-
Title:
Što me je sporo čitanje naučilo o pisanju
-
Description:
Polako čitanje - vukući prst ispod riječi, čak i kad su je učili da to ne radi - dovelo je Jacqueline Woodson u svijet pisanja knjiga u kojima se uživa. U lirskom govoru, ona nas poziva da usporimo i cijenimo priče koje nas vode na mjesta za koja nikada nismo mislili da ćemo ići, i upoznaje nas s ljudima za koje nikada nismo mislili da ćemo ih upoznati. "Nije li zapravo u tome stvar - pronaći način da se na kraju dana ne osjećamo usamljeni na ovom svijetu i način da osjećamo kao da smo ga promijenili prije nego ga napustimo?" pitala je.
-
Speaker:
Jacqueline Woodson
-
Nekoć, vrlo davno, živio je jedan Div,
-
Sebičan Div, čiji je predivan vrt
bio najljepši u cijeloj zemlji.
-
Jedne se večeri Div vratio kući
-
i našao djecu kako se igraju
u njegovom vrtu.
-
Jako se razljutio.
-
"Moj vrt je moj vrt!",
-
rekao je Div.
-
Izgradio je visok zid oko vrta.
-
Pisac Oscar Wilde napisao je priču
o Sebičnom Divu 1888. godine.
¶
-
Gotovo stotinu godina kasnije, taj se Div
uselio u moje brooklynsko djetinjstvo
-
i ostao tamo.
-
Odgajana sam u religioznoj obitelji
-
i rasla sam čitajući istovremeno
i Bibliju i Kuran.
-
Sati čitanja, vezani
i uz religiju i zabavu,
-
su daleko nadmašili sate
gledanja televizije.
-
Svaki ste dan mogli pronaći moju
braću, sestre i mene
-
sklupčane u nekom dijelu stana kako čitamo.
-
Ponekad nam to nije bilo drago
-
jer je u vruće ljetne dane u New Yorku
iz hidranta lijevala voda,
-
a mi smo mogli, na našu neizmjernu zavist,
čuti naše prijatelje na ulici
-
kako se igraju mlazovima vode.
-
Njihova je radost nalazila put
kroz otvorene prozore.
-
Naučila sam da, što sam više
udubljena u svoje knjige,
-
što više vremena provodim
sa svakom rečenicom,
-
to manje čujem buku vanjskog svijeta.
-
Tako, za razliku od moje braće i sestara,
koji su doslovno jurili kroz knjige,
-
ja sam čitala sporo --
-
jako, jako sporo.
-
Ja sam bila ono dijete koje je
vuklo prst od riječi do riječi
¶
-
dok me nisu odučili da to radim, govoreći
da velika djeca ne koriste prste za čitanje.
-
U trećem razredu tražili su da sjedimo
prekriženih ruku na stolu
-
i smjeli smo ih pomaknuti samo da okrenemo
list, a zatim vratimo u traženi položaj.
-
Naša učiteljica nije bila okrutna.
-
To je bilo 1970-ih.
-
Njen je cilj bio naučiti nas čitati,
ne samo na razini našeg uzrasta,
-
već i puno bolje.
-
Stalno su nas tražili da čitamo brže.
-
No, u tišini mog stana,
daleko od pogleda moje učiteljice,
-
ja sam klizila prstom među riječima.
-
A taj Sebični Div mi je iznova
pričao priču o tome
-
kako se osjećao prevarenim od djece
koja su se uvukla u njegov vrt,
-
kako je izgradio visok zid
-
koji je spriječio djecu da uđu.
-
No, zima se spustila na njegov vrt
-
i dugo se zadržala.
-
Sa svakim čitanjem naučila sam nešto novo.
-
O oštrom kamenju na cestama na kojima su
djeca bila prisiljena igrati se
-
kad su izbačena iz vrta,
-
o blagosti malog dječaka
koji se pojavio jednog dana,
-
pa čak i o samom Divu.
-
Možda njegove riječi
nisu bile pune bijesa.
-
Možda su bile želja za empatijom,
-
za razumijevanjem.
-
"Moj vrt je moj vrt."
