Žalovanje i ljubav u životinjskom carstvu

Od žalujućih orki do slonova pod stresom, biološka antropologinja Barbara J. King je posvjedočila žalovanju i ljubavi u životinjskom carstvu. U svom govoru iznosi dokaze zašto vjeruje da mnoge životinje imaju kompleksne emocije i preporučuje načine kako se etički odnositi prema njima -- čak i dok ih jedemo. "Životinje ne žaluju jednako kao i mi, ali to ne znači da njihovo žalovanje nije stvarno. Stvarno je, živo je, i možemo ga vidjeti ako to želimo."

Htjela bih s vama podijeliti priču
o orki nazvanoj Tahlequah.

Tahlequah je također znanstvenicima
poznata pod imenom J35,

jer pliva s jatom J u Sališkom moru.

To je more uz Britansku Kolumbiju
i saveznu državu Washington.

Prošle godine, u srpnju 2018. godine

već je bila u kasnom razdoblju trudnoće
koja traje 17 mjeseci,

i znanstvenici su bili uzbuđeni

jer unazad tri godine nijedno
mladunče nije preživjelo u jatu.

Orke su poznate i kao kitovi ubojice.

Poprilično su društvene
i inteligentne životinje.

I znanstvenici su zainteresirani
za njihovo ponašanje

jer u svojim društvenim mrežama
dijele svoje navike, informacije,

čak i osjećaje.

Oni su prava razvijena kultura oceana.

Ali ovo jato ima problem.

Kraljevski losos kojeg orke
obožavaju nestaje iz regije

dok se javlja onečišćenje.

24. srpnja Tahlequah je porodila
žensko mladunče

i znanstvenici su bili
uzbuđeni zbog ovoga.

Nažalost, istog dana,
zapravo ubrzo nakon rođenja,

mladunče je umrlo.

Ono što se desilo nakon toga
uzdrmalo je ljubitelje životinja

diljem svijeta.

Tahlequah nije dopustila da njeno
mladunče potone u dubine vode.

Držala ju je na svom tijelu
i plivala s njom.

Ako bi pala, zaronila bi i spasila je,

boreći se protiv morskih struja
kako bi to učinila.

Takvo ponašanje se održalo

17 dana

i za to vrijeme preplivala je
preko 1000 kilometara.

U jednom trenutku, pustila je
da njeno mladunče potone u vodu.

Danas Tahlequah i dalje pliva s jatom J,

a njeno žalovanje mi je i dalje dirljivo.

I mislim da je riječ "žalovanje"
ispravno iskorištena ovdje.

Vjerujem da je žalovanje ispravna riječ

zbog brojnih životinja
koje oplakuju mrtve.

Oni su prijatelji, partneri ili rod.

Ovakvi vidljivi znakovi,
bihevioralni znakovi,

nam govore o emotivnom stanju životinje.

Zadnjih sedam godina

radila sam na dokumentiranju
primjera žalovanja u životinja;

u ptica, sisavaca,

u pripitomljenih i divljih životinja,

i vjerujem da životinje žaluju.

Razlog zašto to govorim na ovaj način je

jer vam moram priznati

da se svi znanstvenici ne slažu sa mnom.

Dio razloga zašto, mislim

da je zbog jedne riječi na slovo A.

Ta riječ je antropomorfizam,

i povijesno, ta riječ je otežavala

prepoznavanje emocija u životinja.

Antropomorfizam je projekcija
naših sposobnosti ili emocija

na druge životinje.

Svi mi možemo naći primjer za to.

Recimo da imamo prijatelja koji nam kaže,

"Moja mačka razumije sve što kažem."

Ili "Moj pas je presladak.

Ovo jutro je pretrčao cijelo
dvorište do vjeverice

i znam da se samo hoće igrati."

Možda.

Možda i ne.

Skeptična sam kod ovakvih izjava.

Ali žalovanje životinja je drugačije,

jer u tom slučaju ne pokušavamo
pročitati životinjski um.

Tražimo vidljive znakove
njihovog ponašanja

i pokušavamo ih
interpretirati te razumjeti.

Često te ideje znanstvenici odbace

i kažu mi,

"Gledaj, možda je životinja pod stresom,

ili je životinja zbunjena

jer je njezina rutina poremećena."

Ali mislim da ovaj strah od
antropomorfiziranja

otežava naše zaključivanje.

A zaključak je taj da
životinje mogu brinuti jedna o drugoj,

možda čak i voljeti jedna drugu.

Kad to čine,

onaj koji preživi može biti
duboko pogođen smrću.

Istina je da

ako niječemo kontinuitet evolucije,

propuštamo prihvatiti dio sebe.

Da, vjerujem da životinje žaluju.

I također mislim da ako
to uspijemo prihvatiti,

možemo učiniti ovaj
svijet boljim za životinje,

nježnijim za životinje.

