Kimberly Jones: Kako možemo pobijediti?

KAKO MI MOŽEMO POBIJEDITI

Pa, viđala sam da govore mnogo toga,
ljudi pišu komentare ...

Dosta je zanimljivo, među komentarima
koje sam ja uočila su bogati crni ljudi

koji komentiraju kako se
ne bismo smjeli buniti,

ne bismo smjeli pljačkati,

ne bismo smjeli uništavati
vlastite zajednice.

A onda postoje argumenti druge strane:

'Trebali bismo ih udariti po džepu,

trebali bismo se fokusirati na
'blackout' dane i ne trošiti tada novac.'

Ali, znate, ja mislim
da bismo trebali raditi oboje

i podržavam obje strane,
a reći ći ti i zašto podržavam obje.

Podržavam obje strane jer ...

Kad imate građanske nemire
kao što je ovaj,

tri vrste ljudi su na ulicama:

to su prosvjednici, to su pobunjenici
i to su pljačkaši.

Prosvjednici su tu jer im je zaista stalo
do toga što se događa u zajednici

i žele da se čuje njihov glas
i tu su isključivo da prosvjeduju.

Imate pobunjenike koji su bijesni,
anarhisti,

koji zapravo žele samo sjebati stvari
i to će učiniti bez obzira na sve.

I onda imate pljačkaše,

a pljačkaši su tu gotovo isključivo zato
da rade upravo to, da pljačkaju.

E sad, ljudi kažu, što ste postigli,
što ste dobili pljačkanjem?

Ja mislim da sve dok se fokusiramo na 'što',
ne fokusiramo se na 'zašto',

i to je ono što je po meni sporno.

Sve dok se fokusiramo na
ono 'što' oni rade,

ne fokusiramo se na
'zašto' oni to rade.

Neki kažu, 'Ali ti ljudi nisu zaista
bijesni zbog onoga što se događa,

to su ljudi koji se samo
žele domoći stvari.'

Dobro, ali onda držimo se toga,
nazovimo to pravim imenom.

Upitajmo se zašto je u ovoj zemlji u 2020.

financijski jaz između siromašnih crnaca
i ostatka svijeta,

toliko velik da ljudi misle da je njihova
jedina nada i jedina mogućnost

da dobiju neke od onih stvari kojima im
stalno mašemo i bljeskamo pred nosom,

je da uđu kroz razbijeni izlog i to uzmu.

Toliko su očajni da uzeti tu ogrlicu,
uzeti taj TV, uzeti taj sitniš,

uzeti tu torbu, uzeti taj telefon,
štogod to bilo što će uzeti,

mora biti u tom času kad se događa pobuna

i ako to predstavlja priliku za pljačkanje
to je njihova jedina prilika da to dobiju.

Trebamo se zapitati to 'zašto'.

Zašto su ljudi tako siromašni?

Zašto su ljudi bez prebijene pare?

Zašto su ljudi toliko nesigurni za hranu,
nesigurni za odjeću,

da osjećaju kao da im je jedina šansa ...

da koriste svoju šansu ulazeći kroz
polupani izlog da uzmu što im treba.

A onda ljudi vole reći, 'Pa ima puno onih
koji su se podigli vlastitim snagama

i stali na svoje noge,
zašto to ne mogu i oni?'

Hajde da ti objasnim nešto
o američkoj ekonomiji.

Tako mi je drago da sam kao dijete imala
priliku provesti neko vrijeme u PUSH-u

gdje su me naučili da nikada ne smijemo
zaboraviti da je ekonomija bila razlog

zbog kojeg je crnački narod
doveden u ovu zemlju.

Mi smo došli da radimo
u poljoprivredi na jugu

i u tekstilnoj industriji na sjeveru.

Razumiješ li to?

To je ono što smo došli raditi.

Došli smo raditi u poljoprivredi na jugu
i tekstilnoj industriji na sjeveru.

