Julie Mehretu: Politizirani Krajolici | Art21 "Extended Play"

Episode #252: Prikazana kako radi na dvije slike namijenjene izložbenom prostoru San Francisco Muzeja suvremene umjetnosti (SF Moma), Julie Mehretu rekontekstualizira povijest američkog krajobraznog slikarstva povezujući njegove inspirirajuće prikaze sa krutim realnostima koje nisu pokazane. „Što znači slikati krajolik i biti umjetnik u ovom političkom trenutku?“ pita se iz crkve u Harlemu koja nije u službi te koja je korištena kao njezin studio za ovaj projekt.

Referirajući se na načine na koje su krajolici bili politizirani tijekom povijesnih zbivanja- od nasilne ekspanzije američkog Zapada, kolonijalizacije, rata i abolicije, do bližih rasnih nemira i društvenih prosvjeda -- Mehretu započinje spajajući fotografije ovih događaja sa krajobraznim slikarstvom devetnaestog stoljeća. Apstrahirajući i digitalizirajući pomiješane forme, ona ispisuje dobivene slike na dva monumentalna platna, od kojih svaki obuhvaća osamsto četvornih stopa. Preko ovih podslika, Mehretu dodaje znakovne, kaligrafske poteze kistom, prije nego što sitotiskom ispiše dodatan, kompliciran sloj pikseliziranog prikaza. Suradnik Jason Moran, skladatelj i jazz pijanist, se pridružuje Mehretu u njezinom studiju da bi stvorio glazbeni aranžman inspiriran njezinim improvizacijskim procesom označavanja i brisanja.

Pomoću njihovih osobitih praksa, dvoje umjetnika stvaraju nove vizualne i zvukovne jezike u nadi procesiranja složene povijesti koja nas je dovela do sadašnjih trenutaka. Kao što Mehretu pojašnjava, slike postaju „vizualni neologizmi“, koji spajaju rad i izume prošlih umjetnika „kako bi adresirali kada jezik nije dovoljan.“

Slike pod nazivom HOWL , eon (I, II)" (2017), trenutno se mogu pogledati u SFMOMA atriju.

Slike i crteži Julie Mehretu odnose se na elemente mapiranja i arhitekture, dostižući kaligrafsku složenost nalikujući na nemirnu atmosferu i guste društvene mreže. Arhitektonsko renderiranje i zračne perspektive urbanih mreža ulaze u rad kao fragmenti, gubeći svoje realne specifičnosti i dovodeći u pitanje uska geografska i kulturna čitanja. Površine slika nalik vosku– oblikovane su tjednima i mjesecima u tankim prozirnim slojevima—imaju svjetlosnu toplinu i prostornu dubinu, sa formalnim kvalitetama svjetla i prostora, tim više su složene pomoću Mehretinih delikatnih prikaza vatre, eksplozije, i perspektiva u obje dvije i tri dimenzije. Njezin rad angažira povijest neobjektne umjetnosti—od Konstruktivizma do Futurizma—postavlja suvremena pitanja o odnosu između utopijskog impulsa i apstrakcije.

Više o umjetniku:
https://art21.org/artist/julie-mehretu/

CREDITS | Producer: Ian Forster. Interview: Ian Forster. Editor: Morgan Riles. Camera: John Marton. Sound: Michael Kelly. Artwork Courtesy: Julie Mehretu, Marian Goodman Gallery & SFMOMA. Music: Jason Moran & Jamo Publishing (SESAC). Additional Footage Courtesy: SFMOMA. Special Thanks: Sarah Rentz, Reynolda House Museum of American Art, Smithsonian American Art Museum & Damien Young.

"Extended Play" is supported, in part, by the New York City Department of Cultural Affairs in partnership with the City Council; Art21 Contemporary Council; and by individual contributors.

[Julie Mehretu: Politizirani Krajolici]

Ne postoji "krajolik"

Stvarni krajolik je politiziran kroz

događaje koji su se zbili na njemu.

I mislim da za mene općenito
nije moguće

ikada pomisliti
na američke krajolike

bez razmišljanja o kolonijalnoj povijesti

i kolonijalnom nasilju
te naracije.

Abolicionizam.

Građanski rat.

Pokret za emancipaciju.

Sve te društvene dinamike
dio su naracije,

o kojima ne govorimo u odnosu
na američko krajobrazno slikarstvo.

I što znači slikati krajolik

i pokušati biti umjetnik
u ovom političkom trenutku?

Boja u ovim slikama
zapravo izlazi iz

zamagljenih fotografija koje su
umetnute unutar podslika.

Sirene i plamenovi rasnih pobuna

su bile način da se u slike uklopi DNA

kako bi mogla reagirati sa
dublje pozicije.

Popet ću se i pogledati.

Da, uzbuđena sam.

[SMIJEH]

Kontaktirala me Marian Goodman

i rekla mi je da je SFMOMA
zainteresirana za ovo djelo

prije nego što je otvoren novi muzej .

