Tehnologija nam je donela puno toga: sletanje na Mesec, internet, mogućnost da sekvenciramo ljudski genom. Ali je i dotakla mnogo naših najdubljih strahova, i pre oko 30 godina, kritičar kulture Nil Postman napisao je knjigu po imenu "Zabavljamo se na mrtvo", koja to pokazuje na briljantan način. I evo šta je on rekao, upoređujući distopijske vizije Džordža Orvela i Oldosa Hakslija. Rekao je: "Orvel se plašio da ćemo postati zatočena kultura. Haksli se plašio da ćemo postati beznačajna kultura. Orvel se plašio da će istina biti sakrivena od nas, a Haksli se plašio da ćemo se udaviti u moru nebitnih stvari". Ukratko, izbor se svodi na Velikog Brata koji posmatra tebe i tebe koji posmatraš "Velikog brata". (Smeh) Ali ne mora da bude tako. Mi nismo pasivni potrošači podataka i tehnologije. Mi oblikujemo ulogu koju oni igraju u našim životima i način na koji ih shvatamo, ali da bismo to uradili, moramo da obratimo onoliko pažnje na to kako mislimo koliko i na to kako kodiramo. Moramo da postavljamo pitanja, teška pitanja, da pređemo sa brojanja stvari na njihovo razumevanje. Konstantno smo bombardovani pričama o tome koliko podataka ima u svetu, ali kada se radi o velikoj količini podataka i izazovima njihovog tumačenja, količina nije sve. Bitna je i brzina kojom se menjaju, mnoge varijacije tipova podataka, i ovo su samo neki od primera: fotografije, tekst, video, audio. I ono što ujedinjuje ove različite tipove podataka je to da su ih stvorili ljudi, a to povlači i kontekst. Postoji grupa naučnika koja se bavi podacima na Univerzitetu Ilinois u Čikagu, zovu ih Health Media Collaboratory, i oni sarađuju sa Centrom za kontrolu bolesti da bi bolje razumeli kako ljudi pričaju kako će da prestanu da puše, kako pričaju o elektronskim cigaretama, i šta oni mogu da urade kao kolektiv da im pomognu da prestanu. Interesantna stvar je da, ako hoćete da razumete kako ljudi pričaju o pušenju, prvo morate da razumete na šta misle kada kažu "pušenje". Na Tviteru, postoje četiri glavne kategorije: broj jedan, pušenje cigareta; broj dva, pušenje marihuane; broj tri, dimljena rebarca, i broj četiri, zgodne žene. (Smeh) Onda morate da razmislite, kako ljudi pričaju o elektronskim cigaretama? Postoji toliko različitih načina na koji ljudi to rade, i kao što vidite sa slajda, to je kompleksno pitanje. I ono nas podseća na to da jezik stvaraju ljudi, a ljudi su zbrkani i kompleksni i koristimo metafore i sleng i žargon i radimo to non-stop na mnogo, mnogo jezika, i taman kada se stvari slegnu, mi sve promenimo. Dakle, da li su ove reklame koje je CDC napravio, ove televizijske reklame koje su imale ženu sa rupom u grlu i koje su bile vrlo snažne i vrlo uznemirujuće, da li su one zapravo imale uticaja da ljudi ostave pušenje? Health Media Collaboratory je bila svesna ograničenosti podataka, ali bili su u mogućnosti da zaključe da te reklame - i možda ste ih videli - da su imale efekat da trgnu ljude da uđu u proces razmišljanja koji će možda imati uticaj na buduće ponašanje. Ono čemu se divim i što poštujem kod ovog projekta, pored činjenice, uključujući činjenicu da je baziran na realnoj ljudskoj potrebi, je da je sjajan primer hrabrosti uprkos moru irelevantnih stvari. I nije samo velika količina podataka ta koja prouzrokuje probleme u interpretaciji jer, budimo realni, mi ljudi imamo veoma bogatu istoriju da od bilo koje količine podataka, ma koliko male, izvedemo loše zaključke. Pre mnogo godina, možda se sećate, bivšeg predsednika Ronalda Regana snažno su kritikovali zbog izjave da su činjenice glupost. Bio je to lapsus, budimo pošteni. On je zapravo želeo da citira Džona Adamsa i njegovu odbranu britanskih vojnika u suđenju za Bostonski masakr koji kaže da su činjenice neumoljive. Ono što ja zapravo mislim je da u onome što je on rekao postoji i delić slučajne mudrosti, jer činjenice jesu neumoljive, ali su nekada i glupe. Hoću da vam ispričam ličnu priču o tome zašto sve ovo meni mnogo znači. Moram da udahnem. Mom sinu Isaku, kada je imao dve godine, dijagnostikovan je autizam, a on je bio srećan, razdragan, pun ljubavi, srdačan mali momak, ali pokazatelji njegove razvojne evaluacije, koji su gledali na stvari kao što su broj reči - u tom trenutku, nijedna - gestikuliranje i minimalni kontakt očima, rangirali su njegov razvojni nivo na nivo devetomesečne bebe. Dijagnoza je činjenično bila tačna, ali nije pričala celu priču. Oko godinu i po dana kasnije, kada mu je bilo skoro četiri godine, zatekla sam ga za kompjuterom jednog dana kako pretražuje Gugl za slikama žena, tražeći "žne". I ja sam uradila isto što i svaki opsednuti roditelj - odmah sam počela da pritiskam dugme "nazad" kako bih videla šta je još pretraživao. Pretrage su bile: muškarci, škola, autobus i kompjuter. Bila sam zatečena, jer nismo znali da on ume da sriče, kamoli da čita, i pitala sam ga: "Isače, kako si ovo uradio?" Pogledao me je veoma ozbiljno i rekao: "Kucao sam u polje za tekst." On je učio sebe da komunicira, ali mi smo gledali na pogrešnom mestu, i to je ono što se desi kad procene i analize daju previše značaja jednom pokazatelju - u ovom slučaju, verbalnoj komunikaciji - a premalo značaja drugim, kao što je kreativno rešavanje problema. Komunikacija je bila teška za Isaka, pa je on našao drugi put kako bi došao do onoga što ga zanima. I kada razmislite o tome, to ima smisla, jer formiranje pitanja je veoma složen proces, ali je on mogao dosta toga da postigne upisujući reč u polje za pretraživanje. I tako je taj momenat imao veoma jak uticaj na mene i našu porodicu jer nam je pomogao da promenimo fokus u vezi sa onim što se dešavalo sa njim i da brinemo malo manje, a da više cenimo njegovu snalažljivost. Činjenice su glupost. I lako ih je pogrešno protumačiti, svesno ili ne. Ja imam prijateljicu, Emili Vilingem, koja je naučnik, i ona je nedavno napisala članak za Forbs pod imenom "10 najčudnijih stvari ikada vezanih za autizam". Jako zanimljiva lista. Internet, krivac za sve, je l' da? I naravno majke, jer eto. I zapravo, čekajte, ima još, postoji čitava gomila u kategoriji "majka". I možete da vidite da je prilično bogata i zanimljiva lista. Ja sam veliki fan stavke "trudnoća blizu autoputa". Poslednji je interesantan, jer je termin "frižider majka" zapravo bio originalna hipoteza za uzrok autizma, i opisuje nekoga ko je hladan i bez ljubavi. U ovom trenutku, možda mislite, "U redu, Suzan, razumemo, moguće je uzeti podatke i napraviti od njih bilo šta." I to je tačno, to je apsolutno tačno, ali izazov je da imamo ovu priliku da sami pokušamo da shvatimo smisao, jer iskreno, podaci ne stvaraju smisao. Mi ga stvaramo. Pa kao poslovni ljudi, kao potrošači, kao pacijenti, kao građani, mi imamo odgovornost, po mom mišljenju, da provodimo više vremena fokusirajući se na veštinu kritičkog razmišljanja. Zašto? Zato što u ovom trenutku naše istorije, kao što smo čuli mnogo puta do sad, mi možemo da obradimo eksabajte podataka brzinom svetlosti, pa imamo potencijal da donosimo loše odluke mnogo brže, efikasnije i sa većim posledicama nego ikada pre. Sjajno, zar ne? Ono što treba da uradimo umesto toga je da potrošimo malo više vremena na stvari poput humanističkih nauka i sociologije, i društvenih nauka, retorike, filozofije, etike jer one pružaju kontekst koji je tako bitan za velike količine podataka, jer nam one pomažu da budemo bolji u kritičkom mišljenju. Jer na kraju svega, ako ja mogu da primetim problem u nekom argumentu, nije mnogo bitno da li je on izražen u rečima ili brojevima. A to zahteva da naučimo sebe da prepoznajemo pristrasnost u zaključcima i lažne korelacije i da možemo da primetimo čistu emotivnu manipulaciju sa 30 metara, jer ako se nešto desilo posle nečega, ne znači da se nužno desilo baš zbog toga, i ako mi dozvolite da budem štreber na sekund, Rimljani su ovo zvali "Post hoc ergo propter hoc", "Posle toga, dakle zbog toga". To znači i preispitivanje disciplina kao što je demografija. Zašto? Zato što su takve discipline zasnovane na pretpostavkama o tome ko smo mi na osnovu našeg pola i naših godina i gde živimo umesto na osnovu toga šta mislimo i radimo. Pošto imamo tu veliku količinu podataka, moramo da je tretiramo sa prikladnom kontrolom privatnosti i pristankom potrošača, i pored toga, moramo biti jasni kada su u pitanju naše hipoteze, metodologije koje koristimo, i naša uverenost u rezultat. Kao što je moj učitelj algebre iz srednje škole umeo da kaže: "Pokaži proces, jer ako ne znam koje si korake napravila, ne znam ni koje korake nisi napravila, i ako ne znam koja pitanja si postavila, ne znam ni koja pitanja nisi postavila". I to znači zapitati se, zapravo, najteže pitanje od svih: "Da li su nam podaci ovo pokazali, ili da li rezultat čini da se osećamo uspešnije i zadovoljnije?" Health Media Collaboratory, na kraju svog projekta, pokazala je da je 87 procenata tvitova baš o onim snažnim i uznemirujućim antipušačkim reklamama izražavalo strah, ali da li su zaključili da su zapravo učinili da ljudi prestanu da puše? Ne. To je nauka, a ne magija. Ako želimo da otključamo moć podataka, ne moramo slepo da pratimo Orvelovu viziju totalitarne budućnosti, ili Hakslijevu viziju trivijalne, ili neki užasavajući koktel obe. Ono što moramo da uradimo je da tretiramo kritičko mišljenje sa poštovanjem i da budemo inspirisani primerima kao što je Health Media Collaboratory, i kao što kažu u filmovima o superherojima, hajde da koristimo naše moći da činimo dobro. Hvala vam. (Aplauz)