Jane Fonda: Treći čin života

U ovoj generaciji očekivani životni vijek produžio se za 30 godina -- i te godine nisu samo fusnota ili patologija. Na TEDxWomen, Jane Fonda govori o tome kako bismo trebali gledati na ovu novu fazu naših života.

Bilo je mnogo revolucija

tijekom posljednjeg stoljeća,

ali niti jedna nije toliko značajna

kao revolucija dugovječnosti.

Danas živimo u prosjeku

34 godine dulje od naših prabaka i pradjedova.

Razmislite malo o tome.

Cijeli jedan novi odrasli životni vijek

je dodan na naš životni vijek.

Ali i dalje, barem što se većine tiče,

naša kultura nije uspjela shvatiti što to znači.

I dalje živimo sa starom paradigmom

koja život vidi kao luk.

To je metafora, stara metafora.

Rodite se, dostignete vrhunac u srednjim godinama

i zatim propadate.

(Smijeh)

Godine kao patologija.

Mnogi ljudi danas --

filozofi, umjetnici, liječnici, znanstvenici --

imaju sasvim nov pogled na ono što ja zovem trećim činom -

zadnja tri desetljeća života.

Oni shvaćaju kako je ovo zapravo razvojni stadij života

koji ima svoju važnost --

i razlikuje se od sredovječnosti,

kao što se i adolescencija razlikuje od djetinjstva.

I pitaju se, a svi bismo se trebali pitati --

kako mi iskorištavamo to vrijeme?

Kako ga iskoristiti uspješno?

Koja je nova prikladna metafora

za starenje?

Proteklu godinu provela sam istražujući i pišući o ovoj temi.

I pronašla sam

kako je prikladnija metafora za starenje

stubište --

uspon ljudskog duha

koji nam donosi mudrost, ispunjenost

i vjerodostojnost.

Starenje ne trebamo promatrati samo kao patologiju,

već kao potencijal.

I pogodite što?

Taj potencijal nije samo za rijetke sretnike.

Ispostavilo se

da se većina ljudi starijih od 50 godina

osjeća bolje, manje pati od stresa,

manje je agresivna, manje napeta.

Uočavamo sličnosti

više nego razlike.

Neka istraživanja čak kažu

da smo sretniji.

Ovo ni sama nisam očekivala, vjerujte mi.

Potječem iz duge linije depresivaca.

Dok sam se približavala kasnim četrdesetima,

kada bih se probudila,

mojih prvih šest misli bilo bi negativno.

I to me je uplašilo.

Pomislila sam - o Bože,

postat ću hirovita stara gospođa.

Ali sada, kada sam ustvari na sredini svog trećeg čina

vidim da nikada nisam bila sretnija.

Imam moćan osjećaj blagostanja.

I otkrila sam

da kada konačno dosegneš starost,

za razliku od onoga kada ju samo promatraš sa strane,

strah nestane.

Shvatiš, i dalje si to što jesi --

možda čak i više nego prije.

Picasso je jednom rekao: “Mnogo je vremena potrebno da bi čovjek postao mlad."

(Smijeh)

Ne želim romantizirati starenje.

Očito, nema garancije

da ono može biti doba uživanja i razvoja.

Dio je i pitanje sreće.

Nešto je, očito, i u genetici.

Jedna trećina je u genetici.

I ne možemo puno učiniti u vezi s tim.

Ali, to znači da dvije trećine

ovise o tome kako ćemo odigrati treći čin,

možemo utjecati na to.

Raspravit ćemo što možemo napraviti

kako bismo ove dodatne godine učinili uspješnima

i pametno ih iskoristili.

Dopustite mi da kažem nešto o stubištu,

koje se može činiti kao čudna metafora,

pogotovo za starije kojima upravo ta stubišta prestavljaju izazov.

(Smijeh)

I ja sam uključena.

Kao što možda znate,

cijeli svijet funkcionira po jedinstvenom zakonu:

entropija, drugi zakon termodinamike.

Entropija znači da je sve na svijetu, sve,

u stanju mijenjanja i raspadanja,

u luku.

Postoji samo jedna iznimka od ovog pravila,

a to je duh čovjeka,

koji se nastavlja razvijati --

kao što se penjemo po stubištu --

i omogućava nam ispunjenje,

vjerodostojnost i mudrost.

Postoji i primjer ovoga o čemu pričam.

Ovo 'penjanje'

se može odvijati čak usprkos ekstremnim fizičkim izazovima.

Prije otprilike tri godine,

pročitala sam članak u New York Timesu.

Radilo se o Neilu Selingeru –

57-godišnjaku, umirovljenom odvjetniku --

koji se uključio u rad literarne grupe na Sarah Lawrence fakultetu

gdje je pronašao svoj spisateljski dar.

Dvije godine kasnije,

dijagnosticirana mu je amiotrofična lateralna skleroza (ALS), znana kao Lou Gehrigova bolest.

To je strašna bolest. Fatalna je.

Uništava tijelo, ali um ostaje nedirnut.

U ovom članku, gospodin Selinger

je opisujući što mu se događa zapisao sljedeće,

citiram,

"Moji mišići slabe,

ali moje pisanje jača.

Polako gubeći sposobnost govora,

stekao sam svoj glas.

Smanjujući se, rastem.

Izgubio sam puno,

ali sam konačno pronašao sebe."

