Moć razmišljanja unaprijed u nesmotrenom dobu

U govoru koji gleda u budućnost, spisateljica Bina Venkatamaran odgovara na ključno pitanje našeg doba: kako možemo osigurati svoju budućnost i učiniti što je ispravno za buduće generacije? Razlaže pogreške koje činimo kada zamišljamo budućnost naših života, poslova i zajednica, odajući kako možemo povratiti naš urođeni osjećaj za predviđanje. Pojavljuje se iznenađujuć razlog za nadu -- i put ka postajanju "dobrim precima" kakvima čeznemo biti.

U zimi 2012. godine

posjetila sam kuću svoje bake

u južnoj Indiji,

mjestu gdje, usput,

komarci imaju poseban tek
za krvlju Amerikanaca.

(Smijeh)

Nije šala.

Dok sam bila ondje,
dobila sam neočekivan dar.

Bio je to ovaj drevni instrument

izrađen prije više od stoljeća,

ručno izrezbaren iz rijetkog drveta,

ispunjen biserima

i s desecima metalnih žica.

To je obiteljsko nasljeđe,

poveznica između moje prošlosti,

zemlje u kojoj su rođeni moji roditelji,

i budućnosti,

svih nepoznatih mjesta
na koja ću ga ponijeti.

Nisam to shvaćala kada sam ga dobila,

ali on će kasnije postati snažna
metafora za moj rad.

Svima nam je poznata izreka,

"Nijedno vrijeme nije kao sadašnjost."

Ali danas se može činiti da nema
drugog vremena osim sadašnjosti.

Trenutno i nestalno
dominira našim životima,

našom ekonomijom i politikom.

Tako je lako zaokupiti se
brojem koraka koje smo učinili danas

ili objavom na Twitteru poznate ličnosti.

Poduzećima je tako lako
zaokupiti se trenutnim profitom

i zapostaviti ono što je dobro
za buduće inovacije.

I vladama je tako lako stajati postrani

dok propadaju ribarstvo i poljoprivreda,

umjesto da ih se očuva kako bi
hranili buduće naraštaje.

Imam osjećaj da će, ovim tempom,

biti teško sjećati se našeg naraštaja
kao dobrih predaka.

Ako malo razmislite, naša vrsta
razvila se tako da misli unaprijed,

da napravi kartu zvijezda,

sanja o životu nakon smrti,

posije sjeme za kasniju žetvu.

Neki znanstvenici nazivaju ovu supermoć
"mentalnim putovanjem kroz vrijeme",

i odgovorna je za gotovo sve
što danas zovemo ljudskom civilizacijom,

od poljoprivrede do Velike povelje
o ljudskim slobodama,

do interneta --

sve je to ponajprije nastalo
u umovima ljudi.

Ali pogledajmo u realnost:

ogledamo li se oko sebe danas,

čini se da baš i ne koristimo
dovoljno tu supermoć,

a to zahtijeva pitanje: zašto ne?

Naše zajednice, poduzeća i institucije
su pogrešno osmišljene.

Osmišljene su na način koji
oštećuje naše predviđanje.

Želim vam govoriti o tri ključne pogreške

koje mislim da radimo.

Prva pogreška je ono što mjerimo.

Ako pogledamo kvartalnu dobit poduzeća

ili cijenu dionice nedugo
prije kraja burzovnog razdoblja,

to često nije dobra mjera

hoće li to poduzeće povećati
svoj udio u tržištu

ili biti dugoročno inovativno.

Ako smo opsjednuti rezultatima testova
koje nam djeca donose iz škole,

to nije nužno dobar pokazatelj
onoga što djeca nauče,

niti dugoročne znatiželjnosti.

Ne mjerimo ono što je
doista bitno za budućnost.

Druga pogreška koju činimo
koja oštećuje naše predviđanje

jest što nagrađujemo.

Kada slavimo političkog
ili poslovnog lidera

zbog katastrofe koju je upravo počistio

ili zbog najave koju je upravo razglasio,

mi ne motiviramo tog lidera

da uloži u sprječavanje da do takve
katastrofe uopće dođe,

da uloži u budućnost
stvarajući zaštitu od poplava,

ili suzbijajući nejednakost,

ili ulažući u istraživanje i obrazovanje.

