Kako mijenjanje vaše priče može promijeniti vaš život

Priče vam pomažu da shvatite vaš život -- ali kada su priče nepotpune ili vas krivo navode, možete zapeti umjesto da jasno vidite stvari. U ovom primjenjivom govoru, psihoterapeutkinja i savjetnica u kolumni, Lori Gottlieb, govori kako se osloboditi takvih priča koje si sami pričate tako što ćete postati vlastiti urednici i tako što ćete napisati svoju priču s drugog stajališta.

Počet ću tako što ću vam reći nešto
o e-mailu

kojeg sam vidjela u inboxu nedavno.

Imam poprilično neobičan inbox

zato što sam terapeutkinja

i pišem kolumnu za savjete koja se zove
"Dragi terapeutu",

tako da možete zamisliti što je to.

Mislim, pročitala sam tisuće veoma
osobnih pisama

stranaca iz cijelog svijeta.

I ova pisma idu od slomljenih srca
i gubitaka,

do prepirki s roditeljima
ili braćom i sestrama.

Čuvam ih u datoteci na svom laptopu,

koju sam nazvala "Problemi življenja".

Dakle, dobijem taj e-mail,
dobijem mnogo ovakvih e-maila,

i želim vas uvesti u svoj svijet
na trenutak

i pročitati vam jedno od ovih pisama.

Evo kako ide.

"Dragi terapeutu,

udana sam 10 godina

i stvari su išle dobro do prije
nekoliko godina.

Moj muž više nije htio sex
toliko često,

a sada jedva da ga i ima."

Vjerujem kako ovo niste očekivali.

(Smijeh)

"Pa, sinoć sam otkrila kako unazad
nekoliko mjeseci

potajno dugo telefonira navečer

sa ženom iz svog ureda.

Istražila sam je i prekrasna je.

Ne mogu vjerovati da se ovo događa.

Moj je otac imao preljub
s kolegicom s posla

kada sam bila mlada
i to je razorilo našu obitelj.

Ne trebam ni reći koliko sam shrvana.

Ako ostanem u ovom braku,

nikada više neću moći vjerovati mužu.

Ali ne želim da naša djeca
prolaze kroz rastavu,

dobivaju pomajku itd.

Što da napravim?"

Pa, što vi mislite da bi ona
trebala napraviti?

Da ste vi dobili ovo pismo,

možda biste pomislili
koliko je prevara bolna.

Ili kako je posebno bolno u ovom slučaju

zbog njezinog iskustva odrastajući
s takvim ocem.

I kao ja, vjerojatno biste osjećali
empatiju prema ovoj ženi

i možda biste imali i,

kako da ovo lijepo kažem,
nazovimo ih

"ne tako pozitivne"
osjećaje prema njezinom mužu.

To su stvari koje prolaze
i meni kroz glavu

kada čitam ovakva pisma u inboxu.

Ali stvarno moram biti pažljiva kada
odgovaram na ova pisma

jer znam kako je svako pismo koje dobijem
zapravo priča

napisana od strane određenog autora.

I kako postoji i druga verzija ove priče.

Uvijek postoji.

I ovo znam

zato što ako sam naučila išta kao
terapeut,

to je da smo svi nepouzdani pripovjedači
naših života.

Ja jesam.

Vi ste.

Kao i svatko koga poznate.

Što vam vjerojatno nisam trebala reći

zato što sada nećete vjerovati
mom TED govoru.

Gledajte, ne mislim kako namjerno
obmanjujemo.

Većina stvari koju mi ljudi kažu je
potpuno istinita,

ali s njihovog trenutnog stajališta.

Ovisno o tome što naglašavaju,
a što minimaliziraju,

što ostave, a što izbace,

što oni vide i žele da ja vidim,

pričaju priče na poseban način.

Psiholog Jerome Bruner ovo je
prekrasno opisao, rekao je:

"Ispričati priču znači, neizbježno,
zauzeti moralni stav".

