Zašto bi sjajna arhitektura trebala pričati priču

Za arhitekta Olea Scheerena su ljudi, koji žive i rade unutar građevine, jednako dio te građevinde kao i beton, čelik i staklo. Pita se: Može li se arhitektura raditi o suradnji i pričanju priče umjesto o izolaciji i hijerarhiji tipičnog nebodera? Posjetite pet Scheerenovih zgrada -- od upletenog tornja u Kini do plutajućeg kina u oceanu na Tajlandu -- i naučite priču iza njih.

U većem dijelu prošlog stoljeća,

arhitektura je bila začarana
glasovitom doktrinom.

"Oblik prati funkciju" - bio je to
ambiciozan manifest modernizma

i njegov štetan okov,

jer je arhitekturu oslobodio
od dekoracije,

ali je i osudio na utilitarnu strogost
i na suzdržanu, umjerenu namjenu.

Naravno, funkcionalnost je
u arhitekturi bitna,

no prisjetio bih se parafraze
Bernarda Tschumija,

i predložio bih potpuno
drugačiju kvalitetu.

Kad bi oblik pratio fikciju,

mogli bismo o arhitekturi i o građevinama
misliti kao o univerzumu priča -

priča ljudi koji ondje žive,

ljudi koji u tim građevinama rade.

Mogli bismo početi zamišljati i iskustva
koja naše građevine stvaraju.

U tom smislu, zanima me fikcija,

ne ona nemoguća, već ona moguća;

kao stvarno značenje arhitekture

za ljude koji u njoj i s njome žive.

Naše su građevine praoblici, zamisli
o tome kako bi životni prostor

ili kako bi radni prostor
mogli biti drukčiji,

kako bi kulturni ili medijski prostor
mogli danas izgledati.

Naše su građevine
stvarne - gradimo ih.

One su eksplicitni anganžman
u fizičkoj stvarnosti

i konceptualna mogućnost.

Razmišljam o arhitekturi kao o
organizacijskim strukturama.

U njihovoj jezgri je strukturalno
razmišljanje, kao sustav:

Kako možemo urediti stvari na istovremeno
funkcionalan

i iskustveni način?

Kako možemo stvoriti strukture koje će
proizvoditi niz

odnosa i priča?

Ili kako fiktivne priče

stanovnika i korisnika naše građevine

mogu biti rukopis arhitekture,

dok je i arhitektura istovremeno rukopis
za te priče?

Ovdje se pojavljuje drugi pojam,

ono što nazivam "pripovjedni hibridi" --

strukture višestrukih istovremenih priča

koje se odvijaju u građevinama koje
stvaramo.

Možemo smatrati arhitekturu složenim
sustavom odnosa,

na programski i funkcionalan način

i na iskustveni i emotivni ili
društveni način.

Ovo je sjedište kineske nacionalne
televizije,

koje sam dizajnirao zajedno s Remom
Koolhaasom iz OMA-e.

Kad sam prvi puta stigao u Beijing 2002.
gradski projektanti su nam pokazali ovu sliku:

šuma nekoliko stotina nebodera

koji se pojavljuju u središtu poslovnog
okruga,

osim što je u to vrijeme postojala samo
šačica njih.

Mi smo morali dizajnirati u kontekstu
o kojem ne znamo gotovo ništa,

osim jedne stvari:
sve će se raditi o okomitosti.

Naravno, neboder je okomit --
to je ekstremno hijerarhijska struktura,

vrh je uvijek najbolji, a dno
najgore,

i što ste više to bolje, tako se činilo.

Mi smo se zapitali,

može li se građevina raditi o posve
drukčijoj kvaliteti?

Može li poništiti ovu hijerarhiju i biti
o sustavu

koji se radi više o suradnji nego o
izolaciji?

Uzeli smo iglu i savili ju natrag u sebe,

u petlju međusobno povezanih aktivnosti.

Naša ideja je bila da dovedemo sve aspekte
televizije

u jednu strukturu: vijesti, produkcija
programa, emitiranje,

istraživanje i trening, administracija --

sve u krugu međusobno povezanih aktivnosti

gdje bi se ljudi sretali u procesu
razmjene i suradnje.

Još uvijek mi se veoma sviđa ova slika.

