Mikko Hypponen: Tri tipa mrežnog napada

Stručnjak za kriminal na Internetu Mikko Hypponen pojašnjava nam tri tipa mrežnog napada na našu privatnost i podatke - a samo dva se smatraju kriminalom. "Vjerujemo li slijepo svakoj budućoj vladi? Jer svako pravo kojega se odreknemo, odrekli smo se zauvijek."

Tijekom 1980-tih

u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj,

ako ste posjedovali pisaći stroj,

vlada je tražila da ga registrirate.

Morali ste evidentirati

običnu stranicu teksta

koja je izišla iz pisaćeg stroja.

To se činilo kako bi vlada

mogla pratiti odakle tekstovi potječu.

Ako bi otkrili dokument

koji je sadržavao pogrešne misli,

mogli su ući u trag

onome tko je stvorio tu misao.

Mi na Zapadu

nismo mogli razumjeti kako je netko to mogao,

koliko je to ograničavalo slobodu govora.

Mi nikada ne bismo učinili takvo što

u našim vlastitim zemljama.

Ali danas, 2011.,

ako idete kupiti laserski pisač u boji

bilo kojeg vodećeg proizvođača

i ispišete stranicu,

taj će ispis imati

diskretne žute točkice

ispisane na baš svakoj stranici,

s obrascem koji tu stranicu čini jedinstvenom

u odnosu na Vas i Vaš pisač.

To se događa

nama danas.

I čini se da nitko ne pravi problem oko toga.

To je primjer

načina

na koje naše vlade

rabe tehnologiju

protiv nas, građana.

I to je jedan od tri glavna izvora

problema na mreži danas.

Ako pogledamo što se doista događa na Internetu,

možemo klasificirati napade prema napadačima.

Imamo tri glavne skupine.

Imamo mrežne kriminalce.

Ovdje imamo g. Dimitrija Golubova

iz Kijeva u Ukrajini.

Motive mrežnih kriminalaca

lako je razumjeti.

Ti tipovi zarađuju novac.

Koriste mrežne napade

da zarade puno novca,

puno, puno novca.

Imamo i nekoliko slučajeva

mrežnih milijunaša, multimilijunaša,

koji su zaradili svojim napadima.

Ovo je Vladimir Čačin iz Tartua u Estoniji.

Ovo je Alfred Gonzalez.

Ovo je Stephen Watt.

Ovo je Bjorn Sundin.

Ovo je Matthew Anderson, Tariq Al-Daour

i tako dalje, i tako dalje.

Ti tipovi

zarađuju bogatstvo na mreži,

ali ga zarađuju na nezakonit način

koristeći bankovne trojance

kako bi krali novac s naših bankovnih računa

dok mi obavljamo internetsko bankarstvo,

ili pomoću programa za bilježenje pritisnutih tipki

kojima prikupljaju podatke o našim kreditnim karticama

dok obavljamo internetsku kupnju sa zaraženog računala.

Tajna služba SAD-a

blokirala je prije dva mjeseca

bankovni račun u Švicarskoj

ovog gospodina, Sama Jaina,

a na tom je računu bilo 14,9 milijuna dolara,

u trenutku blokade.

G. Jain je u bijegu;

nitko ne zna gdje je.

Tvrdim da je danas već vjerojatnije

da će bilo tko od nas

postati žrtvom mrežnog kriminala

nego žrtvom kriminala u stvarnom svijetu.

I sasvim je očito

da će se stvari samo pogoršati.

U budućnosti, većina zločina

odvijat će se na Internetu.

Drugu glavnu skupinu napadača

koju danas promatramo

ne motivira novac.

Motivira ih nešto drugo --

motiviraju ih prosvjedi,

mišljenja,

motivira ih humor.

Skupine poput Anonymous

ojačale su tijekom posljednjih 12 mjeseci

i postale glavni igrač

na području mrežnih napada.

To su, dakle, tri glavna napadača:

kriminalci koji to čine radi novca,

hakerski aktivisti kao Anonymous

koji to čine iz bunta,

ali posljednja skupina su nacionalne države,

vlade koje provode napade.

