Kada sam imao 26 godina, tek izašao sa fakulteta, bio sam pozvan da održim kurs o motivaciji u trajanju od pola dana. Bio sam uzbuđen. A onda sam otkrio da će moju publiku činiti generali i pukovnici američke avijacije. Nisam bio dovoljno kvalifikovan. I želeo sam da se povučem, ali bilo je prekasno. Ušao sam i gledao u prostoriju punu ljudi duplo starijih od mene, u punim vojnim uniformama, sa medaljama na vidnim mestima. Nadimci su im bili Pucač, Pogađač i Nevidljivi. Do kraja prvog sata osećao sam kako se ukopavam. I naravno, u komentarima koje su dali posle predavanja, oni su mene pokopali. Jedan je napisao: „Bilo je kvalitetnijih informacija u publici nego na podijumu.“ Drugi je rekao: „Nisam mnogo dobio iz ovoga, ali verujem da je instruktor stekao koristan uvid.“ (Muzika) Bilo je to kao udarac u stomak. I nisam mogao to da izbacim iz glave. Pa sam uradio ono što bi svaki samosvestan organizacioni psiholog uradio: počeo sam da proučavam zašto je često tako bolno primiti kritiku. I da li bismo mogli da naučimo da nam se to dopada. (Muzika) Ja sam Adam Grant. Ovo je „Poslovni život“, moj podkast za TED. Proučavam kako da učinimo da posao ne bude sranje. Organizacije kao Gugl, NBA ili Fondacija Gejts pozivale su me da im pomognem da poslove naprave smislenijim, timove kreativnijim, radne kulture saradljivijim. U ovoj emisiji, pozivam se na neka zaista neobična mesta, gde su usavršili nešto o poslu što bih želeo da svi znaju. Danas, umetnost i nauka kritike. Hvala kompaniji „Bonobos“ koja je sponzor ove epizode. (Muzika) Adam Grant: Hej, Kirane. Kiran Rao: Zdravo, Adame. AG: Kako si? KR: Dobro, a ti? AG: Dobro. Ovo je Kiran Rao. Bio je menadžer u jednoj finansijskoj kompaniji. Kao i većina menadžera, trošio je mnogo vremena na sastanke. I većina njih je bila prilično standardna. Ali, postojao je jedan sastanak koji Kiran nikada neće zaboraviti. Kiran nam predstavlja snimak tog sastanka. KR: Bili smo u velikom belom šatoru, 200 ljudi je sedelo, glavnih 200 ili 300 menadžera. Snimak: Muškarac: Sledeća dva dela biće o praktičnim primenama. KR: Razgovarali smo o raznim strateškim stvarima, kad se pojavila lista - Snimak: Muškarac: Ovo je lista ljudi koji su u ovoj prostoriji, rangiranih prema učinku. KR: Koja je bila obeležena „najlošiji menadžeri“. Snimak: Muškarac: Ovo su ljudi koje volimo. Neki od njih iz ove prostorije verovatno ne bi trebalo da su tu. KR: A ja sam bio prvi na listi. Snimak: Muškarac: Gledam ovo ime - ja sam zaposlio Kirana. Očigledno mu nije dobro išlo u prvih par godina. AG: Opa! To Vas je sigurno uhvatilo nespremnog. Gledate u prostoriju sa 200 ljudi i govore Vam da ste najgori menadžer u prostoriji. KR: Tako je. AG: Kako je to bilo? KR: Hmm... Bilo je napeto. (Muzika) AG: Čućemo još od Kirana kasnije. Ali sada, želim da zamislite da ste vi Kiran, u tom trenutku. Razmislite šta se dešava kad vas kritikuju. Fizički: ramena vam se ukoče, dah postane plići. Kritika uključuje alarme. Zapravo, pogađa nerv u vašem telu. A psihološki? Vaš um ubrzano radi. Počnete da dižete odbrane i pripremate se za kontranapad. Da ste paun, raširili biste perje. Da ste majmun, udarali biste se po grudima. Ali, ljudi imaju drugačiju reakciju. Pre nekoliko decenija, urađena je jedna studija koja kaže da se u takvim situacijama vaš ego toliko brani, da postane sopstveni totalitarni režim. Počinje da kontroliše tok informacija koje stižu do našeg mozga kao što diktator kontroliše medije. Razmislite o tome. Vaš sopstveni ego cenzuriše ono što čujete. Ali, ako nikada ne čujemo kritiku, nikada se nećemo poboljšati. Kako bi izgledalo biti na mestu gde se ljudi konstantno kritikuju međusobno - ali i sami žele takvu povratnu informaciju kako bi svi bili bolji? Radio sam sa stotinama organizacija i otkrio samo jednu gde je ovo zaista i uobičajeno. Rej Dalio: Možeš da mi kažeš: „Hej, kretenu, baš si seronja.