Žene bi trebale predstavljati žene u medijima

Kako ispričati ženinu priču? Pitajte žene da ih ispričaju. Na TEDxABQ, Megan Kamerick prikazuje kako mediji podcjenjuju žene kao novinarke i novinske izvore te zbog toga pričaju nepotpunu priču. (Snimljeno na TEDxABQ.)

Kao većina novinara, i ja sam idealist.

Volim pronalaziti dobre priče, pogotovo one neispričane.

No nisam mislila kako će, u 2011,

žene još uvijek pripadati toj kategoriji.

Predsjednica sam projekta Simpozij Novinarstva i Žena.

JAWS (ralje). Vrlo oštro. (Smijeh)

Pridružila sam im se prije 10 godina zato što sam htjela žene uzore,

i bila sam frustrirana statusom žena

u našoj profesiji, i ono što je to značilo za našu sliku

u medijima.

Činimo polovicu svjetske populacije,

ali u vijestima činimo samo 24 posto tema

izrečenih u pričama,

i činimo samo 20 posto stručnjaka koji su citirani u novostima,

i sada, s današnjom tehnologijom,

moguće je u potpunosti ukloniti žene iz tog područja.

Ovo je slika predsjednika Baracka Obame

i njegovih savjetnika kako prate ubojstvo Osame bin Ladena.

Lijevo možete vidjeti Hillary Clinton.

Idemo vidjeti kako je slika prikazana

u ortodoksnim židovskim novinama sa sjedištem u Brooklynu.

Hillary je nestala. (Smijeh)

Novine su se ispričale, ali su dodali

kako nikada ne stavljaju slike žena.

Mogu biti seksualno provokativne. (Smijeh)

Ovo je ekstreman slučaj, da ,ali činjenica je da

žene danas čine samo 19 posto izvora

u političkim novostima,

I samo 20 posto u onima vezanima za ekonomiju.

Vijesti nam nastavljaju davati sliku gdje muškarci

nadmašuju broj žena u skoro svim vodećim kategorijama

osim u dvije: studenti i domaćinstvo. (Smijeh)

Tako svi dobivamo iskrivljenu sliku stvarnosti.

Problem je, naravno,

to što nema dovoljno žena u redakcijama.

One izvješćuju samo 37posto priča

u novinama, TV-u i radiju.

Čak i u pričama o seksualnom nasilju,

muškarci imaju veliku većinu, kada se radi o medijima u pisanom obliku

i radiju.

No,

ovog ožujka, New York Times je imao priču

Jamesa McKinleya o grupnom silovanju mlade djevočice,

jedanaestogodišnje curice, u malom gradu u Teksasu.

McKinley je napisao kako se okolina zapitala,

„Što je počinitelje privuklo tome zločinu?“

„Što ih je privuklo“, kao da su bili

privučeni činu zločina.

Prva osoba koju je citirao rekla je,

„Počinitelji će s time morati živjeti do kraja života.“

(Reakcije publike)

Ne čujete puno o jedanaestogodišnjoj žrtvi,

osim da je nosila odjeću neprimjerenu toj dobi

i da je bila našminkana.

Časopis je primio bezbroj kritika.

Na kraju su se obranili rekavši, „To nisu naša stajališta.

To je ono što je proizašlo iz naše reportaže.“

Sada, evo vam tajne koju sigurno već znate:

Reportaže se konstruiraju.

Kao reporteri, mi istražujemo i intervjuiramo.

Pokušavamo dati realističnu sliku stvarnosti.

Mi, također, imamo svoje nesvjesne predrasude

ali Times se opravdao kao da bi

svatko iznio ovu reportažu na isti način.

Ja se ne slažem s tim.

Tri tjedna kasnije, Times je ponovno objavio istu priču.

Ali ovaj puta uz McKinleyevu je dodana i druga verzija:

ona Erice Goode.

Iz toga proizlazi vrlo tužna, užasavajuća priča o djevojčici

i njezinoj obitelji zarobljenoj u neimaštini.

Ona je silovana više puta od strane mnogih muškaraca.

