Kako bismo mogli promijeniti klimatsku budućnost planeta

Klimatska kriza prevelika je i prekomplicirana da bi se riješila jednim potezom, kaže autor David Wallace-Wells. Ono što nam treba promjena je načina življenja. Pogledajte kako predstavlja neke od dramatičnih mjera koje bismo mogli poduzeti i izgraditi prosperitetan svijet u kojem se može živjeti u doba globalnog zatopljenja.

Došao sam pričati o klimatskoj promjeni,

no zapravo nisam ekolog.

Zapravo, nikad se nisam ni smatrao
obožavateljem prirode.

Nikada nisam išao kampirati
ili planinariti,

niti imao kućnog ljubimca.

Cijeli život živim u gradovima,

zapravo samo u jednom gradu.

Iako volim otići na izlet u prirodu,

uvijek sam mislio da je priroda nešto
što se događa negdje drugdje,

daleko,

s modernim načinom života kao
tvrđavom za obranu od prirodnih sila.

Drugim riječima,

baš kao svi koje sam poznavao,

svoj sam život proveo bezbrižno,

bez ideje

o opasnosti koju predstavlja
globalno zatopljenje.

Mislio sam da to ide sporo,

da se događa tamo negdje

i da predstavlja samo malu prijetnju
mom dotadašnjem načinu života.

Na svaki od tih načina,

bio sam potpuno u krivu.

Većina ljudi sada, kada govore
o klimatskim promjenama,

pričaju priču o budućnosti.

Da ja to radim, rekao bih,

"Prema UN-u, ne promijenimo li smjer

do kraja stoljeća,

temperatura će vjerojatno porasti
za 4 Celzijeva stupnja."

To bi značilo, prema mišljenju
nekih znanstvenika,

dvostruko više ratova,

upola manje zaliha hrane,

a globalni BDP možda bi bio 20 % niži
nego bez klimatskih promjena.

Taj je utjecaj snažniji od onoga
Velike gospodarske krize

i bio bi trajan.

No utjecaje ćemo osjetiti
mnogo prije 2100. godine.

Procijenjeno je da će do 2050.

mnogi najveći gradovi u
Južnoj Aziji i na Bliskom istoku

biti doslovno nevjerojatno
vrući tijekom ljeta.

Ovi su gradovi danas dom
10, 12, 15 milijuna ljudi.

I u samo tri desetljeća

u njima nećemo moći šetati vani

bez rizika od infarkta ili čak i smrti.

Planet je već 1,1 Celzijev stupanj topliji

nego što je bio prije industrijalizacije.

Možda ne zvuči puno,

no zapravo nas potpuno izbacuje
iz temperaturnih okvira

cijele ljudske povijesti.

To znači da sve što znamo kao vrsta,

evolucija ljudske životinje,

razvoj agrikulture,

razvoj rudimentarnih civilizacija

te moderna i industrijska civilizacija,

sve što znamo o sebi kao biološkim bićima,

kao društvenim i političkim bićima,

sve je rezultat klimatskih uvjeta

koji su već iza nas.

Kao da smo sletjeli na drugi planet,

s potpuno drugačijom klimom.

Sad trebamo shvatiti

što od civilizacije koju smo donijeli

može izdržati ove nove uvjete,

a što ne može.

Sada se stvari počinju pogoršavati.

Dugo su nam govorili

da je klimatska promjena duga saga.

Počela je industrijskom revolucijom

i mi sada moramo

počistiti nered koji su
ostavili naši preci

kako se naši unuci ne bi trebali
nositi s posljedicama.

Ta je priča trajala stoljećima.

Zapravo, pola emisija

koje su ikad proizvedene
izgaranjem fosilnih goriva

u cijeloj povijesti čovječanstva

proizvedeno je samo u
posljednjih 30 godina.

To je od kada je Al Gore objavio
svoju prvu knjigu o zatopljenju.

Od kada je UN osnovao tijelo
za klimatske promjene IPCC.

Od onda smo učinili više štete

nego što je učinjeno u svim stoljećima
i tisućljećima prije nas.

Imam 37 godina,

što znači da moj život sadrži
cijelu ovu priču.

Kada sam se rodio,
klima planeta činila se stabilnom.

Danas,

na rubu smo katastrofe.

Klimatsku krizu nisu nam
ostavili preci u naslijeđe.

To je rad jedne generacije.

Naše.

Možda ovo zvuči kao loša vijest.

Što zapravo i jest, jako loša vijest.

No također ima, mislim,

i neke dobre vijesti,
barem relativno govoreći.

Ovi su utjecaji zastrašujuće veliki.

No također su, mislim, uzbudljivi.

Na kraju, odsjaj su

moći koju zapravo imamo nad klimom.

Ako dođemo do onih paklenskih scenarija,

to će biti jer smo ih sami omogućili,

jer smo ih odabrali omogućiti.

Što znači da možemo omogućiti
i druge scenarije.

To se može činiti previše
lijepim za povjerovati

i političke prepreke zapravo su ogromne.

No stvar je jednostavna --

glavni uzrok zatopljenja
ljudsko je djelovanje:

koliko ugljika otpuštamo u atmosferu.

Naše su ruke na tim polugama.

I sami možemo napisati priču
klimatske budućnosti planeta.

Ne samo da možemo -- to već i radimo.

Kako je neaktivnost vrsta aktivnosti,

pisat ćemo tu priču svidjelo se
to nama ili ne.

Ovo nije bilo koja priča,

budućnost planeta u rukama je svih nas.

To je priča poput onih koje smo
prepoznavali samo u mitologiji

i teologiji.

Jedna generacija

koja je u pitanje dovela
budućnost čovječanstva

i čiji je zadatak sada osigurati
novu budućnost.

