Mračne tajne državnog nadzora

Provedite se kroz duboki mračni svijet istočnonjemačke državno-sigurnosne agencije poznate kao Stasi. Bio je posebno moćan u špijuniranju svojih građana, a sve do pada Berlinskog zida 1989. godine, upotrebljavao je sustav nadzora i psihološkog pritiska koji je desetljećima držao državu pod kontrolom. Hubertus Knabe proučava Stasi — a bio je i objekt prismotre. Dijeli s nama zapanjujuće detalje iz vremena pada državnog nadzora i pokazuje kako je bilo jednostavno okrenuti se protiv svog susjeda.

Ove godine, Njemačka slavi

25. godišnjicu mirne revolucije

u Istočnoj Njemačkoj.

1989. godine,
komunistički režim je uklonjen,

Berlinski zid je srušen,
a godinu dana poslije,

Njemačka Demokratska Republika, DDR,

je na istoku ujedinjena

sa Saveznom Republikom Njemačkom na zapadu

te je osnovana današnja Njemačka.

Između ostalog, Njemačka je naslijedila

arhive istočnonjemačke tajne policije

poznate kao Stasi.

Samo dvije godine nakon
njegovog raspuštanja,

dokumenti su otvoreni javnosti,

a povjesničari poput mene počeli su

proučavati ove dokumente

kako bi shvatili kako je
DDR-ov državni nadzor

funkcionirao.

Možda ste pogledali film

"Život drugih".

Ovaj film pokazao je Stasi svijetu

i kako živimo u doba kada su riječi

poput "nadzor" ili "prisluškivanje"

na prvim stranicama novina,

htio bih reći nešto o tome kako je Stasi

stvarno funkcionirao.

Prije svega, pogledajmo ukratko

povijest Stasija

jer je to iznimno važno
za razumijevanje

njegovog začetka.

Njegovo ishodište je u Rusiji.

1917., ruski komunisti su osnovali

Izvanredno povjerenstvo za borbu

protiv kontrarevolucije i sabotaže,

skraćeno ČEKA.

Vodio ju je Feliks Dzeržinski.

ČEKA je bila komunistički instrument

za uspostavljanje svog režima
kroz teror stanovništva

i likvidacijom svojih neprijatelja.

Kasnije je evoluirala u dobro poznati KGB.

ČEKA je bila idol Stasi časnika.

Nazivali su se Čekistima,

a čak im je i grb bio vrlo sličan,

kao što vidite.

Zapravo je ruska tajna policija

bila stvoritelj i učitelj Stasija.

Kada je Crvena armija okupirala
Istočnu Njemačku 1945.,

odmah se ondje proširila

i ubrzo počela s uvježbavanjem
njemačkih komunista

u izgradnji svoje tajne policije.

Usputno rečeno, u ovoj dvorani
u kojoj se nalazimo

osnovana je vodeća stranka
DDR-a 1946. godine.

Pet godina poslije,
Stasi je uspostavljen

te malo pomalo, prljavi posao opresije

mu je predan.

Na primjer, središnji zatvor

za političke zatvorenike,

kojeg su uspostavili Rusi,

preuzeo je Stasi

i koristio do pada komunizma.

Vidite ga ovdje.

Na početku, svaki važniji korak

napravljen je uz dežurstvo Rusa.

No Nijemci su poznati
po svojoj učinkovitosti

stoga je Stasi vrlo brzo rastao,

a već je 1953. godine
imao više zaposlenika

od Gestapa,

tajne policije nacističke Njemačke.

Broj im se udvostručavao
svakog desetljeća.

1989. godine,
više od 90 000 zaposlenika

radilo je za Stasi.

To znači da je jedan zaposlenik

bio odgovoran za 180 stanovnika,

što je bilo doista
jedinstveno u svijetu.

Na vrhu ove silne mašinerije

bio je jedan čovjek, Erich Mielke.

Bio je na čelu
Ministarstva za državnu sigurnost

duže od 30 godina.

Bio je savjestan dužnosnik -

u prošlosti, ubio je dvojicu policajaca

nedaleko odavdje -

koji je bio oličenje Stasija.

No što je bilo tako posebno
u vezi Stasija?

Prvo, bila je to njegova ogromna moć

jer je ujedinio različite funkcije

u jednoj organizaciji.

Prije svega, Stasi

je bio obavještajna služba.