Bila je vrlo bistra, vesela djevojčica.

Razvijala se brzo, fizički,

ali krevet joj je još uvijek bio pokriven plišanim igračkama.

To je velik kontrast.

Njezin dodatak

je ono što je priču učinilo potpunom.

Global Media Monitoring Project utvrdio je

kako priče ženskih reporterki imaju veći potencijal

za izazivanje stereotipa nego priče muških reportera.

Na KUNM-u ovdje u Albequerqueu, Elaine Baumergartel

je kao temu diplomskog imala istraživanje

nasilja prema ženama.

Otkrila je kako puno takvih priča i reportaža

često krive žrtve i omalovažavaju njihove živote.

Priču predstavljaju kao senzaciju i manjka im sadržaja.

Tako je za svoj diplomski rad, u tri dijela obradila priču

o ubojstvu 11 žena

pronađenih u okružju Alberquerquea –u West Mesi.

Pokušala je osporiti te obrasce i stereotipe

u svome poslu te je pokušala prikazati izazove

s kojima se novinari susreću, od vanjskih izvora,

vlastitih unutarnjih predrasuda i kulturnih normi

surađivala je s urednicom na Nacionalnom radiju

kako bi priču prikazali diljem zemlje.

Nije sigurna da bi se to dogodilo

da je umjesto urednice radila sa urednikom.

Priče u vijestima dva puta češće prikazuju

žene kao žrtve nego muškarce

i žene su češće određene

djelovima svoga tijela.

Časopis Wired, studeni 2010.

Da, to izdanje govorilo je o rekonstrukciji grudi.

Znam da ste svi vrlo ometeni, pa ću maknuti naslovnicu. (Smijeh)

Oči gore. (Smijeh)

Pa – (Pljesak)

Ovako.

Časopis Wired gotovo nikad ne stavlja žene na naslovnicu,

No, bilo je nekoliko varljivih.

Pam iz „Ureda“

Djevojke iz manga stripova.

Zanosna manekenka pokrivena sintetičkim dijamantima.

Sveučilišna profesorica iz Teksasa, Cindy Royal zapitala se

na svome blogu „Kako bi se mlade studentice, poput njezinih,

trebale osjećati u vezi svoje uloge u svijetu tehnologije čitajući Wired?“

Chris Andreson, urednik časopisa Wired, branio je svoje izbore

govoreći kako u tehnologiji nema dovoljno istaknutih žena

koje bi mogle prodati časopis.

Dio toga je istina. Nema puno

istaknutih žena u svijetu tehnologije.

No, imam problem s tom izjavom.

Mediji nam svakodnevno govore što je bitno

pričama koje izabiru i mjestima na koja ih odlučuju plasirati.

To je medijska manipulacija.

Koliko je ljudi znalo osnivače Facebooka

i Googla prije nego su njihova lica osvanula na naslovnim stranicama časopisa?

Stavljajući ih na naslovnu stranicu učinili su ih prepoznatljivijima.

Sada, Fast Company Magazine prihvaća tu ideju.

Ovo je bila njihova naslovnica 15. studenog 2010.

Tema tog izdanja bile su najistaknutije i najutjecajnije žene

u svijetu tehnologije.

Urednik Robert Safian je za Poynter Institute izjavio,

„U Silicijskoj Dolini dominiraju bijelci i muškarci,

ali to nije kako Fast Company misli da će poslovni svijet

izgledati u budućnosti, pa tako pokušava prikazati

kamo globalizirani svijet ide.“

Usput, navodno je časopis Wired sve to primio k srcu.

Ovo je bilo njihovo izdanje u travnju. (Smijeh)

Ovo je Limor Fried, osnivačica tvrtke „Adafruit Industries“,

pozira u stilu Rosie the Riveter.

Pomoglo bi kada bi bilo više žena na važnijim položajima

u medijima. Nedavnom globalnom anketom utvrdilo se kako

73 posto glavnih poslovnih položaja u medijima

zauzimaju muškarci.

Ali ovdje se također radi o nečem puno složenijem:

vlastitim nesvjesnim predrasudama i slijepim područjima.