Kako bi to izgledalo?

To bi mogli biti nizovi solarnih ploča
po cijelom planetu,

gdje god da se okrenete.

To bi moglo značiti da ako razvijemo
bolju tehnologiju,

ne bismo ih ni trebali toliko
široko koristiti,

jer je procijenjeno da samo
dio pustinje Sahara

apsorbira dovoljno sunčeve energije
za potrebe cijelog svijeta.

No vjerojatno bi nam trebala
nova električna mreža,

ona koja ne gubi dvije trećine energije
na otpadnu toplinu,

kao što je slučaj u SAD-u danas.

Mogli bismo koristiti više
nuklearne energije, možda,

iako bi to trebala biti potpuno
nova vrsta nuklearne energije,

jer današnja tehnologija
cjenovno nije kompetitivna

energiji iz obnovljivih izvora
čije cijene ubrzano padaju.

Trebala bi nam nova vrsta zrakoplova,

jer mislim da nije baš praktično

zatražiti da cijeli svijet
više ne putuje zrakom,

pogotovo jer veliki dio globalnog juga

tek sada, po prvi put si to
može priuštiti.

Trebaju nam zrakoplovi koji
ne proizvode ugljik.

Treba nam nova vrsta poljoprivrede.

Jer ne možemo tražiti da ljudi potpuno
odustanu od mesa i postanu vegani,

to bi značilo nove načine uzgoja goveda.

Ili možda stari način,

budući već poznajemo
tradicionalne prakse ispaše,

može preobraziti farme stoke

iz takozvanih izvora ugljika,
koje proizvode CO2,

u spremišta ugljika
koji će ga apsorbirati.

Ako vam je draža tehnologija,

možda neko od tog mesa možemo
uzgojiti u laboratoriju.

Pravu stoku mogli bismo
hraniti morskim algama,

jer bi to smanjilo njihovu emisiju metana
za čak 95 ili 99 %.

Vjerojatno bismo morali učiniti sve ovo,

jer kao i sa svakim aspektom ove slagalice

problem je jednostavno
preširok i prekompliciran

da bi se riješio jednim potezom.

I bez obzira na broj rješenja
koja koristimo,

vjerojatno se nećemo uspjeti
dekarbonizirati na vrijeme.

Suočeni smo s tom strašnom matematikom.

Nećemo uspjeti pobijediti
klimatsku promjenu,

možemo samo živjeti s njom
i ograničiti je.

A to znači vjerojatnu potrebu

za nečim što se naziva
negativnom emisijom,

koja uzima ugljik iz atmosfere.

Milijarde novih stabala,
možda i trilijuni.

I cijele plantaže uređaja
za upijanje ugljika.

Možda industrija koja je
dva ili tri puta veća

od današnje industrije nafte i plina,

kako bi se poništila šteta nanesena
tom industrijom u prošlim desetljećima.

Trebala bi nam i nova
vrsta infrastrukture,

s drugačijom vrstom cementa,

jer danas, da je cement država,

bio bi treći najveći emiter.

Kina svake tri godine polije cementa

koliko i SAD tijekom cijelog 20. stoljeća.

Trebali bismo izgraditi
morske zidove i nasipe

za zaštitu ljudi koji žive na obali,

a mnogi su presiromašni
da bi ih danas sagradili,

zbog čega to mora značiti i kraj
usko nacionalističke geopolitike

koja nam omogućuje definirati patnju
onih koji žive negdje drugdje na svijetu

kao nevažnih,

dok ih mi jedva i priznamo.

Ta bolja budućnost neće biti laka.

No jedine su prepreke one ljudske.

To možda i nije neka utjeha,

kada znate što ja znam o
ljudskoj okrutnosti i ravnodušnosti,

no obećavam, bolja je od alternative.

Znanost nas ne sprječava u djelovanju,

kao ni tehnologija.

Imamo alate koji nam trebaju
da počnemo već danas.

Imamo i alate koji nam trebaju
za zaustavljanje globalnog siromaštva,

epidemije

i zlostavljanja žena.

Zbog toga nam više od novih alata
treba nova politika,

način svladavanja svih tih
ljudskih prepreka --

naše kulture, ekonomije,

pristranosti statusu quo,

nezainteresiranosti za ozbiljno shvaćanje
svega što nas zaista plaši.

Naše kratkovidnosti.

Našeg smisla za vlastiti interes.

I sebičnosti bogatih i moćnih

čija je motivacija da nešto
promijene najmanja.

I oni će patiti,

ali ne toliko kao oni koji imaju najmanje,

koji su najmanje pridonijeli zatopljenju

i najmanje profitirali

od postupaka koji su nas doveli
u ovu kriznu situaciju,

ali koji će najviše osjetiti teret
u desetljećima koja su pred nama.

Nova politika

potrudila bi se upravljati tim teretom,

gdje će pasti i koliki će utjecaj imati,

učinila bi ga prioritetom našeg vremena.

Bez obzira na to što radimo, klimatska
promjena preobrazit će moderni život.

Dio zatopljenja već je počeo
i neizbježan je,

što znači da će vjerojatno doći
i do dodatnog utjecaja.

Čak i ako poduzmemo dramatične mjere

i izbjegnemo neke od ovih zaista
strašnih scenarija najgorih slučajeva,

to bi značilo živjeti na potpuno
drugačijem planetu.

S novom politikom, novom ekonomijom,

novim odnosom prema tehnologiji

i novom povezanosti s prirodom --

cijeli novi svijet.

Onaj u kojem se relativno može živjeti.

Relativno prosperitetan.

I zelen.

Zašto ga ne bismo odabrali?

Hvala vam.

(Pljesak)