“ A onda ćemo reći: „OK, da li sam seronja?“ AG: Ovo je glavni tip. Zove se Rej. RD: Jedna od najvećih tragedija čovečanstva je to što ljudi svoja mišljenja zadržavaju za sebe, a to je tragedija jer može lako da se popravi kad bi rekli šta misle i testirali svoja mišljenja na ispravan način. Tako bi povećali šansu da donesu bolju odluku. Svi se tapšu po leđima, smeškaju jedni drugima. A ne bave se stvarima kojima bi trebalo. AG: Veoma je zabavno misliti o, na primer, tome da idete okolo i ljude nazivate seronjama, a njihov prvi odgovor treba da bude: „Obrazloži.“ Da li zaista želite da ljudi tako reaguju na kritiku? RD: Pa, želim da to otvoreno pokažem i da zajedno razmotrimo, jer možda sam ja taj kreten ili ne razumem nešto. AG: Sredinom sedamdesetih godina 20. veka Rej Dalio je osnovao finansijsku firmu „Bridžvoter asosijets“. U početku je radio iz štale, sa svojim prijateljima. Veoma brzo je postao veoma uspešan. A onda je postao arogantan. Napravio je pogrešan korak. Firma je propala. Morao je da otpusti prijatelje. RD: Bio sam toliko švorc, da sam morao da pozajmim 4 000 dolara od oca kako bih platio porodične račune. To je bilo jako bolno. Ali, ispalo je sjajno. AG: Pardon, kažete da je ispalo sjajno što je bilo tako bolno? Jer normalni ljudi se ne osećaju tako. RD: Mislim, bio sam potpuno skrhan. Ali, to mi je dalo poniznost kojom sam se borio protiv arogancije. Poželeo sam da nađem najpametnije ljude koji se ne slažu sa mnom. AG: Rej je shvatio da je propao zato što nije imao nikoga ko bi mu obuzdao ego kad je bio na vrhu sveta. Slušao je samo sebe ili ljude koji su mu stalno povlađivali. I sada je bio sam. RD: To iskustvo me je naučilo lekciju. Kažem, ako se ne pogledate i ne kažete: „Opa, kako sam bio glup pre godinu ili dve“, onda mora da niste mnogo naučili u poslednjih godinu ili dve. AG: Rej je odlučio da će sledeća verzija njegove kompanije imati drugačiju kulturu, gde će svako biti brutalno iskren sa svima ostalima. I to je „Bridžvoter“ danas. Rej to naziva radikalnom transparentnošću. Svaka kritika, svako mišljenje je otvoreno. Osećate se dobro da sve javno iznesete? RD: A zašto se ne bismo tako osećali? AG: Zbog stida, bola, znate, ismevanja, surovosti. RD: Okej, ali nije to u pitanju, zar ne? Prepoznajemo da je to možda težak trenutak. Pre nego što ljudi ovde dođu mi ih pitamo da li žele to da rade. Zar to nije dobro, da budu partneri u samootkrivanju prave istine? AG: „Bridžvoter asosijets“ se sada smatra najuspešnijom investicionom kompanijom na svetu. I Rej veruje da je kultura glavna pokretačka sila njihovog uspeha. Upravljaju imovinom od 160 milijardi dolara, a Rej je postao jedan od najbogatijih ljudi na svetu. Ako do sada niste shvatili, „Bridžvoter“ je takođe jedno od najčudnijih mesta za rad koje sam video. Povratna informacija je samo jedan deo onoga što ih čini drugačijim. Neću analizirati sav njihov rad, secirati njihov učinak ili reći da ih kopirate. Ali, verujem da, ako želimo da budemo uspešniji u nečemu, trebalo bi da učimo od ekstrema. Znate, kao što biste probali da usvojite savet o vežbanju od olimpijskog sportiste. „Bridžvoter“ je ekstreman u kritici. Oni misle da možete da naučite da je dajete i čak priželjkujete. Tokom godina, imali su neke od poznatih rukovodilaca. Uključujući Džejmsa Komija, nedavnog direktora FBI-a. On je čak o „Bridžvoteru“ govorio na saslušanju u Senatu. Džejms Komi: Išao sam u „Bridžvoter“ delom zbog te kulture transparentnosti - to je nešto što je već dugo deo mene. AG: Danas skoro 2 000 ljudi tamo radi i od svakog od njih se očekuje da otvoreno kritikuje. Čak i kad je osnivač-milijarder meta. Evo jednog mejla koji je Rej primio od kolege Džima Haskela: „Rej, za današnji rad zaslužuješ dva minus. Trabunjao si 50 minuta. Svima nam je bilo očigledno da se uopšte nisi pripremio. Danas je stvarno bilo loše; ne smemo dozvoliti da se ponovi.