Prestanite biti promatrač svog vlastitog života

"Život ne ide od točke A do točke B - kompliciraniji je od toga", kaže legenda jedrenja Tracy Edwards. U ovom inspirirajućem govoru priča o svom putu od nepodobne tinejdžerice do skipera prve cjelovito ženske posade u najtežoj utrci svih oceana, te o tome kako danas pomaže mladim ljudima diljem svijeta da također ostvare svoje snove.

Biti u mogućnosti
navigirati je poseban dar

i ne postoji ništa slično.

Ne postoji veća satisfakcija
nego napustiti luku

znajući da mogu odvesti
svoju ekipu i svoj brod

sigurno iz te luke u drugu

udaljenu možda i pet,
šest, osam ili deset tisuća kilometara.

Biti na moru za mene je...

totalna sloboda

i to je ultimativna prilika biti svoj,

jer ne možeš biti ništa drugo.

Pred svojim kolegama na brodu si ogoljen.

To je mali prostor.

Maiden je jedrilica dugačka 18 metara.

12 žena se nalazi na tom
brodu od 18 metara.

Doslovce ste jedna uz drugu,

tako da morate biti svoji.

Najveći trenutak za mene kada jedrim

je trenutak kada kopno nestane.

To je neopisiv trenutak...

(uzdah)

avanture i bez okretanja,

samo ti i tvoj brod i elementi.

Želim svima da to iskuse
barem jednom u životu.

Što se više odmičeš od kopna,

to se više približavaš samom sebi.

To si ti,

kako doći do sljedećeg odredišta,

kako preživjeti,

kako brinuti jedni o drugima

i što učiniti kako bismo
prešli na drugi kraj.

Najčešće pitanje koje mi postavljaju
kada održavam govore

je: "Kako postati mornar
koji se utrkuje oceanom?"

I to je zbilja dobro pitanje.

I oduvijek sam htjela odgovoriti:
"Imala sam viziju

koja je postala san,

koji je postao opsesija."

Ali, naravno, život nije uvijek takav,

i jedna stvar koju bih stvarno
voljela da ljudi znaju o meni

je ta da moj život nije išao
od točke A do točke B,

jer koliko ljudi može reći da njihov
život ide od točke A do točke B

i pomisle: "Napravit ću ovo."
i onda to uistinu naprave?

Zato kažem istinu.

A istina je da sam izbačena iz škole
u dobi od 15 godina

i da je pateći ravnatelj
poslao pateću notu

mojoj patećoj majci

u kojoj je pisalo da ako se Tracy
pojavi ponovno na vratima ove škole,

pozvat će policiju.

Moja mama me posjela i rekla:

"Draga, obrazovanje nije za svakoga."

I tada mi je dala najbolji savjet
koji mi je ikad itko dao.

Rekla je: "Svatko od nas je dobar u nečemu,

samo moraš potražiti što je to."

I kad sam imala 16 godina, dozvolila mi je
otputovati u Grčku samo s ruksakom.

Završila sam radeći na brodovima,
što je bilo OK,

sa 17 godina nisam zaista
znala što želim raditi,

više sam išla niz vjetar.

I tada, na mom drugom
transatlantskom putovanju,

moj skiper mi je rekao:
"Možeš li navigirati?"

I, naravno, rekla sam:
"Naravno da ne mogu navigirati,

izbačena sam iz škole
prije nego sam naučila dijeliti."

Rekao je: "Ne misliš li
da bi trebala moći navigirati?

Što ako padnem preko broda?

Prestani biti promatrač vlastitog života,

prestani gledati ono što radiš

i počni sudjelovati."

Taj dan je za mene ustvari dan
kada je moj cijeli život započeo.

Naučila sam navigirati u dva dana...

A ja sam netko tko mrzi brojeve

i gleda na njih kao na hijeroglife.

To mi je otvorilo prostor i prilike kakve
nikad nisam mogla zamisliti.

Uspjela sam dobiti mjesto na utrkama
Whitbread Round i World Race.

Bili smo 17 Južnoafrikanaca i ja.

Bila mi je 21 godina

i to je bilo najduljih devet mjeseci
u mom životu.