Podsjeća me na sat biologije, ako se
sjećate ljudskog tijela

sa svim organima i krvožilnim sustavom,
kao u školi.

I odjednom ne mislite o arhitekturi kao o
sagrađenoj materiji,

nego kao o organizmu, obliku života.

I kako počinjete secirati ovaj organizam,

identificirate niz primarnih tehničkih
grupa --

produkcija programa, centar za emitiranje
i vijesti.

Oni su usko isprepleteni s
društvenim grupama:

sobe za sastanke, kantine, dnevni boravci --

neformalni prostori za sastajanje ljudi i
razmjenu.

Organizacijska struktura ove građevine je
bila hibrid

između tehničke i društvene,

ljudske i izvedbene.

I naravno, iskoristili smo petlju zgrade
kao krvožilni sustav,

da nanižemo sve zajedno i dopustimo
i posjetiocima i osoblju

da iskuse sve ove drukčije funkcije u
velikom zajedništvu.

Sa 473 000 kvadratnih metara,

ovo je jedna od najvećih zgrada
ikad sagrađenih na svijetu.

Ima populaciju preko 10 000 ljudi,

i naravno, ovo je razmjer koji premašuje
poimanje

mnoštva stvari i razmjer tipične
arhitekture.

Tako da smo prestali raditi nakratko

i sjeli i izrezali 10 000 malih štapića
i zalijepili ih u model,

samo da se suočimo s tim što ta
količina zapravo znači.

Naravno, to nije broj,

već ljudi, zajednica koja nastanjuje ovu
zgradu,

i da bi shvatili ovo, ali i napravili
rukopis za arhitekturu,

identificirali smo pet likova,
hipotetskih likova,

i pratili ih tijekom dana u životu ove
građevine,

smišljali gdje bi se sreli,
što bi iskusili.

To je bio način da režiramo i dizajniramo
zgradu, no naravno,

i da prenesemo njena iskustva.

Ovo je bio dio izložbe u
Muzeju moderne umjetnosti

u New Yorku i Pekingu.

Ovo je glavna kontrolna prostorija za
emitiranje,

tehnička instalacija toliko velika,

da može emitirati preko 200 kanala
istovremeno.

A ovo je kako zgrada izgleda
danas u Pekingu.

Prvo emitiranje uživo su bile
Olimpijske igre u Londonu 2012,

nakon što je završena izvana za
Olimpijadu u Pekingu.

Možete vidjeti na na samom vrhu 75 metara
visoke grede,

ove tri male kružnice.

Oni su uistinu dio javne petlje koja ide
kroz zgradu.

To su komadi stakla na
kojima možete stajati

i gledati kako grad diše ispod vas
u usporenom ritmu.

Građevina je postala
dio svakodnevnog života u Pekingu.

Ondje je.

Također, postala je veoma popularno mjesto

za fotografije s vjenčanja.

(Smijeh)

No, najvažniji trenutak je vjerojatno
još uvijek ovaj.

"That's Beijing" je sličan "Time Out-u"

časopisu koji pokriva događanja
u gradu tijekom tjedna,

i odjednom vidite zgradu prikazanu
ne kao fizički objekt,

nego kao, zapravo, urbani sudionik,

kao dio niza persona koje definiraju život
grada.

Arhitektura odjednom poprima kvalitetu
igrača,

nečega što piše priče i izvodi te
priče.

Ja mislim da bi to mogla biti jedno od
primarnih značenja

u koje vjerujemo.

No, naravno, postoji druga priča
ove građevine.

To je priča ljudi koji su ju napravili --

400 inženjera i arhitekata koje sam vodio

preko gotovo desetljeća zajedničkog rada

koje smo proveli zajedno u pravljenju
ove zgrade,

u zamišljanju njene stvarnosti

i konačno sagradnje u Kini.

Ovo je stambeni razvoj u Singapuru,
u velikom razmjeru.

Ako pogledamo Singapur kao ostatak Azije
i sve više dijelova svijeta,

naravno, dominiraju tornjevi,

tipologija koja stvara izolaciju, a ne
povezanost,

i pitao sam se, kako da razmišljamo o
življenju,

ne samo u smislu privatnosti i
naše individualnosti

i našeg stana,

nego kao o ideji kolektiva?

