Oda životu na Zemlji

Kad biste novorođenčetu trebali objasniti što znači živjeti na Zemlji u 21. stoljeću, što biste rekli? Vizualni umjetnik, Oliver Jeffers, svoj je odgovor uobličio u pismo za svojeg sina, dijeleći bisere mudrosti o postojanju i raznolikosti života. Pruža svoja razmatranja o "prekrasnoj, krhkoj drami ljudske civilizacije" u ovom poetskom govoru prikazanom s izvornim ilustracijama i animacijama.

[Oliver Jeffers]

[Oda životu na Zemlji]

Hej.

Siguran sam da ćete do kraja rečenice,

s obzirom na to kako govorim,

svi već shvatiti da sam iz mjesta zvanog

planet Zemlja.

Zemlja je baš sjajna.

Ona nam je dom.

I mikrobima.

Ovi su k*** za sada u drugom planu,

ali vjerovali ili ne, nisu jedini.

Ovaj je planet također dom
automobilima, prokulicama;

onim čudnim ribama
koje imaju vlastite čeone lampe;

umjetnosti, vatri,

protupožarnim aparatima,

zakonima, golubovima, bocama piva,

limunima i žaruljama;

Pinotu crnom i paracetamolu;

duhovima, komarcima, plamencima, cvijeću,

ukuleleu, dizalima i mačkama,

snimkama mačaka, internetu;

polugama, zgradama i baterijama,

svoj domišljatosti i idejama,
svom poznatom životu...

i gomili drugih stvari.

Gotovo svemu što poznajemo
i o čemu smo čuli.

To je moje najdraže mjesto.

Ova mala kugla,

koja lebdi hladnim i usamljenim
dijelom svemira.

Inače, naglasak je iz Belfasta, koji je...

ovdje.

Otprilike.

Možete pomisliti da poznajete ovaj planet,

jer ste odavde.

Postoji mogućnost da

dugo niste razmišljali o osnovama.

Ja sam mislio da ga poznajem.

Mislio sam da sam stručnjak.

Sve dok nisam morao objasniti ovo mjesto

i način funkcioniranja

nekome tko nikad nije bio ovdje.

Nije ono što mislite,

iako je moj otac uvijek govorio

da je siguran znak inteligentnog života

činjenica da se ne trude
kontaktirati s nama.

Riječ je o mojem novorođenom sinu,
njemu sam pokušavao objasniti stvari.

Prije nismo bili roditelji,

moja supruga i ja,

pa nam je bio poput većine gostiju
kad je prvi put došao kući.

Poveli smo ga u obilazak.

Ovdje stanuješ, sine.

U ovoj sobi pripremamo hranu.

U ovoj sobi čuvamo
kolekciju stolica, i tako dalje.

Lijepa je promjena

kada novorođenčetu morate objasniti
kako planet funkcionira.

Ali nakon što se ismijete

i kad vam se slegne značaj toga
da mali ljudi ne znaju baš ništa

i koliko malo i vi sami znate,

objašnjavanje čitavog planeta
postaje zastrašujuće.

Ipak sam pokušao.

Dok sam prvih nekoliko tjedana

prepričavao svijet kakvim ga vidim,

počeo sam bilježiti smiješne stvari
koje sam govorio.

Bilješke su polako poprimale oblik pisma

posvećenog mojem sinu
kad jednom nauči čitati.

I to je pismo postala knjiga

o osnovnim načelima života

na Zemlji u 21. stoljeću.

Neke su stvari zbilja očite.

Planet se sastoji od dva dijela:

kopna i mora.

Neke su manje očite
dok ne promislite o njima.

Kao što je vrijeme.

Stvari se ponekad sporo kreću na Zemlji.

Ali češće se kreću brzo.

Stoga dobro iskoristi vrijeme
jer će ti pobjeći.

Ili ljudi.

Postoje ljudi različitih oblika,
veličina i boja.

Možda izgledamo drugačije,

ponašamo se i zvučimo drugačije,

ali nemojte se zavaravati.

Svi smo mi ljudi.

