dug se danas smatra normalnim
- ali nije.

To je oblik ropstva.

No koliko propitujemo svoj dug?

I što sad trebamo poduzeti u vezi s tim?

Klasični primjer najsvježijeg otpisa duga,

bilo je njemačko ekonomsko čudo
1947. godine.

Saveznici su otpisali sve unutarnje
i vanjske dugove Njemačke,

osim onih dugova koje su poslodavci
dugovali zaposlenicima

za nekoliko prethodnih tjedana,

i osim osnovne tekuće bilance

koju je svatko mogao
zadržati u banci

za kupovinu hrane za nekoliko
idućih tjedana.

U principu bi slijedili
pet do šest stranica

njemačke valutne reforme iz 1947. godine.

Krenuli bi od nule.

To znači da bi svatko
bio vlasnik svoje imovine

čisto i bez ograničenja.

No, problem je ovdje
da bi obrisali

i štednju koja je protustavka duga.

To zapravo i ne bi bila
tako loša stvar

ako pogledate činjenicu da je ...

najbogatijih 1% Amerikanaca
nagomilalo

enormnu količinu bogatstva
u vlastitim rukama;

više no ikada u ranije
otkad se vodi statistika.

Naš porezni sistem također
zahtijeva preispitivanje.

Trenutno plaćamo porez
na ono što proizvodimo.

Možda bi bilo progresivnije
oporezivati ono što trošimo.

Koliko je Amerikanaca svjesno toga
da Utemeljitelji nacije

nikada nisu željeli da Amerikanci
plaćaju porez na svoj rad?

Drugim riječima, oni nisu
trebali plaćati porez na dohodak.

Porezni sistem izvezen iz Velike Britanije,
relikt kolonijalizma, obmanuo je svijet.

Najvažniji element
poreznog sistema

je da radi ono što su svi očekivali
da se radi u 19. stoljeću,

a to je da se porezni sistem bazira
na oporezivanju zemlje,

na oporezivanju bezrizičnog
profita od zemlje,

odnosno onoga što je John Stuart Mill
nazivao 'nezarađeni prirast'.

Prihod koji posjednici ostvaruju
'na spavanju', kako se izrazio.

Tko je napravio naftu u zemlji,
ugljen ili željeznu rudaču?

Te stvari nisu proizvod ljudskog truda.

Njihovo vađenje iz zemlje, naravno, jeste,
ali njihovo postojanje nije.

I zato su rente od prirodnih resursa
krasan izvor za naplatu poreza.

Nitko ih nije napravio, pa ...

A kada zaista za njih
naplaćujete porez,

onda djelujete na druge
da ih efikasnije koriste.

Dakle to stvarno izgleda sjajna stvar
za naplaćivanje poreza,

bolja od rada i kapitala.

Kad bi vlada koristila
vrijednost tog zemljišta,

kojim nas je snabdjela priroda,

ne ljudski rad,
ne privatno poduzetništvo,

onda ne bi morala naplaćivati
porez na plaće

u formi poreza na dohodak,

ne bi morala uvoditi porez na promet
koji povećava cijenu poslovanja

i ne bi morala doprinositi
množenju poreza na poslovanje.

Taj porezni sistem - kojeg zagovaraju svi
klasični ekonomisti -

počeo bi se baviti globalnim siromaštvom

omogućujući građanima
zemalja u razvoju

da zadrže svoje bogatstvo resursa.

U razvijenim zemljama bi pomogao
rješavanju naše stambene i dužničke krize

i potaknuo onu vrstu poduzetništva

potrebnu za ponovo pokretanje
naših ekonomija.

Možda bismo također trebali
ponovo oživjeti

još jedan vječni princip za radnike

koji je bio promoviran za vrijeme
Industrijske revolucije.

Ideja da ljudi koji rade u tvornici
moraju biti i njeni vlasnici

naprosto je duboko usađena
u kulturu radničke klase.

Pa upravo tu negdje, na početku
Industrijske revolucije krajem 19. stoljeća,

radni ljudi su jednostavno uzeli
kao samorazumljivo

da, naravno, radnici bi trebali biti
vlasnici tkaonica u kojima rade.

Bilo što drugo napad je na naša
temeljna prava kao slobodnih građana.

Također su smatrali samorazumljivim
da se rad za nadnicu

jedva razlikuje od ropstva.

Jedina je razlika da je privremen
i nakon toga možete biti slobodni.

Jedan od načina da budete slobodni
je da ste vlasnik svoje tvornice.