Imam nekoliko primjera
žalovanja životinja.

Počet ću od Kenije.

U Keniji živi slonica Eleanor

koja je jednog dana ozlijedila nogu

i pala.

Vidite s lijeve strane

da je druga slonica, Grace, odmah došla

i pomoću surle počela ju je dizati,

pokušavajući je podići na noge.

I uspjela je,

ali je Eleanor opet pala.

U tom trenutku je Grace bila
vidljivo pod stresom,

pomicala je tijelo i rikala.

Eleanor je opet pala,

i nažalost, umrla.

S desne strane vidite
slonicu Maui iz druge obitelji,

koja je došla nakon smrti
i ostala uz tijelo.

Održala je bdijenje, i čak se nad tijelom

ljuljala od stresa.

Znanstvenici koji proučavaju slonove

su promatrali Eleanorino tijelo

sedam dana.

U tih sedam dana

došlo je niz slonova

iz različitih obitelji.

Neki su bili radoznali,

ali ponašanje drugih

stvarno mislim da se treba
nazvati žalovanjem.

Kako žalovanje izgleda?

Može biti ljuljanje, kao što
sam spomenula, kod stresa.

Može biti i povlačenje iz društva,

kada se životinja odvoji od ostalih

i bude sama,

ili problemi s prehranom i spavanjem,

ponekad depresivni stav ili vokalizacija.

Nama koji ovo izučavamo
mnogo pomaže ako znamo

kako se preživjele životinje
ponašaju prije smrti

i poslije smrti,

jer to smanjuje greške u
interpretaciji ponašanja.

Objasnit ću vam ovo

primjerom dviju patki
nazvane Harper i Kohl.

Sad smo prešli na ptice.

Harper i Kohl su odrasli
na "foie gras" farmi

i okrutno se postupalo njima.

"Foie gras" farme prisilno hrane perad.

To dovodi do ozljeda tijela
te i do poremećenog duha.

Sva sreća, spasila ih je jedna farma
utočište u saveznoj državi New York.

Unutar četiri godine bilo im je bolje
i brzo su postali prijatelji.

Često su zajedno išli do
malog jezera na imanju.

Kohl je počeo imati teške bolove u nozi

i ljudima s farme je bilo jasno da
ga moraju humano eutanizirati,

to su i učinili.

Ono što su ljudi s farme
dobro napravili je

da su doveli Harpera da vidi tijelo.

Prvo je Harper došao, gurkao
tijelo svog prijatelja,

i onda je legao preko njega,

tako je ostao više od sat vremena.

Imao je teško razdoblje

sljedećih nekoliko tjedana.

Došao bi do jezera gdje je išao s Kohlom

i nije htio druge prijatelje.

Nakon dva mjeseca je i on umro.

Sretna sam što mogu reći

da ne završi svako
žalovanje životinja smrću.

Prošlo ljeto letjela sam u Boston
posjetiti svoju kćer Sarah.

Bila sam s mužem Charlijem.

Trebala mi je pauza od posla.

Ali podlegla sam i provjeravala emailove.

Znate kako to ide.

Naišla sam na poruke o
odbačenom magarcu.

Kao antropolog, obično ne
očekujem takve poruke,

ali dospjela je do mene i drago mi je.

Magarica nazvana Lena je otišla
na drugu farmu utočište,

u Alberti, u Kanadi,

i kao jedini magarac tamo

imala je problem kod stvaranja prijatelja.

S vremenom se sprijateljila sa starijim
konjem nazvanim Jake,

i godinama su bili nerazdvojni.

Razlog zašto je ovaj email došao,
je jer se konj Jake u 32. godini

teško razbolio i morali
su ga eutanizirati

te se ovo počelo događati.

Ovo je Lena, stoji na Jakeovom grobu.

Nije htjela ući u štalu po noći.
Nije htjela jesti.

Nije htjela piti.

Kopitima je tapkala po grobu
i njakala nesretno,

stajala je tamo.

Razgovarali smo i razmišljali.

Što učiniti s ovakvom životinjom?

Razgovarali smo o potrebnom vremenu,

o dodatnoj ljubavi i
pažnji od strane ljudi

i poticanju da stekne nove prijatelje.

I tu se njena sudbina razlikuje od
sudbine patka Harpera,

ona je upoznala nove prijatelje,

i ljudi s farme su nam poslali
poruku da je sve u redu.

Nekada znanstvenici zamjene opservaciju

hormonskom analizom.

Na primjer, grupa znanstvenika u Bocvani,

uzeli su izmet babuna i
usporedili dvije grupe.

Prva grupa su bile ženke
koje su vidjele napad grabežljivca

i izgubile nekoga u tom napadu.

