Što je potrebno da pobijedimo pandemiju

Učinkovito COVID-19 cjepivo samo je prvi korak u zaustavljanju pandemije, kaže strateginja za globalno zdravlje Johanna Benesty. U ovom prosvjetljujućem govoru, otkriva nam razne prepreke pri ostvarenju "pravedne dostupnosti" -- tj. osiguranju da je COVID-19 terapija dostupna svima -- i dijeli kreativni pristup istraživanju i razvoju koje bi omogućilo pravednu i učinkovitu distribuciju cjepiva u globalnim razmjerima.

Moj sin je rođen u siječnju 2020.
nedugo prije pariškog lockdowna.

Nikada ga nije bilo strah
ljudi u maskama,

jer to je jedino što zna.

Moja trogodišnja kći zna reći
"gel hydro-alcoolique".

To je francuska riječ za hidroalkoholni gel.

Ona to zapravo bolje izgovara od mene.

Ali nitko ne želi nositi masku

ili prati ruke dezinfekcijskim sredstvom
svakih 20 sekunda.

Zbog toga svi očajnički priželjkujemo
da R & D nađu rješenje: cjepivo.

Zanimljivo je što u našim mislima

nastojimo razmišljati o pronalasku cjepiva
kao da je Sveti Gral.

Ali ima nekoliko prečaca koje
bih rado razjasnila.

Nisam liječnica, samo sam savjetnica.

Moji klijenti fokusirani su na zdravstvo,

farmaceutske kompanije, dobavljači,
globalne zdravstvene institucije

i oni su me educirali.

Trebamo naći sredstva za borbu
protiv COVID-a,

i trebamo ih učiniti svima dostupnima.

Prvo, jedno cjepivo nas neće izvući
iz ove situacije.

Treba nam arsenal sredstava i pomagala.

Trebamo cjepiva, trebamo terapije,
trebamo dijagnostičare

kako bismo spriječili, identificirali
i liječili COVID slučajeve

u raznovrsnim populacijama.

Drugo, ne radi se samo
o pronalasku cjepiva.

Što će se dogoditi kada
klinička istraživanja

dokažu da je sredstvo učinkovito?

Mislite li da ćemo svi trčati
u ljekarnu,

dobiti proizvod, skinuti maske

i vratiti se ponovno
francuskom ljubljenju?

Ne.

Pronalazak učinkovitog sredstva
samo je jedan korak u ovoj velikoj borbi,

jer postoji razlika između
postojanja proizvoda

i dostupnosti tog proizvoda.

I sada mislite:

,,Oh -- time misli da će druge zemlje
trebati čekati."

Ali, ne, to nije moja poanta.

Ne samo da će drugi trebati čekati,

nego će bilo tko od nas također
trebati čekati.

Poučna stvar kod COVID-a je ta

da zbog svoje brzine i magnitude širenja,

nas sve izlaže jednakim izazovima,

izazovima na koje nismo navikli.

Sjećate li se kada je
Kina išla u lockdown?

Jeste li razmišljali da ćete i vi
biti u istoj situaciji

nekoliko tjedana kasnije?

Ja zasigurno nisam.

Sagledajmo teoretski dio
pronalaska cjepiva.

U tom slučaju, sljedeći izazov
dostupnosti cjepiva

biti će zaliha.

Trenutna pretpostavka globalnog društva je

da do kraja 2021. --

to jest više od godinu dana nakon
otkrića cjepiva --

imali bismo dovoljno doza za pokriti
jednu do dvije milijarde

od osam milijardi ljudi na planeti.

Dakle, tko će morati čekati?

Kako razmišljati o dostupnosti kada je
zaliha premala?

Scenarij broj jedan:

prepustimo tržišnim snagama da se bore,

i onaj tko će moći ponuditi
najvišu cijenu

ili biti najbrži u pregovaranju

prvi će dobiti pristup cjepivu.

Nije pravedno nimalo,

ali je vrlo moguć scenarij.

Scenarij broj dva:

Svi bismo se mogli složiti,
na osnovi javnog zdravstvenog razuma,

tko će prvi dobiti cjepivo.

Recimo da se slažemo da bi
ga zdravstveni djelatnici dobili prvi,

zatim starije osobe,

a tada ostalo stanovništvo.

