Naša se opasna opsesija perfekcionizmom pogoršava

Društveni psiholog Thomas Curran istražuje kako pritisak da budemo savršeni - na društvenim mrežama, u školi, na poslu - utječe na porast mentalnih bolesti, naročito među mladima. Saznajte više o uzrocima ovog fenomena te o tome kako možemo stvoriti kulturu koja slavi radosti nesavršenosti.

Pomalo sam perfekcionist.

Koliko ste to puta čuli?

Možda na piću s prijateljima ili
od obitelji na Dan zahvalnosti.

To je svima najdraža mana.

Danas je prilično čest odgovor

na teško zadnje pitanje
na razgovoru za posao:

"Moja najveća slabost?

To je moj perfekcionizam."

Za nešto što nas navodno zadržava,

prilično je upečatljivo da su mnogi
od nas sretni što mogu dići ruke

i reći da su perfekcionisti.

No, postoji zanimljiva i ozbiljna poanta,

jer je naše nevoljko obožavanje
perfekcionizma toliko prožimajuće,

da nikad stvarno ne stanemo
promisliti o tom konceptu.

Što to govori o nama i našem društvu,

da postoji neka vrsta
slavlja u savršenstvu?

Skloni smo održavanju
perfekcionizma kao oznaci vrijednosti.

Simbola uspješnosti.

Ipak, proučavajući perfekcionizam

vidio sam ograničene dokaze
da su perfekcionisti uspješniji.

Baš suprotno -

osjećaju se nezadovoljno i nesretno

usred trajnog osjećaja da
nikad nisu dovoljno savršeni.

Iz prikaza kliničkih slučajeva znamo

da perfekcionizam prikriva
mnogo psiholoških poteškoća,

uključujući depresiju,
anksioznost, anoreksiju, bulimiju,

pa čak i suicidalne misli.

Još i više zabrinjava da
smo zadnjih 25 godina

primijetili uznemirujuće
brz porast perfekcionizma.

Istovremeno,

sve je više mentalnih
bolesti među mladima.

Stopa samoubojstava se samo u SAD-u

povećala za 25% tijekom
zadnja dva desetljeća.

Počinjemo viđati sličan trend u Kanadi

te u mojoj domovini,
Ujedinjenom Kraljevstvu.

Naše istraživanje sugerira

da se perfekcionizam povećava
kako se društvo mijenja.

Promijenjeno društvo odražava
promijenjen osjećaj osobnog identiteta,

a s njime i razlike u načinu
na koji mladi surađuju

jedni s drugima i svijetom oko njih.

Postoje neke jedinstvene karakteristike
našeg tržišno orijentiranog društva

koje uključuju neograničen izbor

i osobnu slobodu,

a za te karakteristike
vjerujemo da pridonose

gotovo epidemskim razinama ovog problema.

Dat ću vam primjer.

Mladi se danas više brinu oko
postizanja savršenog života

i stila života.

U smislu njihovog imidža,
statusa i bogatstva.

Podaci Istraživačkog centra Pew
pokazuju da će mladi

rođeni u SAD-u kasnih 80-ih

20% vjerojatnije reći da im
je biti materijalno bogatima

među najvažnijim životnim ciljevima,

uzevši u obzir njihove
roditelje te bake i djedove.

Mladi također posuđuju
više nego starije generacije

te troše puno veći dio
svojih prihoda na imidž

i statusne simbole.

Ti simboli, njihovi životi i način života

su sad prikazani u živim detaljima
na sveprisutnim društvenim mrežama:

Instagramu, Facebooku, Snapchatu.

U ovoj novoj vizualnoj kulturi,

privid savršenstva je
daleko važniji od stvarnosti.

Ako je jedna strana modernog krajolika,

kojom smo tako
velikodušno opskrbili mlade,

ideja da postoji usavršljiv život,

usavršljiv način života,

onda je druga sigurno posao.

Ništa nije nedohvatljivo
onima koji to dovoljno jako žele.

Ili nam tako bar kažu.

Ta je ideja u samom srcu američkog sna.

Prilika, meritokracija,
samoostvarena osoba, težak rad.

Ideja da se težak rad uvijek isplati.

I iznad svega, ideja da sami
upravljamo svojom sudbinom.

Te ideje povezuju naše bogatstvo, status

i imidž s našom prirođenom
osobnom vrijednošću.

No to je potpuna izmišljotina.

Jer čak i da postoji jednakost prilika,

ideja da sami upravljamo svojom sudbinom

prikriva puno mračniju
stvarnost za mlade,

to da su podložni
neprekidnom ekonomskom sudu.

Mjerenja, rangiranja, ljestvice vodećih

pojavili su se kao mjerila kojima
se zasluge mogu prebrojiti

i koristiti kako bi se mladi
svrstali u škole i fakultete.

Obrazovanje je prva arena

gdje se mjerenje tako javno odigrava

i gdje se mjerila koriste

kao alat da bi poboljšala
standard i izvedbu.

A počinje vrlo rano.

Mladi u američkim srednjim
školama u velikim gradovima

rješavaju oko 112 obveznih
standardiziranih testova

između jaslica i kraja
4. razreda srednje škole.