Bila sam kuharica

i uspjela preživjeti do kraja,

i kada sam došla do cilja

shvatila sam da se natjecalo 230 posada

i tri žene,

a ja sam bila jedna od njih.

A ja sam loša kuharica.

Ali sam zbilja dobar navigator.

Mislim da je sljedeća najdublja misao
mog cijelog života bila:

"Nijedan muškarac mi nikada neće dozvoliti
da budem navigator na njegovom brodu."

I to je i danas slučaj.

U 35 godina utrke Whitbread

bila su samo dva ženska navigatora
koja su bila u cjelovito ženskim posadama

i tako se rodio Maiden.

Tog trenutka sam pomislila:
"Imam nešto za što se borim."

I nisam imala zamisao da se želim boriti,

to je nešto što sam prihvatila
vrlo prirodno.

Otkrila sam stvari o sebi za koje
nisam znala da postoje.

Otkrila sam da imam borbeni duh,

otkrila sam da sam kompetitivna -

nikad to prije nisam znala -

i otkrila sam svoju drugu strast,

a to je jednakost.

Nisam mogla to propustiti.

I nije se radilo samo o meni,
da želim navigirati brodom

i moram sastaviti svoju posadu

i svoju ekipu,

prikupiti novac, pronaći brod

kako bih mogla biti navigator.

Radilo se o svim ženama posvuda.

I tada sam shvatila

da ću provesti ostatak
svog života radeći ovo.

Bilo je potrebno mnogo vremena
kako bismo prikupile novac

za utrke Whitbread Round i
World Race 1989. godine.

I dok smo pretraživali sve te velike

multimilijunske muške projekte oko nas,

skupa sa svojim novoulaštenim brodovima
dizajniranima za utrke,

shvatili smo da to nismo mi.

Morali smo osmisliti sve novo
i krenuli smo.

Nitko nije imao dovoljno vjere u nas
kako bi nam dao toliki novac.

Tako da sam stavila hipoteku na kuću

i našli smo staru ragu s pedigreom -

stari Whitbread brod...

koji je već dva puta plovio oko svijeta

u Južnoj Africi.

Nekako smo nagovorili
nekakvog tipa da ga stavi na svoj brod

i dovuče ga nama natrag
u Ujedinjeno Kraljevstvo.

Cure su bile prestravljene stanjem broda.

Dobile smo besplatno mjesto
u brodogradilištu.

Postavile smo ga i redizajnirale,

cijelog smo ga rastavile

i to sve samostalno.

To je bilo prvi puta da je netko
vidio žene u brodogradilištu,

tako da je to bilo zabavno.

Svako jutro kada smo dolazile

svi su zurili u nas.

Ali to je imalo i svoje prednosti
jer su svi bili susretljivi.

Bili smo takva novina.

Znate, dobili smo generator, motor...

"Želite li ovo staro uže?"

"Može."

"Stara jedra?"

"Može, uzet ćemo ih."

Tako da smo putem sve izmišljali.

I zapravo mislim da je jedna od
velikih prednosti koje smo imali bila,

znate, da nije unaprijed
postojala zamisao

o tome kako će cjelovito ženska
posada oploviti svijet.

Tako da je sve što smo učinile bilo OK.

I uz sve to, privuklo je i ljude.

Ne samo žene -

muškarce, svakoga kome je
ikada bilo rečeno:

"Ne možeš to napraviti
jer nisi dovoljno dobar",

nisi pravog spola, prave rase,
boje kože ili štogod.

Maiden je postao strast.

I bilo je teško prikupiti novac ...

Stotine nas kompanija
nije htjelo sponzorirati.

Rekli su nam da to ne možemo učiniti,

ljudi su mislili da ćemo poginuti ...

Znate, ljudi su mi doslovno
znali prići i reći:

"Poginut ćeš."

Pomislila bih: "OK, to je moja stvar,
a ne tvoja."

Na kraju je jordanski kralj Hussein
sponzorirao Maiden

i to je bila fantastična stvar,

jako puno ispred svog vremena,
sve zbog jednakosti.

Oplovili smo svijet s porukom
mira i jednakosti.

Bili smo jedini brod u utrci
s bilo kakvom porukom.

Osvojili smo dvije postaje
Whitbread utrke,

dvije najteže postaje,

i završili smo kao drugi ukupno.

