Kako ne uspijevam biti osoba s invaliditetom

Rođena s genetskim poremećajem vida koji se ne može ublažiti ili izliječiti, Susan Robinson je službeno slijepa osoba (ili, kako ona voli reći, vidi djelomično) te osuđena na pojam koji mrzi: "osoba s invaliditetom". U ovom simpatičnom i vrlo osobnom govoru, cilja na našu skrivenu pristranost u vezi s osobama s teškoćama, objašnjavajući pet načina kako preokreće tuđa očekivanja naopako.

Želim vas upoznati sa svojom mamom.

(Smijeh)

Pogađam, to nije što ste očekivali,

nije ni što sam ja očekivala,

i, srećom, shvatila sam
da ovaj Azijac nije moja majka

prije nego sam ga zagrlila,

jer bi to bilo strašno neugodno.

Prepoznavanje ljudi
nije jedna od mojih prednosti,

zbog genetskog oštećenja vida,
koje se ne može ublažiti ili izliječiti.

Zbog toga, ja sam službeno slijepa osoba,

iako više volim izraz "djelomično vidim",
jer je mnogo optimističniji.

(Smijeh)

I obilježena sam kao
"osoba s invaliditetom".

Mrzim kada se taj pojam koristi
za opisivanje ljudi.

Asocira na pojam nedostatka,

koji potpuno zanemaruje sposobnosti,

mogućnosti, potencijal,

već umjesto toga naglašava slomljenost

i nedostatak.

Način gledanja je očit.

Što on ne može učiniti za sebe,
a da ću ja morati učiniti za njega?

Vjerojatno će trebati neku prilagodbu,

koji nitko od drugih zaposlenih ne treba.

Ponekad se skrivene predrasude

tako slatkorječivo priopće.

"Ajme, Susan,

vidi što si sve postigla
u svojoj karijeri i životu!

Kako si to sve uspjela uz djelomičan vid?"

(Smijeh)

Ne uspijevam biti osoba s invaliditetom.

(Smijeh)

I tako, u duhu poticanja neuspjeha

od drugih ljudi posvuda u svijetu

te kako bi više prestalo
isticanje "normalnog",

evo pet savjeta

kako vam neće uspjeti
biti osoba s invaliditetom.

Prvo:

budi svjestan svojih supermoći.

Najbolji tim koji sam vodila u karijeri

temeljio se na supermoćima

i čak smo si dali neke super natpise

poput "Potpora majstorskoj sposobnosti."

"Onaj koji odradi posao"

(Smijeh)

"Glas razuma"

Budući smo se oslonili
na svoje sposobnosti,

na svoje najbolje sposobnosti,

postigli smo i ogromne rezultate.

Osobina koja me sprečava
da prepoznam svoju mamu,

omogućuje mi laganu prilagodbu

da brzo upijem i precizno obradim
iscrpljujuću količinu signala,

shvatim bit,

definiram procese i mogućnosti
za svaku situaciju u kojoj se nalazim

i tada odaberem onu
koja ima najviše smisla,

a sve to u nekoliko sekundi.

Vidim što drugi ne vide.

Neki ljudi misle da je to supermoć,

no, moje prave supermoći

su odbijanje od staklenih zidova...

(Smijeh)

i dupuštanje prijateljima da hodaju uokolo
s keljom između zubiju.

(Smijeh)

Istina je. Nemojte ručati sa mnom,

ni večerati.

Drugo: budite krajnje vješti,

krajnje vješti kod pogrešnog shvaćanja.

Važno je da ste jednako sigurni
u svoje supermoći,

kao što ste u FUBAR-e.

To znači "s...an do kraja",

za vas milenijalce.

(Smijeh)

Evo dobrog primjera.

Nije baš dobro reći

"Ne brini, ovdje je ionako
sve premalo da bih to vidjela"

kada slučajno uđeš u muški WC ...

(Smijeh)

jednog od najvećih sportskih stadiona.

(Smijeh)

Ili bilo gdje drugdje.

Zaista želim da se to nije dogodilo.

Ozbiljno. Bolje je samo izaći,
a oni neka misle da si pijan.

(Smijeh)

Treće: znaj da svatko
ima teškoće oko nečeg,

kao kada si prehlađen
i nos ti je začepljen

i shvatiš da se mlijeko,
koje si ulio u kavu, ukiselilo

tek nakon što je probaš.

Nedavno mi je jedna žena mahnito prišla.

Nije mogla naći pekarnicu koju je tražila.

Dala sam znak u smjeru,
kojim mislim da bi trebala ići,

rekavši "Na ovoj strani ulice nema dućana,

stoga je najbolje da prijeđete..."

"O, moj Bože!", reče prekinuvši me.

"Evo je.

Trebao mi je samo još jedan par očiju."

(Smijeh)

Ostavila sam je neka tako misli.

Mogla sam reći da bi

logičko razmišljanje,
bolje obraćanje pažnje

i smirenost sigurno riješili situaciju,

ali tko sam ja da to kažem?

Četvrto: istaknuti
nesposobnosti kod drugih.

Ovo je iznimno važna primjedba,

ovo je za ljude koje dobro poznajete,

jer nepoznati ljudi najčešće ne cijene

poučne situacije.

Prije par godina s roditeljima
sam otišla pogledati Rockettes,

plesnu grupu Radio City Music Halla.

Nagnula sam se tati.

"Dvije Rockettes slijeva
ne plešu baš u liniji."

"Da, plešu."

"Ne, ne plešu."

"Plešu, a i kako bi ti to znala?

Ti ne vidiš."

Ali znam kako izgleda ravna linija.

Slikala sam ih tijekom našeg nadmudrivanja

i pokazala mu sliku,
dokazavši da sam bila u pravu.

Pogledao je sliku.

Nagnula sam se naprijed.

"Tko sada ne vidi?"

Peto: težite odvažnim ciljevima.

Preokrenite očekivanja naopako

i riješite se ograničenja.

Postoji branič u studentskom ragbi timu,

koji napada, obara,
preuzima ispuštene lopte,

a ima samo jednu ruku.

Postoji nastavnik
koji uspješno prenosi znanje

i nadahnjuje brojne učenike,

dok živi s Downovim sindromom.

A za mene,

na mojem dugom popisu,

to je vožnja od Kathmandu u Nepalu,
do Darjeelinga u Indiji

na stražnjem sjedalu dvocikla.

Bit će to uzbudljiva avantura
duga skoro 1000 km

i sigurna sam da ću imati
mutne fotografije za pokazivanje.

(Smijeh)

I prije nego što odemo,
zaboravila sam vas upoznati s mojom mamom.

Moram to učiniti.

Evo je,

kako bi ona meni izgledala,

kada bih je tražila u masi ljudi.

Ili je to Azijac?

Hvala vam.

(Pljesak)