Ne čudi da mladi iskazuju
jaku potrebu da se trude,

djeluju i ostvaruju u
središtu modernog života.

Uvjetovani su da se definiraju

u strogim i uskim terminima ocjena,
postotaka i ljestvicama vodećih.

Ovo je društvo koje
vreba njihove nesigurnosti.

Nesigurnosti o tome kakva im je izvedba

i kakvi se čine drugim ljudima.

Ovo društvo uvećava
njihove nesavršenosti.

Svaka mana, svako
nepredviđeno nazadovanje

povećava potrebu za savršenijom
izvedbom idući put, jer ste inače,

grubo rečeno, promašaj.

Taj osjećaj da ste manjkavi i
nedostatni je naročito prožimajući -

samo porazgovarajte s mladima.

"Kako bih trebao izgledati,
kako da se ponašam?

Trebao bih izgledati kao taj model,

trebao bih imati followera
kao taj Instagram influencer,

moram biti bolji u školi."

Kao mentor mnogim mladima,

vidim učinke perfekcionizma
uživo, iz prve ruke.

Jedan se učenik vrlo
živo ističe u mom umu.

John je, ne pravim imenom, bio ambiciozan,

vrijedan i marljiv

te je na površini
ostvarivao visoke rezultate,

često dobivajući izvrsne
ocjene za svoj rad.

Ipak, koliko god izvrstan John bio,

činilo se da uvijek preinačuje svoje
uspjehe u bijedne neuspjehe,

a na našim je sastancima

otvoreno govorio o tome kako
je iznevjerio sebe i druge.

Johnovo je opravdanje bilo
prilično jednostavno:

kako bi mogao biti uspješan

kad se trudio toliko više od drugih,

samo da bi postigao isti rezultat?

Johnov je perfekcionizam,
njegova stroga radna etika,

služio samo da bi otkrio ono što je
on vidio kao svoju unutarnju slabost

sebi i drugima.

Slučajevi kao Johnov govore
o štetnosti perfekcionizma

kakav postoji u svijetu.

Suprotno općem vjerovanju,

perfekcionizam nikad nije usavršavanje
stvari ili usavršavanje zadataka.

Nije težnja za izvrsnošću.

Johnov slučaj to živo ističe.

U svom izvoru, perfekcionizam
je usavršavanje sebe.

Ili, točnije, usavršavanje
nesavršenog sebe.

Možete o tome razmišljati
kao o planini postignuća

na koju, zbog perfekcionizma,
zamišljamo da se uspinjemo.

Mislimo u sebi: "Jednom
kad stignem do tog vrha,

tad će ljudi vidjeti da nisam
manjkav i vrijedit ću nešto."

No, perfekcionizam nam ne kaže

da ćemo ubrzo nakon dostizanja tog vrha,

biti opet pozvani na nove
ravnice nesigurnosti i srama,

samo da pokušamo
opet dosegnuti taj vrh.

To je ciklus samoporažavanja.

U potrazi za nedostižnim savršenstvom,
perfekcionist ne može samo odustati.

Zato ga se teško liječi.

Znamo već desetljećima

da perfekcionizam pridonosi
mnogim psihološkim problemima,

ali nikad nije postojao
dobar način da se to izmjeri.

Sve do kasnih 80-ih,

kad su dva Kanađanina,
Paul Hewitt i Gordon Flett,

došli i razvili mjeru
samoprocjene perfekcionizma.

Tako je, možete to mjeriti.

U suštini, ta mjera obuhvaća tri
temeljna elementa perfekcionizma.

Prvi je perfekcionizam
usmjeren prema sebi,

iracionalna želja da budemo savršeni:

"Nastojim biti što savršeniji."

Drugi je društveno
propisan perfekcionizam,

osjećaj da je društveno
okruženje pretjerano zahtjevno:

"Osjećam da drugi previše
zahtijevaju od mene."

A treći je perfekcionizam
usmjeren prema drugima,

nametanje nerealnih standarda drugima:

"Ako zamolim nekoga da napravi nešto,
očekujem da to bude savršeno."

Istraživanja pokazuju da su sva
tri elementa perfekcionizma

povezana s ugroženim mentalnim zdravljem,

uključujući pojačanu depresiju,

pojačanu anksioznost i suicidalne misli.

No, najproblematičniji
element perfekcionizma

je društveno propisan perfekcionizam.

Taj osjećaj da svi očekuju
da budem savršen.

Taj element perfekcionizma

ima veliku korelaciju s
ozbiljnim mentalnim bolestima.

S mojim današnjim naglaskom
na savršenstvu,

zanimalo me mijenjaju li se
ti elementi perfekcionizma.

Do danas, istraživanja u tom području
fokusiraju se na obiteljske odnose,

ali mi smo željeli
promotriti širi kontekst.

Tako smo uzeli sve
podatke koji su prikupljeni

u 27 godina otkako su Paul i Gordon
razvili mjeru perfekcionizma

te smo izolirali podatke
dobivene od studenata.

