Steven Pinker o mitu nasilja

Steven Pinker prikazuje pad razine nasilja od biblijskih vremena do danas te tvrdi da, iako ta tvrdnja izgleda nelogično pa čak i opsceno s obzirom na Irak i Darfur, živimo u najmirnijem razdoblju postojanja naše vrste.

Prizori poput ovog iz koncentracijskog logora Auschwitz,

urezali su se u našu svijest tijekom 20. stoljeća

i pružili su nam novo shvaćanje o tome tko smo,

odakle dolazimo i o vremenu u kojemu živimo.

Tijekom 20. stoljeća svjedočili smo zločinima

Staljina, Hitlera, Maoa, Pol Pota, genocidu u Ruandi i drugdje,

a iako 21. stoljeće traje tek sedam godina

već smo svjedočili genocidu u Darfuru, koji je u tijeku,

i svakodnevnim užasima Iraka.

To je oblikovalo opće mišljenje o našoj situaciji,

kako je suvremeno doba donijelo užasnu razinu nasilja i kako su možda

primitivni ljudi živjeli u skladu kojeg smo mi,

na svoju pogibelj, izgubili. Evo primjera:

komentar povodom Dana zahvalnosti u Boston Globeu

prije par godina, u kojem autor piše: "Život Indijanaca

bio je težak, ali nije bilo problema s nezaposlenošću,

društvo je bilo skladno, nije bilo ovisnosti,

kriminal gotovo da i nije postojao, a ako bi izbio rat među plemenima

bio je uglavnom ritualan i rijetko je vodio neselektivnom

ili masovnom pokolju." Svi ste upoznati s ovim romantičnim viđenjem.

Prenosimo ga djeci, čujemo na televiziji

i čitamo u pričama. Izvorni naslov ovoga predavanja

bio je "Sve što znate je pogrešno" i predstaviti ću dokaze

da je ovo konkretno opće uvjerenje pogrešno:

da su naši preci zapravo bili daleko nasilniji od nas,

da se razina nasilja kroz dugo vrijeme smanjivala

te da danas vjerojatno živimo u najmirnijem razdoblju

postojanja naše vrste. U desetljeću Darfura i Iraka

takva se tvrdnja može činiti zaluđenom

ili čak opscenom. Ali pokušat ću vas uvjeriti

kako je ispravna. Smanjivanje razine nasilja

fraktalni je fenomen. Možete ga pratiti kroz tisućljeća,

kroz stoljeća, kroz desetljeća i kroz godine,

iako je, izgleda, došlo do prekretnice početkom

Doba razuma u 16. stoljeću.

Primjetna je u cijelom svijetu, iako ne podjednako.

Posebno je vidljiva na Zapadu, isprva u Engleskoj

i Nizozemskoj oko razdoblja Prosvjetiteljstva.

Povesti ću vas na putovanje od nekoliko faktora 10 -

s tisućljetne razine na godišnju -

kako bi vas pokušao uvjeriti u to. Do prije 10.000 godina, svi ljudi

živjeli su kao lovci-skupljači, bez trajnih naseobina ili vlada.

Ovo stanje općenito se smatra

društvom izvornog sklada. Međutim,

arheolog Lawrence Keely, istražujući učestalost smrti

među suvremenim lovcima-skupljačima - što je naš najbolji izvor

činjenica o njihovom načinu života - došao je do drugačijeg zaključka.

Na ovome grafu prikazao je

postotak muškaraca umrlih kao posljedica ratovanja

u više skupljačkih i lovačko-skupljačkih društava.

Crvene crte odgovaraju vjerojatnosti da je čovjeka ubio

drugi čovjek, nasuprot vjerojatnosti smrti

od prirodnih uzroka, u raznim skupljačkim društvima

na visoravnima Nove Gvineje i u prašumama Amazone.

