Danas ću vam pričati o poslednjih 30 godina u istoriji arhitekture. To je mnogo toga za 18 minuta. Tema je kompleksna, pa ćemo se samo upustiti u nju na kompleksnom mestu: Nju Džerzi. Ja sam iz Nju Džerzija, i pre 30 godina imao sam šest godina i živeo sam tamo u kući svojih roditelja u gradu Livingstonu i ovo je bila moja spavaća soba iz detinjstva. Na ćošku pored moje spavaće sboe bilo je kupatilo koje sam delio sa sestrom. Između moje spavaće sobe i kupatila nalazio se balkon koji je nadgledao dnevnu sobu. Tu bi svi provodili vreme i gledali TV, tako da bi me svaki put kada bih prošao od spavaće sobe do kupatila svako video i svaki put kada bih se istuširao i vratio se obmotan peškirom, svako bi me video. A izgledao sam ovako. Bilo mi je neprijatno, bio sam nesiguran i mrzeo sam taj osećaj. Mrzeo sam da hodam tu, mrzeo sam taj balkon, tu sobu i tu kuću. To je arhitektura. (Smeh) Gotovo. To osećanje, te emocije koje sam osećao, to je moć arhitekture, jer se u arhitekturi ne radi o matematici niti o podeli na zone, radi se o tim ključnim, emotivnim vezama koje osećamo u vezi sa mestima koja nastanjujemo. Nije čudno što se tako osećamo, jer po navodima Agencije za zaštitu okoline, Amerikanci 90% svog vremena provode unutra. To je 90% našeg vremena gde smo okruženi arhtekturom. To je ogromno. To znači da nas arhitektura oblikuje na načine koje nismo ni shvatali. To nas čini pomalo lakovernim i veoma, veoma predvidljivim. To znači da kada vam pokažem zgradu poput ove, znam šta mislite: mislite "moć", "stabilnost" i "demokratija". I znam da to mislite jer je zasnovana na zgradi koju su pre 2500 godina sagradili Grci. To je trik. Ovo je okidač koji arhitekte koriste da bi vas navele da stvorite emotivnu vezu sa formama od kojih stvaramo naše zgrade. To je predvidljiva emotivna veza i taj trik koristimo već veoma dugo. Koristili smo ga pre 200 godina da bismo gradili banke. Koristili smo ga u 19. veku kada smo gradili muzeje umetnosti. A u 20. veku u Americi, koristili smo ga za gradnju kuća. Pogledajte samo ove čvrste, stabilne male vojnike okrenute ka okeanu kako odbijaju vremenske prilike. Ovo je veoma korisno, zato što je građenje zastrašujuće. Skupo je, traje veoma dugo, i veoma je komplikovano. A ljudi koji se bave gradnjom - graditelji i vlade - po prirodi se plaše inovacija i radije bi samo koristili one forme za koje znaju da će izazvati reakciju. Tako dobijemo ovakve zgrade. Ovo je fina zgrada. To je gradska biblioteka u Livingstonu koja je završena 2004. u mom rodnom gradu i znate, ima kulu i ovu okruglu stvar i stubove, crvenu ciglu i nekako možete pretpostaviti šta Livingston pokušava da kaže ovom zgradom: deca, vrednost nekretnina i istorija. Ali to zapravo nema puno veze s time čime se biblioteka danas bavi. Iste te godine, 2004, na drugoj strani zemlje, završena je još jedna biblioteka i ona izgleda ovako. Nalazi se u Sijetlu. Ovde se radi o tome kako konzumiramo medije u digitalnom dobu. Radi se o novom prijatnom mestu u gradu, mestu za okupljanje, čitanje i deljenje. Kako je onda moguće da iste godine, u istoj zemlji, dve zgrade, obe biblioteke, izgledaju potpuno drugačije? Odgovor je taj da arhitektura funkcioniše na principu klatna. Sa jedne strane je inovacija i arhitekte stalno guraju ka novim tehnologijama, novim tipologijama, rešenjima za načine na koje danas živimo. I guramo, guramo i guramo dok se potpuno ne udaljimo od svih vas. Nosimo samo crnu odeću, postanemo veoma depresivni, mislite da smo simpatični, iznutra smo mrtvi jer nemamo izbora. Moramo da odemo na drugu stranu i ponovo koristimo te simbole koje znamo da volite. Uradimo to i vi ste srećni, a mi se osećamo kao da smo se prodali, pa počnemo opet da eksperimentišemo i guramo klatno nazad i napred i nazad i napred kao i proteklih 300 godina i svakako proteklih 30 godina. U redu, pre 30 godina izlazili smo iz '70-ih. Arhitekte su eksperimentisale s nečim što se zove brutalizam. Tu se radi o betonu. (Smeh) Ovo možete pretpostaviti. Mali prozori, razmera koja lišava dimenzije. Ovo su zaista teške stvari. Što se više približavamo '80-ima, počinjemo da ponovo koristimo te simbole. Guramo klatno nazad u suprotnom smeru. Uzimamo ove forme koje znamo da volite i obnavljamo ih. Dodajemo neonska svetla i pastelne boje i koristimo nove materijale. I vi to obožavate. I ne možete da se