Kako bolje pričati o ljubavi

U ljubav padamo. Zaglavljeni smo, zgnječeni, oboreni s nogu. Gorimo od strasti. Zbog ljubavi smo ludi i bolesni. Bole nas srca koja se potom i slamaju. To što o ljubavi govorimo na ovaj način u osnovi oblikuje način na koji ljubav i doživljavamo, tvrdi spisateljica Many Len Catron. U ovom govoru, koji je za svakoga tko je ikad bio lud od ljubavi, Catron ističe različite metafore za ljubav koje nam u njoj pomažu pronaći više sreće -- a manje patnje.

Dobro, danas želim pričati o tome
kako pričamo o ljubavi.

Točnije,

želim pričati o tome što je pogrešno
u načinu na koji o njoj pričamo.

Većina će se vjerojatno
nekoliko puta zaljubiti

tijekom života,

a u engleskom jeziku
ta metafora "pasti u ljubav"

osnovni je način na koji
pričamo o ljubavi.

Ne znam za vas,

ali kad ja zamišljam tu metaforu,

vidim prizor kao iz crtića -

čovjek

šeta pločnikom

i ni ne shvaćajući upada u šaht,

stropošta se u kanalizaciju.

Zamišljam to tako
jer "pasti" nije isto što i "uskočiti".

Padamo slučajno,

bez svjesne kontrole,

to je nešto na što nismo pristali.

A to --

to je osnovni način na koji pričamo
o započinjanju nove veze.

Ja sam pisac
i učiteljica engleskog jezika,

što znači da živim od
razmišljanja o riječima.

Moglo bi se reći da me se plaća da kažem
kako je jezik koji koristimo bitan

i voljela bih reći da
mnoge metafore koje koristimo

u razgovoru o ljubavi --

možda čak i većina --

predstavljaju problem.

Dakle, u ljubav padamo.

Zaglavljeni smo.

Zarobljeni smo.

Nesvjesni.

Izgaramo od strasti.

Ljubav nas izluđuje

i bolesni smo od nje.

Srca nas bole,

a potom se slamaju.

Naše metafore iskustvo voljenja
izjednačavaju

s ekstremnim nasiljem ili bolešću.

(Smijeh)

Istina je.

U njima igramo ulogu žrtve,

nepredviđenih i nepremostivih okolnosti.

Najdraži mi je izraz "pokošen",

čiji korijen leži u riječi "pokositi".

Potražite li ovu riječ u rječniku --

(Smijeh)

vidjet ćete da je objašnjena
kao "mučna nesreća"

i kao "teška zaljubljenost".

Ja tu riječ povezujem
s točno određenim kontekstom,

a to je Stari Zavjet.

U Knjizi Izlaska "pokošenost"
se spominje 16 puta,

a to je riječ koju Biblija koristi
za osvetu ljutog Boga.

(Smijeh)

A mi koristimo istu riječ
da bismo pričali o ljubavi.

i da bismo objasnili najezdu skakavaca.

(Smijeh)

Zar ne?

Kako se to dogodilo?

Kako smo počeli povezivati ljubav
s velikom boli i mukom?

I zašto o ovome navodno dobro iskustvu

govorimo kao da smo u ulozi žrtve?

Teška su to pitanja,

ali imam neke teorije.

Da promislimo o tome,

želim da se posebno usredotočimo
na jednu metaforu,

a to je ideja ljubavi kao ludosti.

Kad sam tek počela istraživati
o romantičnoj ljubavi,

posvuda sam nalazila
na te metafore ludosti.

Povijest Zapadnjačke kulture

puna je jezika koji ljubav izjednačava
sa psihičkom bolesti.

To su samo neki od primjera.

William Shakespeare:

"Ljubav je samo ludilo"

iz "Kako vam drago".

Friedrich Nietzsche:

"Uvijek postoji djelić ludosti
u svakoj ljubavi."

"Sad sam luda od ljubavi ---"

(Smijeh))

velikog filozofa, Beyonce Knowles.

(Smijeh)

Prvi sam se put zaljubila s 20 godina.

Bila je to turbulentna veza
od samog početka.

Prvih nekoliko godina
bila je to veza na daljinu,

pa mi je u toj vezi bilo
ili najbolje ili najgore.

Posebno se sjećam jednog trenutka.

Sjedila sam na krevetu
u južnoameričkom hostelu

i ugledala svog voljenog kako ulazi.

Bilo je kasno,

skoro pa ponoć,

posvađali smo se za večerom

i kad smo se vratili u sobu,

pokupio je svoje stvari
u torbu i izletio iz sobe.

Iako se više ne sjećam
oko čega smo se posvađali,

sjećam se vrlo jasno kako sam se osjećala
dok sam ga gledala kako odlazi.

Bilo mi je 22, prvi put sam se našla
u nekoj od zemalja u razvoju

i bila sam sasvim sama.