“ Kada je Džim poslao ovu oštru kritiku, Rej je odlučio da potraži još mišljenja. Tražio je od kolega da procene njegov učinak tog dana, na lestvici od jedan do pet. Onda je to podelio sa svima ostalima. Da znate, Rej nije dobio nijednu peticu za taj sastanak. RD: Bio sam loš! AG: Mislim da bi se mnogi u toj situaciji samo obračunali sa Džimom. A Vi ste odgovorili i rekli: „Hej, svi sa sastanka, ubacujem i vas.“ RD: Ne, cela kompanija. AG: To je otišlo svima? RD: Da. AG: Od jedan do pet? RD: To je veoma važno. AG: Ove stvari se stalno dešavaju u „Bridžvoteru“. Šta biste vi radili da vam neko da dva minus? Postoje studije koje pokazuju da, kad nas kolege kritikuju, mi ih izbacimo iz našeg života. Ili ih po svaku cenu izbegavamo. I umesto toga idemo do svojih navijača da se žalimo i dobijemo potvrdu. Naših prijatelja, omiljenih kolega koji slično razmišljaju, mame. To je naša mreža podrške. (Muzika) Ali, postoji još jedna vrsta mreže koja nam je svima potrebna: mreža izazova. To je grupa ljudi kojoj verujemo da nas pokreće da budemo bolji. Govore vam stvari koje ne želite da čujete, a treba da čujete. „Bridžvoter“ je jedna velika mreža izazova. RD: Želim Džimove kritike. Jer možda imam tendenciju da trabunjam i možda imam tendenciju da ne budem pripremljen. AG: Pa je Rej obećao Džimu: sledeći put će biti bolji. RD: On je rekao: „Slušaj, ne verujem ti.“ Ja kažem: „Odlično, ni ja.“ Imamo redovni protokol da me nazove, jer razume da je to bolje za obojicu i bolje za celu kompaniju. AG: Mreža izazova može da vam pomogne samo ako ste spremni da slušate. RD: Naročito mi je važno da pokažem svima šta radim, uključujući i neuspehe, uspehe. Da. Zašto to ne biste uradili? AG: Pa, zato što se plašite odgovora. RD: Čega se plašite? AG: Da otkrijete da je car go. RD: Ako vam je cilj da budete što je moguće bolji, onda ćete to želeti. AG: Mislim da bi mnogi ljudi radije zadržali makar iluziju pristojne slike nego da se zaista poboljšaju. RD: Ali onda im je više stalo do slike nego do rezultata. AG: A Vi niste spremni da to tolerišete. RD: Znate, život je mnogo bolji sa rezultatima. (Smeh) AG: Ideja međusobnog kritikovanja ovako otvoreno možda zvuči zastrašujuće. Razumem to. Na mnogim radnim mestima bi to bilo u najboljem slučaju bolno, a zlostavljanje u najgorem. Postoji gomila radova ekonomista koji pokazuju da rangiranja generalno demotivišu ljude. Čak i oni na vrhu misle: „Očekivao sam da budem još više.“ A svi na dnu ne uživaju u tome da se negativno porede sa svima oko sebe. RD: U normalnim kompanijama ne očekujem da pripremaju ljude, da se slože i kažu: „Da li je ovo dobro?“ (Muzika) AG: Šta je sa vašim radnim mestom? Šta bi se desilo da jednog dana odlučite da budete radikalno transparentni? Možda ne bi tako dobro prošlo. A.Dž.: Radio sam tada u časopisu „Eskvajr“ i na nekom sastanku sam, u nekom trenutku, rekao uredniku: „Znaš, stvarno bih radije radio u 'Njujorkeru' i da mi ponude posao, prihvatio bih.“ Lice mu je bilo skamenjeno; to mu se nije dopalo. AG: To je A.Dž. Džejkobs, pisac koji misli da je zabavno živeti život kao eksperiment. Za jednu priču na kojoj je radio, A.Dž. se obavezao da nekoliko nedelja bude sto posto iskren. A.Dž.: Ako mrzite svog šefa, recite mu: „Mrzim te.