Ove godine, Njemačka slavi 25. godišnjicu mirne revolucije u Istočnoj Njemačkoj. 1989. godine, komunistički režim je uklonjen, Berlinski zid je srušen, a godinu dana poslije, Njemačka Demokratska Republika, DDR, je na istoku ujedinjena sa Saveznom Republikom Njemačkom na zapadu te je osnovana današnja Njemačka. Između ostalog, Njemačka je naslijedila arhive istočnonjemačke tajne policije poznate kao Stasi. Samo dvije godine nakon njegovog raspuštanja, dokumenti su otvoreni javnosti, a povjesničari poput mene počeli su proučavati ove dokumente kako bi shvatili kako je DDR-ov državni nadzor funkcionirao. Možda ste pogledali film "Život drugih". Ovaj film pokazao je Stasi svijetu i kako živimo u doba kada su riječi poput "nadzor" ili "prisluškivanje" na prvim stranicama novina, htio bih reći nešto o tome kako je Stasi stvarno funkcionirao. Prije svega, pogledajmo ukratko povijest Stasija jer je to iznimno važno za razumijevanje njegovog začetka. Njegovo ishodište je u Rusiji. 1917., ruski komunisti su osnovali Izvanredno povjerenstvo za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže, skraćeno ČEKA. Vodio ju je Feliks Dzeržinski. ČEKA je bila komunistički instrument za uspostavljanje svog režima kroz teror stanovništva i likvidacijom svojih neprijatelja. Kasnije je evoluirala u dobro poznati KGB. ČEKA je bila idol Stasi časnika. Nazivali su se Čekistima, a čak im je i grb bio vrlo sličan, kao što vidite. Zapravo je ruska tajna policija bila stvoritelj i učitelj Stasija. Kada je Crvena armija okupirala Istočnu Njemačku 1945., odmah se ondje proširila i ubrzo počela s uvježbavanjem njemačkih komunista u izgradnji svoje tajne policije. Usputno rečeno, u ovoj dvorani u kojoj se nalazimo osnovana je vodeća stranka DDR-a 1946. godine. Pet godina poslije, Stasi je uspostavljen te malo pomalo, prljavi posao opresije mu je predan. Na primjer, središnji zatvor za političke zatvorenike, kojeg su uspostavili Rusi, preuzeo je Stasi i koristio do pada komunizma. Vidite ga ovdje. Na početku, svaki važniji korak napravljen je uz dežurstvo Rusa. No Nijemci su poznati po svojoj učinkovitosti stoga je Stasi vrlo brzo rastao, a već je 1953. godine imao više zaposlenika od Gestapa, tajne policije nacističke Njemačke. Broj im se udvostručavao svakog desetljeća. 1989. godine, više od 90 000 zaposlenika radilo je za Stasi. To znači da je jedan zaposlenik bio odgovoran za 180 stanovnika, što je bilo doista jedinstveno u svijetu. Na vrhu ove silne mašinerije bio je jedan čovjek, Erich Mielke. Bio je na čelu Ministarstva za državnu sigurnost duže od 30 godina. Bio je savjestan dužnosnik - u prošlosti, ubio je dvojicu policajaca nedaleko odavdje - koji je bio oličenje Stasija. No što je bilo tako posebno u vezi Stasija? Prvo, bila je to njegova ogromna moć jer je ujedinio različite funkcije u jednoj organizaciji. Prije svega, Stasi je bio obavještajna služba. Koristio je sve moguće instrumente za tajno dobivanje informacija, poput doušnika ili prisluškivanja telefona kao što vidite na ovoj slici. Nije bio aktivan samo u Istočnoj Njemačkoj nego u cijelom svijetu. Drugo, Stasi je bio tajna policija. Mogao je zaustaviti ljude na ulici i uhititi ih u svoje vlastite zatvore. Treće, Stasi je djelovao i kao nekakav javni tužitelj. Imao