To nije bio neki egzotični stav -
to je bio stav Abrahama Lincolna.

Ustvari to je bio princip
Republikanske stranke

krajem 19. stoljeća.

Mnogo truda je uloženo da se te ideje
izbiju ljudima iz glave.

No one su još uvijek tu
i vrlo su relevantne.

Bio je to grčki filozof Platon
koji je rekao da omjer zarade

između najviše i najmanje plaćenog
zaposlenika u nekoj organizaciji

ne bi smio biti veći od 6:1.

1923. godine bankar J.P. Morgan je
objavio da je ne više od 20:1 optimalno.

No, današnja razlika u plaći

između onih na vrhu i onih na dnu
ljestvice u globalnim korporacijama

može biti veća od 500 ili 1000 : 1.

Kad ste na gornjoj razini omjera
nejednakosti od 500:1

bogati i siromašni postaju
gotovo različite vrste

- nisu više članovi iste zajednice.

Zajedništvo interesa je izgubljeno,

pa je teško formirati zajednicu

i imati dobre prijateljske odnose

u okviru klasnih razlika
koje su tako velike.

Kada se javnost usudi dati
oduška svome bijesu

zbog neprimjerenih zarada,

uobičajena obrana je skretanje
rasprave na psihološku domenu

i citirati ćudljivog britanskog ekonomista
Herberta Spencera.

On je skovao frazu
'preživljavanje najsposobnijih'

i njegove riječi se danas koriste za
opravdavanje prekomjernih razlika.

Natjecanje u biznisu je dobra stvar,
ali teren mora biti izniveliran.

Monopolisti imaju previše jer je
sistem koji igraju namješten.

Prema trenutnim ekonomskim postavkama

sposobnost golemog dijela
većine svjetske populacije

je irelevantna.

Oni koji su prisiljeni
platiti za ovu krizu

nisu oni koji su je uzrokovali.

Ali oni koji su je uzrokovali
- za preživljavanje -

će bez sumnje pokušati marginalizirati
ovaj film kao socijalistički

ili čak marksistički.

Ja sam kapitalist.
Ja sam poslovna osoba.

Ja vjerujem u osnovne principe.

Zbog toga sam potpuno zgrožen

gledajući kako te principe uništavaju
vladari, monopolisti

koji su totalno uništili sistem iznutra,
na Wall Streetu,

i to je potpuno neprihvatljivo.

Ja sam kapitalist.
Ja mislim da kapitalizam to može.

To nije pitanje eliminiranja kapitalizma,

to je pitanje eliminiranja
tog groznog oblika kapitalizma.

Kapitalizam,

šire shvaćeno kao tržišna ekonomija,

ne samo da ima budućnost, ja ne
vidim budućnost svijeta bez njega.

Ali pitanje je:
Koja vrsta kapitalizma?

Koja vrsta tržišne ekonomije?

Sistem reformiranog kapitalizma
izgrađenog na neovisnom novcu,

porezni sistem baziran na
potrošnji, ne prihodu

i poduzeća u vlasništvu zaposlenika,

počet će graditi ekonomiju

koja ne ovisi o stalnom rastu
kako bi servisirala svoj dug.

Izdržali smo takozvano 'slobodno tržište'
stoljećima,

ali daleko od toga da smo slobodni,

to nas je dovelo do toga da smo
uništili prirodu i jedan drugoga

u uzaludnom pokušaju da napredujemo.

Apsolutno je smiješno pretpostavljati da

postoji nekakva znanstveno definirana
granica tržišta

koju nikada ne bismo smjeli mijenjati.

A to je naravno ono što ekonomisti
slobodnog tržišta žele da vjerujete.

Jer kad vas u to uvjere i tvrde

- povrh toga što tvrde da oni znaju istinu
jer su diplomirani ekonomisti -

onda vam mogu reći
štogod požele

i vi ćete to morati prihvatiti.

No, tu moramo izazvati te momke.

U politici se radi o
postavljanju granica tržišta.

Mislim, kad razmislite o tome,
mnogo stvari je maknuto sa tržišta

kroz posljednja dva, tri stoljeća.

Prije dva, tri stoljeća vi ste mogli
kupovati i prodavati ljudska bića,

dječju radnu snagu,

mnogo stvari koje danas ne možete
ni zamisliti da kupujete i prodajete.

Dakle, tokom vremena mi smo
prepravili tu granicu

i nema ništa loše u tome
da to učinimo ponovo.

