Ja nisam vaša inspiracija, hvala lijepa.

Stella Young je komičarka i novinarka koja eto slučajno provodi svoje dane u invalidskim kolicima — činjenica koja je, što bi ona željela pojasniti, ne čini automatski plemenitom inspiracijom cijelom čovječanstvu. U ovome humorističnom govoru, Young raščlanjuje naviku društva da pretvara osobe s invaliditetom u zvijezde "inspiracijske pornografije".

Odrasla sam u malom
provincijskom gradiću

u državi Viktorija.

Imala sam jedan normalan i umjeren odgoj.

Pohađala sam školu, družila
se s prijateljima,

svađala se s mlađim sestrama.

Vodila sam jedan vrlo normalan život.

Kada sam imala 15 godina,
član lokalne zajednice

je prišao mojim roditeljima

i rekao da me želi nominirati

za nagradu lokalne zajednice
za osobno postignuće.

A moji roditelji su rekli:
"Hm, to je stvarno lijepo,

ali postoji jedan očiti problem.

Ona zapravo nije ništa postigla."
(Smijeh)

I, znate,bili su u pravu.

Pohađala sam školu, imala
dobre ocjene,

imala sam pristojan poslić koji
sam obavljala poslije škole

u maminom frizerskom salonu,

i mnogo sam vremena
provodila gledajući

"Buffy - ubojicu vampira" i
"Dawson's Creek."

Da, znam. Koje proturječje.

Ali, znate, bili su u pravu.

Nisam radila ništa neobično

uopće.

Nisam radila ništa što bi se moglo
smatrati ikakvim postignućem

kad biste izvadili invaliditet iz formule.

Mnogo godina kasnije,
tijekom druge serije predavanja

u srednjoj školi u Melbourneu,

negdje nakon 20 minuta
mog predavanja maturantima o pravu

dječak je dignuo ruku i rekao:

"Hej, gospođice, kad ćete
započeti svoj govor?"

A ja sam rekla: "Koji govor?"

Znate, govorila sam im

o zakonu o kleveti dobrih 20 minuta.

A on je rekao: "Znate, hm,

vaš motivacijski govor.

Znate, kad ljudi u invalidskim kolicima
dođu u školu

obično govore, znate, inspirativne stvari?"

(Smijeh)

"Obično u velikoj dvorani."

I tada mi je postalo jasno:

Taj dječak je ljude s invaliditetom
doživio jedino

kao objekte inspiracije.

Mi nismo, ovome dječaku --

i to nije njegova krivica, znate,

to je istinito za mnoge od nas.

Za mnoge od nas osobe s invaliditetom
nisu naši učitelji

ili naši doktori ili naši manikuristi.

Mi nismo stvarni ljudi. Mi smo ovdje
kako bi inspirirali.

I zapravo, ja sjedim na ovoj pozornici

izgledajući kako izgledam u ovim
invalidskim kolicima,

i vi vjerojatno na neki način
očekujete od mene

da vas inspiriram. Je li tako?
(Smijeh)

Da.

Pa, dame i gospodo, bojim se

da ću vas zaista naveliko razočarati.

Ja nisam ovdje kako bih vas inspirirala.

Ovdje sam kako bih vam rekla
da su nam lagali

o invaliditetu.

Da, podvalili su nam laž

da je invaliditet Loš, i to s velikim L

Invaliditet je loš, a život s invaliditetom

vas čini izuzetnim.

Invaliditet nije loš i ne čini vas

izuzetnim.

Posljednjih nekoliko godina smo

ovu laž proširili još više

zahvaljujući društvenim medijima.

Možda ste vidjeli slike poput ove:

"Jedini invaliditet u životu je loš stav."

Ili ove: " Vaša isprika je invalidna." Zaista.

Ili ove: "Prije nego što odustaneš, pokušaj!"

Ovo su samo neki primjeri,

ali postoji mnoštvo ovakvih slika.

Znate, možda ste vidjeli onu gdje

mala djevojčica bez ruku

crta sliku držeći olovku u ustima.

Možda ste vidjeli dijete koje trči

na prostetskim nogama
napravljenim od karbonskih vlakana.

A ove slike

mnogo ih kola u javnosti,

zovemo inspiracijska pornografija.

(Smijeh)

I ovdje koristim naziv pornografija namjerno

jer one pretvaraju u objekt
jednu skupinu ljudi

u korist druge skupine ljudi.

U ovom slučaju, činimo od
ljudi s invaliditetom objekte

u korist osoba bez invaliditeta.

Svrha ovih slika

jest da vas inspiriraju,
da vas motiviraju,

kako bismo ih mogli gledati

i misliti, "Pa, koliko god loš moj život bio,

moglo bi biti i gore.