Dopustite da budem malo provokativna.

Scenarij broj tri:

države koje su demonstrirale da mogu
dobro podnijeti pandemiju

prve bi dobile pristup cjepivu.

To je malo ekstrapolirano,

no nije znanstvena fantastika.

U prošlosti, kada je zaliha visoko
kvalitetnog lijeka za tuberkulozu bila oskudna,

specijalni komitet bio je osnovan

kako bi odlučili koje države su imale
zdravstvene sustave dovoljno jake

da osiguraju pravilnu raspodjelu lijeka

i da će pacijenti pratiti
svoje planove liječenja.

Te odabrane države
prve su dobile pristup.

Ili scenarij broj četiri:

mogli bismo odrediti nasumično pravilo,

na primjer, da ljudi budu
cijepljeni na svoj rođendan.

Da vas pitam:

Kakav je osjećaj razmišljati o budućnosti
u kojoj cjepivo postoji,

ali vi biste i dalje morali nositi masku i
vaša djeca bi pratila nastavu od kuće,

i ne biste imali mogućnost
ići na posao kako želite

jer ne biste imali pristup
tom cjepivu?

Svaki dan bio bi neprihvatljiv,
zar ne?

Ali pogodite što?

Postoji mnogo bolesti za koje
imamo terapiju pa čak i lijek,

no ljudi i dalje nastoje biti zaraženi
i umiru svake godine.

Uzmimo primjer tuberkuloze:

10 milijuna zaraženih svake godine,

1,5 milijuna ljudi umre,

iako imamo lijek već godinama.

I to je samo posljedica toga što
nismo potpuno shvatili

neke od ključnih problema dostupnosti.

Pravedna dostupnost
je ispravna stvar za učiniti,

no osim ovog humanitarnog argumenta

za koji se nadam da smo više osjetljivi

sada kada smo ga osjetili na svojoj koži,

postoji zdravstveni i ekonomski argument

o pravednoj dostupnosti.

Zdravstveni argument je da
ukoliko je virus negdje aktivan,

svi imamo rizik ponovnog uvoza virusa.

Ekonomski argument je
da zbog međuzavisnosti

naših ekonomija,

nijedna domaća ekonomija ne može se
ponovno pokrenuti

ukoliko to ne učine i ostale.

Razmislite o sektorima koji
ovise o globalnoj mobilnosti

poput zračne industrije
ili putovanja i turizma.

Razmislite o dobavljačima
sa svih strana svijeta

poput tekstilne i automobilske industrije.

Razmislite o udjelu ekonomskog rasta
koji je posljedica tržišta u usponu.

Stvarnost je da su sve države potrebne
za usklađeno zaustavljanje pandemije.

Dakle, pravedna dostupnost
nije jedini ispravan potez,

već i pametan potez.

Ali kako da to učinimo?

Budimo sigurni da svi isto mislimo
što dostupnost znači.

To bi zapravo značilo da
proizvod postoji;

da djeluje dovoljno dobro;

da je odobren
od strane lokalnih vlasti;

da je povoljan;

ali i da ima dokaza da djeluje
na svim populacijama koje ga trebaju,

i to može uključivati trudnice,
osobe sa slabim imunitetom ili djecu;

da može biti distribuiran
u razne okoline,

poput bolnica ili seoskih klinika,
u vruća ili hladna klimatska područja;

i da ga možemo proizvoditi
u točnom razmjeru.

Zaista je duga lista uvjeta, znam,

i u normalnoj situaciji,

ovim problemima bismo pristupili jednim
za drugim u nizu,

za što je potrebno mnogo vremena.

Dakle, što nam je činiti?

Dostupnost nije nov izazov,

i pojavom COVID-a,

moram reći da uočavamo
izvanrednu suradnju

internacionalnih organizacija,
građanskog društva, industrije i ostalih

kako bi se ubrzala dostupnost:

radeći paralelno,

ubrzavanjem regulatornih postupaka,

konstruiranjem dostavljačkih mehanizama,

osiguravanjem nabave,
mobiliziranjem resursa, itd.