I to je i dalje najbolji rezultat jednog
britanskog broda od 1977. godine.

To je zasmetalo mnogim ljudima.

I mislim da to što smo tada napravili

nismo zapravo shvatili.

Znate, prešli smo ciljnu liniju,
nevjerojatan ulaz u cilj,

600 brodova koje je jedrilo uz nas
tjesnacem Solent;

50 000 ljudi u Ocean Villageu skandiralo je
"Maiden, Maiden" dok smo prilazili.

I tako smo znali da smo napravili
nešto što smo stvarno htjeli

i nadali se da smo postigli nešto dobro,

ali tada nismo pojma imali
koliko smo ženskih života promijenili.

Južni ocean je moj najdraži ocean.

Svaki ocean ima karakter.

Tako je Sjeverni Atlantik
za "propješačiti".

To je veseli, "samo naprijed",
"slobodno prođi",

"zabavi se" tip oceana.

Južni ocean je mrtvo ozbiljni ocean.

I čim prijeđeš u Južni ocean, odmah znaš,

njegova duljina i širina,

znaš da si tamo,

valovi se dižu,

počinju dobivati bijele vrhove,

postaje zbilja sivo,

počinješ imati osjećaj lišenosti.

Veliki je fokus na tome tko si i što si

u toj svoj masivnoj divljini
koja te okružuje.

Prazan je.

Toliko velik i prazan.

Vidiš albatrose kako se
kovitlaju oko broda.

Potrebno je četiri dana kako bi
prešao kroz njihov teritorij,

tako da se isti albatrosi pojavljuju
kroz ta četiri dana.

I njima smo poprilična novost

tako da doslovno surfaju uz vjetar
s našeg glavnog jedra

i vise iza broda,

tako da osjećate njihovu
prisutnost iza vas,

okrenete se

i tamo su ti albatrosi koji vas gledaju.

Prodali smo Maiden na kraju utrke,

još uvijek nismo imali novaca.

Prije pet godina smo brod pronašli

baš u vrijeme kada je
filmski redatelj odlučio

da želi napraviti dokumentarac
o Maidenu.

Pronašli smo Maiden

i vratio se u moj život

te me podsjetio na mnoge stvari
koje sam zapravo zaboravila

kroz godine,

o tome kako pratiti svoje srce i instinkt

i zbilja biti dio svemira.

I sve što smatram važnim u životu,

Maiden mi je vratio.

Dakle, spasili smo ga,

potražili grupno financiranje,

spasili smo ga sa Sejšela.

Princeza Haya, kći kralja Husseina,

financirala je povratak broda u Ujedinjeno
Kraljevstvo i zatim restauraciju.

Cijela originalna postava je
bila prisutna.

Okupili smo originalni tim.

I tada smo se upitali:
što ćemo učiniti s Maidenom?

I to je, za mene, bio trenutak u životu

kada sam pogledala unatrag
svaku sitnicu koju sam napravila,

svaki projekt, svaki osjećaj,

svaku strast, svaku bitku, svaku borbu,

i odlučila kako želim da
Maiden nastavi tu borbu

za sljedeću generaciju.

Maiden plovi oko svijeta
na petogodišnjoj turneji.

Angažirani smo oko
tisuća djevojčica iz cijelog svijeta.

Podupiremo društvene programe
kako bi obrazovali djevojčice.

Obrazovanje ne znači
samo sjedenje u učionici.

Za mene je to učenje djevojčica o tome kako
ne moraju izgledati na određeni način,

ne moraju se osjećati na određeni način,

ne moraju se ponašati
na određeni način.

Možeš biti uspješan,

možeš slijediti svoje snove

i možeš se boriti za njih.

Život ne ide od točke A do točke B.

Zamršen je.

Moj život je bio zamršen
od početka do kraja,

ali nekako sam dospjela
tamo gdje smo krenuli.

Budućnost za nas i Maiden
izgleda fantastično.

I za mene,

sve je u zatvaranju kruga.

O zatvaranju kruga s Maidenom

i njegovom korištenju
kako bih poručila djevojčicama

da ukoliko samo
jedna osoba ima povjerenja u vas,

možete učiniti bilo što.