Ja bih mogao biti ta osoba."

Ali što ako jeste ta osoba?

Prestala sam brojati koliko puta

su mi prišli stranci

koji su mi htjeli reći kako misle
da sam hrabra

ili kako inspiriram,

i ovo se događalo mnogo prije

negoli je moj posao postao imalo javan.

Na neki način su mi čestitali

što se uspijevam ustati ujutro

i zapamtiti vlastito ime. (Smijeh)

A takvo ponašanje nas čini objektima.

Ove slike, one slike,

čine osobe s invaliditetom objektima

za dobrobit osoba bez invaliditeta.

One postoje samo kako
bi ih vi mogli gledati

i misliti kako stvari ipak
nisu tako loše za vas,

i kako biste mogli vidjeti svoje brige
iz druge perspektive.

Život osobe s invaliditetom

zapravo jest ponešto težak.

Mi moramo nadvladati neke prepreke.

Ali stvari koje moramo nadvladati

nisu one koje vi mislite da jesu.

To nisu stvari u vezi naših tijela.

Koristim naziv 'osobe s
invaliditetom' namjerno

jer se ja slažem s onim što se
zove socijalni model invaliditeta

koji govori da nas više ograničava

društvo u kojem živimo

negoli naša tijela i naše dijagnoze.

Živim u ovom tijelu prilično dugo.

I postalo mi je zaista drago.

Čini stvari koje su mi potrebne

i naučila sam kako maksimalno
iskoristiti njegove sposobnosti

kao što ste i vi to naučili,

i to vrijedi za djecu na
ovim slikama također.

Oni ne čine ništa neobično.

Oni samo koriste svoja tijela

najbolje što mogu.

Pa je li zaista pošteno
učiniti ih objektima

kao što to mi činimo,

i da dijelimo te slike?

Kada ljudi kažu: "Vi ste inspiracija",

oni to misle kao kompliment.

I ja znam zašto se to događa.

To je zbog laži, to je zato što
su nam prodali laž

da vas invaliditet čini izuzetnim.

A to zaista nije tako.

I znam što mislite.

Znate, ja ovdje kritiziram inspiraciju,

a vi mislite u sebi "Bože, Stella,

zar i tebe ponekad
ne inspiriraju neke stvari?"

I stvar je u tom što me inspiriraju.

Ja stalno učim od drugih
osoba s invaliditetom.

Dapače ne učim to da sam sretnija od njih.

Naučila sam da je genijalna ideja

koristiti štipaljku za roštilj

za podignuti stvari koje su vam ispale.
(Smijeh)

Naučila sam super trik da možete napuniti

bateriju mobitela preko
baterije na kolicima.

Genijalno.

Učimo na snazi i izdržljivosti drugih,

ne unatoč našim tijelima i našim dijagnozama

već unatoč društvu
koje nas percipira izuzetnim

i čini objekte od nas.

Zaista mislim da je ova laž o invaliditetu

koju su nam podvalili najveća
nepravda koja nam je učinjena.

Ona nam otežava život.

I taj citat "Jedini invaliditet u životu

je loš stav",

razlog zašto je to totalno sranje

jest taj što to jednostavno nije istina,

zbog socijalnog modela invaliditeta.

Nijedan osmijeh nikada nije pretvorio

stepenice u rampu.

Nikada. (Smijeh) (Pljesak)

Smješkanje televizijskom ekranu

neće učiniti da se pojave titlovi

za gluhe osobe.

Samo stajanje nasred knjižare

i odašiljanje pozitivne energije

neće prevesti sve te knjige na brajicu.

To se jednostavno neće dogoditi.

Želim živjeti u svijetu

u kojemu invaliditet nije izuzetnost,
već norma.

Želim živjeti u svijetu u kojemu
petanestogodišnja djevojčica

koja sjedi u svojoj sobi

i gleda "Buffy-ubojicu vampira"

neće biti gledana kao netko
tko postiže nešto

samo zato što to čini sjedeći.

Želim živjeti u svijetu

u kojemu nemamo tako
niska očekivanja

od osoba s invaliditetom

da im čestitamo na tom što
su ujutro ustali iz kreveta

i što su se uspjeli sjetiti svog imena.

Želim živjeti u svijetu u kojemu
cijenimo stvarni uspjeh

osoba s invaliditetom

i želim živjeti u svijetu

u kojemu jedan maturant u
Melbournskoj srednjoj školi

nije nimalo iznenađen

što je njegov novi učitelj
u invalidskim kolicima.

Invaliditet vas ne čini izuzetnim,

ali propitivanje onoga što mislite
da znate o tome vas čini.

Hvala.

(Pljesak)