Druga grupa su ženke koje su
vidjele napad grabežljivca,

ali nisu nikoga izgubile.

Razina hormona stresa je bila
mnogo veća u prvoj grupi.

Radi se o tome

da ih znanstvenici nisu nazvali
samo "babuni pod stresom",

nego su ih nazvali "žalujući babuni"

zbog opservacije koju su napravili.

Na primjer, majka i kćer su
bile izrazito bliske,

i kćer je ubio lav.

Majka se sklanja od svojih prijatelja,

od lanca timarenja,
i sama je sa sobom tjednima,

žaluje

i polako se oporavlja.

Znači, imamo babune koji žale.

Hoće li nam znanstvenici jednog dana
spominjati pčele koje žaluju?

Hoćemo li čuti o žabama koje žaluju?

Ne vjerujem, a mislim da je
razlog to što životinje trebaju

odnos jedan na jedan kako bi se to desilo.

Znam da su i okolnosti i osobnost bitne.

Dokumentirala sam mačke i pse koji žaluju,

naše najčešće suputnike,

ali sam pričala i sa ženom
kojoj je smetalo

što njen pas ne žaluje.

Rekla mi je, "Jedan pas u kući je umro.

Drugi pas nije zabrinut zbog toga.

Što nije u redu s njim?"

(Smijeh)

I dok sam je slušala,

shvatila sam da je taj pas
sad jedina životinja u kućanstvu,

i što se njega tiče, to je odlična vijest.

Tako da su okolnosti bitne.

Svakako životinje neće žalovati

onako kako mi žalimo.

Mi ljudi smo kreativni.

Mi se obojimo žalovanjem,
plešemo žalovanje,

pišemo naše žalovanje.

Također žalimo za ljudima
koje nikad nismo upoznali,

iz drugih mjesta i vremena.

To sam osjetila kada sam posjetila Berlin

i stajala pred spomenikom Holokaustu.

Životinje ne žaluju kao mi,

ali to ne znači da njihovo
žalovanje nije stvarno.

Stvarno je, živo je

i možemo ga vidjeti ako želimo.

Izgubila sam oba roditelja.

Izgubila sam prijatelja
u mladosti, umro je od AIDS-a.

Vjerujem da je većina vas nekoga izgubila.

Pronašla sam utjehu,

spokoj, znajući da nismo
jedina bića na Zemlji

koja osjete ljubav i žalovanje.

I mislim da je to bitno.

Također mislim da možemo i više učiniti,

možemo shvatiti da žalovanje u životinja

može pomoći nama
i može pomoći životinjama.

To se desilo s Tahlequah,

jer su SAD i Kanada užurbano
počele raspravljati

o tome kako pomoći orkama,

kako vratiti kraljevske losose

i kako pomoći oko onečišćenja vode.

Također možemo vidjeti
da je žalovanje stvarno,

postoje mnoge daljnje mogućnosti u ideji

da su osjećaji životinja raznovrsni.

Možemo promatrati sreću, tugu, čak i nadu.

Ako to možemo,

možemo razmišljati
o svijetu na ovakav način.

Možemo gledajući orke i reći,

znamo da žaluju, znamo da imaju osjećaje,

i možemo odbiti zatvarati ih
u male prostore u parkovima

i tjerati ih da izvode trikove
zbog naše razonode.

(Pljesak)

Hvala vam.

Možemo gledati slonove
i reći, da, oni žaluju,

i možemo se potruditi oko
borbe protiv lova na trofeje

i krivolova.

(Pljesak)

Hvala vam.

Možemo pogledati naše
najbliže rođake majmune,

znamo da žaluju, znamo da imaju osjećaje,

i ne zaslužuju biti primorani

biti dio invazivnih
biomedicinskih eksperimenata,

i to godinama.

I znate...

(Pljesak)

patke Harper i Kohl
su nam također nešto pokazale.

Pomogle su nam da spojimo točke
i shvatimo da ono što jedemo

utječe na način kako životinje žive.

I ne mislim samo na "foie gras"
i samo na patke.

Možemo razmišljati i o svinjama,
pilićima i kravama na farmama,

znam da možemo.

Mogu vam reći da znanost potvrđuje
da ove životinje također imaju osjećaje.

Svaki put kada odaberete biljnu hranu,

pridonosite smanjenju patnje
koje te životinje osjete.

(Pljesak)

Da, vjerujem da životinje žaluju.

Vjerujem da osjete ljubav

i mislim da je vrijeme da mi ljudi

prihvatimo da nismo jedini
koji su sposobni za to.

Kada to spoznamo,

imat ćemo priliku učiniti svijet
boljim za životinje,

nježniji, ljepši svijet,

a usput ćemo možda spasiti i sebe.

Mnogo vam hvala.

(Pljesak)

Hvala vam. Hvala vam.

(Pljesak)