Postoci su u rasponu od gotovo 60% vjerojatnosti smrti

kao posljedice ubojstva do, u slučaju Gebusija,

samo 15%. Mala plava crta u donjem lijevom kutu

označava odgovarajuću statistiku za SAD i Europu u 20. stoljeću

i uključuje sve smrti u oba svjetska rata.

Da se smrtnost plemenskog ratovanja održala i tijekom 20. stoljeća,

poginule bi dvije milijarde ljudi, umjesto 100 milijuna.

Također, na razini tisućljeća možemo uočiti

način života ranih civilizacija, poput onih opisanih

u Bibliji. U tom tobožnjem izvoru naših moralnih vrijednosti

može se pročitati što se očekivalo u ratu,

kao na primjer u Brojevima 31: "I pođoše u boj

proti Midjanaca, kako je bio Gospod zapovjedio Mojsiju,

i pobiše sve muške osobe. Reče im Mojsije:

"A što ostaviste na životu sve žene? Zato sada pobijte svu

djecu mušku i sve žene udate.

A sve mlade djevojke, koje još nijesu udate,

ostavite za sebe na životu." Drugim riječima,

ubijete muškarce, ubijte djecu, a ako vidite djevice

možete ih ostaviti na životu kako bi ih mogli silovati.

Možete pronaći četiri ili pet ovakvih odlomaka u Bibliji.

Također, u Bibliji je smrtna kazna

prihvatljiva za zločine poput homoseksualnosti,

preljuba, bogohulstva, idolatrije, drskog odgovaranja roditeljima -

(smijeh) - i skupljanje granja na šabat

Približimo se sada

za jedan red veličine i pogledajmo razinu stoljeća.

Iako nemamo statistike ratovanja za razdoblje

od srednjeg vijeka do suvremenog doba,

znamo iz konvencionalne povijesti -

cijelo vrijeme su nam pod nosom bili dokazi da se smanjivala

razina društveno prihvatljivog nasilja.

Na primjer, društvena povijest nam kazuje kako su sakaćenje i mučenje

bili rutinski oblici kažnjavanja kriminalaca. Prekršaj zbog kojega

bi danas dobili novčanu kaznu, u to doba bio bi kažnjen

odsjecanjem jezika, ušiju ili osljepljivanjem,

odsijecanjem ruke i slično.

Postojali su brojni domišljati oblici sadističkih smrtnih kazni:

paljenje na lomači, vađenje utrobe, lomljenje na kotaču,

četvorenje i tako dalje.

Smrt je bila kazna za čitav niz nenasilnih zločina:

kritiziranje kralja, krađu kruha. Ropstvo je, naravno,

bilo omiljen način uštede na radnoj snazi, a okrutnost je

bila popularan oblik zabave. Možda je najzorniji primjer

praksa paljenja mačaka, kada bi mačku objesili

na pozornici i spustili u vatru,

a publika bi vrištala od smijeha dok bi mačka, zavijajući od boli,

bila spaljena na smrt.

Što je s pojedinačnim ubojstvima? Za to postoje dobre statistike

jer su mnoge općine bilježili uzroke smrti.

Kriminolog Manuel Eisner

pretražio je sve povijesne zapise diljem Europe,

tražeći stope ubojstva u svim selima, zaseocima, gradovima i okruzima

koje je mogao naći i nadopunio ih je

podacima na nacionalnoj razini od vremena kad su se počele voditi.

Unio ih je na logaritamsku skalu, počevši sa 100 smrti

na 100.000 ljudi na godinu, što je otprilike stopa

ubojstava u srednjem vijeku. Vrijednost se obrušila

na manje od jednog ubojstva na 100.000 ljudi godišnje

u sedam ili osam europskih zemalja. Postoji manji porast

tijekom 1960-ih. Tvrdnje kako će rock dovesti

do pada moralnih vrijednosti zapravo su imale zrno istine u sebi.

No, došlo je do pada stope ubojstava od barem

dva reda veličine od srednjeg vijeka do sadašnjosti,

a do prijeloma je došlo početkom 16. stoljeća.