“ AG: A.Dž. je to radio sa svima sa kojima je razgovarao. Sa taštom, starijim komšijama, svojom decom, prijateljima svoje žene. A.Dž.: Bio sam sa ženom u restoranu i sreli smo neke njene prijatelje koje nije videla od fakulteta. Bili su uzbuđeni što je vide i rekli su: „O, trebalo bi da se svi nađemo i da nam se deca igraju zajedno.“ A ja sam morao da kažem šta sam mislio, a to je: „Izgledate kao dobri ljudi, ali ja stvarno ne želim da vas ponovo vidim.“ AG: (Smeh) O, ne! A.Dž.: O, da. S pravom su se uvredili, a moja žena je pobesnela. To je bila katastrofa. Mislim, zaista ih nikad nismo više videli pa je bilo efikasno, imalo je učinka. Kim Skot: (Smeh) U mom rečniku, reći tako nešto nije radikalna otvorenost; to je neverovatna agresija. AG: Kim Skot obučava rukovodioce u Silicijumskoj dolini. Radi sa direktorima i menadžerima na radikalnoj otvorenosti u povratnoj informaciji. KS: Budite do jaja šef bez gubljenja čovečnosti. AG: Pitao sam Kim kako da postanemo bolji u davanju kritike. I pogodite. Ne radi se o tome da samo izbrbljate šta god vam padne na pamet, kao A.Dž. KS: Ideja o radikalnoj iskrenosti je da vam je lično stalo do druge osobe i u isto vreme je direktno izazivate. AG: Kako onda da mi bude prijatno da se direktno suočim? Kad nekog izazivam, kako da budem siguran da pokažem da mi je stalo? KS: Moj najveći savet je da iz rečnika eliminišete frazu „Nemoj lično da shvatiš“. U redu je da se neko naljuti ili da emotivno reaguje; to je normalno. Neizbežno je. Vi želite da saosećajno reagujete. Da imam emotivni aspirin, dala bih vam ga. AG: Čuo sam da mnogi kažu: „Veoma mi je neprijatno da budem direktan, pa je jedan od načina da pokažem da mi je stalo taj da napravim sendvič povratne informacije: znaš, počnem sa pohvalom, pa u sredini ide kritika, pa opet komad pohvale, tako da počnemo i završimo u dobrom tonu. Ali, istraživanja koja sam o tome čitao jasno govore da je to loša ideja, iz dva razloga. Prvo, kad počnete pohvalom, ljudi čekaju da dođe ono loše i sve deluje neiskreno. A drugo, ljudi često ne čuju ono što je u sredini. Koja je, onda, tvoja alternativa sendviču pohvale i kritike? KS: Slažem se, niko ne voli usrani sendvič. Važno je i za pohvalu i za kritiku, a naročito za kritiku, da budete skromni. Možda niste u pravu, i to je u redu. Jedna od najvažnijih stvari kada kritikujete je da stavite do znanja da vam je namera da pomognete. (Muzika) AG: Postoje dokazi koji ovo potvrđuju. Dosta sam o tome čuo i u „Bridžvoteru“. Lakše je prihvatiti kritiku kada znate da je namera da vam pomogne. Spolja će možda delovati oštro. Ali oni misle da je to dobro za njih. KS: Ako znate da je zdrava i iz prve ruke ste osetili dobrobiti, nastavićete da je tražite, kao što trčanje i dalje ponekad boli, ali znam koliko je ono važno za moje zdravlje pa nastavljam, iako je uvek naporno izaći napolje. Mislim da je isto sa kritikom. (Muzika) AG: Više o tome posle pauze. Ovo će biti drugačija vrsta reklame. U duhu istraživanja kreativnih ideja na poslu, vodimo vas u „Bonobos“, kod našeg sponzora. (Muzika) (Muzika) Kao i svi na svetu, mrzim da zovem korisnički servis. Teško je dobiti operatera, a ako i uspete, on obično čita scenario. Ako želite išta da postignete, morate da tražite šefa, iznova i iznova. Ali, u „Bonobosu“ stvari ne funkcionišu tako. Oni proizvode odličnu mušku odeću i ako ih pozovete zbog nekog problema pričaćete sa pravom osobom koja zaista može da vam pomogne. „Bonobos“ ih naziva Nindžama. Kelsi Neš: Moje pravo zvanje je Vođa kreativnog tretiranja klijenata. Ja sam u upravljačkom timu Nindži. AG: Ovo je Kelsi Neš. On i sve ostale Nindže u „Bonobosu“ imaju nešto što je prilično retko u svetu korisničkih servisa. Slobodu. KN: Svaki Nindža ima sposobnosti da zbrine klijenta u datom trenutku, na koji god način smatra da je potrebno. Nema prosleđivanja gore i dole po hijerarhiji da bi se pronašlo rešenje, kao: „Pozvaćemo Vas za 24 do 48 sati.