Treća pogreška koja
oštećuje naše predviđanje

je ono što nismo u mogućnosti zamisliti.

A kada i razmišljamo o budućnosti,

obično se usredotočimo na predviđanje
onog što je neposredno sljedeće,

bilo da se pritom služimo
horoskopima ili algoritmima.

Ali trošimo puno manje vremena na
zamišljanje svih mogućnosti za budućnost.

Kada je izbila ebola u zapadnoj
Africi 2014. godine,

činovnici javnog zdravstva u cijelom
svijetu imali su rane znakove uzbune

i alate za predviđanje

koji su pokazivali kako bi se
zaraza mogla raširiti,

ali nisu uspjeli shvatiti
da će se doista proširiti

i propustili su djelovati
na vrijeme da to suzbiju,

a epidemija se raširila toliko
da je ubila 11 tisuća ljudi.

Kada se ljudi s mnoštvom resursa
i dobrim prognozama

ne pripreme za smrtonosne uragane,

često propuštaju zamisliti koliko
opasni uragani mogu biti.

Nijedna od ovih pogrešaka
koje sam opisala,

koliko god strašnima se činile,

nije neizbježna.

Zapravo, sve ih je moguće izbjeći.

Kako bismo donosili
bolje odluke o budućnosti,

trebamo alate koji nam
pomažu u predviđanju,

alate koji nam mogu pomoći
da razmišljamo unaprijed.

Razmišljajte o njima kao o teleskopima

koje su kapetani brodova u davnini
koristili kada su promatrali obzor.

Ali umjesto gledanja u daljinu i ocean,

ovi alati gledaju kroz
vrijeme u budućnost.

Želim podijeliti s vama nekoliko alata

koje sam otkrila u svom istraživanju,

koji nam mogu pomoći s predviđanjem.

Prvi alat koji želim podijeliti s vama

čini da se igranje na duge staze
isplati odmah sada.

Ovo je Wes Jackson, poljoprivrednik s
kojim sam provela neko vrijeme u Kansasu.

Jackson zna

da način uzgajanja većine kultura
na svijetu danas

iscrpljuje plodni površinski sloj zemlje

koji nam treba da prehranimo
buduće naraštaje.

Udružio se sa skupinom znanstvenika

i uzgojili su višegodišnje
žitne kulture dubokih korijena

koji učvršćuju plodan
površinski sloj zemlje na farmi,

sprječavajući eroziju tla
i štiteći buduće žetve.

Ali također su znali da,

kako bi u kratkom roku pridobili
poljoprivrednike da uzgajaju ovu kulturu,

moraju povećati godišnji prinos kulture

te pronaći tvrtke spremne proizvoditi
žitne pahuljice i pivo koristeći žito,

kako bi poljoprivrednici pobrali dobit
danas čineći dobro za sutrašnjicu.

Ovo je oprobana i učinkovita strategija.

Zapravo, George Washington Carver
koristio se njome

na jugu SAD-a nakon Građanskog rata

u ranom 20. stoljeću.

Mnogi su zasigurno čuli za
Carverovih 300 upotreba kikirikija,

proizvode i recepte koje je smislio,

a koji su učinili kikiriki toliko popularnim.

Ali većina ne zna
zašto je Carver to učinio.

Pokušavao je pomoći siromašnim
uzgajivačima u Alabami

čiji je prinos pamuka opadao,

a on je znao kako će sadnja
kikirikija na njihovim poljima

obnoviti tu zemlju

kako bi prinosi pamuka bili
bolji nekoliko godina poslije.

Ali također je znao da to mora biti
isplativo u kratkom roku.

Dobro, pričajmo o još jednom
alatu za predviđanje.

Volim razmišljati o njemu kao održanju
sjećanja na prošlost živim

kako bi nam pomoglo zamisliti budućnost.

Otišla sam u Fukushimu u Japan

prigodom šeste obljetnice
nesreće u nuklearnom reaktoru,

nakon potresa Tohoku
i tsunamija 2011. godine.

Dok sam bila ondje, saznala sam za
Onagawa postaju za nuklearnu energiju,

koja je bila još bliža
epicentru tog potresa

nego zloglasna Fukushima Daiichi
za koju svi jako dobro znamo.

