Rupert Sheldrake - The Science Delusion BANNED TED TALK

Re-uploaded as TED have decided to censor Rupert and remove this video from the TEDx youtube channel. Follow this link for TED's statement on the matter and Dr. Sheldrake's response: http://blog.ted.com/2013/03/14/open-for-discussion-graham-hancock-and-rupert-sheldrake/

Rupert Sheldrake, Ph.D. (born 28 June 1942) is a biologist and author of more than 80 scientific papers and ten books. A former Research Fellow of the Royal Society, he studied natural sciences at Cambridge University, where he was a Scholar of Clare College, took a double first class honours degree and was awarded the University Botany Prize. He then studied philosophy and history of science at Harvard University, where he was a Frank Knox Fellow, before returning to Cambridge, where he took a Ph.D. in biochemistry. He was a Fellow of Clare College, Cambridge, where he was Director of Studies in biochemistry and cell biology. As the Rosenheim Research Fellow of the Royal Society, he carried out research on the development of plants and the ageing of cells in the Department of Biochemistry at Cambridge University.

While at Cambridge, together with Philip Rubery, he discovered the mechanism of polar auxin transport, the process by which the plant hormone auxin is carried from the shoots towards the roots.

From 1968 to 1969, based in the Botany Department of the University of Malaya, Kuala Lumpur, he studied rain forest plants. From 1974 to 1985 he was Principal Plant Physiologist and Consultant Physiologist at the International Crops Research Institute for the Semi-Arid Tropics (ICRISAT) in Hyderabad, India, where he helped develop new cropping systems now widely used by farmers. While in India, he also lived for a year and a half at the ashram of Fr Bede Griffiths in Tamil Nadu, where he wrote his first book, A New Science of Life.

From 2005-2010 he was the Director of the Perrott-Warrick Project funded from Trinity College,Cambridge. He is a Fellow of Schumacher College , in Dartington, Devon, a Fellow of the Institute of Noetic Sciences near San Francisco, and a Visiting Professor at the Graduate Institute in Connecticut.

He lives in London with his wife Jill Purce www.healingvoice.com and two sons.

He has appeared in many TV programs in Britain and overseas, and was one of the participants (along with Stephen Jay Gould, Daniel Dennett, Oliver Sacks, Freeman Dyson and Stephen Toulmin) in a TV series called A Glorious Accident, shown on PBS channels throughout the US. He has often taken part in BBC and other radio programmes. He has written for newspapers such as the Guardian, where he had a regular monthly column, The Times, Sunday Telegraph, Daily Mirror, Daily Mail, Sunday Times, Times Educational Supplement, Times Higher Education Supplement and Times Literary Supplement, and has contributed to a variety of magazines, including New Scientist, Resurgence, the Ecologist and the Spectator.

Books by Rupert Sheldrake:
A New Science of Life: The Hypothesis of Formative Causation (1981). New edition 2009 (in the US published as Morphic Resonance)
The Presence of the Past: Morphic Resonance and the Habits of Nature (1988)
The Rebirth of Nature: The Greening of Science and God (1992)
Seven Experiments that Could Change the World: A Do-It-Yourself Guide to Revolutionary Science (1994) (Winner of the Book of the Year Award from the British Institute for Social Inventions)
Dogs that Know When Their Owners are Coming Home, and Other Unexplained Powers of Animals (1999) (Winner of the Book of the Year Award from the British Scientific and Medical Network)
The Sense of Being Stared At, And Other Aspects of the Extended Mind (2003)

With Ralph Abraham and Terence McKenna:
Trialogues at the Edge of the West (1992), republished as Chaos, Creativity and Cosmic Consciousness (2001)
The Evolutionary Mind (1998)

With Matthew Fox:
Natural Grace: Dialogues on Science and Spirituality (1996)
The Physics of Angels: Exploring the Realm Where Science and Spirit Meet (1996)

http://www.sheldrake.org/

Zabluda nauke je uvjerenje da nauka već razumije prirodu stvarnosti u načelu

ostavljajući samo detalje koje treba popuniti.

To je vrlo raširena vjera u našem društvu.

To je vrsta sistema vjerovanja ljudi koji tvrde

ja ne vjerujem u Boga, vjerujem u nauku.

To je sistem vjerovanja koji se sada proširio na cijeli svijet.

No, postoji sukob u srcu nauke između nauke kao metoda istraživanja

zasnovanog na razumu, dokazima, hipotezama i kolektivnom istraživanju

i nauke kao sistema vjerovanja ili pogleda na svijet.