Kako možemo razmišljati o stvaranju
zajedničkog okružja

u kojem je dijeljenje stvari jednako
odlično kao i posjedovanje vlastitih?

Tipični odgovor na to pitanje --
morali smo dizajnirali 1040 stanova --

bi izgledao ovako:

24-katno ograničenje visine koje su
nam dali vlasti,

12 tornjeva s ničim osim ostataka
u sredini --

vrlo tijesan sustav koji osim što
vas izolira,

ne dopušta ni privatnost,
jer ste preblizu jedni drugima,

vrlo je upitna kakva će biti
kvaliteta ovoga.

Tako da sam predložio srušiti tornjeve,
pretvoriti vertikalu u horizontalu

i poslagati ih,

što izgleda nasumično sa strane,

ako pogledate iz gledišta helikoptera,

možete vidjeti da je organizacijska
struktura zapravo šesterokutna mreža,

u kojoj su ovi horizontalni blokovi
poslagani

da tvore ogromna vanjska dvorišta --
središnji prostor za zajednicu,

programiran s različitim sadržajima
i funkcijama.

I vidite da ova dvorišta nisu hermetički
zatvoreni prostori.

Otvoreni su, propusni;
međusobno povezani.

Projekt smo nazvali "Prepletanje,"

sa mišlju da isprepletemo i međusobno
povežemo

ljudska bića i prostore.

Detaljna kvaliteta svega što
smo dizajnirali

se radi o animaciji prostora i pružanja
prostora stanarima.

Ustvari, to je sustav

gdje bi prvo stavili sloj javnih
prostora,

te slagali sve više individualnih i
privatnih prostora.

Tako da bi otvorili spektar

između kolektivnog i individualnog.

Malo matematike:

ako izbrojimo svo zelenilo koje
smo ostavili na tlu,

minus otisak zgrada,

i ako dodamo natrag svo zelenilo terasa,

imamo 112 posto zelene površine,

prema tome više prirode nego da
nismo sagradili zgradu.

I naravno, ovo malo matematike nam
pokazuje da umnožavamo

prostor dostupan za život ondje.

Ovo je, zapravo, 13. kat jedne od
ovih terasa.

Vidite nove ravnine, novo tlo za
društvene aktivnosti.

Obratili smo mnogo pozornosti na
održivost.

U tropskim krajevima, sunce je najbitnija
stvar na koju treba obratiti pozornost,

i, zapravo, traži zaštitu od sunca.

Prvo smo dokazali da će svi stanovi imati
dovoljno dnevne svjetlosti

tijekom godine.

Onda smo krenuli na optimiranje
ostakljenja fasada

da bi smanjili potrošnju energije zgrade
na minimum.

No, najbitnije je da smo pokazali da
kroz geometriju

dizajna zgrade,

sama zgrada pruža dovoljno hlada
dvorištima

tako da se mogu koristiti tijekom
cijele godine.

Zatim smo postavili vodena tijela
uz prevladavajuće kanale zraka,

tako da isparavajuće hlađenje stvara
mikroklimu

što, opet, povećava kvalitetu ovih
prostora

dostupnih za stanare.

Ideja za stvaranje ove raznovrsnosti
izbora,

slobode da razmislite gdje želite biti,

gdje želite pobjeći, možda,

unutar složenosti kompleksa u kojem
živite.

No iz Azije u Europu je došla:

zgrada za njemačku medijsku tvrtku
iz Berlina,

prelazeći iz tradicionalnog medija koji
printa u digitalni medij.

Njihov CEO je postavio par
značajnih pitanja:

Zašto bi itko još uvijek htio ići u
ured,

jer zapravo možeš raditi bilo gdje?

I kako se digitalni identitet tvrtke može
utjeloviti

u zgradu?

Stvorili smo ne samo objekt,
nego u središtu ovog objekta

smo stvorili ogroman prostor,

ovaj prostor se radi o iskustvu
zajednice,

iskustvu suradnje i zajedništva.

Komunikacija, interakcija kao središte
ovog prostora

koji pluta,

ono što nazivamo suradnički oblak,

u središtu zgrade,

okružen omotom standardnih
modularnih ureda.

Tako da sa samo par koraka od
svog mirnog radnog stola,

možete sudjelovati u ogromnom
kolektivnom iskustvu

središnjeg prostora.