zasitite. Uzeli smo klasične ormare i od njih napravili nebodere, a neboderi mogu da budu srednjovekovni zamkovi od stakla. Forme su postale velike, odvažne i pune boja. Patuljci su postali stubovi. (Smeh) Labudovi su narasli do veličine zgrada. Bilo je ludo. Ali to su '80-te i to je kul. (Smeh) Svi provodimo vreme u tržnim centrima i svi se selimo u predgrađa, a tamo, u predgrađima, možemo da ostvarujemo svoje arhitektonske fantazije. A te fantazije mogu biti mediteranske ili francuske ili italijanske. (Smeh) Po mogućstvu uz beskonačne količine kifli. To je stvar sa postmodernizmom. To je stvar sa simbolima. Jednostavni su, jeftini su, jer umesto pravljenja mesta, pravimo sećanja na mesta. Zato što znam, a znam da i svi vi znate, da ovo nije Toskana. Ovo je Ohajo. (Smeh) Arhitekte se onda frustriraju i počnemo da guramo klatno nazad u suprotnom smeru. Krajem '80-ih i početkom '90-ih počinjemo da eksperimentišemo s nečim što se zove dekonstruktivizam. Izbacujemo istorijske simbole, oslanjamo se na nove tehnike dizajna potpomognute kompjuterima i dolazimo do novih kompozicija gde se forme sudaraju s formama. Ovo su plahovite, akademske stvari, veoma nepopularne, potpuno se udaljavamo od vas. Obično bi se klatno prosto vratilo i otišlo u suprotnom smeru. A onda se desilo nešto neverovatno. Godine 1997. otvorena je ova zgrada. Ovo je Gugenhajm Bilbao, autora Frenka Gerija. Ova zgrada iz korena menja povezanost sveta s arhitekturom. Pol Goldberger je rekao da je Bilbao bio jedan od onih retkih trenutaka kada su kritičari, akademici i opšte javno mnjenje imali potpuno isto mišljenje o zgradi. Njujork Tajms nazvao je ovu zgradu čudom. Turizam u Bilbau porastao je za 2500% nakon što je ova zgrada završena. Odjednom su svi želeli jednu od ovih zgrada - Los Anđeles, Sijetl, Čikago, Njujork, Klivlend, Springfild. (Smeh) Svi žele po jednu ovu zgradu i Geri je svuda. On je naš prvi arhitekta-zvezda. Kako je onda moguće da ove forme - divlje su i radikalne - kako je moguće da one postaju tako prisutne širom sveta? To se desilo zato što su ih mediji tako uspešno podstakli da su nas brzo naučili da ove forme podrazumevaju kulturu i turizam. Stekli smo emotivnu reakciju na ove forme. Kao i svaki gradonačelnik na svetu. Svaki gradonačelnik je znao da ako ima ove forme, ima kulturu i turizam. Ova pojava pred svitanje novog milenijuma desila se i nekim drugim arhitektima-zvezdama. Desilo se Zahi i desilo se Libeskindu, i ono što se desilo ovoj nekolicini elitnih arhitekata u osvit novog milenijuma, moglo bi da počne da se dešava celom polju arhitekture, jer digitalni mediji počinju da povećavaju brzinu kojom konzumiramo informacije. Razmislite o tome kako konzumirate arhitekturu. Pre hiljadu godina, morali ste da odšetate do sledećeg sela kako biste videli zgradu. Ubrzava se transport: možete ići čamcem, avionom, možete biti turista. Ubrzava se tehnologija: zgradu možete videti u novinama, na TV-u, dok konačno svi ne postanemo arhitektonski fotografi i zgrada ne postane odvojena od mesta. Arhitektura je sada svuda i to znači da je brzina komunikacije konačno sustigla brzinu arhitekture. Arhitektura se zapravo kreće prilično brzo. Ne treba mnogo vremena da smislite zgradu. Potrebno je mnogo vremena da se ona izgradi, tri ili četiri godine, a u međuvremenu, arhitekta će dizajnirati dve ili osam ili stotinu drugih građevina pre nego što sazna da li je ta građevina koju je dizajnirao pre četiri godine bila uspešna li ne. To je zato što nikada nije postojala dobra petlja povratnih informacija. Tako dobijamo ovakve zgrade. Brutalizam nije bio pokret od dve godine, već 20. 20 godina smo pravili ovakve zgrade jer nismo imali pojma koliko ih mrzite. To se nikada više neće desiti, makar mislim da neće jer živimo na ivici najveće revolucije u arhitekturi još od otkrića betona, čelika ili lifta, a to je revolucija medija. Moja teorija je da kada primenite medije na ovo klatno, ono počne da se klati sve brže i brže, dok ne bude na oba kraja skoro u isto vreme i tako se uspešno briše razlika između inovacije i simbola, između nas, arhitekata, i vas, javnosti. Sada možemo da stvaramo trenutne simbole nabijene emocijama od nečega potpuno novog. Pokazaću vam kako se ovo odvija na projektu koji je moja kompanija nedavno završila. Unajmili su nas da zamenimo ovu zgradu koja je izgorela. Ovo je centar grada