Svi mi hodamo okolo s pričama
o našim životima.

Zašto su izbori napravljeni,

zašto su stvari krenule krivo,

zašto smo nekoga tretirali nekako,
zato što su zaslužili, naravno,

zašto nas je netko nekako tretirao,

iako, naravno, mi nismo zaslužili.

Priče su način na koji mi
dajemo smisao našim životima.

Ali što se dogodi
kada su priče koje pričamo

obmanjujuće, nepotpune ili
jednostavno krive?

Pa, umjesto da nam razjasne stvari,

ove nas priče drže ukopanima.

Pretpostavljamo kako naše okolnosti
oblikuju naše priče.

Ali ono na što neprestano nailazim
u svom radu

je kako se događa upravo suprotno.

Način na koji pričamo naše živote
oblikuje ono što oni postaju.

To je opasnost naših priča,

zato što nas zaista mogu uništiti,

ali isto tako i osnažiti.

Što to znači je da ako možemo
promijeniti naše priče,

možemo promijeniti i naše živote.

A danas vam želim pokazati kako.

Rekla sam vam kako sam terapeutkinja,

i stvarno jesam, nisam nepouzdani
pripovjedač.

Ali ako sam, recimo, u avionu,

i netko me pita što radim,

obično kažem kako sam urednica.

A ovo dijelom kažem zato što
ako kažem da sam terapeutkinja,

uvijek dobijem neku
neugodnu reakciju kao:

"Oh, terapeutkinja.

Hoćeš li me psihoanalizirati?"

A ja si mislim: "A: ne,

i B: zašto bih to napravila ovdje?

Da sam rekla kako sam ginekologinja,

biste li me upitali hoću li vam
pregledati zdjelicu?"

(Smijeh)

Ali glavni razlog zašto kažem
da sam urednica

je zato što je to istina.

Posao svih terapeuta je pomoći
ljudima da uređuju,

ali ono što je zanimljivo kod moje posebne
uloge kao Dragi terapeutu

je što kada ja uređujem, ne uređujem
samo za jednu osobu.

Nastojim naučiti cijelu grupu čitača
kako da uređuju

koristeći jedno pismo svaki tjedan
kao primjer.

Razmišljam o stvarima kao,

"Koji materijal je stran?"

"Kreće li se protagonist prema naprijed
ili se vrti u krug,

jesu li sporedni likovi bitni
ili su smetnja?"

"Ukazuju li elementi u radnji na temu?"

I ono što sam primjetila

je kako se priče većine ljudi vrte
oko dvije ključne teme.

Prva je sloboda,

a druga je promjena.

I kada uređujem,

to su teme od kojih polazim.

Pogledajmo slobodu na trenutak.

Naše priče o slobodi idu ovako.

Općenito vjerujemo

kako imamo ogromnu količinu slobode.

Osim kada dođe do nekog problema,

u kojem slučaju, odjednom, osjećamo
kako je uopće nemamo.

Mnogo priča je o tome kako
se osjećamo zarobljeno, zar ne?

Osjećamo se zatočeno našom
obitelji, našim poslovima,

našim vezama, našom prošlosti.

Ponekad sami sebe zatočimo pričama
o samokažnjavanju --

znam da svi znate ove priče.

Priča "Svačiji život je bolji nego moj",

zahvaljujući društvenim mrežama.

Priča "ja sam uljez",
priča "nevoljen/a sam",

priča "ništa nikad neće upaliti za mene",

"kada kažem, bok, Siri,
a ona ne odgovori,

to znači kako me mrzi".

Vidim vas, vidite, nisam jedina.

Žena koja mi je napisala to pismo,

ona se također osjeća zatočeno.

Ako ostane sa svojim mužem,
neće mu nikada više vjerovati,

a ako ode, njezina djeca će patiti.

Postoji crtić za koji mislim
da je savršen primjer

onoga što se događa u ovim pričama.

