O smijehu | Anthony McCarten | TEDxMünchen

Ovaj je govor održan na TEDx događanju uz korištenje TED konferencijskog formata, ali je organiziran samostalno od strane lokalne zajednice. Doznajte više na http://ted.com/tedx

Anthony McCarten ističe važnost humora i smijeha u današnjem svijetu. Rođen u Novom Zelandu, nastanjen u Londonu, Anthony McCarten je nagrađivani filmski autor, književnik i dramski pisac.

[Na drugi pogled]

[Anthony McCarten
O smijehu]

Pozdrav.

Kažu da ste pozvani doći

i održati TEDx govor dvaput u karijeri:

jednom na svom usponu
i jednom na silasku.

(Smijeh)

I mogu reći, "Divno je vratiti se."

(Smijeh)

Smijeh - to nam je tema danas.

Smijeh - možda ga neću moći izazvati u obilju,

ali ću ga pokušati malo pojasniti
i postaviti pitanje:

što je to i koja je njegova uloga
u našem životu i u našem društvu?

Danas vam želim ispričati četiri vica.

To je uglavnom to.

Ispričat ću vam četiri vica

i izvući ćemo pouke,
kakve god bile, iz ta četiri vica.

Prije no što vam ispričam prvi vic,
budući da smo u Münchenu,

napravio bih mali eksperiment.

Govore se strašne stvari
o njemačkom smislu za humor,

točnije, da ga nemate.

(Smijeh)

I želio bih testirati
tu strašnu pretpostavku

i napraviti eksperiment.

Pa kad ispričam taj prvi vic,

zamolit ću vas da samo
Nijemci među vama odgovore.

(Smijeh)

Da se smijete, ili ne smijete,
kako vam se učini prikladnim.

Ali molim, nemojte se siliti na smijeh
da iskrivite rezultate.

(Smijeh)

Ovo je znanstveni eksperiment,
strašno je ozbiljno.

Dakle, evo prvog vica.

Čovjek umire u svojoj kući,
na svom krevetu,

(Smijeh)

a iz kuhinje mu miriše
najdivniji od svih mirisa.

To je miris njegovih omiljenih
čokoladnih keksića.

I zadnjim snagama, diže se iz kreveta

i ide u kuhinju gdje njegova žena
s kojom je zajedno 50 godina,

peče te divne čokoladne keksiće.

I na tanjuru su četiri, upravo pečena.

I zadnjom ljudskom snagom,

on posegne za jednim od tih keksića,

kadli ga spazi žena, dojuri,
pecne ga po ruci i kaže,

„Ne, ti su za karmine.“

(Smijeh)

Vijest dana! „TEDx konačno otkriva
da Nijemci imaju smisla za humor“.

(Smijeh)

E sad, priopćenje.
Ovo je priopćenje za vas.

Oni koji gube moć smijeha,
gube moć razmišljanja.

Izgubite li moć smijeha,
gubite moć razmišljanja.

Drugim riječima rečeno,

najpametniji ljudi na svijetu
koje znam su i najduhovitiji.

Što su pametniji, to su duhovitiji.

A zašto je tome tako?

Za mene je odgovor
da ozbiljnost nije pravi odgovor

na apsurdnost života.

Ljudska komedija koja bi stvorila
ljudska bića poput nas,

koja su dovoljno sofisticirana
da pitaju važna pitanja,

„Zašto smo ovdje?“

„Tko smo?“,

no vječno uskraćena odgovora, ostavljena
u stanju egzistencijalne napetosti

koju nastojimo smanjiti
na različite načine.

A jedan od njih, za mene
najučinkovitiji, je smijeh.

Dva postarija para šeću ulicom.

Žene šeću ispred, a kavaliri za njima.

I jedan od muškaraca pita drugog,
„Što si radio sinoć?“

A ovaj mu odvrati,
„Bio sam u jednom restoranu.

Bilo je fenomenalno.

Hrana je bila fantastična,
cijene sjajne.

Apsolutno super.“

A prvi će mu: „Oho, zvuči sjajno.

Kako se zvao taj restoran?"

Drugi se snuždi, „Joj!

Kako se zove onaj cvijet koji fino miriše?

Crven je, a na peteljci ima sitno trnje.“

A Prvi mu odgovori:
„Pa ... to bi bila ruža.“

A drugi će: „Ma, naravno.

„Ružo, kako se zove onaj restoran

u kojem smo sinoć bili?“

(Smijeh)

(Pljesak)

Za mene,

taj vic je neprocjenjiv, kao Monetova slika
ili Shakespeareov sonet.

Za mene je smijeh
uvijek bio izuzetno važan.

Ozbiljnost – nadam se
da ćete se složiti s ovom izjavom –

ozbiljnost je opasna.

Ozbiljnost je opasna,

ne samo za nas same, već i u društvu.

A zašto je tome tako?

