Nemojte dopustiti da naši gradovi umru | Daniel Medvedovsky | TEDxParqueSanCarlos

Daniel je student međunarodnih odnosa na Državnom sveučilištu u Rosariju i u mladosti je imao priliku družiti se s mladim vođama iz cijelog svijeta na raznim manifestacijama, u Austriji, Čileu i, nedavno, Indiji, gdje je putovao kao argentinski predstavnik u važnom diplomatskom programu. Međutim, nikada nije zaboravio svoje korijene i ono što smatra kamen temeljac u svom životu: prijatelje iz srednje škole. Zato svoje iskustvo pretvara u ovaj govor, u kojem nam govori što mali gradovi mogu učiniti da svima stvore više mogućnosti, bez da se iz vida izgube Juancho, Franco i Emanuel.

Ovaj razgovor je održan na TEDx događaju koristeći TED konferencijski format, ali ga neovisno organizira lokalna zajednica. Saznajte više na https://www.ted.com/tedx

Oni među nama koji su odrasli
u malim gradovima,

bez zadrške će u nekom trenutku reći:

"Ovdje nema prilika.

Ovdje nema ničeg za nas.

Ne mogu naći stabilan posao.

Ne mogu se razvijati na način
na koji bih htio."

Ali oprez! Obično se pojavi netko,

prilično star, sijede kose i trbuhom
veličine njegovog iskustva,

bez uvrede,

i podsjeti nas na to kako su stvari
u prošlosti bile bolje.

Je li zaista tako?

Ili, možda, ne znamo iskoristiti prilike
koje nam se pružaju?

Kad razmišljam o tome,

uvijek se sjetim svojih
dugogodišnjih prijatelja:

Juancho, Franco i Emanuel.

Fotografija koju vidite

snimljena je 2009. kad smo bili
u srednjoj školi.

Što vam mogu reći o svojim prijateljima?

Puno ih volim,

oni su mi poput braće

i oni su tri vrlo pametna momka

koja su, jer nisu imali potrebnih resursa

kako bi studirali ono što žele,

ostala u našem gradu i,
na iznenađenje svih,

do dana današnjeg nisu uspjeli
pronaći posao

koji bi im omogućio
da ostvare svoje snove.

Ja sam ovaj četvrti na fotografiji.

I na meni se osjeća nedostatak mogućnosti.

Moji roditelji su naporno radili
i učinili nadljudski napor

kako bih ja studirao što sam želio,

jer su znali, a znao sam i ja,

da bi ostanak u ovom gradu, iako
sam mogao studirati nešto,

značio budućnost s manje mogućnosti.

Jeste li se ikad zapitali
kako je to moguće?

U 21. stoljeću.

U središtu smo fenomena
koji je poznat kao globalizacija,

u kojem se događaji i napredak događaju
brzinom koja nas iznenađuje,

rušeći granice i prepreke koje postoje
među ljudima.

U tom smislu, gradovi postaju
sve važniji i važniji.

Budimo iskreni: oni su naš dom.

Mi stvaramo i preoblikujemo ih svakim
poduzetim korakom.

Procjenjuje se da će do 2050. godine
68% svjetskog stanovništva

živjeti u gradovima.

Da biste lakše razumjeli,
to znači 7 od 10 ljudi

širom svijeta.

Sedam od deset.

Ako sve više i više ljudi odabire
živjeti u gradovima,

to znači da tu imamo najbolje prilike
za stvaranje napretka.

Zašto, onda,

dok izgleda da su neki gradovi
zastali u prošlosti,

drugi napreduju, življi su
i svatko ih želi posjetiti

i svatko želi živjeti u njima?

Dat ću vam ključnu riječ

i molim vas da je zapamtite
kad napustite ovu dvoranu

i vratite se svojim domovima.

Strategija.

Ako želimo da globalizacija bude korisna
za naše gradove,

dovede više prilika ljudima,

moramo u svijet izaći
s jasnom strategijom.

Jedna od stvari koja me brine

kao budućeg profesionalca u polju
međunarodnih odnosa

je točno ovo:

spajati gradove

s prilikama koje nam svijet pruža.

Ne bezglavo,

već naglašavajući naše jakosti,
naš potencijal

i pokušati smanjiti utjecaj
koji svijet može imati

na naše najranjivije karakteristike.

Vi možete sada reći:

Kako to sve može biti tako lijepo,
ako govori o stvarnom životu?

Osmišljenim projektima koji poboljšavaju
kvalitetu života građana

i sprečavanjem iseljavanja u druga mjesta
u potrazi za boljom budućnošću.

Opet, neizbježno, spominjem prijatelje.

Ovo je fotografija
od prije nekoliko mjeseci.

Na prvi pogled možete vidjeti par stvari.

Za početak, dodali smo petog,
odanog prijatelja.

Znate li kojeg?

Alkohol.

Drugo, možemo također reći

da postoji jedan obrnuto
proporcionalni odnos.

Kako se unapređuje kvaliteta fotografija
snimljenih mobitelom,

mi na fotografijama izgledamo sve gore.