Shankar Vedantam je autor knjige „Skriveni mozak:

kako naš nesvjestan um izabire predsjednike,

kontrolira tržišta, vodi ratove i spašava naše živote.“

On je na Nacionalnom javnom radiju bivšem pučkom pravobranitelju,

koji je imao

izvještaj o tome kako žene žive u NPR pokrivenosti,

rekao da se nesvjesne predrasude provlače kroz naš život.

Jako je teško otpetljati sve te niti.

Ali imao je jedan prijedlog.

On je prije radio za 2 izdavača koja su govorila kako

svaka priča mora imati barem jedan ženski izvor.

Isprva je oklijevao, ali je s vremenom

prihvatio to pravilo jer su mu priče postajale sve bolje,

a posao sve lakši.

Sada, ne znam je li jedna od urednica bila žena,

ali to može uvelike promjeniti stvar.

Dallas Morning News su 1994. osvojili Pulitzerovu nagradu

za reportažu o ženama diljem svijeta,

ali jedna od reporterki mi je rekla kako je uvjerena

da se to nikada ne bi dogodilo da nisu imali

žensku pomoćnu stranu urednicu

i nikada ne bi saznali neke od tih priča

bez ženskih reporterki i urednica na terenu,

posebice priču o mutacijama ženskog spolovila.

Muškarci jednostavno ne bi bili primjereni u takvim situacijama.

To je vrlo važna činjenica

zato što se veliki dio naše strane politike vrti oko

zemalja u kojima je način tretiranja žena veliki problem,

kao u Afganistanu.

Ono što je nama rečeno kao argument protiv napuštanja

takvih zemalja jest kako je sudbina žena primarna.

Sigurna sam da muški reporter u Kabulu može pronaći žene

za intervju. Ali nisam tako sigurna za ruralne, tradicionalne djelove

gdje žene vjerojatno ne smiju razgovarati s nepoznatim muškarcima.

Vrlo je bitno nastaviti pričati o tome

u svijetlu Lare Logan.

Ona je bila dopisnica za CBS, koja je bila

vrlo brutalno seksualno zlostavljana na trgu Tahrir u Egiptu

odmah nakon što je ova slika nastala.

Gotovo odmah, javili su se analitičari te su

okrivili ženu govoreći stvari poput, „Možda ženama

ne bi trebalo biti dopušteno obrađivanje takvih priča.“

Nikada nisam čula nikoga da tako priča o Andrersonu Cooperu

i njegovoj ekipi, koje su također napali dok su radili na istoj priči.

Jedan način kako uvesti više žena u vodstvo

je da ih druge žene podučavaju.

Jedna članica moje ekipe urednica je u jednoj velikoj

globalnoj medijskoj kompaniji, ali ona nikada nije o tome razmišljala

kao o karijeri, sve dok nije upoznala ženske uzore u JAWS.

Ali taj posao nije samo za super novinare

ili moju organizaciju. Svi vi imate udio u jakom,

razvojnom mediju.

Analizirajte vijesti i pobunite se kada postoje nedostaci

u reportažama, baš kao što su to napravili ljudi iz New York Timesa.

Predložite žene za posao novinara i urednika.

Zapamtite, cijelokupna slika stvarnosti

možda ovisi o tome.

Ostavljam vas s video isječkom koji sam prvi puta vidjela 2007. godine

dok sam studirala u Londonu.

Video je za novine „Guardian“.

To je zapravo bilo puno prije nego što sam razmišljala

o poslu novinara, ali me jako zanimao

način na koji učimo percipirati naš svijet.

Pripovjedač: Događaj viđen iz jednog kuta

stvara jedan dojam.

Viđen iz drugog kuta,

stvara sasvim drugačiji dojam.

Ali samo kada vidimo potpunu sliku,

možemo u potpunosti razumjeti što se događa.

„The Guardian“

Megan Kamerick: Mislim da ćete se svi složiti sa mnom

kada kažem da bi nam svima bilo bolje kada bismo imali potpunu sliku.