Tiranija zasluge

Čime objasniti naš polarizirani javni život i kako ga možemo izliječiti? Politički filozof Michael Sandel nudi iznenađujući odgovor: oni koji su napredovali trebaju se pogledati u zrcalo. On istražuje kako "meritokratska oholost" mnoge navodi da vjeruju kako je njihov uspjeh njihova vlastita zasluga i da svisoka gledaju na one koji nisu uspjeli, izazivajući ogorčenost i potičući podjelu između "pobjednika" i "gubitnika" u novoj ekonomiji. Poslušajte zašto trebamo iznova promisliti značenje uspjeha i priznati ulogu sreće kako bismo ostvarili manje neprijateljski, plemeniitiji javni život.

Ovo je pitanje koje bismo
svi trebali postaviti:

Što je pošlo po krivu?

Ne samo s pandemijom,

nego i našim građanskim životom.

Što nas je dovelo do ovog polariziranog,
političkog momenta punog mržnje?

Tijekom zadnjih desetljeća

podjela na pobjednike i gubitnike
bivala je sve dublja,

trujući našu politiku,

razdvajajući nas.

Ta podjela djelomično je
posljedica nejednakosti.

No, također je posljedica
stavova prema pobjeđivanju i gubljenju

koji dolaze s tim.

Oni koji su se našli na vrhu

povjerovali su da je njihov uspjeh
njihovo vlastito djelo,

mjera njihovih zasluga,

a da oni koji su izgubili
mogu kriviti jedino sami sebe.

Ovaj način razmišljanja o uspjehu

potječe od jednog naizgled
privlačnog principa.

Ako svatko ima jednake šanse,

pobjednici zaslužuju svoje dobitke.

To je srž meritokratskog ideala.

U praksi, naravno, to je daleko od istine.

Nemaju svi jednake šanse da se uzdignu.

Djeca rođena u siromašnim obiteljima
obično ostaju siromašna kad odrastu.

Imućni roditelji u mogućnosti su
svoje prednosti prenijeti na svoju djecu.

Na najprestižnijim sveučilištima,
na primjer,

više je studenata iz gornjih jedan posto

nego iz čitave donje
polovine zemlje zajedno.

No, problem nije samo u tome
da mi ne uspijevamo živjeti u skladu

s meritokratskim principima
koje proklamiramo.

Sam ideal je pogrešan.

Ima svoju mračnu stranu.

Meritokracija nagriza opće dobro.

Ona dovodi do oholosti među pobjednicima

i poniženja među onima koji gube.

Ona potiče uspješne da preduboko
udahnu svoj uspjeh,

da zaborave na slučajne i sretne okolnosti
koje su im pomogle na njihovom putu.

I navodi ih da svisoka gledaju
na one manje sretne,

manje kvalificirane od sebe.

To je važno za politiku.

Jedan od najmoćnijih izvora
masovnog otpora

je osjećaj među mnogim radnim ljudima
da elite svisoka gledaju na njih.

To je opravdana zamjerka.

Čak istodobno dok globalizacija
donosi sve dublju nejednakost

i stagnirajuće plaće,

njeni zagovornici nude radnicima
poticajni savjet:

"Ako se želite natjecati i pobijediti
u globalnoj ekonomiji,

idite na fakultete."

"Ono što zaradite ovisi o
onome što naučite."

"Možete ako se potrudite."

Te elite ne vide uvredu
implicitnu u ovom savjetu.

Ako ne ideš na fakultet,

ako ne napreduješ u novoj ekonomiji,

tvoj neuspjeh je tvoja greška.

To je implikacija.

Nije čudo da su se mnogi radni ljudi
okrenuli protiv meritokratskih elita.

Pa što nam je činiti?

Trebamo preispitati tri aspekta
našeg građanskog života.

Ulogu fakulteta,

dostojanstvo rada

i značenje uspjeha.

Morali bismo krenuti od preispitivanja
uloge fakulteta

kao arbitara mogućnosti.

