Bojiš li se crnih mačaka? Bi li otvorio kišobran unutra? I što misliš o broju trinaest? Vjeruješ li u njih ili ne, vjerojatno si upoznat s nekom vrstom praznovjerja. Kako je moguće da ljudi po cijelome svijetu kucaju po drvu, ili zaobilaze pukotine na pločniku? Pa, iako se ne temelje na znanosti, puno ovih čudno specifičnih vjerovanja i običaja ima jednako čudno i specifično podrijetlo. Pošto uključuju nadnaravne stvari, nije ni čudo da je mnogo praznovjerja zasnovano na religiji. Na primjer, broj je trinaest povezan s biblijskom Posljednjom večerom, na kojoj je Isus Krist objedovao sa svojih dvanaest apostola prije no što su ga uhitili i razapeli. Posljedica je toga ideja da trinaest ljudi za stolom donosi lošu sreću, a kasnije se proširila i broj je trinaest općenito prikazivan kao nesretan broj. Strah od broja trinaest, zvan triskaidekaphobia, toliko je čest da mnoge zgrade po cijelome svijetu preskoče 13. kat, pa broj s dvanaest skače na četrnaest. Očito, puno ljudi smatra priču o Posljednjoj večeri istinitom, ali ostala praznovjerja dolaze iz vjerskih tradicija u koje malo ljudi vjeruje ili ih se sjeća. Vjeruje se da je kucanje po drvu došlo iz folklora starih Indoeuropljana ili njihovih prethodnika, koji su vjerovali da je drvo dom mnogih duhova. Dotaknuti drvo značilo bi prizvati zaštitu ili blagoslov duha. Nekako je ova tradicija opstala i nakon što je vjerovanje u te duhove izblijedjelo. Za praznovjerja česta danas u zemljama od Rusije do Irske vjeruje se da potječu od paganskih vjera koje je kršćanstvo zamijenilo. No, ne dolazi svo praznovjerje od vjere. Neka su zasnovana na nesretnim slučajnostima i asocijacijama. Na primjer, puno se Talijana boji broja sedamnaest jer anagram rimskog broja XVII daje riječ vixi, što znači moj je život završio. Slično tome, riječ za broj četiri zvuči gotovo identično riječi za smrt u kantonskom, te jezicima poput japanskog i korejskog, koji su posudili kineske brojeve. Broj jedan, recimo, zvuči slično riječi morati, pa broj četrnaest zvuči kao fraza 'moram umrijeti'. To je puno brojeva koje dizala i međunarodni hoteli moraju izbjegavati. Vjerovali ili ne, neka praznovjerja čak i imaju smisla, ili su ga imala dok nismo zaboravili njihovu originalnu svrhu. Na primjer, kazališne scene tvorile su velike naslikane pozadine, a podizali i spuštali su ih pomoćnici kojima je zviždanje bio simbol. Usputni zvižduk drugih ljudi mogao je uzrokovati nesreću. Ipak tabu o zviždanju iza kulisa postoji i danas, dugo nakon što su pomoćnici počeli nositi slušalice. Slično tome, upaliti tri cigarete istim upaljačem stvarno može donijeti nesreću ako si vojnik u rovovima gdje šibica upaljena dovoljno dugo može privući pažnju neprijateljskog snajpera. Većina pušača više ne treba brinuti o snajperima, no praznovjerje i dalje živi. Zašto se ljudi ipak drže komadića zaboravljenih religija, slučajnosti, i zastarjelih savjeta? Nisu li iznimno nerazumni? Pa da, ali za mnoge ljude praznovjerje je osnovano na kulturnoj navici nego svjesnoj navici. Jer ipak, nitko nije rođen znajući da treba izbjegavati hodanje ispod ljestava ili zviždanje unutra, ali ako ti, dok odrastaš, obitelj govori da izbjegavaš te stvari, vjerojatno ćeš se zbog njih osjećati nelagodno, čak i kad shvatiš da se ništa loše neće dogoditi. Jer kucanje po drvu ne zahtjeva puno truda, slijediti praznovjerje češće je lakše nego mu se svjesno opirati. Uostalom, praznovjerja često i djeluju. Možda se sjećaš optrčavanja koje si napravio noseći svoje sretne čarape. To je djelo psiholoških predrasuda. Rijetko ćemo se sjetiti promašaja koje smo učinili noseći iste čarape. Zbog vjerovanja u njihovo djelovanje ipak možeš bolje igrati jer ti daje iluziju veće kontrole nad događajima. U situacijama gdje vjerovanje može nešto promijeniti, recimo u sportu, ludo praznovjerje možda i nije tako ludo.