“ Svakog dana pitamo Nindže: „Šta biste vi želeli da ste klijent? Kako biste se osećali?“ AG: Što može dovesti do nekih iznenađujućih interakcija. Kao što je Kelsi doživeo. KN: Pisao je neki Derek i rekao: „Imao sam požar kod kuće i jedna od mojih omiljenih flanelskih košulja je oštećena. Da li znate kako mogu da je popravim? Vidim da ih više nemate na sajtu.“ AG: Kelsi is „Bonobosa“ je odmah odgovorio. KN: „Rado ćemo ti zameniti košulju, baš mi je žao, da li su svi dobro?“ Odgovorio je: „Da, svi su dobro, osim što je naš petnaestogodišnji pas bio zarobljen u kući i izgubili smo ga; to je jedino.“ AG: Kelsi je to čuo i prebacio se u stanje Nindže. KN: Na njegovom Instagramu sam našao sliku njegovog psa. Uzeo sam sliku, poručio portret i sa par flanelskih košulja sve to mu poslao. Derek (na telefonu): Nisam neki emotivan tip, ali uz sve što se desilo, to je bilo prilično sveže. Plakao sam kad sam video sliku. AG: Kada sam čuo ovu priču, morao sam da pozovem Dereka. Derek: Znaš, nalaziš se u očajnoj situaciji. Samo tračak nečega lepog u tom trenutku ima dugotrajne posledice. Ono što su uradili nije bilo potrebno, nisu morali to da urade, ali su mislili da je to ispravno. KN: Iznad svega, mi se ponosimo time da smo ljudska bića. Znači, sa svakim komuniciramo lično: kao čovek koji se javlja na telefon i priča sa drugim čovekom, tipa: „Da, hajde da ovo rešimo.“ AG: To vam je nekad potrebno. To je očigledno značilo Dereku, koji od nedavno ima novi posao. Derek: Jedina slika koju za sada imam na zidu je ta slika, tačno iznad mog stola iznad prozora. Kada uđem svakog dana to je prvo što vidim. AG: „Bonobos“ pravi odličnu odeću, ali meni se najviše sviđa to što ne moram da odem iz kuće da bih je nabavio. Mrzim da idem u kupovinu skoro jednako koliko mrzim da zovem korisnički servis. Naručivanje preko „Bonobosovog“ sajta je veoma lako. Brzo dostavljaju, a ako vam ne odgovara, uvek možete pozvati Kelsija. Znate, samo radi ćaskanja. Probajte danas na bonobos.com/TED i dobićete 20% popusta na prvu porudžbinu. Dakle, bonobos.com/TED za 20% popusta. (Muzika) (Muzika) Dok sam studirao, bavio sam se skokovima u vodu. Učio sam novi skok: dva i po obrta sa okretom. Kada sam probao na jednom takmičenju, mislio sam da je bilo dobro. Onda sam video ocene sudija: dva, dva i po i nula zarez pet. Mislim da do tada nisam ni video taj rezultat. Uglavnom, kada se obrćete i okrećete u vazduhu, ne možete uvek da procenite sopstvenu izvedbu. Mislim da su veliki delovi naših radnih života takođe takvi. Toliko smo udubljeni u situaciju da ne možemo sebe da vidimo objektivno. Na tom skakačkom takmičenju, više sudija videlo je iste mane. Kada sam posle gledao snimak video sam ih i ja. Izveo sam skoro savršen pad na stomak. (Muzika) Ako ste se ikada bavili sportom, znate vrednost gledanja snimka sa utakmice sa sudijama i kolegama koji vas teraju na iskrenost. Zašto ne radimo to isto na poslu? U „Bridžvoteru“ to rade. Toliko su opsednuti radikalnom otvorenošću, da snimaju skoro svaki sastanak u video i audio formi. Ako to pomalo zvuči kao da Veliki brat gleda, pa, i gleda. Ali, s jednom razlikom - svi gledaju. Stalno se vraćaju snimcima kako bi naučili. Ovako zvuči radikalna otvorenost. Ovde Rej Dalio, osnivač, razgovara sa kolegom. RD: Ne, ne kažem da su svi tvoji saveti loši. Kolega: Pa, zvuči kao da misliš da su loši. RD: Neki jesu loši. On ti govori. Moraš da priznaš da znaš da ne znaš. AG: Na previše radnih mesta ljudi takve komentare drže iza zatvorenih vrata. Džen Hili: U opštim hijerarhijskim strukturama ne govorite ljudima šta zapravo