Otišla sam nekoliko puta u San Francisco
posjetiti muzej.

Bila sam tamo, zureći u ovaj
golem, otvoren prostor,

na ova dva zida.

I počela sam razmišljati o
nacionalnim parkovima

i djelima američkog
krajobraznog slikarstva.

I posebice kada se sjetim

počinjem razmišljati o
umjetnicima Škole rijeke Hudson,

kao što su Edwin Church,

Thomas Cole,
Bierstadt,

zato što su uistinu obuhvatili ideju
pokreta prema zapadu.

Počela sam umetati zamagljene fotografije
u ove povijesne slike krajobraza.

Upravo prije emancipacije,

Američki starosjedioci Sierre
i zapadne granice bili su

potpuno uništeni ovim
ekspanzionističkim projektom.

Ono što je bilo zanimljivo
jest da

i uništenje a nedugo zatim
i očuvanje

mogu postojati na
istom geografskom krajoliku.

San Francisco je tada kao lokalitet

postao važan dio sudbine
izlaska na zapad.

[Jason Moran, skladatelj i pijanist]

[MEHRETU] Kako si?

Jason Moran mi je pisao nakon
što je vidio moje slike

i rekao je da su uspjeh.

Bila sam jako zainteresirana.

Stoga smo započeli
zajedno raditi ovdje

na vrlo opušten i otvoren način.

Zadivljujuće je slikati u crkvi.

Sve ovdje nekako odjekuje natrag,

kao energija
i svjesnost

i sve što se dogodilo ove godine
u mom osobnom životu,

s mojom djecom,
s onim što se dogodilo politički.

I sve se to prenijelo na ove slike.

[Svira električni glasovir]

Sva ova brutalna ubojstva crnačkog
stanovništva u ovoj državi

i Crno tijelo.

Trump-Hillary dinamika,

bilo je odurno tomu svjedočiti.

Bilo je nešto visceralno
u tome jeziku.

Kada čovjek govori tako strašne riječi
prema drugoj osobi,

to je duboko bolno.

Neugoda zbog toga što si osoba
koja živi i radi u SAD-u

pozicija je, mislim,
s koje su ove slike stvarane.

[Svira električni glasovir]

[JASON MORAN] Svaka soba definira

jedan ton, kao ton sobe.

Ton omogućuje rezoniranje.

I našao sam nešto od toga
u sniženoj A noti.

I počeo graditi oko toga

i onda, svako toliko,

pogledao bih kako Julie napreduje u
svom radu.

Tada sam polako počeo gledati na
svoj papir

ne kao na mjesto koje ima početak i kraj,

nego da bi se sve to moglo skladati
u drugačijim trenutcima.

Napravio sam maleni odsječak
dok si uklanjala dio.

[SMIJEH]

Napravio sam ti maleni dio to je kao
"Uklanjam to."

[MEHRETU SE SMIJE]

[MORAN] Amerika je zemlja koja je
još uvijek u adolescenciji.

Ne zna kako se nositi
sa svojim emocijama.

[SMIJEH]

Ne zna kako se nositi sa
svojom poviješću.

Ne želi kopati ispod zemlje
da dozna koji su artefakti tamo.

Jazz je, ja uvijek kažem,
bio takav oblik glazbe

kao model davanja do znanja
ljudima što se događa.

Uvijek je bilo tako.

[Svira električni glasovir]

I stoga smo snimili glazbu

da bi dokumentirali trenutak

i također podijelili trenutak.

[MEHRETU] Ja nastojim misliti o
slikanju u okviru

konstrukcije ili stvaranja slike.

Suočavanja sa stvarima za koje
nemamo odgovarajući jezik.

Počinjem misliti o njima kao o
vizualnim neologizmima.

Neologizam koji postoji kako bi adresirao
kada jezik nije dovoljan.

Kroz ponavljanje znaka,

postoji želja pokušaja
stvaranja nečeg novog.

U određenom trenutku, željela sam
dovesti elemente podslika na površinu,

da bi doživljaj gledanja bio i
dalje prostorno složen.

Kada gledate u ove slike,
one nisu razumljive.

Postoje trenutci kada one referiraju na
renesansne slike uskrsnuća

i drugi trenutci s osjećajem
digitalizacije.

Barem za mene,
one nisu nešto prema čemu osjećam

da u potpunosti mogu dati neki oblik artikulacije
onoga što se događa.

[Jazz glazba svira]

Volim Kaliforniju.

Postoji ta raskoš prema obali
i način na koji obala dopire do oceana.

Kada vozite prema Bay Area,
to je veličanstveno.

[Muzej suvremene umjetnosti San Francisca]

Osjećam da postoji sto drugih slika
koje želim napraviti

jer sam naučila toliko puno
stvarajući ove.

Neću pokušati uzeti pauzu
ili prestati raditi.

Postoji puno kreativnog momentuma
u završavanju ovih slika.

[Plješću i kliču]

Imam mnogo ideja koje želim istražiti

i uzbuđena sam zbog toga.