Spustimo se na razinu desetljeća.

Prema nevladinim organizacijama

koje su vodile takve statistike, od 1945. u Europi i Amerikama

došlo je do naglog smanjenja broja međudržavnih ratova,

smrtonosnih etničkih nereda ili pogroma i vojnih udara,

čak i u Južnoj Americi. U cijelom svijetu, naglo je smanjen broj

smrti u međudržavnim ratovima. Žuti stupci pokazuju broj

smrti po ratu po godini od 1950. do danas.

Kao što možete vidjeti, stopa smrtnosti pala je sa 65.000 smrti

po sukobu po godini 1950. na manje od 2.000 smrti

po sukobu po godini u ovome desetljeću, iako je i to tragično.

Čak je i na razini godina primjetan pad razine nasilja.

Od kraja Hladnoga rata manje je građanskih ratova,

manje genocida - pad od 90% od vrhunca u godinama nakon Drugoga svjetskog rata,

a čak je i preokrenut porast stope ubojstava i nasilnih zločina iz 1960-ih.

Ovo je prema unificiranim statistikama kriminala FBI-a: kao što vidite

razina nasilja prilično je niska 50-ih i 60-ih,

zatim je porasla kroz nekoliko desetljeća i počela

strmo padati, počevši od '90-ih te se vratila

gotovo na razinu iz 1960.

Predsjedniče Clinton, ako ste ovdje, hvala vam.

(Smijeh)

Dakle pitanje je: zašto je toliko ljudi u krivu

u nečemu tako važnome? Smatram kako postoji niz razloga.

Jedan je taj što imamo bolja izviješća: "Associated Press

bolji je kroničar ratova na Zemlji

no što su to bili redovnici iz 16. stoljeća."

Postoji spoznajna iluzija: mi kognitivni psiholozi znamo da

što se je lakše prisjetiti konkretnih primjera nečega,

tome pripisujemo veću vjerojatnost.

Svari koje pročitamo u novinama sa krvavim snimkama

zapeku nam se u sjećanje snažnije nego izvješća o smrti

daleko većeg broja ljudi od starosti.

Tržišta zagovaranja su dinamična: nitko ne privlači promatrače,

zagovornike i donatore govoreći

"čini se da se situacija stalno poboljšava."

(Smijeh)

Prisutan je osjećaj krivnje u modernom intelektualnom

životu zbog našeg tretmana domorodaca i nespremnosti na priznanje

kako bi moglo biti nečega dobrog u zapadnjačkoj kulturi.

I naravno, promjene naših standarda mogu preteči promjene

u ponašanju. Jedan od razloga zašto se razina nasilja smanjila

je taj što je ljudima bilo dosta pokolja i okrutnosti u njihovo doba.

Taj se proces, izgleda, nastavlja,

ali ako pretiće ponašanje u odnosu na suvremene standarde,

stvari uvijek izgledaju barbarskije nego što bi bile

po povijesnim mjerilima. Stoga se danas uznemirujemo - i to s pravom -

ako se nekoliko ubojica pogubi smrtonosnom injekcijom

u Teksasu nakon 15-ogodišnjeg žalbenog postupka. Ne uzimamo u obzir

činjenicu da bi prije nekoliko stoljeća možda bili spaljeni

na lomači zbog kritiziranja kralja nakon suđenja

koje bi trajalo 10 minuta - i da bi se to uvijek iznova

ponavljalo. Danas smrtnu kaznu smatramo

dokazom niske razine na koju se naše ponašanje može spustiti,

umjesto dokaza kako su se naši standardi povisili.