mislite. AG: Džen Hili je menadžer u „Bridžvoteru“. DžH: Uvek upravljate slikom koju drugi imaju o vama i onim što misle o vama i pokušavate da pridobijete ljude iznad, trudeći se da oni ne misle da nešto ne ide kako treba, da vi imate sve odgovore. AG: Radikalna otvorenost služi da reši smrtni greh radnog života: kancelarijsku politiku. Na previše mesta, ono što se dešava na sastanku nije ni upola značajno koliko tajni savezi i razgovori posle sastanka. DžH: I tako možete da kažete šta mislite i da budete odgovorni ako je ono što mislite loše. AG: Ali, da bi to uspelo, sve kolege moraju da prevaziđu svoju refleksnu reakciju na kritiku. A to nije lako, posebno na početku. Ajlin Mari: Kada sam se prvi put upoznala sa „Bridžvoterom“ nisam bila očarana, znate. AG: Ovo je Ajlin Mari. AM: Kada sam prvi put došla u „Bridžvoter“ na neki sastanak, mislim da je bio sastanak menadžera i nekoga su ispitivali, u stvari ispitivali su ljude dok nisu došli do logičnog odgovora o tome šta se dešava, a ja sam mislila: „Jedva čekam da odem odavde. Mislim da ću iščupati svu kosu. Ovi ljudi su ludi.“ AG: Ali, sada je Ajlin jedna od dvoje izvršnih direktora. Tokom vremena naučila je da shvati kritiku kao brutalnu ljubav. Kao na primer onu koju dobijate od porodice. AM: Imam mlađu sestru koja mi uvek govori razne stvari koje ne znam kako tolerišem, ali tolerišem ih jer ona želi da mi pomogne da budem bolja. I kada sam jednom shvatila da je namera da se razume kakvi su ljudi, da bi oni sami shvatili kakvi su, kako biste znali šta radite dobro, bili svesni šta ne radite dobro, kako biste stvari u životu radili bolje. RD: Pomalo liči na Mornaričke Foke. Ubacite nekog iz Foka u hladnu vodu. Ako je to težak trenutak, to ćemo da vežbamo, je l' tako? AG: Svaki dan u firmi je novi susret sa vašom mrežom izazova. Naučite da tražite svoje kritičare od poverenja, što znači da ste pristali na to. I malo po malo, postane vam lakše da čujete teške istine. Osim ako to nije slučaj. Oko trećina novozaposlenih u „Bridžvoteru“ ode tokom prvih godinu i po dana. Tačno u tom periodu je Kiran Rao, čovek kojeg ste čuli ranije, čuo da je najgori menadžer u kompaniji, pred 200 svojih kolega. Kiran je možda bio pripremljen, ali ipak je bolelo. KR: Verovatno sam pocrveneo najviše što mi moj indijski ten dozvoljava. To sam opisivao kao, recimo, da se oblačite za plažu, u japanke i kupaći kostim, otvorite vrata i nađete se u zimskoj oluji koja besni svom snagom. AG: Morate razumeti da je Kiran, pre „Bridžvotera“, već imao uspešnu karijeru. Zapravo, nekoliko njih. Bio je lekar i radio je u Svetskoj zdravstvenoj organizaciji. Bio je direktor jedne konsultantske firme. I radio je u jednoj uspešnoj investicionoj firmi. Nikada pre nije doživeo ovakav neuspeh. Ali, ono što se sledeće desilo nisam video nigde drugde. Da li Vam je neprijatno, znate, krijete se od svih - kako ste nastavili dalje? KR: Ne, osećao sam se odlično. AG: Izvinite, šta ste rekli? KR: Osećao sam se odlično. AG: Da li shvatate kako to čudno zvuči? KR: Istina. AG: Ovo možete čuti na snimku tog sastanka, odmah pošto je saznao svoju poziciju. Snimak: Ja sam Kiran Rao, do sada već ozloglašeni/poznati broj jedan na listi. (Smeh) Mislim da je to odlična lista. I slažem se da sam na tom mestu. To me ispunjava energijom. Ispunjen sam energijom i radujem se da pomognem ili odem, šta god da je pravi odgovor. AG: Da li ste Vi zavisni od kazne? (Smeh) KR: To su samo podaci. Samo objektivni podaci o tome kakav sam. Radije bih znao koliko je loše loše i koliko je dobro dobro, kako bih mogao nešto da preduzmem. AG: Mislim da bi neki skeptik, naročito psiholog, možda rekao da je to samo umanjenje kognitivne disonance. Mislite: „Užasno sam se osećao, ali sam odlučio da ostanem, dakle mora da me je to naučilo nečemu, sigurno sam se razvio zbog toga, inače, kako dovraga da opravdam to?