-
Godinama kasnije doznala sam
za pisca po imenu John Gardner,
¶
-
koji je to nazivao "maštoviti san"
-
ili "san mašte",
-
i shvatila sam
da sam ja bila u toj knjizi,
-
provodeći vrijeme s likovima
i u svijetu koji je stvorio pisac
-
i pozvao me u njega.
-
Kao dijete, znala sam da su te priče
namijenjene užitku,
-
te su priče htjele biti polagane
-
i da su neki pisci proveli mjesece,
možda godine, pišući ih.
-
Moj posao čitateljice --
-
posebno čitateljice koja je jednog dana
željela postati spisateljica --
-
je bio da poštujem pripovijest.
-
Davno prije nego je postojala kabelska,
internet ili čak telefon,
¶
-
postojali su ljudi koji su pričom dijelili
ideje, informacije i sjećanja.
-
To je jedan od najranijih oblika
tehnologije spajanja.
-
Bila je to priča o nečem boljem
dolje niz Nil
-
koja je potaknula Egipćane
da plove rijekom,
-
priča o boljem načinu da se očuvaju mrtvi,
-
koja je sačuvala ostatke
kralja Tutankamona do 21. stoljeća.
-
Prije više od dva milijuna godina,
-
kad su prvi ljudi počeli
izrađivati kameno oruđe,
-
netko je vjerojatno rekao: "Što ako?"
-
I netko drugi se sjetio priče.
-
Bez obzira je li priča ispričana riječima,
gestama ili crtežima,
-
ona se prenosila, zapamtila:
-
udri čekićem i poslušaj priču.
-
Svijet postaje bučniji.
¶
-
Prošli smo put od velikih kazetofona,
-
preko Walkmena, prijenosnih CD playera
-
i iPodova,
-
do bilo koje pjesme
koju i kad god je želimo čuti.
-
Prošli smo put od četiri televizijska
kanala mog djetinjstva
-
do, čini se, beskonačnosti izbora na
kablovskoj i internetu.
-
Kako nas tehnologija sve brže i brže nosi
kroz vrijeme i prostor,
-
čini se da se priča sve više zanemaruje.
-
Mislim, i doslovno je se izbjegava
u pripovijestima.
-
Čak i ako se mijenja naš angažman uz priče
-
ili se njena pojavnost prebacuje iz knjiga
na čitane priče, Instagram ili Snapchat,
-
moramo se sjetiti našeg prsta
među riječima.
-
Sjetite se da nas je priča,
bez obzira na oblik,
-
uvijek nosila do mjesta na koja
nikad nismo mislili da ćemo ići,
-
upoznala s ljudima za koje
nikad nismo mislili da ćemo ih upoznati
-
i pokazala svjetove koje bismo propustili.
-
Kako se tehnologija
sve brže i brže razvija,
-
meni je dobro s nečim sporijim.
-
Moj prst pod riječima me doveo
u život pisanja knjiga
-
za ljude svih doba,
-
knjiga koje su namijenjene sporom čitanju,
-
užitku.
-
Moja ljubav za dublji
i bliži pogled na svijet,
¶
-
za davanje cijele sebe u njega,
omogućila mi je
-
vidjeti mnoge, mnoge mogućnosti
za razvoj priče
-
i pokazala se kao dar,
-
jer moja sporost
-
me naučila sve što sam
trebala znati o pisanju.
-
A pisanje me naučilo sve što sam
trebala znati o stvaranju svjetova
-
u kojima se ljude može vidjeti i čuti,
-
u kojima će njihovo iskustvo biti stvarno,
-
u kojima će druge osobe pročitati
ili poslušati moju priču
-
i biti inspirirane nečim u njima
i stvoriti povezanost,
-
razgovor među nama.
-
Nije li to ono što je važno --
-
na kraju dana pronaći put
da se ne osjećamo usamljeni u ovom svijetu
-
i osjećati se kao da smo ga promijenili
prije nego ga napustimo?
-
Kamen u čekić, čovjek u mumiju,
-
ideja u priču i sve to zapamćeno.
-
Ponekad čitamo da bismo
razumjeli budućnost.
¶
-
Ponekad čitamo da bismo
razumjeli prošlost.
-
Čitamo da bismo se izgubili, da zaboravimo
teška vremena u kojima živimo,
-
da se sjetimo onih koji su bili prije nas,
-
koji su prošli kroz nešto teže.