Nažalost aspekt nauke kao pogleda na svijet je počeo da inhibira i ograničava

slobodna istraživanja koja su žila kucavica naučnih poduhvata.

Od kraja 19. vijeka, nauka je vođena

sa aspekta sistema uvjerenja ili pogleda na svijet,

što je u suštini materijalizam. Filozofski materijalizam.

A nauka je sada u potpunom vlasništvu filijala materijalističkog pogleda na svijet.

Mišljenja sam da će se nauka regenerisati ako se izvučemo iz toga.

Ono što ja radim u svojoj knjizi "The Science Delusion", koju zovu 'Science Set Free' u SAD-u,

je preuzimanje deset dogmi ili pretpostavki nauke pretvarajući ih u pitanja,

vidjevši koliko se ona drže dobro ako pogledamo naučno.

Nijedno od njih ne drži se baš najbolje.

Ono što ću prvo da učinim je da "protrčim" kroz deset dogmi

a onda ću imati samo toliko vremena da diskutujem o jednoj ili dvije sa više detalja.

Ali u suštini, deset dogmi koje su uobičajeni pogled na svijet

većine obrazovanih ljudi širom svijeta su,

prvo da je priroda mehanička ili poput mašine, svemir je kao mašina,

životinje i biljke su kao mašine, mi smo kao mašine.

U stvari, mi jesmo mašine.

Mi smo "nezgrapni roboti", kako to Richard Dawkins živopisno reče

s mozgovima koji su genetski programirani računari.

Drugo, materija je nesvjesna, cijeli univerzum načinjen je od nesvjesne materije.

Nema svijesti u zvijezdama, galaksijama, planetama, kod životinja, biljaka,

i da ne bi trebalo da je bude u nama bilo, ako je ova teorija istinita.

Dakle, puno filozofije u proteklih sto godina

je pokušavalo dokazati da mi nismo zapravo uopšte svjesni.

Dakle, materija je nesvjesna, dok su zakoni prirode nepromjenjljivi. To je treća dogma.

Zakoni prirode su isti danas kao što su bili u trenutku Velikog praska

i oni će biti isti zauvijek.

Ne samo zakoni nego i konstante prirode su fiksne što je razlog zašto se nazivaju konstante.

Dogma četiri: ukupna količina materije i energije je uvijek ista.

Ona se nikad ne mijenja u ukupnoj količini, osim u trenutku Velikog praska kada je sve niklo

u postojanje ni iz čega u jednom trenu.

Peta je dogma da je priroda bez cilja, da nema svrhe u čitavoj prirodi

i da evolucioni proces nema svrhu ili smjer.

Dogma šest. Nasleđe je biološki materijal, sve što se naslijedite je u vašim genima

ili u epigenetskim promjenama gena, ili u citoplazmičkom nasleđu. To je materijalno.

Dogma sedam: sjećanja se čuvaju u vašem mozgu kao materijalni tragovi.

Na neki način, sve čega se sjećate je u vašem mozgu modifikovano beskrajnom fosforilacijom proteina.

Niko ne zna kako to funkcioniše,

ali ipak gotovo svi u naučnom svijetu vjeruju da to mora biti u mozgu.

Dogma osam: vaš um je u vašoj glavi.

Sva vaša svjesnost je aktivnost mozga i ništa više.

Dogma devet, koja proizilazi iz dogme osam: psihički fenomeni poput telepatije su nemogući.

Vaše misli i namjere ne mogu imati nikakvog efekta na daljinu

jer vaš um je u vašoj glavi.

Stoga svi očigledni dokazi za telepatiju i druge psihičke fenomene su iluzorni.

Ljudi vjeruju da se ove stvari događaju, ali to je samo zato što ne znaju dovoljno o statistici,

ili su slučajno prevareni ili su to samo puste želje.

I dogma deset: mehanicistička medicina je jedina koja je stvarno djelotvorna.

To je razlog zašto vlade finansiraju samo istraživanja u mehanicističkoj medicini.

i ignorišu komplementarne i alternativne terapije.

Oni ne mogu zaista da rade, jer oni nisu mehanicistički,

oni se mogu pokazati djelotvorni samo zato što bi se ljudi u svakom slučaju opravili ili zbog placebo efekta.

Ali jedina koja stvarno funkcioniše je mehanicistička medicina.