No, vjerojatno ćemo se suočiti
sa situacijom u kojoj će, na primjer,

cjepivo biti potrebno
skladištiti u, recimo,

minus 80 Celzijevih stupnjeva;

ili gdje će liječenje provoditi

visoko specijalizirani zdravstveni radnici,

ili gdje će dijagnostiku
trebati analizirati

u modernim laboratorijima.

Dakle, što još možemo učiniti?

Nastavljajući logiku koju globalna
zdravstvena zajednica

zagovara već godinama,

postoji jedna dodatna stvar koje sam se
sjetila i možda može pomoći.

Postoji koncept
u razvijanju proizvoda i manufakture

koji se zove "design to cost".

Glavna ideja je da
se upravljanje troškovima raspravlja

u isto vrijeme kada
se proizvod i dizajnira,

umjesto da se proizvod prvo dizajnira

i zatim prerađuje kako bi
se smanjili troškovi.

To je jednostavna metoda
koja pomaže osigurati

da kada je trošak identificiran
kao glavni kriterij za proizvod,

trošak je cilj od prvog dana.

U kontekstu zdravstva i dostupnosti,

smatram da postoji
neiskorišteni potencijal

kod istraživanja i razvoja dostupnosti

na isti način na koji
proizvođači dizajniraju po cijeni.

To bi značilo umjesto da
se proizvod razvije

i zatim prerađuje kako
bi se osigurala pravedna dostupnost,

svi uvjeti koje sam spomenula

bili bi dio procesa
istraživanja i razvoja od početka,

i to bi zapravo bilo korisno svima nama.

Na primjer.

Ako razvijemo proizvod
misleći na pravednu dostupnost,

možda bismo brže mogli proizvoditi
taj proizvod u većim razmjerima.

Prema mom iskustvu, proizvođači lijekova
često se fokusiraju na pronalazak doze

koja djeluje i tek zatim optimiziraju dozu
ili rade prilagodbe.

Zamislite sada da pričamo o mogućem
proizvodu

čiji je aktivni sastojak oskudni resurs.

Što bi bilo ako bismo se fokusirali
na razvijanje terapije

koja koristi najmanji mogući udio
tog aktivnog sastojka?

To bi nam omogućilo
proizvodnju više doza.

Još jedan primjer.

Ukoliko razvijemo proizvod
misleći na pravednu dostupnost,

možda bismo mogli optimizirati
masovnu distribuciju brže.

U visoko prihodnim državama

imamo snažne zdravstvene sustave
velikih kapaciteta.

Uvijek možemo distribuirati
proizvode kako želimo.

Često uzimamo zdravo za gotovo da
proizvodi mogu biti skladišteni

u prostorijama
kontrolirane temperature

ili da trebaju visoko specijalizirane
zdravstvene radnike za administraciju.

Naravno,

prostorije kontrolirane temperature i
visoko specijalizirani zdravstveni radnici

nisu svugdje dostupni.

Ako pristupimo R & D-u

misleći na ograničenja slabijih
zdravstvenih sustava,

mogli bismo biti kreativni

i razviti brže, na primjer, proizvode
neovisne o temperaturi

ili proizvode koji se mogu
uzimati kao vitamini

ili dugotrajne formule umjesto
ponavljajućih doza.

Ako bismo mogli proizvoditi i razvijati
takva pojednostavljena sredstva,

imali bismo dodatnu korist

stavljanja manje pritiska na bolnice
i zdravstvene sustave

u visoko prihodnim i
nisko prihodnim državama.

Suočeni brzinom širenja virusa

i magnitudom posljedica,

smatram da trebamo nastaviti
gurati sami sebe

da pronađemo najbrži način proizvodnje
proizvoda protiv COVID-a

i budućih pandemija dostupnih svima.

Iz moje perspektive,

ukoliko virus ne nestane,

postoje samo dva završetka ove priče.

Ili će vaga prevagnuti na jednu stranu --

tako da samo neki od nas imaju
pristup proizvodu

i da COVID ostane prijetnja svima nama --

ili da uravnotežimo vagu,

da svi dobijemo pristup
ispravnim sredstvima

i nastavimo dalje zajedno.

Inovativni R & D ne mogu pobijediti
COVID sami,

ali inovativno upravljanje R & D-om
možda pomogne.

Hvala.