Nisam propustio uočiti
da od svih mjesta u svemiru

ljudi žive samo na Zemlji,

mogu živjeti samo na Zemlji.

Čak i tada,
samo na nekim suhim predjelima.

Postoji samo vrlo mali komad
površine našeg planeta

koji je pogodan za stanovanje

i upravo tu svi stisnuti živimo.

Lako je zaboraviti,
kad si tako blizu prašine,

stijena, lišća i betona,

koliko je ograničen
prostor za manevriranje.

Paru očiju na zemlji

horizont se čini beskrajan.

Uostalom, ne razmatramo svaki dan

gdje se nalazimo na zemaljskoj kugli

i gdje je ta kugla u svemiru.

Nisam želio sinu pričati
istu priču o državama

koja je nama ispričana
dok sam odrastao u Sjevernoj Irskoj.

Da smo iz malog okruga

koji zanemaruje život
izvan vlastitih briga.

Želio sam pokušati vidjeti naš planet

kao jedan sustav, kao jedinstven objekt

koji lebdi u prostoru.

Da bih to učinio,

trebao sam se prebaciti s crteža iz knjiga

na 3D uličnu skulpturu

i trebao sam gotovo 60 metara,

njujorški blok,

za izgradnju velikog modela Mjeseca,

Zemlje i nas.

Projekt se odvio
u njujorškom parku High Line

prošle zime

na 50. obljetnicu
misije Apollo 11 oko Mjeseca.

Nakon postavljanja

mogao sam sa sinom
staviti svemirsku kacigu

i lansirati se, poput Apolla 11
prije pola stoljeća,

prema Mjesecu.

Kružili smo

i osvrnuli se na sebe.

Osjetio sam

koliko je samotno bilo u mraku.

A samo sam se pretvarao.

Mjesec je jedini objekt

koji nam je imalo blizu.

U omjeru ovog projekta,

gdje je naš planet promjera od 3 metra,

Mars, sljedeći planet,
bit će veličine lopte za jogu

i udaljen nekoliko kilometara.

Iako granice nisu vidljive iz svemira,

na mojoj skulpturi

svaka je granica ucrtana.

Ali umjesto bilježenja imena država
na izrezbarenom kopnu,

stalno sam iznova ispisivao:

"ljudi ovdje žive, ljudi ovdje žive".

"Ljudi ovdje žive."

A na Mjesecu je bilo ispisano:

"Ovdje nitko ne živi".

Često očigledne stvari

nisu uopće očigledne
dok o njima ne promislite.

Kad bilo što pogledate
s dovoljno velike udaljenosti,

sve se mijenja,

kao što su to iskusili mnogi astronauti.

A najdalje odakle su ljudske oči
gledale Zemlju

bilo je s Mjeseca.

Poprilična je udaljenost

dok ne dopremo do ruba
našeg Sunčevog sustava.

Čak i do drugih sazviježđa.

Postoji zapravo samo jedna točka
u cijelom kozmosu

koja je prisutna u svim sazviježđima,

a ta je prisutnost ovdje,

planet Zemlja.

One slike koje smo izmislili za zviježda

imaju smisla samo s ovog gledišta.

Njihove priče imaju smisla samo na Zemlji.

I samo nama.

Ljudima.

Mi smo bića iz priče.

Mi smo priče koje pričamo,

mi smo priče koje su nam ispričane.

Razmotrite ukratko priču
o ljudskoj civilizaciji na Zemlji.

Priča o domišljatosti, eleganciji,

velikodušnoj i nježnoj prirodi vrste

koja je također sebična, ranjiva

i prkosno zaštitnička.

Mi, ljudi, štitimo plamen
svojeg postojanja

od sirovih, neizmjernih elemenata
izvan svoje kontrole,

od velikog prostranstva.

Ipak uvijek na taj plamen gledamo.

Izreka "koliko znamo",

kada je izgovorimo,

označava ukupnost sveg znanja.

Ali izrečena drugačije,

"koliko nam je poznato",

znači da ne znamo ništa.

To je lijepa, krhka drama civilizacije.