Pa, ovo je uobičajeni pogled na svijet koji se održava od gotovo svih obrazovanih ljudi u cijelom svijetu,

to je osnova obrazovnog sistema, nacionalne zdravstvene službe, medicinskih istraživačkih odbora,

vlada, a to je samo podrazumijevani pogled na svijet obrazovanih ljudi.

Ali mislim da je svaka od tih dogmi je vrlo, vrlo diskutabilna.

i kada ih razmotrite, raspadaju se.

Razmotriću prvo ideju da se zakoni prirode nepromjenjljivi.

Ovo je zaostatak od starijeg pogleda na svijet prije 1960-tih kada je teorija Velikog praska stigla

Ljudi su mislili da je cijeli svemir bio vječan, rukovođen vječnim matematičkim zakonima.

Kada je teorija Velikog praska došla , onda je nagađanje nastavljeno,

iako je Big Bang otkrio univerzum koji je radikalno evolucijski oko 14 milijardi godina star.

Raste, razvija se, i evoluira tokom 14 milijardi godina.

Raste i hladi se dok se više strukture i obrasci pojavljuju u njemu.

Ali ideja je da su svi zakoni prirode potpuno fiksirani u trenutku Velikog praska,

poput kosmičkog Napoleonovog zakonika.

Kao što je moj prijatelj Terence McKenna omao običaj da kaže:

"Moderna nauka temelji se na principu: daj nam jedno slobodno čudo, a mi ćemo objasniti ostalo."

I jedno slobodno čudo je pojava sve materije i energije u svemiru

i svih zakonitosti koji uređuju to ni iz čega u jednom trenu.

Pa, zašto ne bi i sami zakoni evoluirali u evolutivnom svemiru?

Nakon što su svi ljudski zakoni napravljeni i ideja o zakonima prirode temelji se na metafori sa ljudskim zakonom.

To je vrlo antropocentrična metafora: samo čovjek ima zakone, u stvari samo u civilizovanim društvima imaju zakone.

Kao što C.S. Lewis jednom reče:

"Reći da kamen pada na zemlju zato što sluša zakon čini ga čovjekom, čak građaninom."

To je metafora na koju smo se toliko navikli da zaboravljamo da je metafora.

Mislim da je bolja ideja svemira koji se razvija nego ideja o običajima.

Mislim da je običaj prirode razvijanje, pravilnosti prirode su u suštini uobičajene.

Ovo je bila ideja iznesena na početku 20. vijeka

od američkog filozofa C. S. Pierce-a.

I to je ideja kojom su se razni drugi filozofi zabavljali,

a koju sam i sam razvio u naučnu hipotezu,

hipotezu oblikovane rezonacije

koja je osnova tim razvojnim običajima.

Prema ovoj hipotezi, sve u prirodi ima neku vrstu kolektivnog sjećanja.

Rezonancija nastaje na osnovu sličnosti.

Kao što mlada žirafa embrion raste u utrobi svoje majke,

ona se podesi na oblikovnu rezonanciju prethodnih žirafa,

oslanjajući se na to kolektivno sjećanje, raste kao žirafa,

ona se ponaša kao žirafa jer se oslanja na ovo kolektivno pamćenje.

Ona mora imati prave gene da bi pravila prave proteine, ali geni su po mom mišljenju debelo precijenjeni.

Oni su samo račun za proteine koje organizam može napraviti, ne oblik ili forma ili ponašanje.

Svaka vrsta ima neki oblik kolektivnog sjećanja, čak i kristali.

Ova teorija predviđa da ako napravite novu vrstu kristala po prvi put,

to neće imati važeći običaj jer ste to učinili prvi put.

Ali kada se jednom kristalizuje, svaki sledeći put će imati uticaj iz prvog kristala

na druge kristale širom svijeta, pomoću oblikovne rezonancije će se oblikovati malo lakše.

Treći put će biti uticaj iz prvog i drugog kristala.

Tu je, u stvari, dobar dokaz da se nova jedinjenja lakše kristališu širom svijeta,

baš kao što ova teorija predviđa.

Također predviđa da ako trenirate životinje da nauče novi trik, na primjer pacovi nauče novi trik u Londonu,

onda svi svjetski pacovi iste vrste treba da nauče trik brže

samo zato što su ga pacovi već naučili ovdje.

I začudo, već postoji dokaz da se to zapravo i događa.

U svakom slučaju, to je moja teorija oblikovne rezonancije u kratkim crtama,

sve zavisi od razvojnih običaja koji nijesu nepromjenljivi zakoni.

Ali takođe želim da posvetim nekoliko trenutaka konstantama prirode.