Kad bi ja ovoga časa ...

kad bi ja ovoga časa odlučila
da želim igrati Monopoly s tobom

i kroz 400 rundi igre ne bih ti dozvolila
da imaš imalo novca,

ne bih ti dozvolila da imaš išta na ploči,
ne bih tih dozvolila da išta posjeduješ,

a onda odigramo još 50 rundi Monopolya

i sve što si stekao ili posjedovao
tijekom tih rundi, bude ti oduzeto -

to je bila Tulsa,
to je bio Rosewood.

To su bila mjesta gdje smo mi izgradili
crno ekonomsko bogatstvo,

gdje smo bili autonomni,
gdje smo bili vlasnici svojih trgovina,

gdje smo bili vlasnici svojih nekretnina.

A oni su ih spalili do temelja.

Tako da četiristo i pedeset godina ...

tako da u 400 rundi Monopolya
uopće vam ne dozvole igrati.

I ne samo da ne smijete igrati,

nego morate igrati u korist
onoga protiv koga igrate.

Morate igrati i zarađivati novac
i stvarati bogatstvo za njih

i sve im to na kraju predati.

I onda tijekom 50 godina
napokon dobijete nešto malo

i dozvole vam da igrate,

a svaki puta kada im se ne sviđa
način na koji igrate

ili to što ih sustižete

ili to što radite nešto
kako bi bili samodostatni,

oni spale vašu igru,
spale vaše karte,

spale vaš novac dobiven u Monopolyu.

I onda konačno, na nakon svega toga
dozvole vam da igrate i kažu:

'Dobro, sada nadoknadite.'

Ali u toj točki, jedini način
da nadoknadite zaostatak u igri

je da osoba podijeli bogatstvo, točno?

Ali što ako svaki puta
kada dijelite bogatstvo

dolazi do psihološkog rata protiv vas
koji kaže:

'O, vaše jednake mogućnosti su veće.'

Dakle, ako odigram s vama
400 rundi Monopolya,

a ja moram igrati i dati vam
svaki dinar koji sam zaradila,

a onda kroz 50 godina,
svaki puta kad sam igrala -

ako vam se nije sviđala moja igra,
vi ste to morali spaliti.

Kao što su to učinili u Tulsi
i kao što su to učinili u Rosewoodu.

Kako možete pobijediti?

Kako možete pobijediti?

Ne možete pobijediti.

Igra je namještena.

Zato, kada kažu,
'Zašto palite svoj kvart?'

'Zašto palite vlastito susjedstvo?'

To nije naše!

Mi ne posjedujemo ništa!

Mi ne posjedujemo ništa!

Trevor Noah je to tako lijepo rekao sinoć:

Postoji društveni ugovor
kojeg svi mi imamo,

da ako ti ukradeš ili ja ukradem

onda dolazi ovlaštena osoba
i sređuje situaciju.

Ali osoba koja sređuje situaciju
ubija nas!

Zato je društveni ugovor prekršen.

A ako je društveni ugovor prekršen,

baš me zaboli što je spaljen jebeni
Football Hall of Fame i jebeni Target.

Vi ste prekršili ugovor

kada nas ubijate na ulicama
i baš vam se jebe.

Vi ste prekršili ugovor jer smo
mi 400 godina igrali vašu igru

i gradili vaše bogatstvo.

Vi ste prekršili ugovor
kad smo ponovo izgradili svoje bogatstvo

sasvim sami, vlastitim snagama,
u Tulsi,

a vi ste bacili bombe na nas.

Sagradili smo ga u Rosewoodu,
a vi ste došli i masakrirali nas.

Vi ste prekršili ugovor
i zato jebeš vaš Target,

jebeš vaš Hall of Fame.

Što se mene tiče, mogu tu kučku
spaliti do temelja.

I to još uvijek ne bi bilo dovoljno.

A oni Imaju sreće da mi crni ljudi
tražimo jednakost, a ne osvetu.