Konačno, došli smo u London,
do projekta koji je naručila

Londonska korporacija za razvoj nasljeđa

gradonačelnika Londona.

Trebali smo provesti studiju

i istražiti potencijal položaja

u Stratfordu u Olimpijskom parku.

U 19. stoljeću, princ Albert je napravio
Albertopolis.

A Boris Johnson je mislio napraviti
Olympicopolis.

Ideja je bila povezati neke od
najboljih britanskih institucija,

neke internacionalne i stvoriti
novi sustav sinergija.

Princ Albert je sagradio Albertopolis
u 19. stoljeću,

mislio je prikazati sva postignuća
čovječanstva,

približiti umjetnost i znanost.

Te je izgradio Ulicu izložbe,
linearni slijed tih institucija.

No naravno, današnje društvo je
napredovalo odatle.

Više ne živimo u svijetu

u kojem je sve jasno ocrtano

ili odvojeno jedno od drugog.

Živimo u svijetu u kojem se granice
između pojedinih domena

počinju zamagljivati,

i u kojem suradnja i interakcija postaju
važniji

od održavanja razdvojenosti.

Pa sam htio smisliti ogromni
kulturni stroj,

zgradu koja bi upravljala i
pokretala različite domene,

no dopuštala im da međusobno djeluju i
surađuju.

U temelju je veoma jednostavan modul,

prstenasti modul.

Može djelovati kao dvostruki hodnik, ima
pristup dnevnom svjetlu, ima ventilaciju.

Može se zamagliti

i pretvoriti u ogromni izložbeni
prostor za izvođenje.

Ovi moduli su poslagani zajedno

uz ideju da gotovo sve funkcije mogu,
tijekom vremena,

zauzeti bilo koji od tih modula.

Tako da se institucije mogu smanjiti
ili skupiti,

jer je, naravno, budućnost kulture,
na neki način, najnesigurnija.

Ovako zgrada stoji, susjedno
Centru za vodene sportove,

nasuprot Olimpijskom stadionu.

I možete vidjeti kako se noseći volumen

projicira i uključuje javni prostor

i kako dvorišta animiraju javnost unutra.

Ideja je bila stvoriti složen sustav

u kojem institucionalni entiteti mogu
zadržati svoj vlastiti identitet,

u kojem se neće svesti na pojedinačni
volumen.

Ovo je razmjer za usporedbu s
centrom Pompidou u Parizu.

Istovremeno pokazuje ogromni razmjer i
potencijal projekta,

no, također, i razliku:

to je raznovrsnost heterogene strukture,

u kojoj različiti entiteti stupaju u
interakciju

bez gubitka vlastitog identiteta.

Ovo je bila misao: stvoriti
organizacijsku strukturu

koja omogućuje višestruke
priče --

za one u obrazovnim dijelovima
koji stvaraju i misle o kulturi;

za one koji predstavljaju vizualne
umjetnosti, ples;

i za gledatelje da se propuste u sve ovo

s nizom mogućih putanja,

da naprave vlastiti rukopis
ovih priča

i vlastitih iskustava.

Želim završiti na projektu koji je
veoma mali,

i na neki način veoma drukčiji:

plutajuća kino dvorana u
oceanu na Tajlandu.

Moj prijatelj je osnovao
filmski festival,

i pomislio sam,

ako razmislimo o pričama i
pripovijestima u filmovima,

trebamo, također, razmisliti o pričama
ljudi koji ih gledaju.

Tako da sam dizajnirao malu
modularnu plutajuću platformu,

temeljenu na tehnikama lokalnih
ribara,

kako su sagradili svoje farme jastoga i
riba.

Surađivali smo s lokalnom zajednicom

i sagradili od recikliranih materijala,

ovu fantastičnu plutajuću platformu

koja se nježno kreće u oceanu

dok gledamo filmove iz britanske arhive.

[1904] "Alisa u zemlji čudesa,"
na primjer.

Najiskonskije iskustvo gledaoca

stopljeno s pričom filmova.

Vjerujem da arhitektura premašuje
domene fizičke materije.

izgrađenog okoliša,

radi se o tome kako želimo živjeti
svoje živote,

kako upravljamo vlastitim pričama i
pričama drugih.

Hvala vam.

(Pljesak)