Zbog njih se ponovno zamišlja kao stalna.

Stvari kao što su gravitaciona konstanta, brzina svjetlosti se nazivaju osnovne konstante.

Jesu li oni stvarno konstanta?

Pa, kad sam se zainteresovao za ovo pitanje pokušao sam saznati.

Dati su u priručnicima fizike.

Priručnici fizike popisuju postojeće temeljne konstante i reći vam njihovu vrijednost.

Ali sam htio vidjeti jesu li se promijenili, pa sam nabavio stare priručnike fizike.

Otišao sam u biblioteku Zavoda za patente ovdje u Londonu,

to je jedino mjesto gdje sam mogao pronaći stare primjerke,

ljudi ih inače bacaju. Kad nova izdanja stignu, oni bacaju stara.

Kad sam to učinio, otkrio sam da je brzina svjetlosti pala pala između 1928 i 1945

za oko 20 kilometara u sekundi.

To je veliki pad jer su ga dobili sa greškama jedne frakcije, decimalne greške.

A ipak, u cijelom svijetu je pala

i kod svih su bile sve vrijednosti vrlo slične jedna drugoj s malim greškama,

zatim u (1945) 1948 je prošlo opet,

a onda su ljudi počeli opet uzimati slične vrijednosti.

Bio sam jako zaintrigiran ovim, i nisam mogao naći smisla za to

pa sam otišao kod glavnog za metrologiju

u nacionalnoj fizičkoj laboratoriji u Teddingtonu.

Metrologija je nauka pomoću koje se mjere konstante.

I pitao sam ga o tome, rekao sam:

šta mislite o ovom padu u brzini svjetlosti između 1928 i 1945?

A on je rekao: "O Bože,

otkrio si najneprijatniju epizodu u istoriji naše nauke."

Rekoh dobro, mogla je brzina svjetlosti stvarno pasti i da bismo imali nevjerovatne implikacije da je tako.

A on će na to: "ne, ne, naravno da nije mogla stvarno pasti, to je konstanta!"

Pa kako onda objašnjavate činjenicu da su svi bili skoro otkrili

da ide mnogo sporije u tom periodu?

Da li je to zato što su krivotvorili rezultate da bi dobili ono što su drugi ljudi trebali da dobiju

i cijela stvar je upravo proizvedena u glavama fizičara?

"Mi ne volimo da kristimo riječ krivotvorenje."

rekoh, a šta vi više volite?

on odgovori: "mi radije to zovemo intelektualno fazno zaključavanje."

Dakle, ako se to dešavalo tada, kako možemo biti tako sigurni da se ne događa danas,

i da sadašnje vrijednosti nijesu proizvodi intelektualnog faznog zaključavanja?

A on će na to: "Ne, mi znamo da to nije slučaj."

Kako mi to možemo znati, pitao sam.

Odgovorio je: "Pa mi smo riješili problem". Upitah, kako?

On reče: "pa fiksirali smo brzinu svjetlosti po definiciji iz 1972".

Tako da se još uvijek mogu promijeniti.

Rekao je: "Da, ali nikad to nećemo saznati jer smo definisali metar u uslovima brzine svjetlosti

tako da su se jedinice promijenile sa njim".

Izgledao je vrlo zadovoljan, oni su riješili svoj problem.

Ali, rekoh, šta je onda sa Velikim G?

Grvaitaciona konstanta, poznata u struci kao Veliko G, što se piše velikim G.

Newtonova univerzalna gravitaciona konstanta koja je varirala za više od 1,3 posto u posljednjih nekoliko godina.

I izgleda da se razlikuje od mjesta do mjesta i od vremena do vremena.

On reče: "Pa postoji mogućnost grešaka, i nažalost postoje prilično krupne greške sa velikim G.

Zato upitah, šta ako se stvarno mijenja, možda se zaista mijenja?

A onda sam pogledao kako to oni rade: ono što se dešava je da oni vrše mjerenja u različitim laboratorijima,

dobiju različite vrijednosti različitim danima, a onda izvuku prosjek.

I onda u drugim laboratorijama širom svijeta učine isto

pa izlaze obično s vrlo različitim prosjecima.

A onda Internacionalni komitet za metrologiju se sataje svakih 10 godina ili tako nešto

i prosjeci iz laboratorija širom svijeta izađu sa vrijednostima Velokog G.

Ali šta ako je G zaista fluktuirajući? Šta ako je promijenjen?

Već postoji dokaz da se zapravo to mijenja tokom cijelog dana i tokom cijele godine.