Pajns na ostrvu Fajer u državi Njujork. To je vikend naselje. Predložili smo odvažnu zgradu, drugačiju od svih formi na koje je zajednica bila naviknuta i bili smo uplašeni i naš klijent je bio uplašen, kao i zajednica, pa smo uradili niz realističnih prikaza koje smo stavili na Fejsbuk i Instagram i pustili smo ljude da rade svoju stvar: dele ih, komentarišu ili ih mrze. Ali to je značilo da je zgrada bila deo zajednice, dve godine pre završetka, tako da kada su prikazi izgledali identično kao gotov proizvod, nije bilo iznenađenja. Ova zgrada je već bila deo zajednice i tog prvog leta, kada su ljudi počeli da dolaze i dele zgradu na društvenim medijima, zgrada je prestala da bude zdanje i postala je medijum jer ovo nisu samo slike zgrade, to su vaše slike zgrade. I dok ih koristite da pričate svoju priču, one postaju deo vašeg ličnog narativa i vi zapravo pravite kratak spoj na našem kolektivnom sećanju i pravite naelektrisane simbole koje mi razumemo. To znači da nam više ne trebaju Grci kako bi nam rekli šta da mislimo o arhitekturi. Možemo jedni drugima reći šta mislimo o arhitekturi, jer digitalni mediji nisu samo promenili veze između svih nas, promenili su veze između nas i zgrada. Pomislite nakratko na bibliotekare u Livingstonu. Kada bi se ta zgrada gradila danas, oni bi prvo otišli na internet i potražili "nove biblioteke". Preplavili bi ih primeri eksperimentisanja, inovacije, pomeranja granica onoga što biblioteka može da bude. To je municija. To je municija koju mogu da uzmu i odnesu do gradonačelnika i građana Livingstona i kažu, ne postoji jedinstven odgovor na to šta je biblioteka danas. Hajde da budemo deo ovoga. Ovo bogatstvo eksperimentisanja daje im slobodu da sprovode sopstvene eksperimente. Sada je sve drugačije. Arhitekte nisu više ta misteriozna stvorenja koja koriste komplikovane reči i komplikovane crteže, a vi niste bespomoćna javnost, potrošači koji neće prihvatiti bilo šta što do tada nisu videli. Arhitekte mogu da vas čuju i vi se ne plašite arhitekture. To znači da to klatno koje se njiše napred i nazad od stila do stila, od pokreta do pokreta nije više bitno. Možemo se kretati unapred i pronaći relevantna rešenja za probleme naših društava. Ovo je kraj arhitektonske istorije i to znači da će zgrade sutrašnjice izgledati dosta drugačije od današnjih. To znači da javni prostor drevnog grada Sevilje može da bude jedinstven i prilagođen načinu funkcionisanja modernog grada. To znači da stadion u Bruklinu može biti stadion u Bruklinu, ne neka istorijska mešavina od crvene cigle koja predstavlja ono što mi mislimo da treba da bude stadion. To znači da će roboti praviti naše zgrade, jer smo konačno spremni za forme koje će oni proizvoditi. To znači da će se zgrade prilagođavati hirovima prirode, a ne obrnuto. To znači da će garaža za parking na Majami biču u Floridi moći da bude i mesto za sport i jogu i čak ćete moći tamo da se oženite kasno u noći. (Smeh) To zači da tri arhitekte mogu da sanjaju o plivanju u reci Ist river u Njujorku i onda da skupe skoro pola miliona dolara od zajednice koja se okupila oko njihovog cilja, a ne samo od jednog klijenta. To znači da nijedna zgrada nije premala za inovaciju, poput ovog paviljona za jelene koji je mišićav i žilav kao životinje koje treba da nadgleda. To znači da zgrada ne mora biti prelepa da bi je neko voleo, poput ove ružnjikave zgradice u Španiji, gde su arhitekte iskopale rupu, nabile je slamom i onda oko toga nasule beton, i kada se on osušio, pozvali su nekoga da očisti tu slamu tako da je sve što ostaje nakon toga ova odvratna sobica ispunjena otiscima i ogrebotinama od toga kako je to mesto nastalo i to postaje najuzvišenije mesto za gledanje španskog zalaska sunca. Nije bitno da li naše zgrade pravi krava ili robot. Nije bitno kako gradimo, već šta gradimo. Arhitekte već znaju kako da prave zgrade koje su ekološki čistije i pametnije i više prijateljski nastrojene. Samo smo čekali da ih svi vi želite. Konačno, više nismo na suprotnim stranama. Pronađite arhitektu, zaposlite ga, radite s nama na dizajniranju boljih zgrada, boljih gradova i boljeg sveta, jer su ulozi visoki. Zgrade nisu samo odraz našeg društva, one oblikuju naše društvo sve do najmanjih prostora - lokalnih biblioteka, domova gde podižemo svoju decu, i njihovih šetnji od spavaće sobe do kupatila. Hvala vam. (Aplauz)