“ Da li se ikada pitate da li samo racionalizujete neprijatno iskustvo? KR: Ne. Ali, u „Bridžvoteru“ se ne radi o tim dramatičnim trenucima, zar ne? Pravi izazov kako bi ljudi shvatili da li pripadaju toj kulturi ili ne nisu dramatični trenuci, nego dnevno doživljavanje istih. Je l' tako? Ta drama je deo pravog rada upoznavanja sebe. Zaista verujem da sam u „Bridžvoteru“ iskusio duboku, značajnu promenu. AG: Zanimljivo, jer zvuči kao da pokušavate da promenite instinkt. KR: Kada mi kažu da sam nešto uradio loše moj ego se pobuni, naravno, i sve manje i manje sam sabran. „To je tako pogrešno, to ne može biti istina, uradio sam svašta u životu, kako mogu biti ta osoba?“ AG: To nazivam režimom dokazivanja. To je urođena, emocionalna reakcija. Vaš niži nivo. Ali, vaš mozak ima i režim višeg nivoa. Režim poboljšanja. To je vaš unutrašnji olimpijski skakač u vodu, koji želi da zna tačno koliko ste dobri i svaki detalj kojim možete postati bolji. Režim poboljšanja znači da ste uvek u toku rada na sebi. U „Bridžvoteru“ razmišljaju da, ako ste stalno izloženi povratnoj informaciji, postaćete bolji u slušanju tog glasa poboljšanja. KR: Postoji mnogo mekši glas. Logična osoba u meni, koja kaže: „Da, bila je teška godina. Nije baš bilo mnogo uspeha. Kiran, nisi ostvario svoje ciljeve. To nije iznenađujuće.“ Razlika je što su ta dva glasa veoma različite amplitude u tom trenutku. „Ja“ nižeg nivoa vrišti, a „ja“ višeg nivoa šapuće. AG: Zanimljivo. Znači, dva dela Vas su uvek u borbi. KR: Mislim da jesu. Za mene je lepota u tome što to sada shvatam. Ranije mi je trebalo mesec ili dva da to prepoznam i vratim se na jednak nivo. A sa Rejem, potrebna je mikrosekunda. RD: Da, skoro je toliko brzo. Kažem: „Dođavola, voleo bih da sam...“ šta god da je u pitanju, i u isto vreme: „Koja je lekcija ovde?“ Mislim da je to navika. AG: Dobro, to je čudno. Rej nagoveštava da ne samo da oseća manje bola nego mi ostali kada ga kritikuju. On je sebe istrenirao da signal bola prati signal zadovoljstva. Godinama gledajući kako negativna povratna informacija vodi do pozitivnih ishoda, on izgleda da sada uživa da je čuje. RD: Kada vas kritikuju, kako se osećate? AG: Mislim da generalno... ne uživam u tome većinu vremena, ali želim da čujem. Počeo sam da predajem, a bio sam prestravljen od javnog govorništva. Sećam se da je jedan komentar glasio da sam bio toliko nervozan da su se studenti fizički tresli u stolicama. Tada sam pomislio da ne želim da budem ta osoba. Ali, povratna informacija mi je potrebna da ne bih bio ta osoba. Mislim da je bilo lakše da prihvatim jer sam to tražio. Mislim da kritiku ne prihvatam tako dobro kad je neko samo sruči na mene i kad ne osećam da to želim. RD: To je lepo, je l' tako? I potpuno je razumljivo da Vas iznenadi kad Vam je neko samo sruči jer je to odgovor amigdale. Amigdalin odgovor je „bori se ili beži“ i vrlo je kratkotrajan. Ali za neko vreme će to proći i ako tada razmislite o tome, bol plus razmišljanje vode do napretka. Jer bol vam signalizira da nešto nije u redu, a refleksija pomaže da se to shvati. I ako to radite tokom vremena, ne možete a da ne naučite. (Muzika) AG: To je cilj. Ali, ako ste kao većina ljudi, refleksiju otima vaš unutrašnji diktator koji momentalno prelazi u poricanje i napad. Potreban nam je način da iskrenije pogledamo u ogledalo. U tom trenutku je to teško. Tako u psihologiji imamo zabavan način da vas osvestimo kako izgledate drugima. Zamislite da za kompjuterom rešavate test višestrukog izbora, vremenski ograničen. Uputstvo kaže da