Što građani mogu učiniti da preuzmu moć na internetu

Arhitekt informatičke tehnologije Fadi Chehadé je pomogao napraviti infrastrukturu zbog koje internet radi — neophodne stvari poput sustava naziva domene i IP adresa. Danas je fokusiran na pronalaženje načina da tehnologija koristi društvu. U oštrom razgovoru s Bryn Freedman, upraviteljicom TED instituta, Chehadé raspravlja o ratu koji je u tijeku između Zapada i Kine zbog umjetne inteligencije, o tome kako tehnološke kompanije mogu postati upravitelji moći da bi oblikovali živote i ekonomiju, te što građani mogu učiniti da preuzmu moć na internetu.

Bryn Freedman: Rekli ste da u 20. stoljeću

globalna moć je bila u rukama vlade.

Na početku ovog digitalnog stoljeća,

stvarno je prešla na korporacije

i u budućnosti će prijeći na pojedince.

Intervjuirala sam puno ljudi

i kažu da ste u krivu,

oni se klade na kompanije.

Dakle, zašto ste Vi u pravu

i zašto će pojedinci pobijediti?

Fadi Chehadé: Jer kompanije
opslužuju pojedince,

a mi kao građani

moramo shvatiti da imamo veliku ulogu

u tome kako će se svijet voditi,
kročiti naprijed.

Da, poteže se konop između vlada

kojima su kompanije preuzele puno moći,

jer internet nije građen
oko nacionalnog sustava

oko kojeg vlade imaju moć.

Internet je transnacionalni.

Nije internacionalni, nije nacionalni,

i zbog toga su kompanije
postale vrlo moćne.

One oblikuju naš gospodarski sustav.

One oblikuju naše društvo.

Vlade ne znaju što da rade.

Trenutno, odgovaraju, reagiraju.

Bojim se da ako mi kao građani --

koji smo, po mom mišljenju,
najvažniji dio jednadžbe --

ne preuzimamo svoju ulogu,

onda ste u pravu.

Klevetnici, ili ljudi koji vam govore
da će poslovanje prevladati, su u pravu.

To će se dogoditi.

BF: Znači, vi govorite da će
pojedinci gurati poslovanje

ili će poslovanje biti prisiljeno
da više reagira,

ili postoji strah da toga neće biti?

FC: Ja mislim da hoće.

Pogledajte, prije dva tjedna,

mala tvrtka zvana Skip
je pobijedila Uber, Lyft i druge

te dobila dozvolu za poslovanje
skuterima u San Franciscu.

I ako pročitate zašto je Skip pobijedio,

to je zato što je Skip slušao
ljude San Francisca,

kojima je već dojadilo
da se skuteri posvuda ostavljaju,

otišli su u upravu grada i rekli,

"Mi ćemo razviti uslugu,

ali ćemo se prilagođavati
zahtjevima ljudi

i organizirati se oko skupa pravila."

Sami su se dogovorili i dobili ugovor

pored nekih jako moćnih kompanija.

BF: Govoreći o odrednicama
i samo-upravljanju,

potrošili ste cijeli životni vijek
stvarajući norme i odrednice

za internet.

Mislite li da su ti dani prošli?

Tko će voditi, tko će kontrolirati

i tko će stvoriti te norme?

FC: Pravila koja upravljaju
tehnološkim slojevima interneta

su sada dobro posložena

i par godina sam imao puno posla
oko postavljanja tih pravila,

oko dijela interneta
koji ga čini jednom mrežom.

Imena domena, IP brojevi

i sve to je na svom mjestu.

Međutim, kako dolazimo do
gornjih slojeva interneta,

problemi koji utječu na mene
i na Vas svaki dan --

privatnost, sigurnost, itd. --

sustav koji za to stvara norme
nije na mjestu.

Tako da imamo problem.

Imamo sustav suradnje i upravljanja

koji se treba odmah stvoriti,

tako da se kompanije, vlade
i građani slože

kako će ovaj novi
digitalni svijet napredovati.

BF: Što daje digitalnoj kompaniji
ikakav poticaj?

Recimo, na pamet mi pada Facebook,

oni bi rekli da brinu
za interes korisnika,

ali mislim da se puno ljudi
ne bi složilo s tim.

FC: Bilo je jako teško gledati
kako su tehnološke kompanije reagirale

na odgovor građana na njihovu tehnologiju.

I neki od njih su ih otkazali
prije dvije ili tri godine.