Do povratka kući dijelio me jedan tjedan,

znala sam ime grada
u kojem sam se nalazila

i ime grada u koji idem,

ali nisam se nikako mogla snaći.

Nisam imala vodič,
imala sam vrlo malo novca

i nisam znala španjolski.

Netko s izraženijim
pustolovnim duhom od mene

možda bi to vidio kao priliku,

ali ja sam se skamenila.

Samo sam sjedila.

I onda sam briznula u plač.

Unatoč mojoj panici,

neki glasić u mojoj glavi pomislio je:

"Opa. Čista drama.

Mora da mi ide ova ljubav."

(Smijeh)

Zato što je neki dio mene
želio patiti zbog ljubavi.

Sada mi to zvuči baš čudno,
ali u 22. godini,

čeznula sam za dramatičnim iskustvima,

a u tom sam trenutku bila
iracionalna, bijesna i shrvana,

a začudo,

pomislila sam kako to na neki način
opravdava osjećaje koje sam gajila

prema dečku koji me upravo ostavio.

Mislim da sam se htjela osjećati
pomalo ludo

jer sam mislila
da ljubav tako funkcionira.

To ne bi trebalo čuditi

jer prema Wikipediji,

imamo osam filmova,

14 pjesama,

dva albuma i jedan roman
pod nazivom "Lud od ljubavi".

U sobu se vratio nakon pola sata.

Pomirili smo se.

Proveli smo zajedno još jedan
uglavnom sretan vikend.

Tada, kad sam se vratila kući,

pomislila sam - "To je bilo
zastrašujuće, ali divno.

Ovo mora da je prava romansa."

Očekivala sam da će moja
prva ljubav biti poput ludosti.

i ovo je bilo potpuno
u skladu s mojim očekivanjima.

Ali voljeti nekoga na taj način -

kao da cijela moja dobrobit
ovisi o tome da me on voli --

nije bilo baš dobro ni za mene

ni za njega.

No, pretpostavljam da osjećaj ljubavi
nije tako neuobičajen.

Svi smo malo ludi
u početnim fazama romantične ljubavi.

Čak štoviše, jedno istraživanje potvrđuje
da je to donekle normalno

jer, neuro-kemijski gledano,

romantična ljubav i psihička bolest
ne mogu se tako lako razlikovati.

To je istina.

To istraživanje iz 1999.
koristilo je krvne nalaze

kako bi potvrdilo da razine
serotonina friško zaljubljene osobe

nalikuju razinama serotonina

ljudi kojima je dijagnosticiran
opsesivno-kompulzivni poremećaj.

(Smijeh)

Da, niske razine serotonina

također mogu imati veze
sa zimskom depresijom

i depresijom općenito.

Postoje dokazi

da je ljubav zaslužna za promjene
u našem raspoloženju i ponašanju.

Druga istraživanja potvrđuju

da većina veza počinje na takav način.

Istraživači vjeruju
da su niske razine serotonina

povezane s opsesivnim razmišljanjem
o predmetu žudnje,

zbog čega se možete osjećati
kao da vam netko ne izlazi iz glave.

Tako se većina nas osjeća
kad se prvi put zaljubi.

Dobra vijest glasi -
to ne traje uvijek toliko dugo,

najčešće nekoliko mjeseci
do nekoliko godina.

Kad sam se vratila s putovanja
u Južnu Ameriku,

puno sam vremena provodila
sama u svojoj sobi,

provjeravala e-poštu,

očajnički sam željela
da mi se voljeni javi.

Odlučila sam - ako moji prijatelji
ne mogu razumjeti moju strašnu bol,

ne trebam njihovo prijateljstvo.

Prestala sam se družiti s većinom.

To je vjerojatno bila
najnesretnija godina moga života.

Na neki sam način smatrala
da se moram osjećati jadno

jer ako sam mogla biti jadna,

to je dokazivalo koliko sam ga voljela.

A kad bih to dokazala,

na kraju bismo nekako opet
završili zajedno.

To je pravo ludilo

jer ne postoji nikakvo kozmičko pravilo

da velika patnja donosi veliku nagradu,

ali takvo mišljenje je uvriježeno
kad je ljubav u pitanju.

Naša iskustva ljubavi su
i biološka i kulturološka.

Naša nam biologija govori
da je ljubav dobra

aktivirajući te nagrađivačke sklopove
u našim mozgovima

i govoreći nam da je ljubav bolna
kad nam je, nakon svađe ili prekida,

neuro-kemijska nagrada uskraćena.

A zapravo -- to ste možda i čuli --

neuro-kemijski gledano,

proživljavanje prekida nalik je
odvikavanju od kokaina,

što je za mene utješna činjenica.

(Smijeh)

I onda naša kultura koristi jezik

kako bi oblikovala
i učvrstila te ideje o ljubavi.

U tom slučaju, radi se o
metaforama o boli,

ovisnosti i ludilu.

Zanimljiva je to petlja povratne veze.