U Onagawi, ljudi iz grada su zapravo
pobjegli u tvornicu nuklearne energije

kao mjesto skloništa.

Bila je toliko sigurna.

Tsunamiji su je poštedjeli.

Radilo se o predviđanju
tek jednog inženjera,

Yanosuke Hirai,

koji je to omogućio.

1960-ih godina, borio se za to
da izgradi tu nuklearku

puno dalje od obale

i na višoj nadmorskoj visini,
s višim zidom zaštite od vode.

Znao je za priču o hramu
u svome rodnom gradu,

koji je bio potopljen 869. godine
nakon tsunamija.

Njegovo poznavanje povijesti
omogućilo mu je da zamisli

nešto što drugi nisu mogli.

Dobro, još jedan alat za predviđanje.

O ovome razmišljam kao o stvaranju
zajedničkih nasljeđa.

Ovo su ribari jastoga na
meksičkoj obali Tihog oceana,

i oni su me naučili ovome.

Oni štite svoj ulov jastoga ondje

gotovo cijelo stoljeće,

a to čine tretirajući ga
kao zajednički izvor

koji će prenijeti na svu svoju
djecu i unuke.

Pažljivo mjere što ulove

kako ne bi izlovljavali jastoge
koji se pare iz oceana.

Diljem sjeverne Amerike ima
preko 30 ribarskih udruga

koje čine nešto poput ovoga.

Stvaraju dugoročne prinose za ribare,
znane kao udjeli u izlovu,

koji motiviraju ribare,

ne samo da danas izlove
iz oceana koliko mogu,

nego na dugoročni opstanak.

Postoji još jako mnogo
alata za predviđanje

koje bih voljela podijeliti s vama,

i dolaze s najrazličitijih mjesta:

investicijskih tvrtki koje predviđaju
dalje od kratkoročne cijene dionica,

država koje su oslobodile svoje izbore

od neposrednih interesa osoba
koje financiraju kampanje.

I morat ćemo sabrati i
organizirati što više tih alata

ako želimo razmotriti ono što mjerimo,

promijeniti ono što nagrađujemo,

i biti dovoljno hrabri da zamislimo
što dolazi u budućnosti.

Kao što možete pretpostaviti,
sve to neće biti jednostavno.

Neke od tih alata možemo
uzeti iz vlastitog života,

neke ćemo morati razviti unutar
naših poslova i zajednica,

a neke ćemo morati stvoriti kao društvo.

Budućnost zaslužuje ovaj trud.

Moje nadahnuće da nastavim s trudom
jest instrument koji sam vam pokazala.

Zove se dilruba,

izrađen je po narudžbi za moga pradjeda.

On je bio poznati kritičar
glazbe i umjetnosti u Indiji,

u ranom 20. stoljeću.

Moj pradjed imao je predviđanje
da zaštiti ovaj instrument

u vrijeme kada je moja prabaka
zalagala sve što su posjedovali,

ali to je druga priča.

Zaštitio ga je tako što ga
je predao sljedećem naraštaju,

predajući ga mojoj baki,

a ona ga je dala meni.

Kada sam prvi put čula
zvuk ovoga instrumenta,

on me proganjao.

Bilo je kao da čujem
zalutaloga u magli Himalaje.

Bilo je kao da čujem glas iz prošlosti.

(Glazba)

(Glazba prestaje)

To je moj prijatelj Simran Singh
kako svira dilrubu.

Kada je ja sviram, zvuči kao
da mačka negdje umire,

pa nema na čemu.

(Smijeh)

Instrument je danas u mome domu,

ali zapravo ne pripada meni.

Moja zadaća je da ga pričuvam u vremenu,

i to mi se čini važnijim od
pukog posjedovanja za danas.

Instrument me određuje ujedno
i kao potomka i kao pretka.

Čini da se osjećam dijelom jedne
priče koja je veća od moje vlastite.

A to je, vjerujem,

najmoćniji način kako možemo
povratiti predviđanje:

smatrajući sebe samima dobrim precima
kakvima žudimo biti,

precima ne samo svoje djece,

nego cjelokupnog čovječanstva.

Što god da je vaše nasljeđe,

bilo veliko ili malo,

zaštitite ga

i znajte da njegova glazba može
odjekivati naraštajima.

Hvala.

(Pljesak)