Crtić pokazuje zatvorenika kako
trese rešetke,

očajnički pokušavajući izaći.

Ali s desne i s lijeve strane je otvoreno.

Nema rešetki.

Zatvorenik nije u zatvoru.

To je većina nas.

Osjećamo se potpuno zatočenima,

zapetima u našim
emocionalnim ćelijama.

Ali ne zaobiđemo rešetke da
dođemo do slobode

zato što znamo kako postoji kvaka.

Sloboda dolazi s odgovornošću.

I ako preuzmemo odgovornost
za našu ulogu u priči,

možda ćemo se morati promijeniti.

A to je druga česta tema koju vidim
u našim pričama: promjena.

Te priče zvuče ovako:

osoba kaže: "Želim se promijeniti".

Ali ono što zapravo misle je:

"Želim da se drugi lik u priči promjeni".

Terapeuti opisuju ovu dilemu ovako:

"Da kraljica ima muda bila bi kralj".

Mislim --

(Smijeh)

Nema smisla, zar ne?

Zašto ne bismo htjeli da se protagonist,

koji je junak priče, promijeni?

Pa, možda zato što promjena,

čak i veoma pozitivna promjena,

uključuje nevjerojatnu količinu gubitka.

Gubitak poznatog.

Čak i ako je poznato neugodno
ili potpuno jadno,

barem znamo likove, okolinu i radnju,

sve do ponavljajućih dijaloga
u ovoj priči.

"Nikad ne pereš veš!"

"Ja sam zadnji puta!"

"Stvarno? Kada?"

Postoji nešto utješno

kada točno znamo kako će se
priča odvijati

svaki pojedini put.

Pisati novo poglavlje znači
upustiti se u nepoznato.

To je kao da gledate u praznu stranicu.

I kao što će vam svaki pisac reći,

nema ništa strašnije od prazne stranice.

Ali evo u čemu je stvar.

Jednom kada uredimo našu priču,

sljedeće poglavlje jednostavnije je
za napisati.

U našoj kulturi toliko pričamo o
upoznavanju sebe.

Ali dio upoznavanja sebe je
prestati poznavati sebe.

Otpustiti verziju one priče
koju ste si govorili

kako biste živjeli svoj život,

a ne one priče koju ste si govorili

o svom životu.

I to je način na koji obiđemo te rešetke.

Želim se vratiti na ženino pismo,
na preljub.

Pitala me što bi trebala učiniti.

Imam riječ koja mi je zalijepljena
u uredu:

ultrakrepidarijanizam.

Navika davanja savjeta ili mišljenja koji
su izvan nečijeg znanja ili sposobnosti.

Odlična riječ, zar ne?

Možete je koristiti u raznim kontekstima,

sigurna sam da ćete je koristiti
nakon ovog TED govora.

Ja je upotrebljavam zato što me podsjeća
da kao terapeutkinja

mogu ljudima pomoći posložiti
ono što žele napraviti,

ali ne mogu donijeti
životne odluke za njih.

Samo vi možete napisati vašu priču,

a sve što trebate su neki alati.

Ono što želim napraviti

je da želim da uredimo pismo ove žene
zajedno, upravo ovdje,

kao primjer da vam pokažem kako
svi možemo izmijeniti naše priče.

I želim započeti tako što ću vas zatražiti

da razmislite o priči koju
trenutno sami sebi govorite,

a koja možda nije dobra za vas.

Može biti o nekoj okolnosti
u kojoj se nalazite,

može biti o osobi u vašem životu,

može čak biti i o vama.

I želim da pogledate sporedne glumce.

Tko su ljudi koji vam pomažu

da podržite krivu verziju ove priče?

Na primjer, da je žena
koja mi je napisala ovo pismo

rekla prijateljima o tome,

oni bi joj vjerojatno ponudili ono
što se naziva "idiotsko suosjećanje".

U idiotskom suosjećanju idemo uz priču,

kažemo: "Imaš pravo, to nije pošteno".

