Volim da pravim filmove.
Filmovi postoje više od stotinu godina.
Snimanje filmova se nije promenilo
kada je u pitanju dimenzija posmatranja.
Pozicioniranje kamere u sceni
i snimanje se nisu promenili.
Filmsko stvaralaštvo
je i dalje frontalno iskustvo,
a stvaranje filmova ima mogućnost
da prati isti smer pravljenja sadržaja.
I dalje stojimo pred ravnom slikom,
posmatrajući fikciju.
To je sasvim u redu.
Volim da gledam filmove
i odlazim u bioskop.
Ta iskustva mogu da budu veoma emotivna.
Umetnost i umeće emotivnih
iskustava unutar kadra
mogu da budu toliko snažni
da pokreću snažnije emocije.
Pitanje koje postavljamo glasi:
kako iskustvo filmova
može da postoji izvan ravnog ekrana.
Kako da počnemo da stvaramo sadržaje
za narednu generaciju doživljaja sadržaja?
Tradicionalno, kada zamislimo scenu,
posmatramo kadar i kompoziciju.
Moramo da razmišljamo
kako da stvorimo dubinu i paralaksu
koristeći elemente u pročelju i začelju
dok se kamera kreće.
Sa današnjom tehnologijom i uređajima
poput naočara za virtuelnu
i proširenu stvarnost, pametnih uređaja,
koji omogućuju trodimenzionalnu
i potpunu navigaciju u prostoru,
imamo mogućnost da publici omogućimo
da doživi sadržaj iz više perspektiva.
Moramo da razmišljamo o tome
kako da uzmemo ovu tehnologiju,
sve njene mogućnosti
i da omogućimo iskustvu
da prevaziđe okvire scene.
Ne govorimo o video igrama
ili o kompjuterski generisanim glumcima,
koji izgledaju beskrajno realistično.
Govorimo o stvarnim glumcima
i stvarnim nastupima,
nastupima na sceni.
Moramo da počnemo da razmišljamo
kako da snimamo glumce
i kako da snimamo stvarne scene
da bismo imali sveobuhvatan doživljaj.
Poznat nam je video od 360 stepeni
gde smestite kameru unutar scene
i možete da napravite tu prelepu
panoramsku sliku skroz oko sebe,
ali sa istog gledišta,
filmsko stvaralaštvo je i dalje frontalno.
Kako bismo bili potpuno obuhvaćeni scenom,
moraćemo da uhvatimo svetlost
iz svih mogućih smerova.
Moraćmo da opkolimo scenu
ogromnom količinom senzora,
sa svim mogućim opcijama
da se uhvati svetlost
i omogući nam da budemo vidljivi
u unutrašnjosti scene ponovo.
U ovoj postavci,
više nemamo pročelje i začelje,
niti kameru smeštenu u prostoru,
već na stotine senzora
koji hvataju svetlost
i hvataju pokrete iz svih mogućih uglova.
S novim tehnološkim napretkom,
možemo da počnemo
da posmatramo 3D fotografiju,
koja hvata svetlost
iz višestrukih perspektiva,
omogućujući nam da rekonstruišemo objekat.
Ovo liči na fotografiju u 3D prostoru.
Uz ovaj tehnološki napredak,
možemo da pravimo snimke,
koji nisu samo ravna slika
već imaju i zapreminu.
Ovo nazivamo „volumetrijskim videom”,
i on može da snimi sva dešavanja na sceni
u vidu trodimenzionalne zapremine.
Šta je voksel?
Voksel je poput trodimenzionalnog piksela,
samo što se ne radi o ravnom kvadratu
koji je osvetljen i obojen,
radi se o trodimenzionalnoj
kocki u prostoru,
sa x, y i z pozicijama.
Ovo nam omogućuje
da snimimo scenu u totalu
iz svih perspektiva.
Ovo daje scenu koja je u potpunosti
prožeta svetlošću
iz višestrukih uglova.
Ova mogućnost zahteva obradu
sumanuto velike količine informacija.
Morali bismo da uhvatimo svetlost
ogromnog broja kamera
kako bismo stvorili ovu informaciju.
Da bismo uradili nešto takvo,
morali bismo da imamo postavku
koja bi sadržala veliki broj kamera
postavljenih na sceni
kao i dovoljno veliku scenu kako bi
u nju stalo kompletno filmsko iskustvo.
Ovo zvuči kao blesava ideja,
ali mi smo upravo to i uradili.
Poslednje tri godine,
gradili smo ogromnu
volumetrijsku komoru od kamera.
Radi se o sceni veličine
929 metara kvadratnih,
koja omogućuje snimanje
događaja sa bilo koje lokacije.
Angažovali smo na stotine kamera,
koje šalju zapanjujuće
količine informacija
u ogromne centre za podatke
pohranjene u intelovim superkompjuterima.
To što imamo ovih 929 metara
nam omogućuje
da uklopimo bilo kakvo zbivanje,
bilo kakav nastup.
To je veličina prosečne
brodvejske pozornice.
Nazvali smo je Intel studios
i radi se o najvećoj
volumetrijskoj pozornici na svetu,
a njen cilj je da omogući i istraži
novu generaciju pravljenja
sveobuhvatnih filmova.
Kako bismo testirali ove ideje,
razmišljali smo koja scena
bi mogla da bude dobra za testiranje.