Mislim dijelom zato jer ozbiljnost,

jer bi nas sile ozbiljnosti,
neduhovitosti,

ograničile na uskogrudno razmišljanje,
krute ideologije,

okrutnost i suženi fokus,

dok nas humor obvezuje
da budemo širokih nazora,

obvezuje na empatiju i opraštanje.

Humor uvijek oprašta.

Dakle, odnos između humora i ozbiljnosti

bio je odavno shvaćen.

Winston Churchill, čuven po
duhovitosti, jednom je rekao,

„Nećete moći razumjeti
najozbiljnije stvari u životu

ne shvatite li one najsmješnije.“

Američki aktivist za građanska prava,
Clarence Darrow, piše,

„Izgubite li moć smijeha,
gubite moć razmišljanja.“

Izgubite li moć smijeha,
gubite moć razmišljanja.

Ta su se dvojica bavila politikom
na vrlo, vrlo visokom nivou,

i vrlo su dobro znali

da katkad samo humor može slomiti

uvriježene stavove i krutu ideologiju.

Dogodilo se na jednom letu,

Lufthansinom letu
od Münchena do New Yorka.

Sve je išlo kako treba.

Već su skoro bili u New Yorku.

Tad se začula snažna eksplozija

kod desnog krila aviona.

S razglasa se začuo
kapetanov glas, rekao je:

(njemačkim akcentom)
„Dame i gospodo, molim,

imamo problem s trećim motorom

na desnom krilu aviona.

Molimo bez panike, imamo
četiri motora na ovom avionu.

Imamo... (zvuk eksplozije)

Sad imamo problem i s prvim motorom,

ali imamo dva vrlo dobra...
(zvuk eksplozije)

Imamo jedan motor, ali uvjeravam vas

da je pilot sasvim u stanju
upravljati avionom samo s...

(zvuk eksplozije)

„Dame i gospodo,

spremamo se sletjeti na more.

(Smijeh)

Govorit ću vam s mora.
Molim, bez panike.“

I naravno, Lufthansin pilot
spektakularno sleti na more.

I ponovno se začuje
glas kapetana s razglasa:

„Hvala vam, dame i gospodo,
što ste slijedili moje upute.

A sad molim poslušajte vrlo, vrlo pažljivo
ono što ću vam sada reći.

Svi oni među vama koji možete plivati,

molimo poredajte se
na desnom krilu aviona.

Svi oni među vama koji ne možete plivati,
poredajte se na lijevom krilu aviona,

a ja ću vam govoriti s mora.“

I oni naprave sve kako im je rekao,

i na kraju spaze sićušnog kapetana
u gumenom čamcu,

gdje vesla prema prednjem dijelu aviona.

Ima megafon i kaže,

„Dame i gospodo,

ponovno vam čestitam
što ste slijedili moje upute.

Sad molim poslušajte pažljivo
što ću vam reći.

Prvo, svi vi s desnog krila aviona,

New York je u ovom smjeru.

(Smijeh)

To je samo tri nautičke milje,
voda je topla

i struja je povoljna.

Sretno vam bilo.

Sad, vi s lijevog krila aviona,

hvala vam što ste letjeli Lufthansom.“

(Smijeh)

(Pljesak)

Zašto se smijemo?
Zašto ste se upravo nasmijali?

Zašto se bilo tko od nas smije?

Dakle, to je pitanje zbunjivalo filozofe

tisućama godina.

I to najbolje od njih:

Platona, Freuda,
Wittgensteina, Nietzschea.

Evo do kojeg zaključka su došli.

Rekli su da je razlog zašto se smijemo

naš pradavni odgovor
na prolaz opasne životinje.

To je najbolje čega su se mogli dosjetiti.

Da se smijemo,

jer je to naš pradavni odgovor
na prolaz opasne životinje.

Iz čega, ljudi moji, možemo zaključiti,

da tražiti od filozofa da definira komediju

je kao tražiti Stevie Wondera da vam
pomogne tražiti ključeve vašeg auta.

(Smijeh)

Kao što ne možete imati matematički dokaz

koji nije građen iz čiste matematike,

tako ne možete imati teoriju smijeha
koja nije smiješna.

Pa pokušajmo ponovno.

Pokušajmo danas ovdje definirati komediju

bolje od Platona, Nietzschea i Freuda.

Raspitivao sam se
za najstariji vic koji sam mogao naći

i našao jedan.

Star je tisuću godina.

Na kraju prvog milenija
ljudi su na ovo umirali od smijeha.

(Smijeh)

A ide ovako:

Bio je pogreb u crkvi.

Morate si zamisliti srednjovjekovnu crkvu.

Svi liju suze u potocima,
osim jednog čovjeka.

I svećenik primijeti
da taj čovjek ne plače.

Na kraju službe,
svećenik ode do tog čovjeka

i kaže,

„Jeste li poznavali pokojnika?“

I čovjek kaže, „Da, znao sam ga.“

I upita ga, „Pa zašto niste plakali?“

A ovaj odvrati, „Pa, plakao bih,
ali ne pripadam ovoj župi.“

Dakle, morate uzeti u obzir
da je prije 1000 godina

to bilo ubitačno smiješno.