-
Ja pišem iz istih razloga.
-
Prije doseljavanja u Brooklyn, moja je
obitelj živjela u Greenwilleu u J. Karolini
¶
-
u izdvojenom predgrađu zvanom Nicholtown.
-
Svi mi tamo smo bili potomci ljudi
-
kojima je bilo zabranjeno
učiti, čitati i pisati.
-
Zamislite:
-
opasnost od razumijevanja
kako slova stvaraju riječi,
-
opasnost od riječi samih,
-
opasnost od pismenih ljudi
i njihovih priča.
-
Usprkos saznanju da
mogu biti kažnjeni smrću
-
ako sačuvaju pripovijest,
-
naše priče nisu umrle,
-
jer postoji još jedna priča
u temeljima ove.
-
I tako je to uvijek bivalo.
-
Otkad komuniciramo
-
postoje različite razine pripovijesti,
-
priče ispod priča i one ispod njih.
-
To je način kako je priča preživjela
i kako će nastaviti preživljavati.
-
Kako sam počela spajati dijelove koji
povezuju način na koji sam naučila pisati
¶
-
s načinom na koji sam naučila čitati,
-
s gotovo ušutkanim ljudima,
-
shvatila sam da je moja priča
veća, starija i dublja
-
nego što ću ja ikada biti.
-
I upravo zbog toga, ona će živjeti.
-
Među tim gotovo ušutkanim ljudima
¶
-
bilo je onih koji nikada nisu
naučili čitati.
-
Njihovi su potomci,
generacije oslobođene ropstva,
-
ako su bili dovoljno imućni,
-
krenuli na fakultet,
završili škole i dalje od toga.
-
Za neke se, poput moje bake, braće i
sestara, činilo da znaju čitati od rođenja
-
kao da povijest za njih nikada
nije postojala.
-
Neki su se, poput moje majke,
popeli na vagon Velike migracije --
-
koja zapravo nije bila vagon --
-
i oprostili se s Jugom.
-
Ali postoji i priča unutar te priče:
¶
-
oni koji su otišli i oni koji su ostali,
-
noseći sa sobom povijest pripovijesti,
-
znali su da zapisati je nije jedini
način na koji je mogu sačuvati,
-
znali su da mogu sjediti na svojim
trijemovima, stepeništima na kraju dugog dana
-
i započeti polaganu priču za svoju djecu.
-
Znali su da mogu pjevati svoje priče
u gustoj vrućini dok beru pamuk
-
ili duhan.
-
Znali su da mogu propovijedati svoje priče
i ušiti ih u tkanja,
-
pretvarajući i one najbolnije u
nešto smiješno
-
i tim smijehom izdisati povijest zemlje
-
koja je uvijek iznova i iznova pokušala
-
ukrasti njihova tijela,
-
njihov duh
-
i njihovu priču.
-
Kao dijete, naučila sam zamišljati
nevidljiv prst
¶
-
koji me vodi od riječi od riječi,
-
od rečenice do rečenice,
-
od neznanja do razumijevanja.
-
I kako tehnologija nastavlja
brzati naprijed,
¶
-
ja nastavljam čitati sporo,
-
znajući da poštujem piščev rad
-
i trajnu snagu priče.
-
I čitam polako kako bih smanjila buku
-
i zapamtila one koji su došli prije mene,
-
vjerojatno prve ljude koji su napokon
naučili upravljati vatrom
-
i zagospodarili njihovom novom moći
-
nad plamenom, svjetlom i toplinom.
-
I čitam polako da se sjetim Sebičnog Diva
-
koji je napokon srušio taj zid
-
i dozvolio djeci da slobodno trče
njegovim vrtom.
-
I čitam polako kako bih
odala počast mojim precima,
-
kojima je bilo zabranjeno čitati.
-
I oni su morali zagospodariti vatrama,
-
nježno pričajući o svojim snovima,
-
svojim nadama, svojim budućnostima.
-
Svaki put kad čitamo,
pišemo ili pričamo priču,
-
mi ulazimo u njihov krug,
-
koji ostaje cio.
-
A snaga priče živi dalje.
-
-