Kada nam prijatelj/ica kaže kako nije
dobio/la željeno promaknuće,

iako znamo kako se ovo dogodilo
nekoliko puta ranije

zato što ne uloži trud,

a vjerojatno i krade uredske zalihe.

(Smijeh)

Kažemo: "Da, u pravu si, budala je",

kada nam prijateljica kaže
kako je dečko prekinuo s njom,

iako znamo kako postoje određeni načini

na koje se ona ponaša u vezama,

kao što su neprestano slanje poruka
ili kopanje po ladicama

koji dovode do ovog ishoda.

Vidimo problem, to je kao

da izbije tučnjava u svakom kafiću
u koji idete,

možda je problem u vama.

(Smijeh)

Kako bismo postali dobri urednici,
moramo ponuditi mudro suosjećanje,

ne samo našim prijateljima, nego i nama.

To je ono što se naziva --
mislim kako je službeni izraz --

"davanje suosjećajnih bombi istine".

A ove bombe istine jesu suosjećajne

zato što nam pomažu da vidimo
što smo izostavili iz priče.

Istina je

kako ne znamo ima li muž ove žene aferu,

ili zašto se njihov seksualni život
promijenio prije dvije godine,

ili o čemu su zapravo ti pozivi
kasno u noć.

I može biti kako zbog njezine povijesti,

ona piše popularnu priču o izdaji,

ali je zapravo nešto drugo

što mi ne dopušta, u svom pismu,

a možda ni samoj sebi, da vidi.

Kao tip koji polaže Rorschachov test.

Svi znate što je Rorschachov test?

Psiholog vam pokaže mrlje tinte,
izgledaju ovako,

i pita: "Što vidite?"

Tako da tip pogleda
u tu mrlju tinte i kaže:

"Pa, definitivno ne vidim krv".

A ispitivač kaže:

"U redu, recite mi što još
definitivno ne vidite".

U pisanju ovo se naziva stajalište.

Što pripovjedač ne želi vidjeti?

Želim vam pročitati još jedno pismo.

Ide ovako.

Dragi terapeutu,

trebam pomoć sa svojom ženom.

U zadnje vrijeme je smeta sve što radim,

čak i male stvari kao što je
buka koju radim dok žvačem.

Za doručkom

sam primjetio kako mi potajno pokušava
staviti više mlijeka u pahuljice

kako ne bi bile toliko hrskave".

(Smijeh)

"Osjećam kao da me kritizira otkako mi je
otac preminuo prije dvije godine.

Bio sam jako blizak s njim

a njezin je otac umro dok je bila mlada,

tako da se ne može poistovjetiti
s tim što ja prolazim.

Postoji prijateljica na poslu

čiji je otac umro prije nekoliko mjeseci
i koja razumije moju tugu.

Da barem mogu pričati sa ženom kao
što pričam s prijateljicom,

ali osjećam kao da me jedva podnosi.

Kako da dobijem svoju ženu natrag?"

OK.

Ono što ste vjerojatno zaključili

je kako je to ista priča koju sam vam
ranije pročitala,

samo ispričana s točke gledišta
drugog pripovjedača.

Njezina priča bila je o mužu koji vara,

njegova priča o ženi koja ne razumije
njegovu tugu.

Ali ono što je nevjerojatno je to što
uz sve razlike

ono o čemu su obje ove priče je
želja za povezivanjem.

I ako možemo nadići pripovijedanje
u prvom licu

i napisati priču iz perspektive
drugog lika,

odjednom drugi lik postaje suosjećajniji

i radnja se otvara.

To je najteži korak u postupku uređivanja,

ali također i trenutak
gdje počinje promjena.

Što bi se dogodilo
kada biste uzeli vašu priču

i napisali je sa stajališta druge osobe?

Što biste sada vidjeli iz
ove šire perspektive?