U brojnim salama za sastanke čuo sam:
"Mi smo samo tehnološka platforma.

Nije moj problem ako
zbog moje tehnološke platforme

obitelji u Pakistanu
ubijaju svoje djevojke.

Nije moj problem. Njihov je.

Ja samo imam tehnološku platformu."

Mislim da sad ulazimo u fazu

gdje kompanije počinju shvaćati
da ovo više nije održivo

i počinju vidjeti negativne reakcije

koje dolaze od ljudi, korisnika, građana,

ali također i vlada,
koje počinju govoriti,

"Ovo ne može ovako."

Mislim da postoji zrelost
koja se počinje nazirati,

pogotovo u području Silicijske doline,

gdje ljudi počinju govoriti,
"Mi imamo ulogu."

Tako da, kada ja pričam
s tim vođama, kažem,

"Gledajte, mogli biste biti direktor,
vrlo uspješan direktor kompanije,

ali biste mogli biti i upravitelj."

I to je ključna riječ.

"Mogli biste biti upravitelj
moći koju imate

da oblikujete živote
i gospodarstva milijardi ljudi.

Koje biste htjeli biti?"

Odgovor je, ni jedno, ni drugo.

To je ono što sada propuštamo.

Kada je odrasla osoba poput Brada Smitha,
predsjednika Microsofta,

nedavno rekla,

"Trebamo novi set Ženevskih konvencija

kako bismo upravljali sigurnošću
digitalnog prostora",

puno starijih vođa Silicijske doline

zapravo su pričali protiv njegovih riječi.

"Kako mislite Ženevska konvencija?

Ne trebamo Ženevsku konvenciju.
Upravljamo sami sobom."

Ali to raspoloženje se mijenja

i ja počinjem vidjeti puno vođa koji kažu:

"Pomozite nam."

Ali tu je zagonetka.

Tko će pomoći tim vođama
da učine pravu stvar?

BF: Tko će im pomoći?

Jer ja bih voljela
intervjuirati Vas čitav sat,

ali recite mi svoj najveći strah
i najveću nadu

za to kako će ovo završiti.

FC: Moja najveća nada je
da ćemo mi postati upravitelji

ovog novog digitalnog svijeta.

To je moja najveća nada,

jer mislim da često
želimo okriviti druge za sve.

"Direktori su krivi.
Oni se tako ponašaju."

"Vlade ne rade dovoljno."

Ali što je s nama?

Kako svatko od nas
preuzima ulogu upravitelja

digitalnog prostora u kojem živimo?

Jednu od stvari koje učim
predsjednike sveučilišta

je potreba da svaki inženjer i
student znanosti ili računarstva,

koji će uskoro napisati neki novi kôd

ili dizajnirati novi IoT uređaj,

ima osjećaj odgovornosti i vođenja

prema onome što stvara.

Predložio sam da stvorimo zakletvu,

poput Hipokratove zakletve,

tako da svaki student koji
započne studij inženjerstva

prisegne na tehnokratsku zakletvu
ili zakletvu mudrosti,

ili nekakvu zakletvu koja ih
obvezuje prema nama.

To je moja najveća nada,
da ćemo se svi uzdići.

Jer vlade i kompanije
se bore u ovoj borbi moći,

ali što mi radimo?

Ako se ne uključimo u borbu moći,

mislim da ćemo loše završiti.

Moj najveći strah?

Moj najveći strah,
da budem vrlo taktičan,

što me drži budnim noćima,

je trenutni rat između
zapada, liberalnog svijeta,

i Kine,

u području umjetne inteligencije.

Rat je stvaran,

i za nas koji smo doživjeli
doba ograničenja nuklearnog oružja

i vidjeli kako su se ljudi složili

zabraniti nešto jako opasno,

Carnegie Endowment
je upravo završio istraživanje.

Svaku zemlju koja je proizvela
nuklearno oružje

pitali su,

"Koje digitalno 'oružje' biste zabranili

protiv tuđih škola ili bolnica?"

I odgovor --

svake od tih nuklearnih sila
na ovo pitanje je bilo,

ništa.

Toga se ja bojim...

Naoružanje digitalnog prostora

i utrka da se dođe do toga.

BF: Izgleda da je pred Vama puno posla,

kao i pred nama ostalima.

Fadi, puno Vam hvala. Zaista to cijenim.

FC: Hvala.

(Pljesak)