odgovarate na pitanje za pitanjem dok sat ne zazvoni. Međutim, nismo vam rekli da vam snimamo tastaturu. Ako ukucate odgovor posle sata, znamo da varate. Ispostavlja se da znatno manje varate ako u prostoriji postoji ogledalo. Podseća vas da razmislite o tome kako će vaše ponašanje izgledati drugima. (Muzika) U „Bridžvoteru“, Rej stalno pokušava da gleda u ogledalo kako bi video sebe onako kako ga vide drugi. Psiholozi često pominju drugi rezultat. To znači da ne možete da kontrolišete svoju nepripremljenost na sastanku gde ste samo brbljali. Dobili ste dva minus; već se desilo. Tada možete samo da kažete: „U redu, ne mogu da kontrolišem taj prvi rezultat, ali mogu drugi, a to je koliko dobro sam podneo prvi rezultat.“ Čak i da dobijem dva minus za svoj nastup, mogu da dobijem pet plus za svoju reakciju na kritiku svog nastupa. Da li dajete sebi takve eksplicitne procene? RD: Svi to rade. AG: Ako ljudi znaju da ih procenjuju na osnovu toga koliko uspešno uče i kako primaju kritiku, onda više ne postoji stabilna slika koju je potrebno štititi. RD: Dobro rečeno; to je tačno. AG: Drugi rezultat. Svaki put kada dobijem povratnu informaciju, ocenjujem sebe za to kako sam tu informaciju primio. To je navika koju svi možemo da razvijemo. Kada vam neko da povratnu informaciju, on vas je već procenio. Pomaže da se podsetite da je glavna stvar koja se sada procenjuje to da li ste otvoreni ili se branite. Ne shvatate uvek kada se branite. Pozovite svoju mrežu izazova. Tražite da vam daju i drugi rezultat. „Kako sam delovao kad si mi dao tu povratnu informaciju?“ I onda stvarno slušajte šta vam kažu. I odgovorite rečju „hvala“. (Muzika) Najbolji način da se dokažete je da pokažete da ste voljni da se poboljšate. Pitajte Kirana. KR: Smešno, na putu kući sam nazvao ženu i rekao joj šta se desilo, postavljena je lista najgorih menadžera i ja sam bio prvi na njoj. Dan mi je bio neverovatan, ispunio me je energijom... Osećao sam se sjajno. A ona je rekla: „To je divno, Kiran, ponosna sam na tebe.“ AG: Bila je ponosna na Vas? Zato što ste najgori mandžer u „Bridžvoteru“? KR: Ne, zato što sam pogledao u ogledalo i nisam se stresao od svog odraza, zato što sam video realnost onakvom kakva je. Do tada sam već stigao kući. Mala je razdaljina. (Muzika) AG: „Poslovni život“ vodim ja, Adam Grant. Producenti emisije su TED, „Transmiter medija“ i „Pajnepl strit medija“. U našem timu su Kolin Helms, Greta Kon, Gabrijela Luis, Anđela Čeng i Dženet Li. Ovu epizodu je producirao Den O'Donel uz pomoć Džulije Alsop. Emisiju montirao Dejvid Herman uz pomoć Dena Dzule. Muziku komponovao Hansdejl Su. Hvala našim sponzorima: „Bonobos“, „Eksenčr“, „Džej Pi Morgan Čejs“ i „Vorbi Parker“. Sledeći put u emisiji „Poslovni život“ idemo u prostorije pisaca emisije „Dejli šou“ da saznamo kako izgleda njihov kreativni posao pod pritiskom. Dejvid Kibuka: Prva verzija ne treba da bude poslednja verzija. Den Amira: Da, zato se i zove prva verzija. DK: To je bio veliki faktor prilikom davanja imena. AG: To je sledeći put u emisiji „Poslovni život“. U međuvremenu, hvala na slušanju. Ako vam se dopada ovo što ste čuli, dajte nam ocenu i mišljenje. To pomaže drugima da nas pronađu. Vidimo se sledeće nedelje. (Muzika) Rej, bilo je zabavno i zanimljivo i provokativno, kao i uvek. RD: Kakvu sada kritiku dobijam? AG: O, treba da Vas kritikujem? RD: Da. AG: Uh. Je l' imamo vremena za ovo? (Smeh) Držite se apstraktnih koncepata i ideja umesto da uronite u svoja iskustva, priče koje možete da ispričate, emocije koje su deo toga, a koje oživljavaju Vaše ideje. Ako unesete više konkretnog, emocionalnog, pored apstraktnih ideja, mislim da bi Vaša komunikacija bila efikasnija. RD: Pa, hvala.