Koristio je sve moguće instrumente

za tajno dobivanje informacija,

poput doušnika
ili prisluškivanja telefona

kao što vidite na ovoj slici.

Nije bio aktivan
samo u Istočnoj Njemačkoj

nego u cijelom svijetu.

Drugo, Stasi je bio tajna policija.

Mogao je zaustaviti ljude na ulici

i uhititi ih u svoje vlastite zatvore.

Treće, Stasi je djelovao

i kao nekakav javni tužitelj.

Imao je pravo otvarati
preliminarne istrage

i službeno ispitivati ljude.

I na kraju,

Stasi je imao svoje oružane snage.

Više od 11 000 vojnika služilo je

u njegovom tzv. Guards Regiment.

Osnovan je za suzbijanje
prosvjeda i ustanaka.

S obzirom na ovu koncentraciju moći,

Stasi se nazivao
državom u državi.

No, pogledajmo detaljnije

alate Stasija.

Imajte na umu da u to vrijeme

internet i pametni telefoni
nisu bili izumljeni.

Naravno, Stasi je koristio svakakve

tehničke instrumente za nadzor ljudi.

Prisluškivali su telefone,

uključujući i telefon
njemačkog kancelara na Zapadu,

a često i stanove.

Svaki dan, preko 90 000 pisama

su ovi strojevi otvarali.

Stasi je i pratio
desetke tisuća ljudi

pomoću posebno uvježbanih agenata
i tajnih kamera

kako bi dokumentirali nečiji
svaki korak.

Na ovoj slici, vidite mene

kao mladića ispred ove
zgrade u kojoj se nalazimo,

gdje me uslikao Stasi agent.

Stasi je čak skupljao i miris ljudi.

Čuvao je uzorke u
zatvorenim staklenkama,

koje su pronađene nakon mirne revolucije.

Za sve ove zadatke,
bili su odgovorni

posebni odjeli.

Odjel koji je prisluškivao telefone

bio je u potpunosti odvojen

od onoga koji je kontrolirao pisma,

i iz dobrih razloga,

jer ako jedan agent
prestane biti Stasi,

njegovo znanje je skromno.

Usporedite to sa Snowdenom, na primjer.

No i vertikalna specijalizacija
bila je važna

kako bi se spriječile sve empatije

s objektom prismotre.

Agent koji me je pratio

nije znao tko sam

niti zašto me prati.

Krijumčario sam
zabranjene knjige

iz Zapadne u Istočnu Njemačku.

Ono što je bilo još tipičnije
za Stasi

je bila upotreba obavještajaca,

ljudi koji su tajno izvještavali Stasi.

Za Ministra za državnu sigurnost,

ovi tzv. neslužbeni zaposlenici

bili su najvažniji alat.

Od 1975. nadalje, gotovo 200 000 ljudi

konstantno je surađivalo sa Stasijem,

što je više od jedan posto stanovništva.

Na neki način, ministar je bio u pravu

jer tehnički instrumenti

mogu samo zabilježiti što ljudi rade,

ali agenti i špijuni mogu
izvijestiti i o tome

što ljudi planiraju učiniti

i o čemu razmišljaju.

Zbog ovoga je Stasi
uposlio toliko doušnika.

Sustav njihovog pribavljanja

i edukacije, kako su to nazivali,

bio je vrlo profinjen.

Stasi je imao svoje sveučilište,

nedaleko odavdje,

gdje su se proučavale metode

i poučavale časnicima.

Ovaj vodič davao je detaljan opis

svakog potrebnog koraka

ako želite uvjeriti ljudsko biće

da izda svoje sugrađane.

Katkad kažu kako se
doušnike prisiljavalo

da postanu doušnicima,

ali to uglavnom nije istina

jer prisiljeni doušnik je loš doušnik.

Samo netko tko vam želi dati informacije
koje vam trebaju je

učinkovit zviždač.

Glavni razlozi zašto su ljudi
surađivali sa Stasijem

bili su političko uvjerenje i
materijalna korist.

Časnici su također pokušavali
stvoriti osobnu vezu

između sebe i doušnika

i iskreno, primjer Stasija pokazuje

da nije tako teško pridobiti nekoga

kako bi izdao druge.

Čak su i neki vodeći
disidenti Istočne Njemačke

surađivali sa Stasijem,

kao na primjer Ibrahim Böhme.

1989., bio je vođa mirne revolucije

te je umalo postao prvi slobodnoizabrani
premijer DDR-a

dok se nije otkrilo da je bio doušnik.