Stvari koje su se smatrale apsolutno
prihvatljive 1850.-tih,

poput prodavanja kemikalija na ulici
tvrdeći da su to farmaceutski lijekovi

koji vam mogu pomoći;

stvari koje su onda bile sasvim obične
sada su ozbiljna kriminalna djela.

Isto će vrijediti za aktualno
upravljanje novcem za 100 godina.

Slom koji smo vidjeli
za vrijeme Velike depresije

i ponovo mu svjedočili
početkom 21. stoljeća,

dogodio se u ime rasta,

mnogo je uzeto iz sistema
od strane onih koji su malo doprinjeli.

Multinacionalne korporacije i banke

uvijek će željeti rasti
bez da moraju kompenzirati

one ljude koji ustvari rade
da bi proizveli višak,

U prošlosti, svaki puta kada su oni
koji malo doprinose uzeli previše,

ljudi su se podigli da zaustave
nasilne prakse

ozakonjene od strane
opipljivog neprijatelja.

Danas se postavlja pitanje:
S ovakvim bezličnim neprijateljem,

koji prožima svaki element našeg
ekonomskog i demokratskog procesa,

može li se to učiniti ponovo?

Naravno da se to može ponovo učiniti.
Gledajte, to je ciklus, mislim ...

mi nismo dužnički nadničari,
možda smo štakori

koji trče po obruču u nečijem
velikom kavezu, negdje.

Financije rastu,
financije rastu,

financije postaju organizirane,
u bankarstvu se mnogo zarađuje,

lako je ići naokolo i kupovati političare,

no suština demokracije,
suština američke demokracije

je ta opetovana konfrontacija,
to opetovano polaganje računa.

1830. godine Andrew Jackson
je pobijedio drugu banku u SAD-u.

Početkom 20. stoljeća Teddy Roosevelt je
pobjedio J.P. Morgana i Johnny Rockfellera,

1930.-te Franklin Delano Roosevelt,
FDR,

pobijedio ih je sve na Wall Streetu.

A mi to sad moramo učiniti iznova.

Jedna jedina stvar koja me
čini optimističnim,

umjesto cinično pesimističnim,

su moji studenti.

Prvo,

ne vidim kod njih želju
da odu na Wall Street,

vidim suprotno.

Drugo,

vidim da preziru ljude koje motivira ...

ne samo da ne žele novac,

već vidim kod njih prezir za ljude
koji žele samo novac.

Krizu s kojom se danas suočavamo
stvorili su ljudi,

a ono što su stvorili ljudi
to ljudi mogu i promijeniti.

Tako smo mi svi sposobni
transformirati naš svijet.

Revolucije su filozofske.

Organizirati se i spriječiti
da krivci kamufliraju stvarni problem

znači da je moguće upustiti se
u revoluciju bez krvi

protiv nasilnih organizacija
i barbarskih vođa

koji su upropastili ekonomiju.

Središnje banke, lažirani kapitalizam,

špekulacije zemljištem,
porez na prihod

i neoklasična ekonomija
korporatizirali su demokraciju,

usporile progres, izopačili
smjer ljudske sudbine

i kompromitirali budućnost
ove planete.

Ako se ovi problemi zanemare

onda će sljedeće urušavanje biti
nezamislivih razmjera

bez obzira na propagandu.

Početkom 21. stoljeća

jeftini neregulirani novac
središnjih banaka

napuhao je vrijednost zemljišta

što je stvorilo neodrživi balon imovine

u svijetu koji je opet provodio
namješteni porezni sistem

kojim su se bogatili
duboko ukorijenjeni privilegirani.

Neoklasična ekonomija
uništila je život milijardi ljudi na dnu,

navela ljude u intergeneracijski sukob

i generirala masovnu patnju
bez granica.

Ljudska stvorenja polude u gomili,

a dolaze pameti polako i svatko za sebe.

Povijest je pretrpana primjerima ljudi

koji su odbacivali jaram represije

prihvaćajući radikalnu promjenu

samo da bi završili
s popularnim novim vladarima

koji su održavali status quo.

Stvarno razumijeti nešto

znači osloboditi se toga.

Posvetiti se nekom velikom cilju,

preuzeti odgovornosti i
stjecati samosvijest

srž je ljudskog bića.

Istinski neprijatelj
grabežljivog kapitalizma

i najveći saveznik čovječanstva

je samouki pojedinac
koji je čitao i razumio,

koji odlaže gratifikaciju

i hoda naokolo
širom otvorenih očiju.

Moguće je oduprijeti se vojnoj invaziji,

ali nije ideji

čije je vrijeme došlo.

Victor Hugo