Oraspoložujuća moć plakanja

Ovdje je govor o suzama - i zašto plakanje nije nešto čega bi se trebalo bojati ili sramiti. Istraživajući znanost koja se temelji na moći plakanja da nas oraspoloži, edukatorica o porodu i dojenju, Kathy Mendias, prikazuje kako suze mogu poboljšati vaše fizičko i mentalno zdravlje i produbiti vaš odnos sa samima sobom, kao i s drugima.

Prema Američkoj akademiji oftamologije,

kreiramo 60 do 100 litara suza godišnje.

Ja, moglo bi se reći, proizvodim mnogo.

Iako stvaramo manje suza s godinama,

shvatila sam da bih tako
do 80. godine života

napunila 40 prosječnih kada.

A plakanje u svojim mladim danima?

Nije nešto čime se ponosim.

Kad sam imala pet godina,

mislila sam kako je vježbanje
pisanja svog imena po zidu

jako dobra ideja.

Po vanjskom zidu.

Mama se nije baš slagala.

Dala mi je četkicu za zube i rekla:

"Evo ti, ribaj."

Pa jesam.

Sjedila bih za stolom u blagovaonici
toliko dugo, činilo se vječno.

Nisam htjela pojesti povrće.

Vjerojatno znate kako je to.

Propustila bih svoje najdraže crtiće
i plakala kao luda.

Plač je uvijek bio povezan
s nečim lošim.

Na svu sreću, odrasla sam.

Prestala sam pisati po zidovima,
počela jesti povrće

i ušla u predivan svijet majčinstva.

I moram vam reći,
plač poprima posve novo značenje.

Bila sam trudna devet mjeseci
i sjedila na kauču,

gledajući ulazna vrata
gdje su bile moje pune torbe,

čekale me,

jer sam se nadala
da će danas biti taj dan.

Malo se namjestim

i pomislim: "Znaš, možemo
ljude slati u svemir,

a ne možemo niti predvidjeti
kad će se roditi beba."

I tada bih osjetila taj pritisak
u svojim grudima,

stezanje u grlu

i samo počela plakati.

I znate što?

Nisam imala pojma zašto.

U to vrijeme,

to me još više uzrujalo

pa sam na kraju bila uzrujana
jer sam uzrujana.

Duboko sam udahnula -- (Udah)

i izdahnula -- (Izdah).

Mislila sam da će to pomoći,
no nije pomoglo.

I tada uleti moj brat
sa svojim kiselim smiješkom i kaže:

"Što je tebi?"

Rekla sam: "Ništa, pusti me na miru."

I je, pobjegao je koliko su
ga noge nosile.

I znate što sam učinila kad je otišao.

Plakala, još jače.

Bila sam posramljena,
kao kad sam bila dijete.

Sebi na sreću,

trebala sam gledati
tu torbu pored ulaznih vrata

samo još 9 dana,

prije dana poroda.

I konačno, moje tijelo
je reklo - vrijeme je.

I nakon 18 sati osjećanja kako moje
tijelo pokušava izbaciti to malo biće,

koje je težilo otprilike kao
kugla za kuglanje,

i sati teškog tiskanja

tijekom kojih sam mislila da
je beba zapela,

u trenutku,

moja predivna mala Jennifer

je izašla na svijet.

I gledala sam je, a ona je plakala

pa sam i ja počela plakati.

Svu tu emociju i pritisak
koje sam osjećala iznutra trenutak prije,

odmah je zamijenilo
najsretnije olakšanje

koje sam ikad osjetila.

I nakon devet mjeseci plakanja
oko tog straha i brige

i ludih hormona bez kontrole,

to se u trenutku prevorilo u najdublji,

najljepši i najsretniji plač u mom životu.

I nisam se mogla kontrolirati.

Te teške suze,

te sretne suze,

te preplavljujuće sretne suze,

nisu imale kuda nego van.

I te suze,

u tom trenu, taj neopisiv osjećaj

koji me potaknuo da rodim
još tri mala čuda

i počnem pomagati drugima da imaju svoja.

Postala sam edukator o porođajima

i započela potpuno novi
odnos prema suzama.

U 30 godina podučavanja,

jedan me od satova dirnuo u srce.

Tema večeri --

emocije trudnoće, zamislite.

I bilo je važno

da prvo nauče o emotivnim promjenama
i ponašanju tijekom trudnoće

i kako kad plačemo, možemo
osjećati kao da tijelo ispušta

taj višak emocija,

kao da prerađuje ono
što ne može zadržati u sebi.

Kao ispušni otvor za teški osjećaj tuge,

sreće ili čak olakšanja nakon dana,

godina očekivanja tog čarobnog trenutka.

Kao da vaše tijelo
istiskuje sve te emocije van

u obliku vode koja izlazi kroz oči.

Naših suza.

Suze su uvijek bile očekivane
tijekom mojih satova.

Ovaj put ne moje, već novih mama.

I te večeri na tom satu,

bilo je potpuno drugačije.

Baš sam završila priču o
emotivnim promjenama tijekom trudnoće

i nastavila s pričom o Kuvada sindromu
(fantomskoj trudnoći).

Riječ "kuvada" potječe od
francuskog izraza "couver",

što znači "sjediti na jajima",

poput ptica koje štite gnijezdo.

A tko bi to gnijezdo mogao štititi
bolje nego partner buduće majke?