Neil Selinger je za mene

utjelovljenje svladavanja stubišta

u trećem činu.

Svi se rađamo s duhom,

ali je on ponekad zarobljen

zbog životnih izazova,

nasilja, zlostavljanja, zapostavljanja.

Možda su naši roditelji patili od depresije.

Možda nas nisu bili sposobni voljeti

više od onoga što smo ostvarili u životu.

Možda i dalje trpimo

psihičku bol.

Možda osjećamo da mnogi naši odnosi nisu imali pravi završetak,

tako da se osjećamo nedovršeno.

Možda je smisao trećeg čina

da dovršimo zadatak ostvarivanja samih sebe.

U mom slučaju, sve je počelo kada sam se približila trećem činu,

svom 60. rođendanu.

Kako bih trebala živjeti dalje?

Što bih trebala postići u ovom završnom činu?

Shvatila sam da, kako bih mogla znati kamo idem,

moram znati gdje sam do sada bila.

Vratila sam se unatrag

i proučila prva dva čina,

kako bih shvatila tko sam bila,

tko sam zapravo bila --

ne ono što su mi roditelji i drugi ljudi govorili da jesam

ili kako su se prema meni ponašali.

Ali, tko sam bila? Tko su bili moji roditelji --

ne kao roditelji, nego kao ljudi?

Moje bake i djedovi?

Kako su se oni ponašali prema mojim roditeljima?

Takve stvari.

Nekoliko godina kasnije saznala sam da

proces kroz koji sam prolazila

psiholozi zovu

'osvrt na život'.

Kažu da to može dati novu važnost

i smisao

životu.

Možete poput mene otkriti

da mnoge stvari za koje ste mislili da su vaša krivica

i sve što ste mislili o sebi,

zapravo uopće nema veze s vama.

To nije vaša krivnja; vi ste sasvim u redu.

U mogućnosti ste vratiti se unatrag

i oprostiti njima,

oprostiti sebi.

U mogućnosti ste osloboditi se

tereta prošlosti.

Možete promijeniti

svoju vezu s vlastitom prošlošću.

Dok sam pisala o ovome,

naišla sam na knjigu Viktora Frankla

"Život uvijek ima smisla".

Viktor Frankl bio je njemački psihijatar

koji je proveo pet godina u nacističkom koncentracijskom logoru.

I dok je bio u logoru napisao je

da može procijeniti

koji bi ljudi bili u redu, a koji ne,

ako bi ikada bili pušteni iz logora.

I zapisao je ovo:

"Sve što posjeduješ može ti biti oduzeto

osim jedne stvari,

tvoje slobode da izabereš

kako ćeš reagirati

na neku situaciju.

To je ono što određuje

kvalitetu života kojeg smo živjeli --

a ne to jesmo li bili bogati ili siromašni,

slavni ili nepoznati,

zdravi ili bolesni.

Ono što određuje kvalitetu života

je to kako se povezujemo sa stvarnošću,

kakvu joj važnost pridajemo,

kakav stav zauzimamo u odnosu na nju,

kakvo stanje uma ona u nama izaziva."

Možda je glavna svrha trećeg čina

da se vratimo unatrag i pokušamo,

ako je to prikladno,

promijeniti našu vezu s prošlosti.

Kognitivna istraživanja su pokazala

da kada to činimo,

može se uočiti neurološka manifestacija --

živčani putevi se stvaraju u mozgu.

Vidite, ako ste

negativno reagirali na događaje i osobe iz prošlosti,

živčani putevi postaju određeni

kemijskim i električnim signalima koji se šalju kroz mozak.

Tijekom vremena, ovi putevi postaju čvrsto umreženi,

postaju norma --

iako je to za nas loše

jer uzrokuje stres i napetost.

Ako se pak

možemo vratiti unatrag i izmijeniti te veze,

napraviti reviziju

ljudi i događaja iz prošlosti,

živčani putevi mogu se mijenjati.

Ako možemo održavati

više pozitivnih osjećaja vezanih uz prošlost,

to postaje nova norma.

To je poput resetiranja termostata.

Nova iskustva nisu ono

što nas čini mudrijima,

već je to razmišljanje o iskustvima koja smo već stekli

i koja su nas učinila mudrijima --

i to nam pomaže da postanemo cjeloviti,

to nam daje mudrost i vjerodostojnost.

To nam pomaže da postanemo ono što bismo mogli biti.

Žene počinju cjelovito, zar ne?

Mislim, kao djevojke, krećemo agresivno -- "Da, tko to kaže?"

Posjedujemo snagu.

Mi smo subjekti vlastitih života.

Ali vrlo često,

većina žena, ako ne i sve, kada uđu u pubertet,

počnu se brinuti o uklapanju i popularnosti.

I postajemo subjekti i objekti tuđih života.

Ali sada, u trećem činu,

u mogućnosti smo

da se vratimo gdje smo počele

i da shvatimo.

I ako uspijemo,

nećemo pomoći samo sebi.

Starije žene

su najveća demografska skupina na svijetu.

Ako se uspijemo vratiti unatrag, ponovno definirati sebe

i postati ispunjene,

to će potaknuti kulturološke promjene u svijetu

i poslužiti kao primjer mlađim generacijama

kako bi oni mogli shvatiti svoj životni vijek.

Hvala puno.

(Pljesak)