Nama koji svoje dane provodimo
u društvu visoko obrazovanih,

lako je zaboraviti jednostavnu činjenicu:

Većina ljudi nema fakultetsku diplomu.

Ustvari, skoro dvije trećine
Amerikanaca je nema.

Stoga je nepromišljeno
kreirati ekonomiju

koja postavlja sveučilišnu diplomu
kao nužan uvjet

za dostojanstven rad i pristojan život.

Poticati ljude da idu na fakultet
je dobra stvar.

Povećavanje dostupnosti
za one koji si ga ne mogu priuštiti

još je bolja.

Ali to nije rješenje za nejednakost.

Trebali bismo se manje fokusirati na
oboružavanje ljudi za meritokratsku bitku,

a više fokusirati na osiguravanje
boljeg života

za ljude koji nemaju diplomu,

ali ostvaruju ključni doprinos
našem društvu.

Trebali bismo obnoviti
dostojanstvo rada

i postaviti ga u središte naše politike.

Trebali bismo upamtiti da rad
nije samo zarađivanje za život,

već također doprinošenje općem dobru

i postizanje priznanja za to.

Robert F. Kennedy je to lijepo sročio
prije pola stoljeća.

Drugarstvo, zajedništvo,
zajednički patriotizam.

Te ključne vrijednosti ne dolaze

tek od kupovanja
i konzumiranja stvari zajedno.

One dolaze od dostojanstvenog zaposlenja

s pristojnom plaćom.

One vrste zaposlenja koja nam
omogućava da kažemo,

"Ja sam pomogao u izgradnji ove zemlje.

Ja sam sudionik u njenim velikim
javnim pothvatima."

Taj građanski sentiment

uglavnom izostaje iz našeg
javnog života danas.

Mi često podrazumijevamo da je novac
koji ljudi zarađuju

mjera njihovog doprinosa
općem dobru.

No to je greška.

Martin Luther King Jr.
je objasnio zašto.

Osvrćući se na štrajk sanitarnih radnika

u Memphisu, država Tennessee,

neposredno prije atentata na njega,

King je rekao,

"Osoba koja skuplja naše smeće je,
u konačnici,

jednako važna kao i liječnik,

zato jer ako ona ne obavlja svoj posao,

bolesti je nemoguće obuzdati.

Svaki rad ima dostojanstvo."

Današnja pandemija to jasno pokazuje.

Ona razotkriva kako smo duboko ovisni

o radnicima koje često ne primjećujemo.

Dostavljačima,

čistačima,

prodavačima,

radnicima u skladištima,

vozačima kamiona,

pomoćnom medicinskom osoblju,

tetama u vrtiću,

pružateljima kućne njege.

To nisu najbolje plaćeni
ni najviše cijenjeni radnici.

Ali sada uviđamo da su ključni.

Ovo je čas za javnu raspravu

o tome kako njihove plaće i priznanje

bolje uskladiti sa značajem njihova posla.

Ovo je također vrijeme za moralni,
čak duhovni, preokret,

dovodeći u pitanje
našu meritokratsku oholost.

Zaslužujem li ja moralno talente
koji su mi omogućili da napredujem?

Je li to moja zasluga

da živim u društvu koje uvažava talente

koje ja slučajno posjedujem?

Ili je to moja slučajna sreća?

Ustrajati na tome da je
moj uspjeh moje djelo

otežava mi da se zamislim u tuđoj koži.

Uvažavanje uloge sreće u životu

može potaknuti određenu dozu poniznosti.

Samo zahvaljujući slučajnosti rođenja
ili Božjoj milosti

ili igri sudbine,

sada sam ovdje.

Ovaj duh poniznosti

je upravo ona građanska vrlina
koja nam sada treba.

To je početak puta nazad

od surove etike uspjeha
koja nas međusobno razdvaja.

Usmjerava nas dalje od tiranije zasluga

prema manje opakom,
plemenitijem javnom životu.