Šta ako je zemlja, kao što se kreće kroz galaktičko okruženje, prošla kroz mrlje tamne materije?

ili drugih faktora okoline koji bi mogli to izmijeniti? Možda su se svi zajedno promijeniti.

Šta ako te greške idu gore zajedno i dolje zajedno?

Više od 10 godina sam pokušavao nagovoriti metrologe da pogledaju neobrađene podatke.

U stvari ja sada pokušavam da ih ubijedim da stave to na internet online,

sa datumima i aktuelnim mjerenjima,

i vidjeti ako su povezani, vidjeti jesu li svi gore u jednom trenutku, svi dolje u drugom.

ako je tako oni mogu fluktuirati zajedno i to bi nam reklo nešto vrlo, vrlo interesantno.

Ali niko nije to učinio, oni nijesu to učinili, jer G je konstanta.

Nema smisla u traženju promjena.

Vidite, ovdje je vrlo jednostavan primjer gdje dogmatska pretpostavka zapravo koči istraživanje.

Lično mislim da konstante mogu varirati vrlo značajno.

Dobro, u uskim granicama, ali sve mogu biti varirajuće.

I mislim da će doći dan kada će naučni časopisi poput Nature-a imati nedeljne izvještaje o konstantama

poput berzanskih izvještaja u novinama.

Ove nedelje je Big G je malo gore, cijena za elektron je na dolje, brzina svjetlosti stagnirala,

i tako dalje.

Dakle, to je jedno područje, samo jedno područje gdje mislim da bi manje dogmatskog razmišljanja moglo otvoriti stvari.

Jedno od najvećih područja je priroda uma,

to je najveći neriješeni problem, kao što je Graham upravo rekao.

Nauka prosto ne može da se nosi sa činjenicom da smo svjesni.

I ne može se nositi sa činjenicom da naše misli izgleda nijesu u našimm mozgovima.

Naša iskustva izgleda nijesu sva unutar mozga.

Vaša slika o meni ne izgleda da je u vašem mozgu.

Ipak, zvanični stav je da postoji mali Rupert negdje u vašoj glavi

i sve ostalo u ovoj sobi je u vašoj glavi.

Vaša iskustvo je u vašem mozgu.

Ja tvrdim da zapravo vizija uključuje vanjske projekcije slike,

ono što vidimo je u vašem umu, ali ne u vašoj glavi.

Naši umovi su prošireni izvan našeg mozga u jednostavnom činu percepcije.

Mislim da mi projektujemo slike koje vidimo i te slike dotiču ono u šta gledamo.

Ako gledam u vas otpozadi, a vi ne znate da sam tamo, mogu li uticati na vas?

Možete li osjetiti moj pogled?

Postoji mnogo dokaza da ljudi to mogu.

Osjećaj da smo gledani je vrlo često iskustvo,

i skorašnje eksperimentalno istraživanje utvrđuje da je to iskustvo stvarno.

Životinje, čini se, posjeduju to takođe.

Mislim da je to vjerojatno evoluiralo u kontekstu predator-plijen odnosa.

Životinje - žrtve koje mogu da osjete pogled predatora bi više preživljavale od onih koje to nijesu mogle.

To bi dovelo do potpuno novog načina razmišljanja o ekološkim odnosima između predatora i plijena,

kao i o prostiranju naših umova.

Ako pogledamo daleke zvijezde, mislim da se naši umovi pružaju u smislu da dodirnu zvijezde

i bukvalno se prostiru preko različitih astronomskih razdaljina.

To se ne dešava samo u našim glavama.

Sada se može činiti zapanjujuće da je ovo tema rasprave u 21. vijeku.

Mi znamo tako malo o našim vlastitim mislima da tamo gdje su naše slike

je vruća tema rasprava u okviru proučavanja svjesnosti baš sada.

Nemam vremena da se bavim sa više tih dogmi ali svaka od njih je pod znakom pitanja.

Ako ih neko dovede u pitanje, novi oblici istraživanja, nove mogućnosti se otvaraju.

I mislim ukoliko mi isputujemo ove dogme koje su dugo osujećivale nauku,

nauka će ponovo procvjetati. Doživjeće renesansu.

Ja sam potpuni vjernik u značaj nauke.

Proveo sam cijeli život kao naučni istraživač, cijelu svoju karijeru.

Ali mislim da pomicanjem izvan ovih dogmi može da se regeneriše.

Još jednom će postati interesantna i, nadam se, afirmisaće život.

Hvala vam.