Ljubav je snažna i ponekad bolna,

a mi to izražavamo
svojim riječima i pričama,

ali onda nas te riječi i priče uvjetuju

da od ljubavi očekujemo
da bude snažna i bolna.

Zanimljivo mi je kako se sve to događa

u kulturi koja cijeni
cjeloživotnu monogamiju.

Čini se kao da želimo sve odjednom -

želim da ljubav bude poput ludila

i želimo da traje do kraja života.

Ne zvuči li to užasno?

(Smijeh)

Kako bismo pomirili te želje,

moramo promijeniti
ili našu kulturu ili naša očekivanja.

Zamislite da smo svi
manje pasivni u ljubavi.

Da smo asertivniji,
otvorenijeg uma, velikodušniji

i umjesto da "padnemo u ljubav",

u nju zakoračimo.

Znam da tražim puno,

ali nisam ja prva koja je to predložila.

U knjizi "Metafore po kojima živimo"

lingvisti MarkJohnson i George Lakoff
predlažu zanimljivo rješenje

ove dileme,

a to je da promijenimo naše metafore.

Oni tvrde da metafore uistinu
oblikuju način na koji doživljavamo svijet

i da nam čak mogu poslužiti
kao vodič za buduća djelovanja,

poput samoispunjavajućeg proročanstva.

Johnson i Lakoff predlažu
novu metaforu za ljubav:

ljubav kao suradničko umjetničko djelo.

Sviđa mi se taj način
razmišljanja o ljubavi.

Lingvisti tvrde da metafore
uključuju određene pretpostavke,

a to je način razmatranja svih implikacija

ili ideja sadržanih u određenoj metafori.

Johnson i Lakoff govore o svemu

što suradnja
na umjetničkom djelu uključuje:

trud, kompromis,
strpljenje, zajedničke ciljeve.

Te se ideje lijepo slažu
s našim kulturološkim ulaganjima

u dugoročne romantične zavjete,

ali slažu se i s drugim vrstama odnosa --

kratkoročnim, neobveznim, višeljubnim,
nemonogamnim, aseksualnim --

jer ta metafora donosi
puno kompleksnijih ideja

iskustvu ljubavi prema nekome.

Ako je ljubav suradničko umjetničko djelo,

ljubav je estetsko iskustvo.

Ljubav je nepredvidljiva,

ljubav je kreativna,

ljubav zahtijeva
komunikaciju i disciplinu,

frustrirajuća je i emocionalno zahtjevna,

a ljubav uključuje i sreću i bol.

Konačno, svaka ljubav je drugačija.

Kad sam bila mlađa,

nikad mi nije palo na pamet da mi je
dozvoljeno tražiti više od ljubavi,

da ne moram samo prihvatiti
ono što se nudi.

Kad 14-ogodišnja Julija upoznaje --

ili kad 14-godišnja Julija
ne može biti s Romeom,

kojeg je upoznala prije četiri dana,

nije razočarana ili tjeskobna.

Gdje je?

Želi umrijeti.

Zar ne?

Samo da vas podsjetim,
u ovom dijelu drame,

čin treći od pet,

Romeo još nije mrtav.

Živ je,

zdrav je,

samo je protjeran iz grada.

Razumijem ja da Verona 16. stoljeća
nije poput suvremene Južne Amerike,

ali kad sam prvi put pročitala tu dramu,

kad mi je također bilo 14 godina,

Julijine patnje imale su mi smisla.

Preoblikovanje ljubavi u nešto što imam
priliku stvarati s nekim kome se divim,

umjesto nečega što mi se
jednostavno dogodi,

bez moje kontrole ili pristanka,

osnažujuće je.

I dalje je teško.

Ljubav ponekad toliko zaluđuje i slama

i kada sam frustrirana,

moram se podsjetiti:

u ovoj vezi moje je zadatak
pričati s mojim partnerom

o tome što želim da skupa izgradimo.

Nije ni to lako,

ali puno je bolje od alternative,

a to je onaj osjećaj ludosti.

Ova inačica ljubavi ne bavi se osvajanjem
ili gubljenjem nečije naklonosti,

već traži od vas da vjerujete partneru

i da razgovarate o stvarima
kad se povjerenje čini teško.

To zvuči jako jednostavno,

ali to je zapravo revolucionarni,
radikalni čin.

To je zato što možete prestati
razmišljati o sebi

i o tome što dobivate ili gubite u vezi

te počinjete razmišljati o tome
što imate za ponuditi.

Ta verzija ljubavi omogućuje nam
da govorimo ovakve stvari:

"Ne surađujemo baš najbolje.
Možda ovo nije za nas."

Ili: "Ta je veza bila kraća
nego što sam planirala,

ali ipak je bila lijepa na svoj način."

Ono što je lijepo u suradničkom
umjetničkom djelu

jest to da ga ne slikamo,
ne crtamo i ne klešemo sami.

Ta inačica ljubavi omogućava nam
da odlučimo kako ono izgleda.

Hvala vam.

(Pljesak)