I tada promatramo slučajeve

poput slučaja DigiNotar.

Ovo je najbolji primjer onoga što se događa

kad vlade napadaju

svoje vlastite građane.

DigiNotar je tvrtka koja izdaje certifikate,

iz Nizozemske --

zapravo, bila je.

Otišla je u stečaj

prošle jeseni

jer je bila žrtvom hakiranja.

Netko je provalio

i temeljito ih hakirao.

Upitao sam prošli tjedan,

na sastanku s predstavnicima nizozemske vlade,

pitao sam jednog od vođa tima

misli li on da je vjerojatno

da je netko poginuo

kao posljedica hakiranja DigiNotara.

Odgovorio mi je pozitivno.

Pa kako to ljudi pogibaju

kao posljedica ovakvog hakiranja?

DigiNotar je ovlašteni certifikator.

Prodaju certifikate.

Što činimo s certifikatima?

Trebate certifikat

ako imate Internetske stranice koje koriste https,

SSL enkripcijski servis,

servise poput Gmail-a.

Svi mi, ili velik broj nas,

koristimo Gmail ili nekog od konkurenata,

ali su te usluge naročito popularne

u totalitarnim državama

poput Irana,

gdje disidenti

koriste strane usluge poput Gmail-a

jer znaju da im više mogu vjerovati nego lokalnim uslugama,

a i šifrirani su pri SSL povezivanju,

pa lokalne vlade ne mogu njuškati

po njihovim diskusijama.

Odnosno mogu, ako hakiraju stranog certifikatora

i izdaju lažne certifikate.

I upravo se to dogodilo

u slučaju DigiNotar-a.

A što je s arapskim proljećem

i onime što se događalo, na primjer, u Egiptu?

U Egiptu su

pobunjenici opljačkali stožer

egipatske tajne policije

u travnju 2011.,

i pri pljački su pronašli gomilu dokumenata.

Među tim dokumentima je bio

i fascikl "FINFISHER."

U tom su fasciklu bile bilješke

kompanije sa sjedištem u Njemačkoj

koja je egipatskoj vladi prodala

kolekciju alata

za presretanje komunikacija --

na masovnoj osnovi --

građana te zemlje.

Prodali su te alate

egipatskoj vladi za 280.000 eura.

Upravna zgrada te kompanije je baš ovdje.

Znači, zapadne vlade

totalitarnim vladama daju alate

koje koriste protiv vlastitih građana.

Ali zapadne vlade isto čine i sebi.

Na primjer, u Njemačkoj,

prije samo nekoliko tjedana

otkriven je takozvani Scuinst Trojan,

trojanac

koji dužnosnici njemačke vlade

koriste za istraživanje vlastitih građana.

Ako ste osumnjičeni u kaznenom postupku,

očigledno je da će vam prisluškivati telefon.

Ali danas idu i dalje od toga.

Prisluškivat će vašu Internet vezu.

Koristit će alate poput Scuinst Trojana

kako bi zarazili vaše računalo trojancem,

što im omogućuje

praćenje svih vaših komunikacija,

slušanje vaših mrežnih diskusija,

prikupljanje vaših lozinki.

Kada dublje razmislimo

o ovakvim stvarima,

očit odgovor ljudi bi mogao biti da,

"Dobro, to je loše,

ali to me se ne tiče jer ne kršim zakon.

Zašto da to mene brine?

Ništa ne skrivam."

A to je argument,

koji nema smisla.

Privatnost se podrazumijeva.

Privatnost nije predmet diskusije.

Nije riječ o dilemi

između privatnosti

i sigurnosti.

Riječ je o pitanju slobode

i pitanju kontrole.

I dok možda vjerujemo našim vladama

sada, baš ovdje, 2011.,

svako pravo kojega se odreknemo, izgubit ćemo zauvijek.

I zar vjerujemo, zar slijepo vjerujemo,

svakoj budućoj vladi,

nekoj vladi koja će vladati

i za 50 godina?

To su pitanja

o kojima moramo brinuti u sljedećih 50 godina.