Zato kada vidim ljude koji su u depresiji,

ponekad kažem:

"Nisi najbolja osoba za razgovarati
o sebi u ovom trenutku",

zato što depresija iskrivljuje naše priče
na veoma poseban način.

Sužava nam perspektive.

Isto je i kad se osjećamo usamljeno,
povrijeđeno ili odbačeno.

Stvaramo svakakve priče

iskrivljene kroz veoma usku leću

kroz koju nismo ni svjesni da gledamo.

A tada postajemo naši vlastiti
prenositelji lažnih vijesti.

Moram vam nešto priznati.

Ja sam napisala muževu verziju pisma
koje sam vam pročitala.

Nemate pojma koliko sam vremena potrošila

dvoumeći se između pahuljica
i tortilja čipsa.

Napisala sam ga na temelju
svih drugih priča

koje sam vidjela tijekom godina,

ne samo u mojoj terapeutskoj praksi,
nego i u mojoj kolumni.

Kada se dogodi

da dvoje ljudi koji su uključeni
u istu situaciju

pišu meni bez znanja onog drugoga,

i ja imam dvije verzije iste priče

u mom inboxu.

To se stvarno događalo.

Ne znam koja je druga verzija
ženinog pisma,

ali znam ovo:

ona je mora napisati.

Zato što uz odvažno uređivanje

napisat će precizniju verziju
svog pisma koje je meni napisala.

Čak i da njezin muž ima nekakvu aferu --

a možda i ima --

trenutno ne mora znati koja je radnja.

Zato što uz pomoć samog uređivanja

imat će puno više mogućnosti za ono što
ta radnja može postati.

Nekad se dogodi da vidim ljude koji
su stvarno zapeli

i stvarno investiraju u tu zakočenost.

Zovemo ih ljudima koji se žale
i odbijaju pomoć.

Sigurna sam kako znate ovakve ljude.

To su ljudi koji kada im pokušate
dati prijedlog,

odbiju ga s "Da, ne,
to neće upaliti zato što..."

"Da, ne, to je nemoguće zato što
ne mogu to napraviti".

"Da, stvarno želim više prijatelja,
ali ljudi su tako naporni."

(Smijeh)

Ono što stvarno odbacuju

je uređivanje nihove priče
tuge i zakočenosti.

I tako, ovim ljudima
pristupam drugačije.

I ono što napravim je
da kažem nešto drugo.

Kažem im:

"Svi ćemo umrijeti".

Sigurno vam je sada drago
što nisam vaš terapeut.

Zato što me pogledaju

na način na koji me vi sada gledate,

totalno zbunjeni.

Ali onda im objasnim kako postoji priča

koja se na kraju piše o svima nama.

A zove se osmrtnica.

I kažem kako umjesto da budemo autori
vlastite nesreće,

imamo priliku oblikovati ove priče
dok smo još živi.

Možemo biti junaci, a ne žrtve
u našim pričama,

možemo izabrati što ide na sljedeću
stranicu koja je u našim umovima

i oblikuje našu stvarnost.

Kažem im kako je život vezan za odluke
koje ćemo priče poslušati,

a koje ćemo urediti.

I kako je vrijedno truda
proći kroz reviziju,

zato što nema ništa važnije za
kvalitetu naših života

od priča koje si mi pričamo o njima.

Kažem da kada dođe do priča
o našim životima,

trebamo ciljati na vlastitu
Pulitzerovu nagradu.

Većina nas nije netko od tih ljudi
koji se žale a ne žele pomoć,

ili barem ne želimo vjerovati da jesmo.

Ali je to uloga u koju je vrlo lako upasti

kada se osjećamo nervozno,
ljuto ili ranjivo.

Tako da sljedeći put
kada se borite s nečim,

zapamtite,

svi ćemo umrijeti.

(Smijeh)

I onda izvucite svoje alate

i zapitajte se:

Kakva želim da bude moja priča?

A onda idite i napišite vaše remek-djelo.

Hvala.

(Pljesak)