Pa smo odabrali scenu iz vesterna.
Doveli smo konje,
dizajnere setova, prašinu,
sve što je potrebno da se stvori
potpuna scena iz vesterna.
Međutim, ovaj put nismo imali
kameru na sceni.
Ništa se zaista nije pomeralo osim kamera
postavljenih spolja.
Izazov za glumce je bio ogroman.
Morali su da izvedu besprekornu akciju
vidljivu iz svih uglova.
Ne postoji mogućnost da se sakrije udarac
ili da se ne prikaže akcija.
Sve se hvata i sve se vidi.
Ishod snimka -
ovo je naš prvi snimak -
otvorio nam je vidike
za mogućnosti sveobuhvatnog filma.
Ličilo je na 3D skeniranje
celokupne scene.
Mogli smo da se krećemo okolo
i da putujemo u prostoru.
Radi se o tome
da više ne zapažamo
svetlost koja se emituje na ekranu,
već sad putujemo unutar svetlosti,
putujemo unutar scene.
Ovo očito otvara mogućnosti
za ogromne količine
novog tipa pripovedanja
i nove metodologije stvaranja.
Radi se o mogućnostima
vašeg ličnog pripovedanja,
mogućnosti da stvorite
sopstvenu priču unutra
ili da možda pratite druge priče.
Pogledajmo jedan od poslednjih
rendera i uverimo se.
(Muzika)
Gledate u potpunosti volumetrijski video
i nemamo fizičku kameru na sceni.
(Muzika)
Imamo punu kontrolu
(Muzika, zvuk borbe)
nad prostorom i vremenom.
(Muzika, zvuk borbe)
Opet, nemamo fizički prisutnu kameru.
Sve je snimljeno spolja.
Ovo je veoma lepo,
ali šta ako bismo želeli da vidimo scenu
možda kroz oči konja?
Pa, možemo i to da uradimo.
(Konj galopira)
Upravo gledate isto dešavanje,
ali ovaj put posmatramo
tačno kroz oči konja.
Mogućnosti su, pa, neograničene.
(Aplauz)
Hvala vam.
(Aplauz)
Sve ovo je sjajno
za stvaraoce i pripovedače.
Zaista otvara ogroman prostor
za različit vid pripovedanja
i filmskog stvaralaštva.
Međutim, šta je s publikom?
Kako da publika ovo doživi drugačije?
Kako bismo istražili,
udružili smo se sa Paramaunt pikčers
kako bismo istražili sveobuhvatni medijum
u holivudskoj filmskoj produkciji.
Zajedno sa rediteljem Rendalom Klejzerom,
ponovo smo osmislili kultni film iz 1978:
„Briljantin”.
Nekima od vas je poznat, nekima ne.
Film star 40 godina, neverovatno iskustvo.
A naš cilj je bio da razmotrimo
kako da uzmemo ove kultne pokrete i ples
i da produbimo iskustvo,
da ga više približimo publici.
Zamislite da možete
ne samo da posmatrate film,
već i da uđete unutar njega
i plešete sa glumcima,
da plešete uz njihov nastup.
Ovim zaista rušimo tradicionalni
dvodimenzionalni način posmatranja
i donosimo veće izobilje mogućnosti
za pravljenje filmova
i stvaranje sadržaja.
Međutim, zašto da to gledamo na ekranu?
Pokušajmo da dovedemo
glumce ovde na scenu.
Dakle, neće zaista da dođu -
koristiću ajped.
(Smeh)
Izvinjavam se.
Koristiću ajped kako bih
doneo proširenu stvarnost.
Očito, ovi uređaji imaju
sopstvena ograničenja
u smislu procesa obrade podataka,
pa moramo da umanjimo jačinu rezolucije.
Sada ovde smeštam strelicu,
kako bih bio u stanju da svakoga smestim
baš tamo gde želim da se pojavi.
U redu.
Mislim da su tu.
(Aplauz)
Džon Travolta ili -
(Smeh)
njegova verzija.
Pogledajmo.
(Video) Žena: Hej.
Muškarac: I tako se to radi.
Žena: Ti si na redu.
Muškarac: Hej, momci! Pazite ovo.
(Pesma: „You're the one that I want”)
Deni: Sendi!
Sendi: Pričaj mi o tome, frajeru.
(Pevanje) Žmarci u meni se sve više množe
i ja gubim kontrolu.
Jer struja koju odašilješ
je elektrišuća!
(Kraj snimka)
(Aplauz i klicanje)
Dijego Priluski: Hvala vam.
(Aplauz i klicanje)
Kao što vidite,
možemo da posmatramo i doživimo
sadržaj na tradicionalan način
ili na sveobuhvatan način.
Mogućnosti su uistinu otvorene.
Ne pokušavamo da promenimo
ili zamenimo filmove.
Unapređujemo ih.
Ova tehnologija pruža nove mogućnosti
za razmišljanje izvan ravnog ekrana.
U sveobuhvatnom smo i zaista uzbudljivom
vremenu filmskog stvaralaštva.
Na pragu smo nove ere.
Otvaramo kapije novih mogućnosti
sveobuhvatnog pripovedanja
i istražujemo i definišemo
šta sveobuhvatni film znači.
Zaista smo tek na početku
i sve vas pozivamo da nam se pridružite.
Hvala vam.
(Aplauz)