je pravo otvarati preliminarne istrage i službeno ispitivati ljude. I na kraju, Stasi je imao svoje oružane snage. Više od 11 000 vojnika služilo je u njegovom tzv. Guards Regiment. Osnovan je za suzbijanje prosvjeda i ustanaka. S obzirom na ovu koncentraciju moći, Stasi se nazivao državom u državi. No, pogledajmo detaljnije alate Stasija. Imajte na umu da u to vrijeme internet i pametni telefoni nisu bili izumljeni. Naravno, Stasi je koristio svakakve tehničke instrumente za nadzor ljudi. Prisluškivali su telefone, uključujući i telefon njemačkog kancelara na Zapadu, a često i stanove. Svaki dan, preko 90 000 pisama su ovi strojevi otvarali. Stasi je i pratio desetke tisuća ljudi pomoću posebno uvježbanih agenata i tajnih kamera kako bi dokumentirali nečiji svaki korak. Na ovoj slici, vidite mene kao mladića ispred ove zgrade u kojoj se nalazimo, gdje me uslikao Stasi agent. Stasi je čak skupljao i miris ljudi. Čuvao je uzorke u zatvorenim staklenkama, koje su pronađene nakon mirne revolucije. Za sve ove zadatke, bili su odgovorni posebni odjeli. Odjel koji je prisluškivao telefone bio je u potpunosti odvojen od onoga koji je kontrolirao pisma, i iz dobrih razloga, jer ako jedan agent prestane biti Stasi, njegovo znanje je skromno. Usporedite to sa Snowdenom, na primjer. No i vertikalna specijalizacija bila je važna kako bi se spriječile sve empatije s objektom prismotre. Agent koji me je pratio nije znao tko sam niti zašto me prati. Krijumčario sam zabranjene knjige iz Zapadne u Istočnu Njemačku. Ono što je bilo još tipičnije za Stasi je bila upotreba obavještajaca, ljudi koji su tajno izvještavali Stasi. Za Ministra za državnu sigurnost, ovi tzv. neslužbeni zaposlenici bili su najvažniji alat. Od 1975. nadalje, gotovo 200 000 ljudi konstantno je surađivalo sa Stasijem, što je više od jedan posto stanovništva. Na neki način, ministar je bio u pravu jer tehnički instrumenti mogu samo zabilježiti što ljudi rade, ali agenti i špijuni mogu izvijestiti i o tome što ljudi planiraju učiniti i o čemu razmišljaju. Zbog ovoga je Stasi uposlio toliko doušnika. Sustav njihovog pribavljanja i edukacije, kako su to nazivali, bio je vrlo profinjen. Stasi je imao svoje sveučilište, nedaleko odavdje, gdje su se proučavale metode i poučavale časnicima. Ovaj vodič davao je detaljan opis svakog potrebnog koraka ako želite uvjeriti ljudsko biće da izda svoje sugrađane. Katkad kažu kako se doušnike prisiljavalo da postanu doušnicima, ali to uglavnom nije istina jer prisiljeni doušnik je loš doušnik. Samo netko tko vam želi dati informacije koje vam trebaju je učinkovit zviždač. Glavni razlozi zašto su ljudi surađivali sa Stasijem bili su političko uvjerenje i materijalna korist. Časnici su također pokušavali stvoriti osobnu vezu između sebe i doušnika i iskreno, primjer Stasija pokazuje da nije tako teško pridobiti nekoga kako bi izdao druge. Čak su i neki vodeći disidenti Istočne Njemačke surađivali sa Stasijem, kao na primjer Ibrahim Böhme. 