Mreža špijuna bila je doista široka.

U svakoj instituciji,

čak i u crkvama Zapadne Njemačke,

bilo ih je mnogo.

Sjećam se da sam rekao vodećem
časniku Stasija:

"Da ste poslali doušnika k meni,

sigurno bih ga prepoznao."

Njegov odgovor bio je:

"Nismo slali nikoga.

Uzeli smo one koji te okružuju."

I doista, dvojica mojih
najboljih prijatelja

izvještavali su Stasi o meni.

Nisu samo u mojem slučaju
doušnici bili tako blizu.

Na primjer, Vera Lengsfeld,
druga vodeća disidentica,

u njezinom slučaju,
njezin vlastiti muž ju je špijunirao.

Poznatog pisca izdao je vlastiti brat.

Ovo me podsjeća na roman
"1984" Georga Orwella,

gdje je jedina osoba
kojoj se može vjerovati

doušnik.

No, zašto je Stasi skupljao
sve ove informacije

u svojim arhivama?

Glavni razlog bio je kontrola društva.

U gotovo svakom govoru,
ministar Stasija

davao je naredbu da se sazna
tko je tko,

što je značilo tko što misli.

Nije želio čekati do toga da netko

pokuša djelovati protiv režima.

Želio je znati unaprijed

što su ljudi mislili i planirali.

Istočni Nijemci znali su, naravno,

da su okruženi doušnicima

u totalitarnom režimu
koji je stvarao nepovjerenje

i stanje široko rasprostranjenog straha,

što su najbitniji alati
za opresiju ljudi

u bilo kojoj diktaturi.

Zbog ovoga se nije mnogo
Istočnih Nijemaca pokušavalo

boriti protiv komunističkog režima.

Ako jesu, Stasi je upotrebljavao metodu

koja je bila doista opaka.

Zvala se Zersetzung

i opisana je u drugom vodiču.

Ovu riječ je teško prevesti
jer izvorno

znači "biodegradacija".

Zapravo je to poprilično točan opis.

Cilj je bio tajno uništiti

samopouzdanje ljudi,

na primjer, kroz oštećivanje
njihovog ugleda,

organizacijom neuspjeha
na njihovom poslu

i uništavanjem njihovih
osobnih veza.

S obzirom na to, Istočna Njemačka
bila je vrlo moderna diktatura.

Stasi nije pokušavao
uhititi svakog disidenta.

Radije su ih paralizirali,

a mogli su to

jer su imali pristup
tolikim osobnim informacijama

i tolikom broju institucija.

Zadržavanje nekog koristilo
se samo

kao posljednja mjera.

Za ovo, Stasi je posjedovao
17 istražnih zatvora,

jedan u svakom distriktu.

Ovdje je Stasi razvijao

vrlo moderne metode zadržavanja.

Obično, istražitelj

nije mučio zatvorenika.

Umjesto toga, koristio je
profinjeni sustav

psihološkog pritiska

u čijem je središtu bila
stroga izolacija.

Gotovo nijedan zatvorenik
nije se odupro

davanju svjedočanstva.

Ako budete imali priliku,

posjetite Stasi zatvor u Berlinu

i sudjelujte u obilasku s vodičem,
koji je bio politički zatvorenik

i koji će vam objasniti
kako je ovo funkcioniralo.

Još je jedno pitanje
potrebno odgovoriti:

ako je Stasi bio tako dobro organiziran,

zašto je komunistički režim pao?

Prvo, 1989. godine,
vodstvo Istočne Njemačke

nije bilo sigurno što učiniti oko

rastućeg prosvjeda ljudi.

Posebno ih je zbunjivalo to

jer je u matičnoj državi socijalizma,

Sovjetskom Savezu,

uspostavljena liberalnija politika.

Nadalje, režim je ovisio

o zajmovima od Zapada.

Stoga, Stasi nije dobio naredbu

o rušenju ustanka.

Drugo, u komunističkoj ideologiji

nema mjesta kritici.

Umjesto toga,
vodstvo se držalo vjerovanja

da je socijalizam savršen sustav,

a Stasi je to, naravno, morao potvrditi.

Posljedica ovoga jest

da usprkos svim informacijama,

režim nije mogao analizirati
svoje prave probleme

te ih nije mogao ni riješiti.

Na kraju, Stasi je izdahnuo

zbog struktura

koje je trebao štititi.