(Smijeh)

Neki su dobili na težini,
drugi imaju sve manje kose.

Znate li što dijelimo do dana današnjeg,

osim duboke privrženosti koju osjećamo
jedan prema drugom?

Značajan nedostatak mogućnosti.

Franco, na primjer,
meni zdesna na ovoj fotografiji,

je bio državni prvak
na Zemljopisnoj olimpijadi 2012.

Državni prvak.

Ali danas,

bez obzira koliko je posvećen učenju
da postane učitelj zemljopisa,

nema vremena jer radi od jutra do sutra

samo kako bi mogao živjeti.

Pa je tu Juancho,
ovaj meni slijeva na fotografiji.

Snimljeni smo upravo
na njegov rođendan.

Juancho je želio studirati nešto
povezano s obranom

kako bi se mogao pridružiti
snagama sigurnosti.

Ali kako nije uspio u namjeri,

stalno mijenja poslove

nesposoban da pronađe ono
što zaista voli.

I njemu je teško pronaći posao

koji bi mu omogućio ekonomsku neovisnost.

Na kraju, tu je Emanuel, računalni genij.

Ne možete niti zamisliti kakav je on
genijalac. Može popraviti baš sve.

Ali, nakon napornog dana
u njegovoj trgovini,

trgovini koju je sam izgradio od temelja,

odlazi na sveučilište
studirati računalno programiranje

i ne može naučiti sve što bi htio

jer mu nedostaju potrebni alati

koje Sveučilište ne može nabaviti.

Čovjek studira programiranje,

a nema prave programe na računalu
da bi ga naučio.

Najgore u svemu je,

što mi, mladi ljudi,

nismo ništa gori od ostatka svijeta.

Niti smo različiti.

Znate,

nedavno sam imao nevjerojatnu sreću
da budem izabran u grupu

osam mladih vođa iz cijelog svijeta
i sudjelujem na seminaru

u New Delhiju, glavnom gradu Indije,
cijeli tjedan.

Predstavljao sam Argentinu,
bio sam jedini Argentinac tamo

i, blago rečeno,
to je bilo nevjerojatno iskustvo.

Mislim, bilo je iznad svih očekivanja.

Puno sam naučio.

Ali ako mogu danas s vama
podijeliti dvije stvari,

onda bi to bile sljedeće:

prva, postoji milijun stvari

i teško ću ikad moći dovoljno naglasiti

kako biste to razumjeli,

ali postoji milijun prilika tamo vani,

za svačiji ukus i za sve boje.

Ali morate biti spremni potražiti ih
jer neće doći same po sebi.

I drugo, ali ne manje važno,

mi Argentinci imamo sjajne
ljudske potencijale.

Nemamo na čemu zavidjeti
mladim Amerikancima

ili Kinezima, niti bilo kome drugom.

Znate li što nemamo
i razlikuje nas od njih?

To što žive u državi
koja je prisutna u svijetu

i donosi im prilike
kako bi se mogli razvijati.

I ponovno, želimo li bolje gradove?
Iziđimo s jasnom strategijom u svijet.

Sjećam se kad sam prvi put
otišao u Rosario,

krenuo sam na studij 3 dana prije
nego sam navršio 18.

Bio sam dijete, preplašeno dijete,
s puno straha.

Nikad to ne bih mogao javno izreći,
jer mi je bilo jako teško

i svi oko mene znaju
sve što sam trebao proći.

Jako je teško napustiti
svoj grad, svoj dom,

to je kao da ostavljate dio srca.

I danas se osjećam tako,
a prošlo je skoro 6 godina.

Kako se to ne bi dogodilo vama,
ili vašim prijateljima

ili bilo kome koga poznajete,

nužno je stvoriti uvjete
za naše mlade ljude

kako bi mogli ostati u našim gradovima
i razvijati se u njima.

Osim toga,

može li išta biti bolje nego dati krila
gradu u kojem ste rođeni?

Ako imamo strategiju, mi to možemo.

Zamislite kako bi Franco bio sjajan

kad bi se mogao potpuno
posvetiti zemljopisu.

Ili Juancho, kad bi bio član
snaga sigurnosti

naše zemlje.

Ili, u ovom slučaju, Emanuel,
kad bi imao potrebne programe

i mogao nastaviti studirati ono što voli.

A ovdje...

ovdje...

ovdje vidimo nedostatak mogućnosti.

U slučaju da vam ovo što govorim

nije dovoljno uvjerljvo

i želite još jedan primjer --

Pogledajte.

Pogledajte ovo.

Ovo je tetovaža koju sam dao napraviti
kad sam napokon prebolio

duboku kliničku depresiju koja me obuzela
kad sam napustio svoj grad,

nakon dva pokušaja samoubojstva i
mnogih psiholoških tretmana

koje mi je bilo vrlo teško prebroditi.

Ako želimo zaustaviti takve stvari,

moramo strateški nastupiti u svijetu.

Molim vas, nemojte dopustiti
da naši gradovi umru.

Hvala najljepša.