1989., bio je vođa mirne revolucije te je umalo postao prvi slobodnoizabrani premijer DDR-a dok se nije otkrilo da je bio doušnik. Mreža špijuna bila je doista široka. U svakoj instituciji, čak i u crkvama Zapadne Njemačke, bilo ih je mnogo. Sjećam se da sam rekao vodećem časniku Stasija: "Da ste poslali doušnika k meni, sigurno bih ga prepoznao." Njegov odgovor bio je: "Nismo slali nikoga. Uzeli smo one koji te okružuju." I doista, dvojica mojih najboljih prijatelja izvještavali su Stasi o meni. Nisu samo u mojem slučaju doušnici bili tako blizu. Na primjer, Vera Lengsfeld, druga vodeća disidentica, u njezinom slučaju, njezin vlastiti muž ju je špijunirao. Poznatog pisca izdao je vlastiti brat. Ovo me podsjeća na roman "1984" Georga Orwella, gdje je jedina osoba kojoj se može vjerovati doušnik. No, zašto je Stasi skupljao sve ove informacije u svojim arhivama? Glavni razlog bio je kontrola društva. U gotovo svakom govoru, ministar Stasija davao je naredbu da se sazna tko je tko, što je značilo tko što misli. Nije želio čekati do toga da netko pokuša djelovati protiv režima. Želio je znati unaprijed što su ljudi mislili i planirali. Istočni Nijemci znali su, naravno, da su okruženi doušnicima u totalitarnom režimu koji je stvarao nepovjerenje i stanje široko rasprostranjenog straha, što su najbitniji alati za opresiju ljudi u bilo kojoj diktaturi. Zbog ovoga se nije mnogo Istočnih Nijemaca pokušavalo boriti protiv komunističkog režima. Ako jesu, Stasi je upotrebljavao metodu koja je bila doista opaka. Zvala se Zersetzung i opisana je u drugom vodiču. Ovu riječ je teško prevesti jer izvorno znači "biodegradacija". Zapravo je to poprilično točan opis. Cilj je bio tajno uništiti samopouzdanje ljudi, na primjer, kroz oštećivanje njihovog ugleda, organizacijom neuspjeha na njihovom poslu i uništavanjem njihovih osobnih veza. S obzirom na to, Istočna Njemačka bila je vrlo moderna diktatura. Stasi nije pokušavao uhititi svakog disidenta. Radije su ih paralizirali, a mogli su to jer su imali pristup tolikim osobnim informacijama i tolikom broju institucija. Zadržavanje nekog koristilo se samo kao posljednja mjera. Za ovo, Stasi je posjedovao 17 istražnih zatvora, jedan u svakom distriktu. Ovdje je Stasi razvijao vrlo moderne metode zadržavanja. Obično, istražitelj nije mučio zatvorenika. Umjesto toga, koristio je profinjeni sustav psihološkog pritiska u čijem je središtu bila stroga izolacija. Gotovo nijedan zatvorenik nije se odupro davanju svjedočanstva. Ako budete imali priliku, posjetite Stasi zatvor u Berlinu i sudjelujte u obilasku s vodičem, koji je bio politički zatvorenik i koji će vam objasniti kako je ovo funkcioniralo. Još je jedno pitanje potrebno odgovoriti: ako je Stasi bio tako dobro organiziran, zašto je komunistički režim pao? Prvo, 1989. godine, vodstvo Istočne Njemačke nije bilo sigurno što učiniti oko rastućeg prosvjeda ljudi. Posebno ih je zbunjivalo to jer je u matičnoj državi socijalizma, Sovjetskom Savezu, uspostavljena liberalnija politika. Nadalje, režim je ovisio o zajmovima od Zapada. Stoga, Stasi nije dobio naredbu o rušenju ustanka. Drugo, u komunističkoj ideologiji nema mjesta kritici. Umjesto toga, vodstvo se držalo vjerovanja da je socijalizam savršen sustav, a Stasi je to, naravno, morao potvrditi. Posljedica ovoga jest da usprkos svim informacijama, režim nije mogao analizirati svoje prave probleme te ih nije mogao ni riješiti. Na kraju, Stasi je izdahnuo zbog struktura koje je trebao štititi. Kraj Stasija bio je nešto tragično jer su ovi