Dakle, zašto se razina nasilja smanjila? Nitko zapravo ne zna,

ali pročitao sam četiri objašnjenja, i mislim da je svako od njih

donekle uvjerljivo. Prvo od njih je:

možda je Thomas Hobbes bio u pravu. On je rekao da je

život u prirodnom stanju bio "usamljenički, siromašan, gadan, nasilan

i kratak." Ne zato, tvrdio je, što su

ljudi po prirodi krvožedni,

ili zbog agresivnog instinkta ili teritorijalnih pitanja,

nego zbog logike anarhije. U stanju anarhije

postoji stalno iskušenje preventivnog napada na susjeda,

prije no što on napadne tebe. Kasnije je Thomas Schelling

iznio analogiju s kućevlasnikom koji čuje buku

u podrumu. Kao dobar Amerikanac, ima pištolj

uz krevet, uzima ga i spušta se niz stube.

Tamo vidi provalnika koji također drži pištolj.

I jedan i drugi misle,

"Zapravo ne želim ubiti tog tipa, no on se sprema ubiti mene.

Možda je bolje da ga upucam prije nego on mene,

pogotovo zato što, čak i ako me ne namjerava ubiti,

vjerojatno također brine da bi ja mogao ubiti njega

prije nego što on ubije mene." - i tako dalje.

Lovačko-skupljačka plemena eksplicitno prolaze kroz takav tok misli

i često će napasti susjede iz straha da ne bi sami bili napadnuti.

Jedan od načina rješavanja ovog problema je odvraćanje:

ne napadate prvi, ali javno obznanite politiku

kako ćete se divljački osvetiti ako netko napadne vas.

Jedini problem s takvom politikom

je njena ranjivost na prozivanje blefa, i može funkcionirati jedino

ako je uvjerljiva. Da bi bila uvjerljiva morate osvetiti sve uvrede

i podmiriti sve račune, što dovodi do ciklusa krvnih osveta.

Život postaje epizoda Sopranosa. Hobbesovo riješenje,

"Levijatan," počiva na povjeravanju ovlasti za legitimnu uporabu

sile jednom demokratskom organu - levijatanu -

tada takvo stanje umanjuje iskušenje za napad,

jer bi svaka agresija bila kažnjena,

što bi poništilo njenu isplativost. To bi uklonilo i iskušenje

preventivnog napada zbog straha da ćete biti napadnuti.

Također, uklanja potrebu za brzim osvetama

kojima se prijetnja odmazde čini uvjerljivom. Stoga bi to dovelo

do stanja mira. Eisner - čovjek koji je zabilježio stope ubojstava koje

niste mogli vidjeti na ranijoj slici -

tvrdio je kako je pad stope ubojstava u Europi

istovremen sa usponom centralizirane države.

To donekle podržava teoriju levijatana.

Također, podržava je i činjenica što danas svjedočimo erupciji nasilja

u anarhičnim zonama: neuspjelim državama, palim carstvima,

graničnim regijama, mafijama, uličnim bandama itd.

Drugo objašnjenje je da u mnogim dobima i mjestima

postoji rašireni osjećaj da je život jeftin.

U prijašnjim vremenima, kada je patnja i preuranjena smrt bila uobičajna

u životu pojedinca, bilo je manje grižnje savjesti oko nanošenja istih

drugima. Kako tehnologija i gospodarska učinkovitost čine život

dužim i ugodnijim, pojedinac više vrednuje život.

To je bio argument politologa Jamesa Paynea.

Treće objašnjenje poziva se na koncept "igre nenultog zbroja,"

i razrađeno je u knjizi "Nonzero" novinara

Roberta Wrighta. Wright ističe da u određenim okolnostima

suradnja, uključujući nenasilje, može koristiti objema stranama

u interakciji, npr. u trgovini kada dvije strane razmjenjuju

svoje viškove obje zarađuju, ili kada dvije strane

polože oružje i podijele tzv. dividendu mira,

rezultat toga što se ne moraju stalno boriti.

Wright tvrdi da je tehnologija povećala broj

igara pozitivnog zbroja u koje se ljudi uključuju

omogućavajući trgovinu dobrima, uslugama i idejama

preko većih udaljenosti i između većih grupa ljudi.