Ispalo je da ima više od 40 000 mladih

s američkih, kanadskih
i britanskih fakulteta,

a s toliko dostupnih podataka,
potražili smo trend.

Trebalo nam je više od tri godine

da usporedimo sve te informacije,
napravimo izračune

i napišemo izvješće.

Bilo je vrijedno toga jer je naša
analiza otkrila nešto uznemirujuće.

Sva su se tri elementa perfekcionizma
povećala s vremenom.

No, društveno se propisan
perfekcionizam najviše povećao.

Godine 1989.

samo je 9% mladih prijavilo
klinički relevantne razine

društveno propisanog perfekcionizma.

Te su razine tipične
za kliničku populaciju.

Do 2017. ta se brojka
udvostručila na 18%.

A do 2050., predviđanja temeljena
na modelima koje smo testirali

pokazuju da će gotovo
jedan od troje mladih

prijaviti klinički relevantnu razinu
društveno propisanog perfekcionizma.

Podsjetnik, ovaj element perfekcionizma

ima najvišu korelaciju s
ozbiljnim mentalnim bolestima,

i to iz dobrog razloga.

Društveno uvjetovani perfekcionisti
osjećaju neprekidnu potrebu

da ispune tuđa očekivanja.

A čak i ako ispune jučerašnja
očekivanja savršenstva,

tada si podižu ljestvicu još i više,

jer vjeruju da što bolje rade,

od njih će se očekivati još i bolje.

To stvara dubok osjećaj
bespomoćnosti i, još gore, beznađa.

No, ima li nade?

Naravno da ima.

Perfekcionisti mogu i trebali bi
držati do određenih stvari -

obično su bistri, ambiciozni,
savjesni i marljivi.

I da, liječenje je složeno.

No, malo suosjećanja prema samima sebi,

blagost prema samima sebi
kad stvari ne idu dobro,

mogu pretvoriti te vrline
u veći osobni mir i uspjeh.

A možemo nešto učiniti
i kao roditelji te skrbnici.

Perfekcionizam se razvija
u našim formativnim godinama

tako da su mladi ranjiviji.

Roditelji mogu pomoći djeci

bezuvjetno ih podržavajući
kad ne uspiju u nečemu.

Mama i tata se mogu
oduprijeti razumljivom porivu

u današnjem visoko kompetitivnom društvu
da budu previše zaštitnički nastrojeni,

jer se otkriva mnogo tjeskobe

kad roditelji shvaćaju djetetove
uspjehe i neuspjehe kao vlastite.

Na kraju, naše istraživanje
postavlja važna pitanja

o tome kako strukturiramo društvo

te koristi li naglasak na
natjecanju, procjeni i testiranju

mladim ljudima.

Postalo je uobičajeno da
javne osobe govore

da mladi samo trebaju
malo više otpornosti,

suočeni s novim i
nadolazećim pritiscima.

No, ja vjerujem da tako peremo
ruke od glavnog problema

jer dijelimo odgovornost

da stvorimo društvo i kulturu u kojima
mladi trebaju manje savršenstva

općenito.

Ne zavaravajmo se.

Stvaranje takvog svijeta
ogroman je izazov,

a za naraštaj mladih

koji žive svoje živote
neprekidno pod reflektorima

mjerenja, ljestvica vodećih
i društvenih mreža,

perfekcionizam je neizbježan,

sve dok im nedostaje neki smisao života

veći od toga kakvima se čine

ili kakva im je izvedba
pred drugim ljudima.

Što mogu učiniti u vezi toga?

Svaki put kad su
nokautirani s tog vrhunca,

ne vide drugu mogućnost
nego pokušati se opet uspeti.

Stari su Grci znali

da ta beskrajna borba
uz i niz istu planinu

nije put ka sreći.

Njihova je predodžba pakla
bio čovjek imenom Sizif,

osuđen vječno nastaviti
kotrljati istu stijenu uz brdo,

samo kako bi se ona opet otkotrljala
te kako bi morao početi opet.

Dokle god učimo mlade

da ne postoji ništa stvarnije ili
smislenije u njihovim životima

od te beznadne potrage za savršenstvom,

osuđujemo buduće naraštaje

na istu uzaludnost i očaj.

Ostaje nam pitanje:

kad ćemo shvatiti

da postoji nešto fundamentalno neljudski

u neograničenom savršenstvu?

Nitko nije besprijekoran.

Ako želimo pomoći mladima da
izbjegnu zamku perfekcionizma,

naučit ćemo ih da će
nas u kaotičnom svijetu

život često poraziti, ali to je u redu.

Neuspjeh nije slabost.

Ako želimo pomoći mladima da
prerastu samoporažavajuću klopku

nemogućeg savršenstva,

odgojit ćemo ih u društvu koje
je preraslo tu istu zabludu.

No, iznad svega,

ako želimo da mladi budu
mentalno, emocionalno

i psihički zdravi,

pozvat ćemo ih da slave radosti

i ljepote nesavršenstva

kao normalan i prirodan dio
svakodnevnog života i ljubavi.

Puno vam hvala.

(Pljesak)