Kraj Stasija

bio je nešto tragično

jer su ovi časnici

bili zaposleni tijekom
mirne revolucije

samo s jednom stvari:

uništavanjem dokumenata

koje su stvarali desetljećima.

Nasreću,

zaustavili su ih aktivisti za
ljudska prava.

Zato danas možemo koristiti te dokumente

kako bismo bolje razumjeli

kako funkcionira državni nadzor.

Hvala.

(Pljesak)

Bruno Giussani: Hvala. Puno hvala.

Dakle, Hubertus,
želim Vas pitati par pitanja

jer ovdje imam Der Spiegel
od prošlog tjedna.

"Mein Nachbar NSA". Moj susjed, NSA.

Upravo ste nam rekli
o našem susjedu,

o špijunima i doušnicima
Istočne Njemačke.

Ima li izravne veze između
ove dvije priče

ili nema?

Koja je Vaša reakcija kao povjesničara
kada ovo vidite?

Hubertus Knabe: Mislim da

treba spomenuti nekoliko aspekata.

Prvo, mislim da postoji razlika

između toga zašto se skupljaju podatci.

Činite li to da zaštitite svoje ljude

od terorističkih napada

ili to činite kako bi vršili
opresiju nad svojim ljudima?

Ovo čini fundamentalnu razliku.

No, s druge strane,

u demokraciji je ove instrumente
moguće zloupotrijebiti

i toga moramo biti svjesni

kako bi to zaustavili

te da obavještajne službe

poštuju pravila koja imamo.

Treće, vjerojatno,

možemo biti sretni što živimo
u demokraciji

jer možete biti sigurni
da Rusija i Kina

čine istu stvar,

ali nitko o tome ne priča

jer nitko ne smije.

(Pljesak)

BG: Kada je priča
izašla na vidjelo,

prošlog srpnja, prošle godine,

uložili ste kaznenu tužbu

na Njemačkom sudu. Zašto?

HK: Da, učinio sam to zbog
druge stvari koju sam spomenuo,

što smatram da,
posebno u demokraciji,

pravila vrijede za sve.

Napravljena su za sve,
dakle nije dozovljeno da

ijedna institucija ne poštuje pravila.

U Kaznenom zakonu Njemačke piše

da nije dozvoljeno prisluškivati nekoga

bez dopuštenja sudca.

Nasreću, to piše u Kaznenom
zakonu Njemačke

stoga ako se ne poštuje,
onda smatram

da je potrebna istraga

i trebalo je puno vremena da

javni tužitelj Njemačke ovo pokrene,

a pokrenuo je samo u slučaju
Angele Merkel,

ali ne i u slučaju svih drugih
ljudi koji žive u Njemačkoj.

BG: Ovo me ne iznenađuje zbog —

(Pljesak) —

zbog priče koju ste ispričali.

Gledano izvana,
živim izvan Njemačke

i očekujem da Nijemci reagiraju

mnogo snažnije, odmah.

Umjesto toga,
reakcija je došla samo

kada se otkrilo prisluškivanje
kancelarke Merkel.

Zašto?

HK: Vidim to kao dobar znak

jer se ljudi osjećaju sigurno
u ovoj demokraciji.

Ne boje se uhićenja,

a kada napustite ovu dvoranu
nakon konferencije,

nitko se ne mora bojati
da tajna policija

stoji ispred i da će vas uhititi.

Tako da je to dobar znak.

Ljudi nisu uplašeni kao što bi mogli biti.

Naravno, mislim da su institucije

odgovorne za zaustavljanje
nezakonitih djelovanja

u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje.

BG: Osobno pitanje,
a ovo je i posljednje.

U Njemačkoj se razvila rasprava o

davanju azila Edwardu Snowdenu.

Jeste li za ili protiv?

HK: Oh, ovo je teško pitanje,

ali ako mene pitate

i ako iskreno odgovaram,

dao bih mu azil

jer vjerujem da je to što je učinio
doista hrabro

i uništio je svoj čitav život,

svoju obitelj i sve.

Zato smatram, zbog tih ljudi,
da bismo trebali nešto učiniti,

a posebno ako pogledate
njemačku povijest,

gdje je toliko ljudi moralo bježati

i tražiti azil u drugim državama

i nisu ga dobivali,

tako da bi bio dobar znak
dati ga njemu.

(Pljesak)

BG: Hubertus, puno Vam hvala.