Kao rezultat toga, drugi ljudi postaju vredniji živi nego mrtvi,

a razina nasilja opada zbog sebičnih razloga. Kako se Wright izrazio,

"Među brojnim razlozima zašto smatram da ne bi trebali bombardirati

Japance je i taj što su napravili moj karavan."

(Smijeh)

Četvrto objašnjenje izraženo je u naslovu knjige

"Šireći krugovi" filozofa Petera Singera,

koji tvrdi da je evolucija podala ljudima osjećaj

empatije: sposobnost odnošenja prema tuđim interesima

usporedivo kao s vlastitima. Nažalost, obično ga

primjenjujemo samo na vrlo uski krug prijatelja i obitelji.

Ljude izvan tog kruga tretiramo kao podljude,

koji se mogu iskorištavati bez posljedica. Ali tijekom povijesti,

krug se širio. U povijesnim zapisima je vidljivo

njegovo širenje od sela na klan, pa na pleme,

na naciju, na druge rase, na oba spola,

a prema Singeru trebali bi ga proširiti i na

druge svjesne vrste. Pitanje je,

ako je do toga došlo, što je potaklo to širenje?

Postoji niz mogućnosti. Proširenje krugova

reciprociteta u smislu koji zagovara Robert Wright.

Logika zlatnog pravila: što više razmišljate o drugim ljudima

i dolazite u susret s njima, to više shvaćate da je neodrživo

davati prednost vlastitim interesima nad njihovima,

barem ako želite da vas slušaju. Ne možete reći

kako su moji interesi posebni u usporedbi s tvojim

kao što ne možete reći ni da je određeno mjesto

na kojem stojite jedinstveno u svemiru

jer se slučajno nalazite na njemu u tom trenutku.

Širenje je mogao potaći i kozmopolitizam: putem historiografija,

novinarstva, memoara, realističke beletristike, putovanja

i literaturu, koji su vam omogućili da projicirate sebe na živote

drugih koje ste možda prije smatrali podljudima,

te da shvatite slučajnost svoje životne situacije,

osjećaj "da nisam bio ovakve sreće, to sam mogao biti ja."

Koji god bili uzroci, pad razine nasilja

ima značajne posljedice. Trebali bi se zapitati ne samo "Zašto

postoji rat?" nego i "Zašto postoji mir?" Ne samo

"Što činimo krivo?" nego i "Što smo činili ispravno?"

Jer nešto jesmo činili ispravno,

i svakako bi bilo dobro znati što.

Puno vam hvala.

(Pljesak)

Chris Anderson: Uživao sam u izlaganju. Smatram da bi mnogi ovdje rekli

da je proširenje o kojemu ste govorili,

o kojemu govori i Singer, također poticano samom tehnologijom,

većom vidljivosti drugih i osjećajem da svijet

postaje manji. Mislim, ima li nešto i u tome?

Steven Pinker: Svakako. To bi se uklopilo u Wrightovu teoriju,

jer nam omogućuje uživati dobrobiti surađivanja

u sve većim i većim krugovima. Ali mislim i da nam pomaže

zamisliti kako je biti netko drugi. Mislim da kada čitate

o stravičnim mučenjima koja su bila uobičajena u srednjem vijeku mislite,

kako li su to uopće mogli činiti,

kako nisu osjećali empatiju prema osobi

kojoj su vadili utrobu? Ali očito,

što se njih ticalo, to je tek jedno strano biće

koje nema osjećaje poput njihovih. Smatram da sve

što olakšava zamisliti zamjenu mjesta

s nekim drugim istovremeno povećava obzirnost

prema toj drugoj osobi.

CA: Pa Steve, volio bih da svi vlasnici medija čuju ovo izlaganje

tijekom sljedeće godine. Mislim da je stvarno bitno. Puno vam hvala.

SP: Bilo mi je zadovoljstvo.