časnici bili zaposleni tijekom mirne revolucije samo s jednom stvari: uništavanjem dokumenata koje su stvarali desetljećima. Nasreću, zaustavili su ih aktivisti za ljudska prava. Zato danas možemo koristiti te dokumente kako bismo bolje razumjeli kako funkcionira državni nadzor. Hvala. (Pljesak) Bruno Giussani: Hvala. Puno hvala. Dakle, Hubertus, želim Vas pitati par pitanja jer ovdje imam Der Spiegel od prošlog tjedna. "Mein Nachbar NSA". Moj susjed, NSA. Upravo ste nam rekli o našem susjedu, o špijunima i doušnicima Istočne Njemačke. Ima li izravne veze između ove dvije priče ili nema? Koja je Vaša reakcija kao povjesničara kada ovo vidite? Hubertus Knabe: Mislim da treba spomenuti nekoliko aspekata. Prvo, mislim da postoji razlika između toga zašto se skupljaju podatci. Činite li to da zaštitite svoje ljude od terorističkih napada ili to činite kako bi vršili opresiju nad svojim ljudima? Ovo čini fundamentalnu razliku. No, s druge strane, u demokraciji je ove instrumente moguće zloupotrijebiti i toga moramo biti svjesni kako bi to zaustavili te da obavještajne službe poštuju pravila koja imamo. Treće, vjerojatno, možemo biti sretni što živimo u demokraciji jer možete biti sigurni da Rusija i Kina čine istu stvar, ali nitko o tome ne priča jer nitko ne smije. (Pljesak) BG: Kada je priča izašla na vidjelo, prošlog srpnja, prošle godine, uložili ste kaznenu tužbu na Njemačkom sudu. Zašto? HK: Da, učinio sam to zbog druge stvari koju sam spomenuo, što smatram da, posebno u demokraciji, pravila vrijede za sve. Napravljena su za sve, dakle nije dozovljeno da ijedna institucija ne poštuje pravila. U Kaznenom zakonu Njemačke piše da nije dozvoljeno prisluškivati nekoga bez dopuštenja sudca. Nasreću, to piše u Kaznenom zakonu Njemačke stoga ako se ne poštuje, onda smatram da je potrebna istraga i trebalo je puno vremena da javni tužitelj Njemačke ovo pokrene, a pokrenuo je samo u slučaju Angele Merkel, ali ne i u slučaju svih drugih ljudi koji žive u Njemačkoj. BG: Ovo me ne iznenađuje zbog — (Pljesak) — zbog priče koju ste ispričali. Gledano izvana, živim izvan Njemačke i očekujem da Nijemci reagiraju mnogo snažnije, odmah. Umjesto toga, reakcija je došla samo kada se otkrilo prisluškivanje kancelarke Merkel. Zašto? HK: Vidim to kao dobar znak jer se ljudi osjećaju sigurno u ovoj demokraciji. Ne boje se uhićenja, a kada napustite ovu dvoranu nakon konferencije, nitko se ne mora bojati da tajna policija stoji ispred i da će vas uhititi. Tako da je to dobar znak. Ljudi nisu uplašeni kao što bi mogli biti. Naravno, mislim da su institucije odgovorne za zaustavljanje nezakonitih djelovanja u Njemačkoj ili bilo gdje drugdje. BG: Osobno pitanje, a ovo je i posljednje. U Njemačkoj se razvila rasprava o davanju azila Edwardu Snowdenu. Jeste li za ili protiv? HK: Oh, ovo je teško pitanje, ali ako mene pitate i ako iskreno odgovaram, dao bih mu azil jer vjerujem da je to što je učinio doista hrabro i uništio je svoj čitav život, svoju obitelj i sve. Zato smatram, zbog tih ljudi, da bismo trebali nešto učiniti, a posebno ako pogledate njemačku povijest, gdje je toliko ljudi moralo bježati i tražiti azil u drugim državama i nisu ga dobivali, tako da bi bio dobar znak dati ga njemu. (Pljesak) BG: Hubertus, puno Vam hvala.