Mi smo glumci i gledatelji kozmičke igre

koja nama ovdje znači svijet,

ali bilo gdje drugdje ne znači ništa.

Možda ne toliko ni ovdje.

Kad bismo uistinu promislili
o našem odnosu s brodom,

s našom Zemljom,

pričali bismo o neznanju i pohlepi.

Kao u slučaju Fausta,

čovjeka koji vjeruje da sve posjeduje

i krene bilježiti što je njegovo.

S lakoćom traži vlasništvo nad cvijetom,

ovcom, stablom i poljem.

Jezero i planina teže se osvajaju,

ali i oni se predaju.

Ali u pokušaju posjedovanja otvorenog mora

njegova ga pohlepa uništi,

kada se, u naletu arogancije,

popne preko palube
kako bi pokazao moru tko je glavni.

Ali ne razumije,

klizne među valove i potone na dno.

More je tugovalo za njim,

ali nastavilo je bivati morem.

Poput svih objekata u njegovu vlasništvu.

Jer Faustova sudbina njima nije važna.

Sva važnost u svemiru
koju vjerujemo da posjedujemo,

ne bi bila naša

da nije ove Zemlje.

Jer bi se nastavila sretno okretati,

nesvjesno i bez nas.

Na ovom planetu postoje ljudi.

Prolaze nam dani,

ponekad pogledamo gore i izvan sebe,

uglavnom gledamo dolje i u sebe.

Gledajuć gore i povlačeći crtu
između nebeskih svjetala,

pokušali smo kaosu donijeti smisao.

Gledajuć dolje, povukli smo crtu
kako bismo znali gdje pripadamo,

a gdje ne.

Uglavnom zaboravljamo da te crte
koje povezuju zvijezde

i one koje odjeljuju kopno

borave samo u našim glavama.

I one su priče.

Nastavljamo sa svojom rutinom i običajima

u skladu s pričama u koje vjerujemo,

ali ovih dana priča se mijenja
dok je ispisujemo.

Puno je straha u sadašnjoj priči,

a donedavno

priče koje su imale najveću moć

pričaju o gorčini,

o tome kako je sve pošlo po zlu,
individualno i kolektivno.

Inspirativno je promatrati
kako najbolje proizlazi iz najgorega.

Kako se ljudi bude
u vremenu globalnog obračuna

i shvaćaju da su međusobni odnosi

neke od najvažnijih stvari.

Ali da se vratimo.

Zbog sveg nezadovoljstva

provodimo vrlo malo vremena
uživajući u jedinoj važnoj stvari

koja nam je ikad pošla za rukom.

Da smo ovdje,

da smo uopće živi.

Da smo još uvijek živi.

Milijun i pol godina nakon
pronalaska kutije šibica,

nismo spalili kuću.

Još uvijek.

Šanse da budemo ovdje beskrajno su male.

A ipak smo tu.

Usprkos opasnostima.

Nikad više ljudi nije stanovalo na Zemlji.

Ni koristilo više stvari

I očito je da su brojni sustavi,

koje smo izumili,

zastarjeli.

I moramo izraditi nove.

Ako neće bakterije,

naša kolektivna vatra
mogla bi nas uskoro ugušiti.

Dok promatramo
kako se kotači industrije zaustavljaju,

strojevi napretka postaju tihi,

imamu najluđu priliku

pritisnuti gumb za resetiranje.

Krenuti drugačijim putem.

Evo nas na Zemlji.

I život na Zemlji je čudesan.

Izgleda velika ova Zemlja,

ali puno nas je ovdje.

Sedam i pol milijardi
po posljednjem izračunu,

i rastemo svakim danom.

I tada,

ima dovoljno za svih,

ako dijelimo malo.

Stoga vas molim,

budite susretljivi.

Ako razmislite na drugačiji način,

ako je Zemlja jedino mjesto
na kojem se živi,

onda je najmanje osamljeno
mjesto u svemiru.

Puno je ljudi koji vam
mogu pružiti ljubav,

i puno ljudi koje možete voljeti.

Trebamo jedni druge.

Sada to znamo, bolje nego ikad.

Laku noć.