Drugog naziva "simpatetična trudnoća",

Kuvada sindrom je stvaran fenomen,

gdje partner koji nije trudan
može poprimiti karakteristike trudnoće

poput promjene raspoloženja,
nedostatka sna,

dobivanja na težini,

a za neke, veliku potrebu
da učine nešto novo i neočekivano,

poput kupovanja novog sportskog automobila

ili novog hobija poput
profesionalnog kuhanja.

Razred se obično malo
nasmije nakon toga

i to je to.

Završimo sat.

Ali tu nije završilo.

Kad sam završila rečenicu,

jedan jak, krupan budući otac ustane,

i bila sam sigurna da odlazi.

Ali umjesto toga, na grub
naredbeni način kaže:

"Dobro, ljudi,

koliko vas je plakalo tijekom te stvari,

znate, njezine trudnoće?"

Bacila sam oko na razred
da se uvjerim da su svi dobro.

Bili su u redu,

no bili su napeti da
vide što će se dogoditi dalje.

I tada jedan muškarac digne ruku
i kaže: "Ja jesam."

I tada još jedan,

i priče su samo stizale.

Čak i jedna šutljiva cura --

bila je zaručnica jedne
od budućih mama --

pogleda je i kaže:

"Vidiš? Rekla sam ti
da je i moj plač normalan."

Razred se povezao,

shvatili su međusobne vrijednosti

i svi smo otišli kući s novim poštovanjem

za partnere koji nisu trudni.

Meni je to učvrstilo strast
da cijenimo te suze.

Tada je postalo bolje.

Na posljednjoj večeri
tog istog šestotjednog tečaja,

jedna buduća majka mi je prišla.

Pitala je da pričamo nasamo
i ja sam naravno pristala

pa smo otišle u kut.

I kaže:

"Moram Vam zahvaliti što
ste spasili moju vezu."

Pustila sam je da nastavi, i kaže mi

da je njen muž razmišljao
da je napusti

zbog njenih promjena ponašanja,

pretjeranog plakanja

i njegovog nemira i ljutnje
oko ove trudnoće.

Ali nije otišao.

Rekla mi je da su shvatili
da je normalno plakati.

I rekao joj je da kad on plače,

više se ne osjeća toliko ljuto.

Wow!

Ne samo da je plač
ujedinio moj razred,

nego je održao taj par zajedno.

I znate, njegov komentar o ljutnji
me uistinu zaintrigirao

pa sam malo istražila

i eto dr. Orena Hassona,

evolucionarnog psihologa,

koji je imao nekoliko teorija
da kad nam suze zamagle vid,

doista imaju moć da ponekad smanje
našu mogućnost reakcije na tu ljutnju.

Ali suze nisu bile ljutnja.

Bile su više poput ispušnog ventila.

I iako većina nas suze
pokušava zadržati unutra,

pustiti ih van bio bi
bolji način postupanja.

Zadržavanje suza

može povećati naše
osjećaje ljutnje ili tuge.

I kad ispuštamo te suze,

naši hormoni su na visokom stupnju,

i to znamo

zbog dr. Williama Freya, biokemičara.

On je spoznao da unutar
naših emotivnih suza --

ne svakidašnjih, ono, zjevajućih suza,

nego baš emotivnih suza --

postoji velika koncentracija
stresnih hormona

i leucinovih enkefalina,

ili, lakše za izgovoriti, endorfina.

I dok naši hormoni stresa
pomažu našem tijelu,

naš endorfin, kemikalija dobrog osjećaja,

pomaže smanjiti bolove

kako bi nam poboljšao raspoloženje.

A tko to ne bi htio?

Postoje dva razloga zbog
kojih se luči endorfin

za većinu nas.

Stres i bol.

A za ženu koja rađa,

koja osjeća i stres i bol,

endorfin je dar.

I kako porod ide dalje,

koncentracija endorfina će se povećati
da joj olakša potencijalno dug porod.

Zbog toga,

majka se bolje nosi s time

i može biti svjesnija i
skoro euforična nakon poroda.

Plač

je jednostavno super.

Da bar postoji veća riječ.

Plač nam pruža priliku
za fizičko olakšanje,

za intimu između dviju osoba

i na kraju krajeva,

promovira fizičko i mentalno zdravlje.

I kao izraz

naših najstresnijih
unutrašnjih ljudskih iskustava,

ne trebate se sramiti,

nema razloga za sram

i nema razloga za bježanje od toga.

Moramo imati zdrav
odnos s plakanjem

i promijeniti način gledanja na suze.

Vidimo ih kao porazne,
strašne i zbunjujuće,

dok su zapravo predivne,

umirujuće i ublažavajuće.

Ne treba ih se gledati
kao na neki piskavi alarm

koji označava da nešto nije u redu,

nego kao na prirodnu funkciju

naših nevjerojatnih tijela.

Meni je plakanje toliko potrebno
koliko i disanje.

I sad, ako me muž zatekne
kako plačem na onom kauču,

koji je morao naučiti puno više
nego je ikad htio o plaču,

ne ode od mene.

Pita me zašto plačem,

i samo mu kažem
da se moram isprazniti.

Uzme mi ruku,

i znate što učinim ja?

Sve izbacim iz sebe.

I tada ću zaroniti u onaj
dubok osjećaj intime

i nevjerojatan osjećaj olakšanja

koji mi mogu donijeti samo moje suze.

Hvala vam.