(Smijeh)

No to nas uči nečem
zanimljivom o komediji.

Da bi razumio šalu,
moraš pripadati toj župi.

Da pojasnim što mislim.

Da biste razumjeli šalu,
morate pripadati toj župi,

toj zajednici razumijevanja.

I ako osjećate da pripadate

toj zajednici razumijevanja,
shvaćanja tog vica,

tad ćete se smijati na skoro bilo što

što pojačava vaš osjećaj
da pripadate toj grupi.

Šale nas povezuju, one nas grle,

i iz čiste zahvalnosti za taj zagrljaj,

usta nam se otvaraju,
pluća nam se pune zrakom,

a naša tijela čine nešto posve neobično -

proizvode zvuk
koji ni jedno drugo biće nema,

niti će ikad izvesti
u cijeloj povijesti svemira - smijeh.

I kakva li je privilegija
drugog natjerati u smijeh.

Dakle, kad vi nekoga natjerate u smijeh,
niste samo smiješni.

To nije trivijalna stvar.

Vi potičete nadu,

prigrljujete strance,

iskorjenjujete beznađe,

vi liječite i donosite mir.

Sad bih vam nešto pročitao.

To je citat. Zapisao sam ga.

Ide ovako:

„Komedija je sraz gdje se jedno gledište

sukobljava s drugim,
jedan senzibilitet s drugim,

obilje s oskudicom,
Istok sa Zapadom,

svjetlo s tamom, mlado sa starim,

sraz dva svjetonazora, dvije civilizacije.

I kao dva kremena,
kad kresnu jedan o drugi,

izbacuje se spasonosna iskra,

i tom iskrom možete potaknuti vatru.“

Mislim da je to bio sjajan citat.
Napisao sam ga jutros.

(Smijeh)

Želim vam dati primjer

kako se humor može koristiti da se razbiju

uvriježeni stavovi i kruta ideologija.

1995. godine, za vrijeme Druge Intifade,

Palestinskog ustanka, bio sam u Londonu,

i otišao sam gledati velikog
židovskog komičara Jackieja Masona.

Sjajan, vrlo kontroverzan
u nekim svojim komentarima,

imao je svoj uobičajeni show,
vrlo smiješan.

A onda je u jednom trenutku rekao
da želi biti vrlo ozbiljan.

I naravno, znajući Jackieja Masona,

publika je postala vrlo napeta,

očekujući da Jackie kaže
neku od svojih kontroverznih izjava.

Što se, zapravo, i dogodilo.

Rekao je, “Želio bih govoriti
o palestinskom pitanju,“

i mogli ste osjetiti kako je
strašno porasla napetost u publici.

Rekao je ...
Evo što je rekao:

Rekao je, „Ja vjerujem
da Benjamin Netanyahu želi mir.

Vjerujem u to.

Zapravo, mislim da bi vratio
Zapadnu obalu palestinskom narodu

još istog ovog dana, istog ovog dana,

ali ne može jer je već upisana
na ime njegove žene.“

(Smijeh)

A smijeh u toj, većinom židovskoj publici,

bio je tako gromoglasan,
trajao je čitavih pet minuta.

Bio je histeričan.

I u tih pet minuta,
niste mogli a da ne osjetite

da se mogućnost mira
približila na neki način,

da je nekako kompromis
bio malčice dohvatljiviji,

a to je ono što smijeh može učiniti.

Ako se možemo zajedno smijati,
možemo zajedno živjeti.

Znate li što mislim
da je tajna života?

Neki bi rekli, to je znanje,

no meni se čini da nismo baš puno naučili
u našoj ljudskoj evoluciji.

Povijest je sjajna učiteljica,
no mi smo, čini se, vrlo loši učenici.

Za mene je to, mslim, smijeh.

Smijeh, partner istini,
zakleti neprijatelj dogme,

koji pretvara talog egzistencije u zlato.

Netko me nedavno pitao,

„Kako želiš umrijeti?
Imaš li kakvih ideja?“

Malo sam se zamislio i rekao,

“Mislim da želim umrijeti kao moj otac,

tiho, u snu,

a ne vrišteći kao njegovi putnici.“

(Smijeh)

Zadnji redak bilo kojeg vica,
„punchline“ na engleskom,

a na njemačkom je,
vjerujem, „die Poente."

To je redak u kojem se događa čudo;

redak u kojem smo iznenađeni
nečim što se otkrilo,

i iz tog iznenađenja oslobađa se radost.

I moja želja za rastanak,
svima vama ovdje danas

je da vaš vlastiti život bude šala.

(Smijeh)

Da, želim da svi vaši životi budu šala

i da imaju ... „punchline."

Da imaju „die Poente",

dobre kao... „Ne, ti su za karmine,“

„Već je upisana na ime njegove žene,“

„A ne vrišteći kao njegovi putnici,“

i „Hvala vam što ste letjeli Lufthansom.“

Ostanite duhoviti.
Smijte se i dalje. Mir s vama.

(Pljesak)